Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Lančana odgovornost

Objavljeno prije

na

Da li se država konačno zainteresovala za slučaj beranske Ciglane, fabrike koja je nakon privatizacije porušena do temelja? Policija je počela da „prikuplja obavještenja od građana”. Tako je naslovljen zapisnik koji je dobio predsjednik sindikata ove kompanije Veselin Radičević nakon što je sa njim obavljen informativni razgovor u Odjeljenju za privredni kriminal UP Područne jedinice Berane.

„Bio sam iznenađen kada sam dobio telefonski poziv. Samo sam pitao gdje ste bili do sada” – kaže Radičević.

 

On podsjeća da su radnici još prije dvije godine pisali državnom tužiocu i tadašnjem ministru policije, ali da nije bilo nikakvog odgovora ili interesovanja za njihov problem.

PROBLEM DRŽAVE: „Nije to samo naš problem. To je problem države. Po ovakvom modelu kako je to urađeno sa našom fabrikom, svako ko kupi iz stečaja neku kompaniju, može da radi sa njom šta hoće, pa i da je sruši. Neće biti da je baš tako. Postojale su neke kupoprodajne obaveze i neko ko je to morao da prati” – dodaje Radičević.

Kako Monitor saznaje, osim predsjednika sindikata, inspektori za privredni kriminal saslušali su još četiri osobe u vezi sa „slučajem Ciglana”, među kojima i vlasnika te privatizovane kompanije, podgoričkog biznismena Petra Đurišića.

„Mi smo sproveli policijske radnje onog trenutka kada smo dobili zahtjev Osnovnog državnog tužioca. Prikupili smo određene podatke i slučaj vratili tužiocu na dalji postupak” – rekao nam je sagovornik iz beranske policije.

Šta je moglo da prethodi naglom interesovanju državnog tužioca za privatizaciju Ciglane Rudeš, dvije godine nakon njenog rušenja? Sva prilika da je inicijalna kapisla bilo pismo koje su nakon jednog neuspjelog sastanka krajem maja u Beranama Osnovnom državnom tužiocu uputili generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore Srđa Keković i potpredsjednik Opštine Berane Radivoje Merdović.

RUŠENJE BEZ DOZVOLE: „Prije skoro dva mjeseca Unija slobodnih sindikata je organizovala sastanak na koji smo pozvali Ministarstvo ekonomije, tužilaštvo, stečajnog sudiju i stečajnog upravnika, i predstavnike Opštine Berane. Taj sastanak nije uspio jer se odazvao samo potpredsjednik Opštine, i mi smo zajednički uputili dopis Osnovnom državnom tužiocu da preispita privatizaciju Ciglane, s obzirom na to da je tamo vlasnik sam sebi uveo stečaj i oslobodio se radnika” – kaže Keković za Monitor.

On dodaje da su Unija i potpredsjednik Opštine nakon toga uputili dopis i Ministarstvu ekonomije sa namjerom da se organizuje novi sastanak u Beranama i da se preispitaju svi navodi radnika Ciglane koji očekuju da budu upošljeni „jer se kupac privatizacionim ugovorom obavezao da investira u Ciglanu i održavanje proizvodnje”.

„Mi smo u međuvremenu bili dosta zauzeti drugim poslovima, ali ono što znamo je da nijesmo dobili odgovor iz resornog ministarstva, i da taj novi sastanak na temu Ciglane još nije održan” – kaže Keković.

Informacije u vezi sa tim potvrđuje nam i potpredsjednik Opštine Berane zadužen za privrednu djelatnost Radivoje Merdović.

„Tražili smo od državnog tužioca da se ispita zakonitost rušenja fabrike. Ona nije kupljena da bi bila rušena, to je prvi industrijski objekat u našem gradu. Da bi je rušio vlasnik je morao da ima dozvolu iz Opštine, a nije je imao. Osim ako je nije dobio na nekim noćnim sedjeljkama, u posebnim stanjima. Pisanog traga, uglavnom, o tome nema” – kaže Merdović.

PRIVATNI BAHATLUK: Merdović ističe da se principijelno zalaže da se preispitaju „sve sumnjivo, netransparentno, tajanstveno i centralizovano sprovedene privatizacije u Beranama”.

„Želimo da znamo prije svega ko su kupci i kakve su njihove obaveze. Evo, mene između ostalog, vrlo zanima ko je, recimo, kupac i vlasnik Hotela Berane. Znate li vi da mi kažete” – pita Merdović.

Slučaj beranske ciglane, bez ikakve sumnje, predstavlja najdrastičniji primjer privatnog bahatluka u Crnoj Gori. Podgorički biznismen Petar Đurišić je polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio ovu fabriku, koja je zapala u probleme, za svega 254 hiljade eura.

Kupovina jeste obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u narednih dvije godine investira 715 hiljada eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.

Radnici tvrde da ništa od toga nije ispoštovano, uprkos nekakvom nalazu komisije koju je poslalo Ministarstvo ekonomije.

„Ta komisija na čijem je čelu bio izvjesni Slobodan Perović konstatovala je da su sva ulaganja ispoštovana i u krajnjem je dala pozitivno mišljenje o privatizaciji. Nas je to malo začudilo, a onda smo saznali da je taj gospodin Perović bio potpisnik ispred Agencije za privatizaciju i strana ulaganja da će pratiti investiranja. Kako se od njega mogao očekivati objektivan izvještaj. Javno ga pitam da li i dalje vjeruje Đurišiću na riječ da će napraviti novu fabriku. Nema problema, samo neka nam kaže kada će to biti, i kada ćemo ponovo biti upošljeni. Lakše ćemo da spavamo”- kaže Radičević.

Da apsurd bude veći, ministar ekonomije Branko Vujović, nakon nalaza te komisije, na poslaničko pitanje u vezi sa ciglanom odgovara da nije zadovoljan privatizacijom ove kompanije.

STEČAJ I OTKAZI: Ko bi, uostalom, mogao biti zadovoljan, koliko god se trudio da žmuri? Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je polovinom 2008. saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. To je i učinio, uz pomoć radnika, kojima je obećao da će nova fabrika biti vrijedna 20 miliona eura i da će predstavljati posljednju riječ tehnike.

„Pitali su nas zašto smo mi na to pristali? A ja vas pitam šta bi se desilo da on najavi takva ulaganja, a da mi kažemo ne može? Javnost bi nas pojela. Bili bi neprijatelji države” – kaže Radičević.

Onda su počeli da prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa. Izgovor je bila globalna finansijska kriza i nemogućnost zatvaranja finansijske konstrukcije, odnosno dobavljanja kredita po povoljnim uslovima.

„Mi ne možemo uzeti kredit od 12 do 13 odsto kamate, i tako skočiti sebi u stomak. Promijenile su se okolnosti na tržištu kapitala” – ponavljao je Đurišić, obećavajući čvrsto da od toga posla ne odustaje.

Uslijedilo je nešto što je malo ko očekivao i što je takođe nezabilježena praksa u crnogorskoj privredi. Đurišić je preko svoje matične firme Katel iz Podgorice zbog devet hiljada eura duga uveo stečaj u beransku Ciglanu koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala Opeka. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na biro rada.

DVOSTRUKI SUDSKI ARŠINI: „To je nečuveno. On samom sebi i nama uvodi stečaj zbog devet hiljada, a Katel duguje Opeci oko sedamdeset hiljada po osnovu zakupa bagera koji je za naše potrebe kupio nakon rušenja Ciglane. Taj bager nikada nije stigao u Berane, odrađuje mu poslove u Podgorici, ali u ugovoru o korišćenju stoji da je dužan da na osnovu toga svakog mjeseca Opeci uplati četiri hiljade eura. Sada mi tražimo da se zbog toga duga uvede stečaj Katelu, ali Privredni sud ima izgleda dvostruke aršine” – kaže bivši predsjednik sindikata Ciglane.

On se pita kako je moguće da Crna Gora koja uvozi godišnje, kako tvrdi, dvadeset pet miliona eura opekarskih proizvoda, dozvoli rušenje jedine ciglane u državi.

„Može biti da su namjere gospodina Đurišića da napravi novu fabriku bile iskrene, ali da je prosto zagrizao preveliki kolač. U svakom slučaju on je Ciglanu platio 254 hiljade eura, a ostalo mu je nakon rušenja pet hektara zemljišta na atraktivnoj lokaciji, vrijednog dva miliona” – kaže Radičević.

Priča o beranskoj Ciglani time nije završena, mada je zaplet odavno kulminirao. Sada ostaje da se vidi da li će rasplet ići preko državnih institucija, odnosno državnog tužioca, i da li će biti još nekih konkretnih radnji, krivičnih prijava u lancu odgovornosti i slično, ili će se sve završiti na policijskim saslušanjima i prikupljanjima obavještenja.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo