Povežite se sa nama

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VII): Mutacije mutavog srpskog i hrvatskog

Objavljeno prije

4 godine

na

Horizontal vector illustration showing inventor/scientist and his mind processes. We can see the inventor silhouette surrounded with different elements which are showing different processes and approaches while solving a problem. We can see magnifying glass a metaphor/symbol for identification/closer look on a problem; puzzles for looking the right parts; light bulb for idea; ladders for improvement; gears and wheels for thinking; speech bubbles for different thoughts/ideas; arrows for direction of thinking; question marks for questioning and self verification; connectors for integration. There are also lot of icons related with science: DNA, microscope, laboratory equipment, molecular structure, cells, bacteria, ect. Illustration is vibrant and eye catching and also nicely layered.

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

U svojoj knjizi Der Schacht von Babel. Ist Kultur übersetzbar?, Boris Buden, koji je bio i prevodilac na naš jezik, već u samom uvodu analizira procese postepene lektorske kroatizacije tekstova koje smo pisali ili prevodili još u Jugoslaviji, stavljajući ih u kontekst dominantnih jezično-kulturnih principa. On se protivi ideji da prevod kao takav humboldtovski nužno jezički obogaćuje bilo čiju kulturu (to bi još uvijek bilo ostajanje u jednojezičnosti), ali pokazuje kako se svaki ,,strani” jezik kroz hibridnost pretvara u nešto nalik maternjem (ili u njegov fantazam?), tj. u jezik koji je također u izvjesnoj mjeri postao naš, nekad kao ravan prvom idiomu. A to pretpostavlja zanemarivanje ili prevazilaženje sumnjive razlike i hijerarhije između prevoda (ili kopije) i originala. To i čini prevođenje političkim poduhvatom jer u svakom trenutnu moramo odlučivati o njegovom pravcu. Kultura nije prevodiva veli Buden u složenom i uvjetnom procesu izvedbi i zaključivanja. I prije svega, šta je to ,,kultura”?

Ali to ne znači da ne prevodimo nužno i stalno iz jednog kulturnog konteksta u drugi, pa čak kada je to unutar jednog te istog jezika. Šta je ,,jedan te isti jezik” pitanje je koje ja, a i mnoge od autorica i autora koje navodim, smatramo neteorijskim, nametnutim normativnim imenovanjem. ,,Jedan te isti jezik” je pokretna i evolutivna, neuhvatljiva građa, pa je smiješno kad je takvi ,,lingvistički autoriteti” kao što su država ili nacija zaustavljaju u svojoj definiciji na trenutnoj slici. Zato mi ostavljamo ,,jedan te isti jezik ”  otvorenim kao naprosto jedan te isti jezik bez navodnika, u duhu uključivosti ne samo rodova nego i cijele jezičke građe, i kao projekt budućnosti i zajedništva. Jezik, kao i prevod, može biti instrument isključenja, ali na sreću i ne mora. Tako da o razlikovanju srpskog i hrvatskog Slobodan Šnajder piše: ,,Ja o svemu tome [Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskoga jezika i državnoj politici jezika] postojano mislim drugačije no što misle hrvatski politički lingvisti  koji dokazuju da se,  na osnovi takvih razlika,  što su same po sebi izvan sumnje,  radi o dvama u svemu i po svemu različitim jezicima. Ja bih bio spreman odustati od toga svojeg danas tako nepopularnog stava čim mi netko na hrvatski prevede ovu srpsku rečenicu:

Hrvatski i srpski dva su po svemu različita jezika. ,,Da li je iko uspio to prevesti sa srpskog na hrvatski ili uostalom sa hrvatskog na srpski? I Boris Buden tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi da ne razlikuje hrvatski od srpskog, bosanskog i crnogorskog, i dodaje: ‘Nije me briga za koncepte ‘materinjeg jezika’ i ‘izvornog govornika’. Čak se ne osjećam lagodno ni kad čujem izraz ‘strani jezik’. To su za mene visoko ideologizirani izrazi kao ‘naš dragi vođa’ ili kao ‘vodeća uloga Partije’. Ono što se nekad događalo s takvim izričajima, sada se dešava s našim lingvističkim ideologemima – i oni sve više gube vezu s realnošću”.

Srpski se jezik pisao i piše ,,po Vuku”, tj. prema usmenom govoru, i zato je fluidniji i ,,prirodniji”, mada u drukčijem registru stilskih vrijednosti, nego hrvatski. Uzor je srpskog pisanog – govorni jezik. Hrvatski jezik nije govorni jezik i ideal mu nikad nije bio da se govorni i pisani jezik ikako podudaraju, nego da se stvori jedan standard koji će u prestižu ,,više kulture” nadići sve vernakulare i svima biti uzor. Standardiziran je kao hrvatski književni jezik, koji je pisan jezik a ne govoran, a kad je usmen, onda je izveden iz pismene norme ili danas iz standarda sve više zadatog zagrebačkim i jezikom radiotelevizije. S njim govornici imaju problema, jer se on ne podudara s njihovim govornim idiomom, a u medijima je prilično improviziran. Hrvati govore dalmatinski, kajkavski, čakavski itd. ali sve više i korumpiranim televizijskim i radio- jezikom. To je manje spontan jezik, zato što je od početka standardiziran kao prvenstveno literaran i pisan (a historijski je bilo više različitih standardizacija i njihovih stupnjeva). Tako je danas i s arapskim. Takve situacije postoje i u drugim jezicima, i u tome na Balkanu nismo originalni. Slični odnosi postoje između nekih varijanti španjolskog u Latinskoj Americi i u Evropi, ili između urdua i hindija u Indiji i Pakistanu, ili između mandarinskog i nekih deriviranih kineskih idioma koji se na njega oslanjaju manje ili više, u Kini i jugoistočnoj Aziji, itd. Među ostalim rezultatima raznovrsnog odnosa pisanog i usmenog, imamo i to da je hrvatski precizniji, bar u društvenim i humanističkim a ponekad i znanstveno-književnim konotacijama, s time da je onda i prevođenje na hrvatski jezik zahtjevnije jer raspolaže možda obimnijim fondom standardiziranih izraza. No i to će se nasilnim razdvajanjem jezika promijeniti. Preciznost (u odnosu na evropske jezike) u srpskom dijelom sputava i ćirilica, u kojoj se pored ostalog gubi i etimologija. Ali sve su to, bilo u hrvatskom ili srpskom, ovakva i onakva ,,slovkanja”, kako je posprdno i s nestrpljenjem odmahivao moj učitelj Čedomil Veljačić kada su mu lektori ,,buddhizam” ispravljali u “budizam” i u Beogradu i u Zagrebu. Naravno, postoje osim spomenutih i druge razlike, koje smatram stilskim ili kontekstualnim, a od kojih nijedna ne govori protiv ijedne varijante jezika kojeg i ja još uvijek smatram jednim, a koji je danas dobio koliko znam bar četiri identitarna imena (i možda će ih steći i više). Ovo što tu opisujem nisu vrijednosni sudovi. Hrvatska i srpska varijanta štokavskog/štakavskog jezika nekad složno smatranog jednim uvijek su bile prepoznatljivo ponešto različite, i to ne samo po ekavici i ijekavici. Ali su uvijek bile međusobno prohodne, razumljive i dopunjavale su se u mnogo čemu, na primjer u vokabularu, u mogućim dubletama i posuđivanjima unutar hrvatske varijante (i prevod i prijevod, i advokat i odvjetnik, i naprijed i napred, i suvremen i savremen), a posebno u akcentuaciji. Govorni hrvatski kada pokušava da bude standardan, zato što nije govorni jezik, uglavnom ne poštuje nikakve govorne ni naglasne norme premda se o tome proizvode brojne studije. Stručnjaci za dikciju i akcente pokušavaju dati uputstva za to. Oslonimo li se na slušanje u javnosti širom Hrvatske, čini se da su naglasci, intonacija, izgovor, ton koji imaju ambiciju odgovarati standardu – neustaljeni, najraznovrsniji i krajnje smušeni u govornom hrvatskom zato što se ne bilježe a govorni se jezik ne piše.

Pisani jezik koji je u svojoj standardizaciji sakraliziran – a ova se obično odvija po vjerskom ili po etno-nacionalnom principu – u načelu je klasno i edukacijski nedemokratičan. Tu ne može bilo ko doći s ulice, bez škole, i spontano napisati svoj roman na govornom jeziku bez obzira na jezičku historiju. Tradicija je tu stavljena u zagradu u korist neposrednosti i ,,prirodnosti” jezika što bližeg govornom, kao često u sjeverno-američkoj literaturi naprimjer. Vjerski je tako na primjer sakraliziran ,,klasični arapski” (najbliži jeziku Kurana), što znatno sputava ležernost i bogatstvo moderne arapske literature, k tome razbijene na lokalne varijante. Jezik koji je samo pisan a ne i govoran rigidan je i krajnje formaliziran, a privilegija je elita i nedostupan široj publici koja nema kodove.

No ima i drugih iznenađenja u usporedbi s drugim jezicima, npr. francuskim i  srpskim: hrvatski nije dosad pružao prevelik otpor (ne kažem da ovoga uopće nema ili da ga neće biti) ženskim oblicima imenica i rodno inkluzivnom pisanju, naročito u imenovanju zvanja kada su žene u pitanju, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se otprilike to razlikovanje počelo pomaljati. ,,Profesorica”, ,,doktorica”, ,,odvjetnica”, ,,sociologinja”, zvanja višeg obrazovanja, pojavila su se pored već uvriježenog ,,radnica”, ,,vozačica”, ,,čistačica”. Moglo bi se pomisliti da se radi o tzv. inkluzivnom ili uključivom jeziku, kao što zahtijevaju neke feminističke teoretičarke u Francuskoj, a kako neki i neke već i pišu i to na više evropskih jezika, pa čak i kod nas individualno ili na nekim univerzitetima; ili da se radi o manje patrijarhalnoj sredini. Nažalost, u hrvatskom se ne radi o tome. Prije, budući da hrvatski nije govoran jezik nego pisan i književan, ženski su oblici u njega lakše prodrli nego u Francuskoj ili Srbiji (a da ostali elemeni uključivog jezika još antišambriraju), zato što je hrvatski jezik već par decenija u punom toku standardizacije, u tome još (ponovo) mlad, pa tom prilikom može prihvatiti i neke nove oblike. Francuski, koji je mnogo davnije standardiziran od novohrvatskog, pruža tome mnogo žešći otpor preko Akademije, i lingvistički je rat u tom pogledu trenutno u jeku. Srpski jezik, koji je utvrđen više kao govoran, a kojega je novo-standardizacija također u nastajanju (mada je zasad manje poodmakla, logična i razrađena od one hrvatske), oslanja se na narodski patrijarhalan govor koji te nove ženske oblike ne poznaje, a odnedavno volšebno i na ruski i crkveni jezik kojih ignoriraju. Jedan dio srpske javnosti pruža najveći otpor pojavi ženskih oblika zvanja i zanimanja, a da o uključivom jeziku i ne govorimo. Kao i u francuskom, njemu je veliki otpor. Pod uvjetima sasvim usporedivih patrijarhalnih režima, srpski i hrvatski nalaze različita rješenja. Ni jedan ni drugi međutim ne rade još šire  na rješenjima obuhvatnog, tj. rodno uključivog i nediskriminirajućeg jezika, gdje bi se gramatički i sintaksički uzusi malo prilagodili punoj rodnoj predstavljivosti. U gramatikama muški rod ostaje vodeći (,,devedeset žena i jedan muškarac su bili”), što je u engleskom nezamislivo i bespredmetno, a u francuskom tek počinje da se urušava. Kako gdje u drugim jezicima, među kojima je danas španjolski dobrano poodmakao u uključivom jeziku. I ovisno o društvenim seglentima i o tome ko piše.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIX): Prvakinje glume i arhitekture

Objavljeno prije

5 dana

na

10 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dragica DAVIDOVIĆ-TOMAS – Prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, jugoslovenska i crnogorska filmska i pozorišna glumica, zaslužni kulturni stvaralac, dobitnica najvišeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade i brojnih drugih nagrada i priznanja (Peć, 26. jun 1936 – Podgorica, 29. april 2015).

Jedna od najpoznatijih crnogorskih filmskih i pozorišnih glumica, obilježila je svojim radom razvoj crnogorske poslijeratne pozorišne i filmske scene. Isticala je da njen uspjeh ne bi bio moguć bez podrške porodice. Za Dragicu Tomas, njena majka, koja je sa trideset godina ostala udovica sa šestoro male đece, bila je heroina. Smatrala je i u svakoj prilici isticala da je od presudnog značaja vaspitanje i nauk koji dijete ponese sa sobom iz sopstvene porodice i od svoje majke.

Dragica je sa svojim sestrama i bratom proživjela jako teško i traumatično đetinstvo, a zbog tog iskustva njena zahvalnost i divljenje ka majci je uvijek s ponosom isticala i odavala joj priznanje kako je bez pomoći i novca uspjela da ih sve odgoji i školuje sama, samo svojim umijećem i svojom snalažljivošću.

Svoju prvu pozorišnu ulogu odigrala je 1955. godine, sa svojih devetnaest godina, tokom prve godine studija glume u Novom Sadu.

Dragica Tomas je 1968. godine sa trideset dvije godine dobila najveće državno priznanje za svoj rad, Trinaestojulsku nagradu. Prva je crnogorska dobitnica Sterijine nagrade na 20. Sterijinom pozorju (1975) za izvanredno tumačenje lika Jovane u predstavi ,,Ognjište” Blagote Erakovića, za istu predstavu dobila je i nagradu publike, a ovu nagradu je uvijek sa ponosom isticala, jer je to prva nagrada nakon dvadeset godina postojanja koja je pripala Crnoj Gori. Za svoj rad nagrađivana je nagradom grada Kotora, dobitnica je nagrade za životno djelo „Pavle Đonović“, priznanja Udruženja dramskih umjetnika Crne Gore za životno djelo (1999). Postala je počasni član Crnogorskog narodnog pozorišta 1999. godine. Jedini je član CNP-a kome je pripala nagrada za životno djelo za naročite zasluge Sterijinog pozorja (2000), stekla je status Istaknuti kulturni stvaralac Crne Gore, dobila nagradu za doprinos pozorišnom stvaralaštvu „Veljko Mandić“ (2011) kao i Veliku nagradu CNP-a (2012).

Kako je često s ljubavlju i poštovanjem govorila o svojoj majci, tako je ponosno i s puno ljubavi govorila i o suprugu, crnogrskom glumacu Petru Tomasu. On je bio njen najveći prijatelj i najveća ljubav. Njihov zajednički život obilježilo je razumijevanje i beskrajna privrženost. Dragica je često u intervjuima isticala da je njegova iskrenost i objektivnost najveće blago koje joj je omogućilo da je ne ponesu laskavost i komplimenti nego da uvijek pristupa svom poslu jednako bez obzira na slavu koju je stekla u velikoj Jugoslaviji. Petar, rođeni Kotoranin gospodskih manira, bio je i njen najveći kritičar i čovjek čije je mišljenje izuzetno cijenila.

Dragica Tomas bila je i članica žirija brojnih festivala u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Nišu, te širom Crne Gore. Tadašnja javnost smatrala je jednom od najvećih glumica crnogorskog pozorišta. Bila je i poslanica u Skupštini Crne Gore u trajanju jednog mandata.

Tumačila je likove crnogorskih žena – majki, sestara, supruga, a upravo te uloge plasirale su je u sami vrh glumačkih dometa crnogorske drame. Često je isticala da nije istina da se Crnogorci loše odnose prema svojim ženama i da ima mnogo Crnogorki kojima ni jedan muškarac ni po obrazovanju ni karakteru ne može da parira.

 

Svetlana Kana RADEVIĆ – Prva arhitektica u Crnoj Gori, jedna od najznačajnijih arhitektica u Jugoslaviji, svjetski priznata ekspertkinja u svojoj oblasti, jedna od osnivačica i prva žena izabrana za redovnog člana DANU-a.

Kana je svoje osnovno obrazovanje stekla na Cetinju, nakon čega upisuje podgoričku Gimnaziju. Još u đetinjstvu pokazala je interesovanje za arhitekturu, pa su i đečje igre bile svojevrsne arhitektonske građevine.

Kreativnost đečje igre na Cetinju profesionalno je odredilo, te nakon svršene podgoričke gimnazije upisuje studije arhitekture i istorije umjetnosti u Beogradu. Njen talenat i trud su prepoznati, a za dalje usavršavanje dobila je Fulbrajtovu stipendiju. Magistarske studije završava na Univerzitetu u Pensilvaniji u klasi svjetski poznatog arhitekte Luisa Kana.

Iako se stručno usavršavala i Parizu, Moskvi i Tokiju u ateljeu čuvenog japanskog arhitekte Kišo Kurokave, Svetlana Kana Radević je svoj život i rad najviše vezala za Crnu Goru, posebno Titograd – Podgoricu. Za sobom je ostavila izuzetno značajna djela, a njena inovativnost u arhitekturi i karakterističan stil privukli su pažnju i svjetskim stručnjacima i ljubiteljima arhitekture.

Sa samo 27 godina osvojila je prvo mjesto na konkursu za izgradnju hotela na obali Morače. Hotel Podgorica, otvoren zvanično na Dan državnosti Crne Gore – 13. jula 1967. godine, smatra se jednim od Kaninih najznačajnijih djela. Hotel je postao i znak prepoznatljivosti tadašnjeg Titograda, a današnje Podgorice. Ovaj objekat je privukao pažnju domaće i svjetske javnosti i Kanu pozicionirao u vrh savremenih stručnjaka arhitekture. Projektovala i sljedeće objekte: Autobusku stanicu u Podgorici (1968.), Spomen-kompleks na Barutani (1980), Hotel Zlatibor u Užicama (1981.), Dječji vrtić na Cetinju (1988.) i mnoge druge objekte u Crnoj Gori i regionu. Nekoliko projekata uradila je u saradnji sa svojom sestrom, takođe arhitekticom, Ljiljanom Radević, školovanoj na arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Njihovo zajedničko djelo ,,Poslovni Centar Kuševac”, takođe predstavlja jedan od simbola ,,nove” Podgorice.

Bila je prva potpredśednica Matice crnogorske, redovna članica Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, članica crnogorskog PEN centra, inostrana članica Ruske akademije za arhitekturu i građevinske nauke, članica UNESCO-a. Za svoj rad dobila je nekoliko prestižnih priznanja – Borbinu nagradu za arhitekturu (1968) i to kao jedina žena i najmlađa dobitnica ove nagrade; zatim Trinaestojulsku nagradu (1968) i Nagradu oslobođenja Podgorice (1992). Kanu Radević njeni savremenici i prijatelji pamte kao veliku entuzijastkinju, izuzetno dobru i požrtvovanu ženu i empatu, duboko kulturno i identitetski osviješćenu intelektualku i stvaraoca. O svemu tome govore njena djela i angažman u društvu.

Radovi Kane Radević predstavljeni su u okviru čuvene izložbe ,,Toward a Concrete Utopia” (Kabetonskoj utopiji) Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980, održanoj u Njujorškom muzeju MoMA 2018-2019. Jedan njen rad je postao sastavni dio MoMA kolekcije. Godine 2021. pregled Kaninog stvaralaštva bio je predstavljen na Venecijanskom bijenalu, a ovu postavku nakon Venecije imala je priliku da vidi i crnogorska publika u Muzeju grada Podgorice.

(Nastaviće se)
Ilustovali: Lina Leković i Mitar Rakčević

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVIII): Članice CANU

Objavljeno prije

2 sedmice

na

3 Aprila, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Olga PEROVIĆ – Istoričarka umjetnosti, novinarka, likovna i pozorišna kritičarka, akademik (Podgorica, 21. oktobar 1932 – 25. februar 2017, Podgorica).

U Nikšiću završava osnovnu školu i gimnaziju. Još prije studija oprobala se u novinarstvu. Radila je u „Omladinskom pokretu“ kao novinarka i u Radiju Titograd kao urednica za kulturu. Ljubav prema umjetnosti i kulturi vodi je na studije u Beograd 1953. godine. Tada upisuje Filozofski fakultet – studije istorije umjetnosti.

Sa studija se vraća u Podgoricu i nastavlja novinarsku karijeru u listu „Pobjeda“ i to kao urednica kulturne rubrike. Bila je urednica lista „Komunist“ za Crnu Goru, a kasnije i urednica časopisa „Stvaranje“, „Susreti“, „Praksa“. Bila je članica redakcije i savjeta lista „Ovdje“. Jedno vrijeme radila je u Uredu za informacije Crne Gore, bila članica Izvršnog vijeća Crne Gore i predśednika Republičkog komiteta za informisanje, članica Predśedništva SRCG u periodu 1986-1990. Bila je i članica Upravnog odbora Fonda za unapređenje likovne umjetnosti „Moše Pijade”, urednica „Likovne enciklopedije Crne Gore“, urednica i saradnica brojnih časopisa, organizacija i institucija širom regiona.

Urednica je i nekoliko televizijskih emisija koje su posvećene likovnim stvaraocima o Lubardi, Dadu Đuriću, Luki Tomanoviću, Milošu Vuškoviću, Filu i dr. Sarađivala je na stalnim postavkama Nacionalne galerije na Cetinju i bila koautorka niza značajnih izložbi crnogorske i jugoslovenske umjetnosti, a mnoge izložbe đe je bila selektorka i autorka predstavljene su širom Evrope kao što su: Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas; Pola vijeka crnogorske umjetnosti; Crnogorska umjetnost 1945-1970; Recentna crnogorska umjetnost i dr.

Autorka je knjiga „Ogledi i kritike“, „Likovna hronika“, kao i nekoliko monografija o istaknutim likovnim stvaraocima o Vuku Radoviću, Aleksandru Prijiću, Živku Đuroviću i Petru Lubardi kao i monografskog kataloga Likovna umjetnost Crne Gore 1946-1968. Autorka više stotina likovnih i pozorišnih kritika.

Bila je počasna članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, članica Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA i članica Nacionalnog savjeta za kulturu. Postala je prva žena članica Crnogorske akademije nauke i umjetnosti, i to kao vanredna članica 2000. godine, a redovna članica 2008. godine.

Za svoju izuzetnu stručnost i erudiciju, Olga Perović dobila je nekoliko nagrada i priznanja: Nagradu oslobođenja Titograda, Medalje rada, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena Republike sa srebrnim zracima, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima.

Jelena Manja RADULOVIĆ-VULIĆ – Muzikološkinja, osnivačica i redovni profesor Muzičke akademije na Cetinju, vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Svoje rano đetinjstvo provela je na Cetinju, đe je završila osnovnu i nižu muzičku školu, kao i gimnaziju. Srednju muzičku školu završila je (vanredno) u Titogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu (Katedra za francuski jezik i književnost) 1961. godine, kao i na Muzičkoj akademiji, takođe u Beogradu. Kao stipendist Francuske vlade usavršavala je klavir u Parizu u klasi prof. Vladimira Perlemutera, a srednjovjekovnu muziku na Muzikološkom institutu pri Sorboni. U Parizu je nastupala kao pijanista u sali Cortot, u Jugoslovenskom kulturnom centru i u dvorani Alijanse France-Yugoslavie.

Po povratku iz Pariza bila je urednik muzičkog programa Radio Titograda (1967–1974). Za ciklus od deset emisija o Frederiku Šopenu dobila je nagradu ,,19. decembar”. Radila je kao honorarni profesor u srednjoj muzičkoj školi, baveći se muzičkom kritikom i publicistikom. Jedna je od osnivačica organizacije Muzičke omladine Crne Gore (1972).

Godine 1974. osniva i osmišljava muzički program Televizije Titograd i tako postaje njena prva muzička urednica. Za emisiju ,,Tragom jedne pjesnikinje” (Vagner – Matilda Vesendonk) dobija prvu nagradu na takmičenju jugoslovenskih TV centara na Bledu. Njenu emisiju sa francuskim violončelistom Andre Navarom iz 1979. godine, preuzela je ORTF, kao i nekoliko drugih evropskih tv kuća. Povremeno je nastupala kao solista ili klavirski saradnik.

Godine 1980. postaje jedan je od osnivača Muzičke akademije u Titogradu i njena dugogodišnja dekanica, na kojoj prvo u zvanju vanrednog, a od 1988. godine u zvanju redovnog profesora vodi predmete Muzički oblici i Istorija muzike. U to vrijeme samostalno realizuje više različitih projekata, među kojima je i projekat za japanski JEC-Fond, vrednovan 1973. godina na jedanaest miliona japanskih jena, čime je kompletirana oprema Muzičke akademije. Godine 1986. imenovana je za predśednicu Odbora za muzičku umjetnost CANU, a od 1998. godine postaje šefica tada osnovane Katedre za postdiplomski studij na Muzičkoj akademiji koja od 1996. godine djeluje na Cetinju.

Autorka je oko sedamdeset jedinica u Leksikonu jugoslovenske muzike (JLZ, 1983), više jedinica u Enciklopediji Jugoslavije (JLZ, 1984), kao i recenzija i predgovora za knjige, udžbenike, leksikone i fono edicije. Učestvovala je na brojnim simpozijumima i naučnim skupovima. U jugoslovenskom časopisu ,,Zvuk”, u ,,Glasniku” Odjeljenja umjetnosti CANU ili ,,Godišnjaku” CANU, zbornicima sa naučnih skupova, reviji ,,Ovdje”, časopisima ,,Fragment”, ,,Ars”, ,,Gest” ili u dnevnoj štampi objavila je više od dvjesta studija, eseja, prikaza, kao i tekstova iz oblasti muzičke kritike i esejistike. Njen do sada najznačajniji rad jeste dvotomna studija Drevne muzičke kulture Crne Gore – izdanje Univerziteta Crne Gore i Muzičke akademije na Cetinju (Cetinje 2002). Knjiga Muzička kultura Crne Gore: XIII-XVIII vijek, kao treći tom, objavljen je posthumno u izdanju CANU 2009. godine.

Dobitnica je nagrade Oktoih (1974), Povelje Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije (1984), Plakete Univerziteta Crne Gore (1994), Trinaestojulske nagrade (1981) i dr.

Bila je predśednica Zajednice jugoslovenskih muzičkih akademija, Saveza udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije, Udruženja muzičkih pedagoga Crne Gore, Udruženja muzičkih umjetnika Crne Gore, članica je Matice crnogorske, Crnogorskog PEN-centra, kao i počasna članica Saveza udruženja muzičkih pedagoga Jugoslavije, Crnogorskog narodnog pozorišta i dr. Za vanrednog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabrana je 12. decembra 2003. godine.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković/Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXVII): Dvije Ksenije

Objavljeno prije

3 sedmice

na

28 Marta, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ksenija CICVARIĆ- Crnogoski ,,Slavuj sa Ribnice”, pjevačica i baštinarka crnogorske izvorne pjesme i narodne kulture.

Ksenija Cicvarić rođena je u Podgorici 1929. godine, od oca Radivoja Bracovića i majke Simone Zlatičanin. U Podgorici je Ksenija završila gimnaziju.

Šezdesetih godina XX vijeka, započela je pjevačku karijeru u Radio Titogradu, a kasnije nastavila u Radio Beogradu u ansamblu poznatog i slavnog Carevca. Imala je 27 godina kad se prijavila na audiciju Radio Titograda.

„Bila sam već udata i imala sam dvoje đece; radila sam u banci na prebrojavanju novčanica. U to vrijeme Radio Titograd je raspisao konkurs za audiciju. Prijavila sam se, jer sam željela da pjevam u horu. Bilo je to slavno vrijeme titogradskog radio hora kad je dirigent bio Marko Rivijera. Na audiciji mi je bio i Janika Balaž. Primili su me s oduševljenjem i tako je počelo moje drugo poglavlje u životu“ (Ksenija o početku karijere na Radiju Titograd).

Izazivala je pažnju svojim pjevačkim sposobnostima, bila je pouzdan prijatelj i divan kolega. Zbog svojih vrlina i talenta dobila je nadimak ,,Slavuj sa Ribnice”.

Život Ksenije Cicvarić nije bio lak i jednostavan. Veoma mlada doživjela je tragedije koje je liječila pjesmom. U njenom se glasu ośeća dramatičnost, odmjerenost, toplina. Za Kseniju pjesma je bila život, a pjevanje je značilo živjeti.

Sa ponosom je nosila crnogorsku nošnju i pjevala crnogorske izvorne pjesme: ,,Mlada Jelka”, ,,Oj vesela veselice”, ,,Milica jedna u majke”, ,,Sejdefu majka buđaše” i druge.

Pjesmom je sačuvala veliki dio blaga crnogorske kulturne baštine.

Jedanaestog februara 1997. godine, u 72. godini života, umrla je Ksenija Cicvarić.

,,Njeno ime izgovaram s velikim poštovanjem. Zaslužila je da se nje śećaju sve generacije. I dan-danas kad čujem neke njene pjesme dođe mi da zaplačem. Još se nije rodio neko ko će ovu vrstu muzike otpjevati tako dobro kao Ksenija” – Branka Šćepanović.

 

Ksenija VUJOVIĆ-TOŠIĆ – Prva akademska slikarka, profesorica likovne umjetnosti (Trst, 1930 – 1990, Podgorica).

Rođena je u slikarskoj porodici u Trstu. Nakon završetka rata, njena porodica se seli na Cetinje. U tom periodu intenzivira se njena ljubav prema slikarstvu.

Ksenijin otac, Savo Vujović, bio je istaknuti slikar, grafičar i karikaturista i jedan od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore. Po dolasku na Cetinje radio je kao profesor umjetničke škole. Na Cetinju Ksenija završava osnovnu i srednju školu. Iz ljubavi prema slikarstvu, odlučuje da upiše studije likovnih umjetnosti.

Na studije odlazi u Ljubljanu đe završava osnovne studije na Akademiji likovnih umjetnosti 1953. godine i to u klasi akademskog slikara Franca Mihaliča. Željna usavršavanja, Ksenija na istoj akademiji završava i magistarske studije 1955. godine. Akademija za slikarstvo dodijelila joj je nagradu kao najboljem studentu. Za svoj talenat dobila je i istaknutu Prešernovu nagradu (1954.) sa samo 24 godine.

U Sloveniji je radila kao pripravnica za likovno vaspitanje. Nakon dvije godine, vraća se u Crnu Goru, započinje rad kao slikarka-dekoraterka u ,,Lovćen filmu’’ i asistent Antona Lukatelija. Članica Udruženja likovnih umjetnika postala je 1956. godine. U Crnoj Gori radila je kao profesorica likovne umjetnosti.

Izlagala je širom Crne Gore i Evrope, kako kroz samostalne, tako i kroz kolektivne izložbe. Njeni radovi obišli su svijet – od Francuske, Rumunije, Austrije, Danske do Turske, Egipta i mnogih drugih zemalja.

Svoj rad pretežno je bazirala na crtežima, grafici, ilustracijama i vinjetama. Slikala je pejzaž pročišćenim, svijetlim koloritom i malim brojem poteza. Ksenija se nakon udaje posvetila porodici, no ipak, nije zapostavljala ni slikanje.

,,Ja sam domaćica i majka, i malo vremena mi ostaje za slikarstvo. Dan brzo prođe i paletu uzimam uveče. Ponekad radim po čitavu noć. To je dokaz da iz ljubavi i samopožrtvovanjem prilazim slikarstvu”.

Pored slikanja, Ksenijina ljubav bila je prosvjeta. Godine 1974. dobija mjesto profesora likovne umjetnosti u Tehničkom školskom centru. Od 1958. živi i radi u Podgorici kao slobodna umjetnica. Povremeno je boravila u Italiji i Francuskoj.

Njena poslednja retrospektivna izložba održana je 1994. godine u Podgorici.

Dobitnica je i nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske likovne umjetnosti „13. novembar“ (1967), kao i nagrade Skupštine opštine Cetinje (1974).

Ksenija je preminula u Podgorici u 69-oj godini života.

(Nastaviće se)
Ilustracije: Tijana Todorović Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo