Kriza na Pacifiku

Objavljeno prije
7 godinana
Objavio:
Monitor onlineNije bilo lako konzulima Australije, Japana i Južne Koreje na nedavnom skupu na Univerzitetu San Franciska. Nisu smjeli otvoreno da kritikuju poteze američkog predsjednika Donalda Trampa, a opet je bilo jasno da im nisu ni malo po volji. Prvi put, za dugo vremena, vidjelo se da najvjerniji američki saveznici na Pacifiku nisu više sigurni što da očekuju od SAD i da, u skladu sa tim,ne znaju kako dalje da se ponašaju u složnoj geopolitičkoj dinamici u regionu. Sa jedne strane, iz njihovih izlaganja se moglo zaključiti da ih skupo koštaju radikalne izmjene trgovinske politike koje je uveo Tramp, a sa druge, bila je prepoznatljiva bojazan od vojnogi obavještajnog jačanja Kine.
Naravno, najlakše bibilo ostati bespogovorno uz američku „vodenicu”, ali što ako to narušava ekonomski interes državno-političkih elita? Istorijski gledano, interes kapitala je uvijek nadvladavao i tradiciju i međunarodne dogovore. U tome se slažu i kapitalisti i marksisti. Evropljani su vijekovima profitirali od podjela između azijskih nacija- pretežno između Kine i Japana, a kasnije i kroz podjelu Koreje. Može li se sada desiti da se azijske nacije okrenu jedna drugoj?
Najotvoreniji u implicitnoj kritici Trampa je bio australijski konzul Kris Oldfild. Nekonvencionalni diplomata, dugo godina biznismen povezan sa globalnim korporacijama, Oldfild se požalio na američko napuštanje Trans-pacifičkog partnerstva (TPP), multilateratnog trgovinskog dogovora između dvanaest pacifičkih država (izuzev Kine). Ekonomski gledano, TPP je trebalo da dovede do maksimalnog smanjivanja tarifa i ostalih trgovinskih barijera. Tramp je međutim smatrao da bi TPP, u slučaju da bude ratifikovan, vodio ka još većem američkom trgovinskom deficitu i ekonomskoj zavisnosti od ostalih država. Čak ni geopolitička računica da bi TPP snažnije vezao ove države za potrebe eventualne američke anti-kineske koalicije nije za Trampa bila dovoljna. Tramp je očigledno smatrao da je TPP preskup za američki budžet, kao i da protivriječi njegovom osnovnom političkom ubjeđenju da se SAD sa svim svojim oponentima može i mora izboriti sama ne zaviseći ni od koga.
Nije stoga čudno što je Oldfild nekoliko puta u svom izlaganju pominjao riječ „nacionalizam” u negativnom kontekstu, kao i predstojeće „teške razgovore”. On je takođe naglasio da su sve ostale države odlučile da ostanu u TPP-u (koji se sada naziva TPP-11) i da će dogovor stupiti na snagu kada ga ratifikuje šest država, što se očekuje do kraja ove godine. To znači da će Pacifik, umjesto očekivane ekonomske bipolarnosti (SAD i Kina), postati multipolaran (SAD, Kina, TPP-11), uz Rusiju koja takođe sve više vezuje svoj ekonomski razvoj za ovaj region s obzirom na američke i evropske sankcije. Nema sumnje da će značaj Paficika za sveukupne globalne odnose jačati, ali da će, u isto vrijeme, biti sve teže i teže predvidjeti ponašanje određenih (manjih) država, imajući u vidu prošireni izbormogućih saveznika.
Japanski konzul Tomočika Ujama se takođe fokusirao na izlazak SAD iz TPP-a, opisujući šok koji je zavladao u Tokiju kada se to desilo. Japan je odmah pokušao da ublaži moguće posljedice kroz čitav niz sastanak sa predstavnicima Trampove administracije, uključujući i samite između Trampa i japanskog premijera Šinzo Abea. Međutim, sve to do sada nije dovelo do novog bilateralnog trgovinskog dogovora. Sa druge strane, kako je naglasio konzul Južne Koreje Džun-jong Park, njegova država je spremno prihvatila sve Trampove uslove (na svoju ekonomsku štetu), pa je bilateralni dogovor već potpisan u Njujorku krajem septembra. To je uradila da bi dobila odriješenije ruke po pitanju primjene tzv. „meke” sile u bilateralnim odnosima sa Sjevernom Korejom. Južnokorejanci dobro znaju da bi oni bili prvi na udaru masivnih napada ukoliko Trampnastavi „kaubojske igre” sa Kim Džong-unom.
U isto vrijeme, i Južna Koreja i Japan su intenzivirali kontakte sa Kinom i Rusijom. Sve izvjesniji Trampov drugi mandat bi mogao potpuno da ih gurne u revizionistički tabor.
Filip KOVAČEVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Snaga ljubavnog pisma bila je impresivna i presudna. Strast i čežnja fokusirane naracije, u ritualizovanom poretku života, bila je dovoljna za žensku osećajnost. Moć pisma je da pokrene dobru energiju i otvori dubinsku istinu života, u kojima se skrivaju tragovi veličanstvene hipersenzibilnosti i skrivene podsvesti. U potrazi za voljenim bićem, lepota reči, njena postojanost i upornost, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Darovi srca i duše, sugestivna jasnoća i uverljivost igre, postaju trajnost odnosa vrednog smisla života i srećne budućnosti. Pisma su se pisala dok krvni sudovi nisu stizali da prate nalete unutrašnjih tokova emocije; plamen steže golim rukama, izvesnost živi od neizvesnosti. Iz tamnih i skrivenih tokova podsvesti sudaraju se nada i očajanje. Nad njima plešu anđeo gordosti i demon propasti. Bio je to izazov podeljene realnosti kod svakog aktera koji je pisao i slao pismene poruke. Nit koja prožima sva pisma bila su inspirisana najsnažnijom silom koja pokreće svet – ljubavlju.
Istorija je prepuna zanimljivih pisama koja se odnose na izjavljivanje ljubavi. Nema slavnog imena koje se nije našlo na spisku autora i pošaljioca. Kako su voleli i o ljubavi pisali štampane su mnogobrojne antologije u milionskim tiražima, u kojima su se našla njihova najlepša ljubavna pisma na jednom mestu: Najlepša ljubavna pisma slavnih muškaraca; Najromantičnija ljubavna pisma slavnih pisaca; Najlepša ljubavna pisma izuzetnih žena; Pisma velikih književnika; Ljubavna pisma poznatih ličnosti; Najlepša ljubavna pisma svih vremena... Neki tragovi ovih pisama ostaće zauvek neizbrisivi. U silnoj raskoši i lepoti poetsko-proznih izraza, svako pismo je imalo svoju doslednost, jasnoću i dostojanstvenost, sa poetikom koja se prelivala iz najsenzibilnijih osećanja njihovih stvaralaca, od njihovih običnih dana u njihove neobične stihove, iz njihovih ingenioznih stihova u nežna, kratka i duga, setna i drhtava ljubavna pisma.
U ambijentu koji je bio sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i karaktera, ta tradicionalna utemeljena pojavnost imala je i neka svoja nepisana pravila. U brzopletom i naivnom pohodu osvajanja ženskih srca, pisma su više slali muškarci nego devojke. Ipak, bez literarnog talenta, kakav zahteva jedno ljubavno pismo, devojke su za to angažovale svoje najbolje drugarice koje su bile veštije u građenju pesničkih slika. („Pisala sam za najboljeg druga, komšiju, za rođaka. A ja, nikad ne napisah svom dečku jedno emotivno i srceparajuće pismo. Strah da otvoreno pokažem šta osećam ili da mi neće biti adekvatno uzvraćeno, bili su razlozi za takvu moju apstinenciju“, ističe anonimna čitateljka, u jednom ženskom časopisu. „Od dara za pisanje moj drug je imao olovku i blok za jamb. Pišući za njega pisma postala sam tajni obožavalac njegove djevojke, a kasnije i supruge“, beleži u svojoj ispovesti na svoju mladost, M. A. iz Podgorice). Ako pisma nisu slata poštom, onda su njihovi prenosioci bile diskretne i poverljive osobe. Bez straha da će to pismo pročitati neko nepoželjan, devojke su bile opuštene i staložene. U suprotnom, zastiđene moralnošću koja je striktno određivala granice normalnog, otvaraju se ona poslednja vrata koja je u svakoj bajci rizično, i po život opasno, otvarati. Zato je uručenje pisma bilo, koliko tvorevina duha, toliko sreće i veštine; to je trebalo biti nevidljivo i sitnim zvezdama na nebu. „Kad pošaljem pismo poštom, sama od sebe bežim, a kad se pojavi poštar sama sebe sustižem“. („Po slanju pisma osetiš kako dodiruješ svoju samoću, kako ti se telo javlja, kosti od mesa razdvajaju. Duša te drma, potresa; odazivaš se na glasove za koje nisi znao da u tebi, ućutkani, u živom zaboravu traju, uveren u realnost bola, u zbilju patnje i suza“, seća se autor ljubavnog pisma iz Beograda). Ako su poslata poštom, poštari su nastojali da čuvaju devojačke tajne. To je bila njihova otmenost i normalnost. Inače, za takve namene birale su se najlepše koverte, dok je papir, veštim devojačkim crtežima, više ličio na slikarsko platno sa najlepšim motivima tanane osećajnosti. ,,Pisanje je za mene bio pravi ritual. Pažljivo sam birala boju, dezen, sliku, pa čak i miris pisma, vodeći računa da ne pošaljem dva puta za redom koverat iste boje. Onda bih tekst prvo pisala tehničkom olovkom u bloku, a nakon ispravljanja grešaka i korigovanjem delova koji mi se baš i nisu dopali, penkalom prepisivala na ružičaste, žute ili crvene listove“, objašnjava poznata slikarka svoju tehniku pisanja. Jednostavnim jezikom rečeno, kreativnost je bila polazna tačka svakog ljubavnog pisma. Svi ti rituali su prenošeni sa kolena na koleno.
Ova čežnjiva komunikacija, sa skrivenim duhovnim korenjem svog nadahnuća, nije bila obična. U njoj se ukrštala večnost, sugestivna jasnoća i uverljiva igra. Dovoljno za uživanje, premalo za potpunu sreću. Kakva je radost, strepnja i nadanja, držati u rukama neotvoreni koverat. Dakako, postoje i pisma posle kojih ne sviće. Ono što sadrži pismo pisano rukom, a što internet nikako ne može preneti, jeste vreme – vreme onoga ko piše i vreme onoga ko čeka pismo. To vreme nosi u sebi slojeve ličnog i prostornog pamćenja. „Neuporediv je osećaj iščekivanja pisma da ti stigne. Kao da hodaš po nečijim stopama u snegu do tople kuće, u kojoj ćete se jednom već susresti uživo. Ta pisma, puna darova srca i emocije, ljudske radosti i nezasite romantike, bila su mi značajnija od svih imejl, ili sms prepiski“. (,,Vazda mi je bilo drago zavući se u mamine stvari (normalno dok je ona na poslu) i čitati pisma koje je stari pisao dok je bio u vojsci“… Ovim pismima devojke i mladići branili su malo zemlje pod nogama i malo sunca u očima; ona su bila čovekova uteha za izgubljeni raj, ali i mera emocije srca i duše. Ona su bila sveta mesta u kojem je život dobijao svoje obrise kroz poetiku koja je prevazilazila mogućnosti njihovih stvaralaca. (Prema svedočenju pojedinih pesnikinja, one su svoj talenat prepoznale i preko pisanja ljubavnih pisama). Oni su svojom autentičnom kreativnošću i tajnim šapatom branili svoju mladost, šćućurene zvezde i mesec iznad sebe, ali i pokazivali ponorne tokove pometenog stanja duha i duboke emotivne neispunjenosti. (,,U njih sam utkala toliko emocije da mi se čini da ni sada, skoro četvrt veka kasnije, ne bih mogla nekome da napišem nekoliko ljubavnih rečenica, jer sam sve što sam mislila, želela, osećala tada prenela na papir. Bile su to bujice osećanja, koje su samo izvirale i nadolazile u talasima, preteći da me poplave“, napisala je jedna umetnica).
Živimo u delikatnom vremenu, u licemernom svetu koji je iz različitih razloga zaboravio neke dobre temeljne ljudske vrednosti. I sve to ne bi bilo toliko tragično, da ljubav, kao vrednost života, nije doista ugrožena, iako najbolje odražava prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Gde nestade romantično, tajno i nepoznato, izvorno, nedirnuto, nevino, nehajno i naivno. Kao antropološka činjenica, ljubavna pisma su bila neponovljivi poetsko – lirski narativ i iskaz dragocene vrednosti, koji na literaran i stvaran način ispovedaju i trasponuju život u mikroesej, te se, ne bez razloga, smatraju delom naše pisane književne tradicije.
Digitalizacija, društvene mreže, savremena sredstva za komunikaciju podržavaju neke druge slike, nezamislive generacijama od pre samo nekoliko decenija. Današnji čovek je dresiran da racionalno promišlja o izazovima savremenog trenutka, u kojem bi „velike“ reči i patetične izjave delovale neprimereno. Živi se brzo, pa ko će pisati dugačko pismo, čekati danima da bude uručeno i onda još čekati na odgovor. Gde je i u kakvom mimohodu ljubav zalutala, gde je romantika nestala? Zanemarila se lepota, duh i duša stvaranja, koji u svim vremenima nastaju iz metafizičkog beskraja.
Ako ne u živoj komunikaciji, ljubavna pisma žive pokorno u senci svojih najbližih srodnika, starije generacije. Negde na tavanu, u podrumu, u nekoj kartonskoj kutiji ili staroj komodi. Ona se u tišini samoće, prepuna posthumne ljubavi, ne predaju, budući da u njima, kao u malim skrivenim tajnama, prošlost još uvek živi. Kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, te senke sećanja biće uvek moćne, nadahnjujuće i nostalgične.
(Nastaviće se)
Komentari

Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg DF smeta aktuelni šef policije i njegov izvještaj o radu. Od toga da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja bratanića predsjednika parlamenta, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se, ipak, da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme i učvrsti politička kontrola
Visoki tonovi i škakljive teme otvorene na sjednici Odbora za bezbjednost održanoj prethodne sedmice zaglušili su zidovi gluve sobe parlamenta. Čija je uloga upravo da službene tajne to i ostanu. Poneki detalj sa sjednice, ipak, je isplivao u javnost.
Objavljeno je da poslanik Nove srpske demokratije Jovan Vučurović nije glasao, odnosno da je bio suzdržan u odnosu na izvještaj o radu policije koji je na sjednici predstavio vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović. Radi se o posebnom Izvještaju o rezultatima u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije za period od 1.12.2024. godine do 27.05.2025. godine.
Djelovi tog izvještaja već su objavljeni u javnosti. U dokumentu se navode rezultati policije kada su u pitanju pranje novca, podaci o stopostotnom uspjehu u tom periodu u rasvjetljavanju djela protiv tjela i života, statistika o prijavama protiv organizovanih kriminalnih grupa i bezbjednosno interesantnih lica, te hapšenjima zbog šverca cigareta u nekoliko velikih akcija. U policijskom vrhu tvrde da je to jedan od najboljih izvještaja do sada.
Vučurović je na sjednici problematizovao to što policija nije riješila blokade puteva širom Crne Gore, zbog čega će navodno patiti turistička sezona.
Prema riječima Monitorovih sagovornika, visokopozicioniranih u bezbjednosnom sektoru, to ne može biti zvanični, odnosno legitiman razlog za uzdržanost. Oni ukazuju da se izvještaj odnosi isključivo na rezultate u oblasti borbe protiv kriminala i korupcije, te da pitanje blokada puteva ni ne može biti tretirano tim dokumentom.
Šćepanović je na sjednici navodno burno reagovao, saopštivši da neće biti beskičmenjak, da neće dozvoliti da policija bude zloupotrebljena u političke svrhe, i da s njom rukovode ljudi bez kičme. Navodno je kazao poslanicima da je njihov problem to što bi na čelu policije “htjeli da vidite čovjeka koji će raditi kako vama odgovara”.
Po zakonu, parlament može da ne usvoji izvještaj o radu policije i da nakon toga predloži ministru policiije razrješenje direktora UP. To u ovom slučaju gotovo nije opcija, jer je Šćepanović nedavno reizabran uz svesrdnu podršku ministra policije Danila Šaranovića iz Demokrata. Zato se reakcija poslanika Vučurovića vidi ne samo kao poruka dijela vlasti ( bivši DF) da im novi šef policije nije po mjeri i da na tom mjestu žele nekog svog, već i kao političko trvenje između Demokrata Alekse Bečića, koje kontrolišu bezbjednosni sektor i političke grupacije oko predsjednika parlamenta Andrije Mandića. Mediji su nešto ranije, u susret ponovom izboru Šćepanovića, izvještavali i da oko Šćepanovića i dalje tinja spor na relaciji PES – Demokrate, te da su Demokrate Šćepanovićev reizbor uslovile glasanjem za sporazume sa Ujedinjenim arapskim emiratima u parlamentu.
Vlada je 16. juna ove godine, bez održavanja sjednice i, kako se navodi u vladinom dokumentu „uz pribavljenu saglasnost većine članova“, donijela rješenje kojim je Šćepanović opet određen za vršioca dužnosti Uprave policije, na narednih šest mjeseci. Za tu poziciju, opet ga je predložio ministar policije Danilo Šaranović, koji za Šćepanovića i njegove rezultate ima samo riječi hvale. U predlogu za produženje Šćepanovićevog mandata, Šaranović između ostalog navodi da su rezultati aktuelnog šefa UP „ bez presedana u savremenom radu Uprave policije”.
Šćepanović je bio Šaranovićev kandidat, na kome je insistirao nakon što je tu poziciju napustio bivši direktor policije Zoran Brđanin. Zbog Šćepanovića on je ušao u svojevremeni sukob sa Spajićevim PES-om oko kontrole bezbjednosnog sektora, tokom prethodnog izbora novog šefa policije.
Nije prvi put da nove vlasti nakon avgusta 2020., upravo preko izvještaja o radu policije, mimo zakona, disciplinuju vrh policije, odnosno pokušavaju uspostaviti i učvrstiti kontrolu nad bezbjednosnim sektorom. Izvještaji o radu policije bili su povod za smjenu Brđanina, koji je za direktora Uprave policije izabran u avgustu 2021, u mandatu vlade Zdravka Krivokapića. Brđanina je više naknadnih vlada smjenjivalo a sud vraćao na poziciju šefa policije. Na kraju je na sopstveni zahtjev krajem prošle godine napustio to radno mjesto.
Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu svojevremeno je dao negativno mišljenje na dva Brđaninova izvještaja o radu UP. Izvještaji su razmatrani nakon zakonskog roka, zakašnjelo, iako se po mišljenju suda smatra da su izvještaji koje Odbor nije razmatrao na vrijeme, u stvari usvojeni. To nije omelo parlamentarnu većinu. I ti izvještaji su u jednom periodu od strane vlasti predstavljani kao „istorijski“, po rezultatima.
Ministar Šaranović, čijeg je kandidata za šefa UP sada uzeo na zub dio parlamentarne većine na čelu sa Mandićem, tada je izjavio da će tražiti razrješenje Brđanina ukoliko parlament ne usvoji njegove izvještaje. Ignorišoći uputstvo suda da se izvještaji u stvari već smatraju usvojenim.
Brđanin je tada odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, saopštivši da se neblagovremenim razmatranjem izvještaja samo „fingirala“ njegova zakonita smjena. On je više puta u javnosti govorio o tome da ni nova vlast, nakon pada DPS-a, na toj poziciji ne želi profesionalca, već nekog kog može da kontroliše.
Lideri bivšeg DF su tražili smjenu Šćepanovića ali i kompletnog bezbjednosnog sektora, nakon klanovskog ubistva na Cetinju u septembru prošle godine. Njihova suzdržanost bila je očigledna i tokom produženja Šćepanovićevog mandata u junu ove godine. Ministri iz Nove srpske demokratije (NSD) glasali su za Šćepanovića tek nakon zaključenja glasanja, dok iz Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića nijesu uopšte.
Različite su spekulacije zbog čega političkoj grupaciji bivšeg Demokratskog fronta smeta novi šef policije. Govori se i o tome da nijesu zadovoljni načinom procesuiranja slučaja Mandićevog bratanića Danila Mandića, do pominjanja potencijalno sumnjivih poslova na koje Šćepanović ne bi žmurio. Čini se da je suština svakog sukoba na relaciji djelova vlasti oko bezbjednosnog sektora, i sada, kao i ranije – pokušaj da se nad tim sektorom preuzme politička kontrola.
Šćepanović je navodno na sjednici Odbora za bezbjednost u petak u gluvoj sobi parlamenta saopštio da “neki političari oko njega očekuju da procesuira Bemax, a da ih istovremeno pusti da prave Bemax2”. Šćepanović za Monitor nije želio da komentariše dešavanja u gluvoj sobi, pa ni šta je mislio pod tim Bemax 2. Ni drugi sagovornici koje je Monitor kontaktirao u vrhu policije nijesu željeli da odgovore ili nijesu imali odgovor na pitanje šta je Bemax2, odnosno šta je pod tim Šćepanović konkretno mislio.
Kako su nezvanično objavile Vijesti, pozivajući se na izvore iz vrha Vlade, a u kontekstu Šćepanovićevog pominjanja Bemax-a 2, neki poslovno kriminalni krugovi iz Srbije, bliski Aleksandru Vučiću, već su se infiltrirali na crnogorsko primorje, gdje navodno pokušavaju da operu velike količina novca.
“Mislim da je Šćepanović Bemax 2 pomenuo u kontekstu planova za sve poslove koje je pokrivao Bemax, a za šta trenutno postoji otvoren prostor”, kazao je za Monitor sagovornik iz vrha bezbjednosnog sektora.
Bemax je crnogorska moćna građevinska kompanija, koja se tokom prethodnog režima povezivala sa vrhom vlasti, u kontekstu ne samo unosnih građevinskih poslova, već i šverca. Aleksandar Mijajlović, koji se povezuje sa vlasništvom Bemaxa, uhapšen je u februaru prošle godine po nalogu SDT, kao dio kriminalne grupe koja se tereti za međunarodno krijumčarenje cigareta.
Predstavljajući se kao beskompromisni borci protiv organizovanog kriminala i korupcije, funkcioneri grupacije bivšeg Demokratskog fronta već neko vrijeme izražavaju nezadovoljstvo navodnom neažurnošću istražnih organa kada su u pitanju kriminal i visoka korupcija. Dok istovremeno osporavaju sve akcije policije i tužilaštva koje se povezuju sa njihovim članovima ili njima bliskim osobama, od hapšenja bivšeg gradonačelnika Budve Mila Božovića, do slučaja Mandićevog bratanića.
Ove sedmice poslanik Vučurović ponovio je za portal Borba, koji se vezuje za bivši DF, prethodno izraženo nezadovoljstvo Milana Kneževića navodnim nereagovanjem tužilaštva kada su u pitanju svjedočenja pred parlamentarnim Anketnim odborom o slučaju crnih trojki, koji je inicirao bivši DF, ali i drugim nerasvijetljenim aferama iz doba DPS.
„Pored svega što smo tamo čuli, tužilaštvo i dalje ćuti, što je zaista čudno i krajnje sumnjivo. Vidjećemo do kada će se to nastaviti i na osnovu njihovog ponašanja zauzećemo vrlo jasan stav,” kazao je Vučurović. Nakon što je pred Anketnim odborom o slučaju crne trojke svjedočio bivši visokopozicionirani policijski funkcioner Milan Paunović, tužilaštvo je saopštilo da je slučaj zastareo. Dio stručne javnosti kritike bivšeg DF na račun navodne neažurnosti tužilaštva oko svjedočenja pred Anketnim odborom vidi kao neprimjereni pritisak na pravosuđe.
Anketni odbor dobro dođe za političku reklamu. Praksa je i dalje depeesovska – stavi institucije pod svoju kontrolu, da služe našima.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Izdvojeno
POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije
4 danana
5 Jula, 2025
Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo
Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura. Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?
“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.
“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.
Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.
Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.
Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.
Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.
U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom, “navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.
To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”
Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…
Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.
Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?
Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.
U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.
Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.
Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.
Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile, nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .
Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”
Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”
Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”
Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – LJUBAVNA PISMA (V): Darovi srca i duše

DISCIPLINOVANJE VRHA POLICIJE: Tajne gluve sobe

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal
-
FOKUS2 sedmice
SLUŽBENI AUTOMOBILI, JAHTE , AVIONI…: Raskalašniji nego DPS
-
Izdvojeno2 sedmice
UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale
-
DRUŠTVO4 sedmice
ANDREJ VUČIĆ U PODGORIČKOM SUDU PROTIV VIJESTI: Duševni bol Prvog brata Srbije
-
DRUŠTVO4 sedmice
ODLUKA UPRAVNOG SUDA O SOLANI: Prirodni biser nije državni nego tajkunski
-
DRUŠTVO3 sedmice
PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040. PRED USVAJANJEM PO HITNOM POSTUPKU: Spisak (ne)utemeljenih želja
-
FOKUS4 sedmice
IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku
-
INTERVJU2 sedmice
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Kuća nam vonja na mnogo šta što ne valja