Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ratni zločinci na sigurnom?

Objavljeno prije

na

Nedavno su počeli razgovori predstavnika ministarstava pravde Crne Gore i Srbije o sporazumnom izručivanju državljana dviju zemalja. Pregovore su, nakon više nesuglasica i međusobnih optužbi, otpočeli pomoćnici ministara pravde, a javnosti su tek djelimično poznati detalji tog budućeg sporazuma kao i krivična djela koja će njim biti obuhvaćena.

 

Pomoćnica ministra pravde Branka Lakočević potvrdila je da se vode razgovori koji su konsultativne prirode.

Iz Ministarstva pravde Srbije ranije je saopšteno da će Crnoj Gori biti predloženo da dvije zemlje zaključe sporazum po kome bi jedna drugoj izručivale državljane za sva krivična djela za koja se može izreći kazna duža od godinu. U tom slučaju sporazum bi bio znatno širi od onoga koji su nedavno potpisali Srbija i Hrvatska, koje su se složile da međusobno izručuju ljude optužene za organizovani kriminal i korupciju.

Eksplicitnog odgovora Crne Gore na ovu najavu još nema. Branka Lakočević smatra da bi tokom pregovora trebalo otkloniti brojne dileme, a jedna od njih je i da li je drugoj državi neophodno izručivati ljude za sva djela za koja je zaprijećena kazna više od godine.

,,Čak i krivično djelo protiv bezbjednosti u saobraćaju, taj najlakši oblik, zavrjeđuje kaznu preko tri godine zatvora. Tako da ćemo sigurno razgovarati sa kolegama i vidjeti koji je to obim tih krivičnih djela i koje to djelo iziskuje izručenje naših državljana. Ne smijemo da zaboravimo da osim izručenja naših građana postoje i drugi oblici međunarodno pravne pomoći koji su vrlo efikasni, kao što je ustupanje krivičnog gonjenja”, kaže pomoćnica crnogorskog ministra pravde.

Šef crnogorskog Interpola Dejan Đurović nedavno je podgoričkim Vijestima kazao da su Srbija i Hrvatska zainteresovane za izručenje osam državljana Crne Gore koji tu trenutno borave. Od toga Srbija potražuje sedam osoba, pet u vezi sa operacijom Balkanski ratnik, dok jednu osobu potražuje Interpol Zagreb za krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Sve osobe za koje se interesuje Srbija terete se za krijumčarenje narkotika.

U vezi sa operacijom Balkanski ratnik crnogorska policija je, podsjetimo, ranije privodila Pljevljaka Gorana Sokovića, označenog kao jednog od saradnika odbjeglog Darka Šarića, koji se tereti kao vođa grupe optužene za šverc preko dvije tone kokaina. Osim Sokovića, privođen je i Bjelopoljac Dejan Šekularac, dok je informativni razgovor obavljen i sa Berancima Draškom Vukovićem, Borisom Labanom i Šarićevim sugrađaninom Darkom Tošićem. Crna Gora je odbila da ove ljude zadrži u pritvoru, objašnjavajući da za to nema zakonski osnov, jer je srpski tužilac za organizovani kriminal odbio da Podgorici dostavi kopiju spisa tog predmeta.

Hrvatska je u Crnoj Gori zainteresovana jedino za bivšeg kapetana Iliju Brčića, koji je 2008. godine po potjernici Zagreba bio uhapšen u Italiji tokom zvanične posjete delegacije crnogorskog Ministarstva odbrane. Italijanski pravosudni organi odbili su da postupe po zahtjevu za izručenje Hrvatske čiji je Županijski sud u Splitu Brčića 1993. u odsustvu osudio na 15 godina zatvora zbog ,,zločina protiv civilnog stanovništva”.

Na drugoj strani, Crna Gora je raspisala 13 crvenih potjernica za osobama koje su srpski državljani i koje se nalaze u toj zemlji. To je nedavno potvrdio šef crnogorske ispostave Interpola.

,,Dosadašnjim provjerama i u komunikaciji sa Interpolom Beograd, utvrđeno je da se 13 lica nalazi u Srbiji i locirani su. Oni ne mogu biti izručeni Crnoj Gori, jer su srpski državljani ili su, u međuvremenu, nakon raspisane Interpolove potjernice, stekli srpsko državljanstvo”, tvrdi Đurović.

Dobar dio ljudi koje potražuje Crna Gora optuženi su za ratni zločin. Na tom spisku su optuženi za deportaciju Bošnjaka-Muslimana – bivši šef crnogorske Službe državne bezbjednosti Boško M. Bojović, ali i nekadašnji policijski službenici Milisav-Mića M. Marković, Duško D. Bakrač i Milorad M. Ivanović. Podgorica traga i za srpskim državljaninom Predragom Strugarom, koji je optužen u procesu za ubistvo albanskih civila u Kaluđerskom lazu 1999. godine. Strugar je u to vrijeme bio komandant vojnog bataljona u čijem su rejonu ubijeni ljudi koji su tokom NATO intervencije pokušavali da se domognu bezbjedne teritorije. Među njima je bilo i djece, žena i staraca.

Prema podacima podgoričke kancelarije Interpola kada su u pitanju djela iz oblasti opšteg kriminaliteta (teška krađa, teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja) i iz oblasti privrednog kriminaliteta (prevara i zloupotreba službenog položaja), Crna Gora od Srbije potražuje dvije osobe, dok su za krivična djela ubistva i pokušaj ubistva, potjernice raspisane za četvoricom srpskih državljana.

Jedan od njih je Veselin-Vesko Vukotić, koji je u Srbiji dobio državljanstvo nakon raspisivanja Interpolove potjernice u Podgorici. Njega u Crnoj Gori čeka izdržavanje 20-godišnje robije, zbog pokušaja ubistva sugrađanina R. G. 1986. godine u Nikšiću, kao i zbog ubistva pomorskog kapetana Duška Boškovića u Kotoru 1997. godine. Ovaj Nikšićanin, za kojeg se vjeruje da je godinama radio za srpsku tajnu službu, uhapšen je u februara 2006. godine u Španiji, nakon čega je ubrzo izručen Belgiji. Po okončanju postupka koji je protiv njega sproveden u toj zemlji, pokrenut je i ekstradicioni proces, na osnovu potjernica Srbije i Crne Gore.Vukotić se, kako pišu mediji, sumnjiči i za ubistvo jugoslovenskog državljanina albanskog porijekla, bivšeg lidera Komiteta za zaštitu ljudskih prava Envera Hadrija, 25. februara 1990. godine. Kada je ubijen u Briselu, Hadri je navodno kod sebe imao dokumenta koja su bivšeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića dovodila u vezu sa 34 ubistva. Prema informacijama podgoričkih medija, crvena potjernica raspisana je i za Komnenom Čpajkom iz Beograda, koji je osuđen na 30 godina robije zbog ubistva Lazara Draškovića i Mladenke Janković, u julu 2006. godine.

Već smo rekli da se potpisani sporazum o ekstradiciji između Srbije i Hrvatske odnosi samo na krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i korupcije. Ako to bude model i za bilateralni ugovor između Podgorice i Beograda, u većini navedenih slučajeva ekstradicija bi bila nemoguća.

Crnogorsko ministarstvo pravde se do sada nije izjašnjavalo o tome da li će zahtijevati da krivična djela ratnog zločina budu uključena u sporazum.

Profesorica Međunarodnog prava u Podgorici Ivana Jelić kaže da bi ta krivična djela trebalo uključiti u sporazum o ekstradiciji. ,,Sporazum je važan i za pomirenje naroda, generalno kažem, u regionu. I da bi tu svoju ulogu u potpunosti ispunio, smatram da ovaj sporazum treba da obuhvati i ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i genocid, dakle one koji su učestvovali ili podržavali ova djela”, navodi Jelićeva.

I Profesor Blagota Mitrić ocjenjuje da bi cilj sporazuma o izručenju trebalo da bude sveobuhvatna borba protiv kriminala. ,,Šta bi trebalo da bude predmet tog ugovora, progon kojih krivičnih djela i po kojim kriterijumima to je stvar dogovora dviju država. Mislim da osnovni motiv i jedne i druge strane treba da bude – progon kriminala. To znači sveobuhvatnost tog ugovora”, zaključuje Mitrić.

Koliko će daleko Beograd i Podgorica ići i koliko su trenutni pregovori posljedica istinske namjere da se onemogući izbjegavanje pravde, a koliko želje da se još jednom napravi predstava za međunarodnu javnost, ubrzo će biti poznato.

Petar KOMNENIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo