Vasilisa Minić rođena je 2003. godine. Završila je gimnaziju u SMŠ Braća Selić u Kolašinu. Pobjednica je nekoliko literarnih konkursa – Evropa i ja, UNDP i EU, Mir, sloboda, mladost…, SUBNOR, Otkažite kartu, ostajem – PCNEN. Nedavno je upisala Fakultet političkih nauka, smjer – politikologija i međunarodni odnosi. Kako kaže, u Crnoj Gori, vrijedi ostati ukoliko ste riješeni da doprinesete popravljanju društva
Od 70 eseja pristiglih na konkurs portala PCNEN na temu ,,Otkažite kartu, ostajem”, žiri je Vaš najbolje ocijenio. Zbog čega treba ostati u Crnoj Gori?
Kao što nijesam ni u eseju napisala, neću ni sada, među razloge za ostajanje u Crnoj Gori, kazati da je ovo ,,najljepša zemlja”, da ,,niđe nebo nije plavo…”, neću spominjati svijetlu istoriju, dug prema precima, obavezu prema potomcima, itd… Ovdje vrijedi ostati ako ste riješeni da onim što radite doprinesete popravljanju društva, očuvanju prirode, poštovanju ljudskih prava… To mi je namjera, ne da ostajem ovdje i svakodnevno ,,kukam” koliko je loše ili da se samobmanjujem da su ,,gorki tamo zalogaji hljeba”, već da pokušavam da mijenjam ono što mi se ne dopada.
U eseju navodite da su ,,naše aktuelne podjele besmislene i da bestidno manipulišu našim identitemima”. Gdje su mladi u svemu tome?
Mladi su, nažalost, žrtva tih podjela. Prije nego što postanemo svjesni ko smo i kakvi smo, nametnu nam identitete, a mi, uz to, prihvatimo i da moramo, po svaku cijenu, i da ih branimo. Tu ,,odbranu” onog što su nam rekli da jesmo, najčešće, što je jako tragično, doživljavamo i kao odbijanje svega što je drugačije. Pristajemo, uglavnom, lako da nas svrstaju u ,,naše ili njihove”. Onima koji su drugačiji među nama ne pružimo dovoljno podrške.
Šta za Vas znači biti feministkinja?
Feminizam doživljavam, prije svega i najjednostavnije, kao borbu za uspostavljanje jednakih početnih društvenih pozicija za ženu i muškarca. Takođe i nenasijedanje na tvrdnje da smo mnogo odmakli u poštovanju ženskih prava, jer nijesmo. Jedno je kako je to zakonom regulisano, drugo je koliko se ti zakoni poštuju i kakvo nam je stanje svjesti u tom smislu. Feminizam je i solidarnost i podrška drugoj ženi, traženje onoga što nam je zajedničko i prihvatanje onog što nas razlikuje.
Međunarodni dan mladih, koji se obilježava 12. avgusta, podsjetio je na činjenicu da mladi u Crnoj Gori nemaju mnogo razloga za slavlje. Šta bi trebalo donosiocima odluka da bude prioritet, odnosno odakle početi rješavanje nagomilanih problema?
Osvrnuću se na lokalni nivo… U Kolašinu, u kojem živim, imam utisak da se ,,rješavanje” problema mladih do sada svodilo na pisanje različitih lokalnih akcionih planova i strategija. Malo se toga, rekla bih, popravilo u praksi. Naročito se sporo mijenjaju stvari na bolje u malim sredinama, gdje su ograničeni obrazovni profili u srednjim školama, gdje se, pri kreiranju kulturno-umjetničkih sadržaja, ne vodi računa o interesovanjima mladih, gdje je više siromaštva, a manje mogućnosti. Prije svega, treba neko da pokaže volju da nas čuje, da kad pišu planove kako da poprave naš položaj pitaju i, zaista, čuju i nas. S druge strane i mi da pokažemo malo više volje, vjere i aktivizna, pa da se uključimo u donošenje odluka koje se nas tiču.
Želja Vam je da se bavite novinarstvom. Po Vašem mišljenju, koliko se i kako mediji u Crnoj Gori bave problemima mladih ljudi? Šta bi trebalo mijenjati?
Fali u medijima tema koje se tiču prosječnog mladog čovjeka. Fali edukativnih sadražaja, koji bi, kroz riječi stručnjaka, riješili neke naše nedoumice, pomogli u konfliktima sa sobom i sa okruženjem. Nema prostora ni za ,,debate” mladih, niti mjesta gdje bismo razmijenili svoje stavove, gdje bismo, možda, i shvatili, da neke razlike među nama nijesu nepremostive. Nažalost, korijen tog problema prepoznajem i u formalnom obrazovnom sistemu. Nije nam dato mnogo prilike ni u školi ni u medijima da formiramo svoj stav i da ga iznesemo, već su nam servirani ,,poželjni” stavovi, ali i informacije.
Šta biste posavjetovali vršnjake?
Treba da razumijemo da smo ogroman potencijal i snaga društva. Da ne dopustimo da nas apatija odraslih uguši i da vjerujemo da je sistem u kojem stasavamo promjenjiv. Takođe, da članstvo u političkim partijama nije jedino mjesto za ličnu afirmaciju, a pogotovo ne jedini način za mijenjanje društva.
Andrea JELIĆ