Povežite se sa nama

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VII): Mutacije mutavog srpskog i hrvatskog

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

U svojoj knjizi Der Schacht von Babel. Ist Kultur übersetzbar?, Boris Buden, koji je bio i prevodilac na naš jezik, već u samom uvodu analizira procese postepene lektorske kroatizacije tekstova koje smo pisali ili prevodili još u Jugoslaviji, stavljajući ih u kontekst dominantnih jezično-kulturnih principa. On se protivi ideji da prevod kao takav humboldtovski nužno jezički obogaćuje bilo čiju kulturu (to bi još uvijek bilo ostajanje u jednojezičnosti), ali pokazuje kako se svaki ,,strani” jezik kroz hibridnost pretvara u nešto nalik maternjem (ili u njegov fantazam?), tj. u jezik koji je također u izvjesnoj mjeri postao naš, nekad kao ravan prvom idiomu. A to pretpostavlja zanemarivanje ili prevazilaženje sumnjive razlike i hijerarhije između prevoda (ili kopije) i originala. To i čini prevođenje političkim poduhvatom jer u svakom trenutnu moramo odlučivati o njegovom pravcu. Kultura nije prevodiva veli Buden u složenom i uvjetnom procesu izvedbi i zaključivanja. I prije svega, šta je to ,,kultura”?

Ali to ne znači da ne prevodimo nužno i stalno iz jednog kulturnog konteksta u drugi, pa čak kada je to unutar jednog te istog jezika. Šta je ,,jedan te isti jezik” pitanje je koje ja, a i mnoge od autorica i autora koje navodim, smatramo neteorijskim, nametnutim normativnim imenovanjem. ,,Jedan te isti jezik” je pokretna i evolutivna, neuhvatljiva građa, pa je smiješno kad je takvi ,,lingvistički autoriteti” kao što su država ili nacija zaustavljaju u svojoj definiciji na trenutnoj slici. Zato mi ostavljamo ,,jedan te isti jezik ”  otvorenim kao naprosto jedan te isti jezik bez navodnika, u duhu uključivosti ne samo rodova nego i cijele jezičke građe, i kao projekt budućnosti i zajedništva. Jezik, kao i prevod, može biti instrument isključenja, ali na sreću i ne mora. Tako da o razlikovanju srpskog i hrvatskog Slobodan Šnajder piše: ,,Ja o svemu tome [Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskoga jezika i državnoj politici jezika] postojano mislim drugačije no što misle hrvatski politički lingvisti  koji dokazuju da se,  na osnovi takvih razlika,  što su same po sebi izvan sumnje,  radi o dvama u svemu i po svemu različitim jezicima. Ja bih bio spreman odustati od toga svojeg danas tako nepopularnog stava čim mi netko na hrvatski prevede ovu srpsku rečenicu:

Hrvatski i srpski dva su po svemu različita jezika. ,,Da li je iko uspio to prevesti sa srpskog na hrvatski ili uostalom sa hrvatskog na srpski? I Boris Buden tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi da ne razlikuje hrvatski od srpskog, bosanskog i crnogorskog, i dodaje: ‘Nije me briga za koncepte ‘materinjeg jezika’ i ‘izvornog govornika’. Čak se ne osjećam lagodno ni kad čujem izraz ‘strani jezik’. To su za mene visoko ideologizirani izrazi kao ‘naš dragi vođa’ ili kao ‘vodeća uloga Partije’. Ono što se nekad događalo s takvim izričajima, sada se dešava s našim lingvističkim ideologemima – i oni sve više gube vezu s realnošću”.

Srpski se jezik pisao i piše ,,po Vuku”, tj. prema usmenom govoru, i zato je fluidniji i ,,prirodniji”, mada u drukčijem registru stilskih vrijednosti, nego hrvatski. Uzor je srpskog pisanog – govorni jezik. Hrvatski jezik nije govorni jezik i ideal mu nikad nije bio da se govorni i pisani jezik ikako podudaraju, nego da se stvori jedan standard koji će u prestižu ,,više kulture” nadići sve vernakulare i svima biti uzor. Standardiziran je kao hrvatski književni jezik, koji je pisan jezik a ne govoran, a kad je usmen, onda je izveden iz pismene norme ili danas iz standarda sve više zadatog zagrebačkim i jezikom radiotelevizije. S njim govornici imaju problema, jer se on ne podudara s njihovim govornim idiomom, a u medijima je prilično improviziran. Hrvati govore dalmatinski, kajkavski, čakavski itd. ali sve više i korumpiranim televizijskim i radio- jezikom. To je manje spontan jezik, zato što je od početka standardiziran kao prvenstveno literaran i pisan (a historijski je bilo više različitih standardizacija i njihovih stupnjeva). Tako je danas i s arapskim. Takve situacije postoje i u drugim jezicima, i u tome na Balkanu nismo originalni. Slični odnosi postoje između nekih varijanti španjolskog u Latinskoj Americi i u Evropi, ili između urdua i hindija u Indiji i Pakistanu, ili između mandarinskog i nekih deriviranih kineskih idioma koji se na njega oslanjaju manje ili više, u Kini i jugoistočnoj Aziji, itd. Među ostalim rezultatima raznovrsnog odnosa pisanog i usmenog, imamo i to da je hrvatski precizniji, bar u društvenim i humanističkim a ponekad i znanstveno-književnim konotacijama, s time da je onda i prevođenje na hrvatski jezik zahtjevnije jer raspolaže možda obimnijim fondom standardiziranih izraza. No i to će se nasilnim razdvajanjem jezika promijeniti. Preciznost (u odnosu na evropske jezike) u srpskom dijelom sputava i ćirilica, u kojoj se pored ostalog gubi i etimologija. Ali sve su to, bilo u hrvatskom ili srpskom, ovakva i onakva ,,slovkanja”, kako je posprdno i s nestrpljenjem odmahivao moj učitelj Čedomil Veljačić kada su mu lektori ,,buddhizam” ispravljali u “budizam” i u Beogradu i u Zagrebu. Naravno, postoje osim spomenutih i druge razlike, koje smatram stilskim ili kontekstualnim, a od kojih nijedna ne govori protiv ijedne varijante jezika kojeg i ja još uvijek smatram jednim, a koji je danas dobio koliko znam bar četiri identitarna imena (i možda će ih steći i više). Ovo što tu opisujem nisu vrijednosni sudovi. Hrvatska i srpska varijanta štokavskog/štakavskog jezika nekad složno smatranog jednim uvijek su bile prepoznatljivo ponešto različite, i to ne samo po ekavici i ijekavici. Ali su uvijek bile međusobno prohodne, razumljive i dopunjavale su se u mnogo čemu, na primjer u vokabularu, u mogućim dubletama i posuđivanjima unutar hrvatske varijante (i prevod i prijevod, i advokat i odvjetnik, i naprijed i napred, i suvremen i savremen), a posebno u akcentuaciji. Govorni hrvatski kada pokušava da bude standardan, zato što nije govorni jezik, uglavnom ne poštuje nikakve govorne ni naglasne norme premda se o tome proizvode brojne studije. Stručnjaci za dikciju i akcente pokušavaju dati uputstva za to. Oslonimo li se na slušanje u javnosti širom Hrvatske, čini se da su naglasci, intonacija, izgovor, ton koji imaju ambiciju odgovarati standardu – neustaljeni, najraznovrsniji i krajnje smušeni u govornom hrvatskom zato što se ne bilježe a govorni se jezik ne piše.

Pisani jezik koji je u svojoj standardizaciji sakraliziran – a ova se obično odvija po vjerskom ili po etno-nacionalnom principu – u načelu je klasno i edukacijski nedemokratičan. Tu ne može bilo ko doći s ulice, bez škole, i spontano napisati svoj roman na govornom jeziku bez obzira na jezičku historiju. Tradicija je tu stavljena u zagradu u korist neposrednosti i ,,prirodnosti” jezika što bližeg govornom, kao često u sjeverno-američkoj literaturi naprimjer. Vjerski je tako na primjer sakraliziran ,,klasični arapski” (najbliži jeziku Kurana), što znatno sputava ležernost i bogatstvo moderne arapske literature, k tome razbijene na lokalne varijante. Jezik koji je samo pisan a ne i govoran rigidan je i krajnje formaliziran, a privilegija je elita i nedostupan široj publici koja nema kodove.

No ima i drugih iznenađenja u usporedbi s drugim jezicima, npr. francuskim i  srpskim: hrvatski nije dosad pružao prevelik otpor (ne kažem da ovoga uopće nema ili da ga neće biti) ženskim oblicima imenica i rodno inkluzivnom pisanju, naročito u imenovanju zvanja kada su žene u pitanju, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se otprilike to razlikovanje počelo pomaljati. ,,Profesorica”, ,,doktorica”, ,,odvjetnica”, ,,sociologinja”, zvanja višeg obrazovanja, pojavila su se pored već uvriježenog ,,radnica”, ,,vozačica”, ,,čistačica”. Moglo bi se pomisliti da se radi o tzv. inkluzivnom ili uključivom jeziku, kao što zahtijevaju neke feminističke teoretičarke u Francuskoj, a kako neki i neke već i pišu i to na više evropskih jezika, pa čak i kod nas individualno ili na nekim univerzitetima; ili da se radi o manje patrijarhalnoj sredini. Nažalost, u hrvatskom se ne radi o tome. Prije, budući da hrvatski nije govoran jezik nego pisan i književan, ženski su oblici u njega lakše prodrli nego u Francuskoj ili Srbiji (a da ostali elemeni uključivog jezika još antišambriraju), zato što je hrvatski jezik već par decenija u punom toku standardizacije, u tome još (ponovo) mlad, pa tom prilikom može prihvatiti i neke nove oblike. Francuski, koji je mnogo davnije standardiziran od novohrvatskog, pruža tome mnogo žešći otpor preko Akademije, i lingvistički je rat u tom pogledu trenutno u jeku. Srpski jezik, koji je utvrđen više kao govoran, a kojega je novo-standardizacija također u nastajanju (mada je zasad manje poodmakla, logična i razrađena od one hrvatske), oslanja se na narodski patrijarhalan govor koji te nove ženske oblike ne poznaje, a odnedavno volšebno i na ruski i crkveni jezik kojih ignoriraju. Jedan dio srpske javnosti pruža najveći otpor pojavi ženskih oblika zvanja i zanimanja, a da o uključivom jeziku i ne govorimo. Kao i u francuskom, njemu je veliki otpor. Pod uvjetima sasvim usporedivih patrijarhalnih režima, srpski i hrvatski nalaze različita rješenja. Ni jedan ni drugi međutim ne rade još šire  na rješenjima obuhvatnog, tj. rodno uključivog i nediskriminirajućeg jezika, gdje bi se gramatički i sintaksički uzusi malo prilagodili punoj rodnoj predstavljivosti. U gramatikama muški rod ostaje vodeći (,,devedeset žena i jedan muškarac su bili”), što je u engleskom nezamislivo i bespredmetno, a u francuskom tek počinje da se urušava. Kako gdje u drugim jezicima, među kojima je danas španjolski dobrano poodmakao u uključivom jeziku. I ovisno o društvenim seglentima i o tome ko piše.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Druženje s Mandićem (VII)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Otac je potkraj šezdesetih redovito kupovao tjednik VUS, u kojemu je najčitanija rubrika bio Notes Igora Mandića. Igor je u njemu komentirao aktualna zbivanja u politici i kulturi, ulazeći često u sukobe s Hrvatskim književnim listom obračunavajući se strastveno i duhovito s nacionalizmom, klerikalizmom i tradicionalizmom, koje su zagovarali suradnici tog lista. Mnogi će ga već tada prokazivali kao prorežimskog autora, unitarista (još nije toliko bio popularan naziv „orjunaš”).

Međutim, kasnije će se pokazati da je Mandić ponekad liberal, ponekad i anarhist, osamdesetih čak građanski konzervativac – antikomunist, a nakon devedesetih ljevičar, štovatelj partizanskog pokreta, nostalgičan za bivšom državom. Samo nacionalist nikad nije bio, niti će to postati devedesetih kad je biti nacionalist postalo jako unosno. Osamdesetih je čak pomalo koketirao i s vjerom (valjda da napakosti komunistima). Nakon političkog obrata devedesetih postao je veliki antiklerikalac, redovito je dolazio na sve prosvjede protiv Vatikanskih ugovora. Kad sam ga puno godina kasnije podsjetio na njegovu „spiritualnu fazu” iz osamdesetih, sa smijehom mi je odgovorio: – I moj ateizam katkad upadne u krizu!

Mandić je transformirao svoje političke nazore, ali ne zbog koristoljublja, činio je to hirovito, ponekad i pozerski; trajno je bio jedino protivnik nacionalizma (prije svega našeg domaćeg, hrvatskog). Zbog toga je u Hrvatskoj pripadao političkoj manjini, ali cijenili su ga i poneki nacionalisti jer je bio svoj, nepredvidljiv, stilski originalan, izdvajao se u općem sivilu. Ponekad kao da je birao neku ideju ili političku platformu baš da bi izazivao većinu.

Nastupao je Mandić šezdesetih i sedamdesetih često i na televiziji, ne samo u posebnim emisijama iz kulture, već i kao uvodničar prije gledanja filmova ili televizijskih uprizorenja kazališnih predstava. U to je doba, naime, bilo uobičajeno da prije svih umjetnički kvalitetnijih filmova netko od uglednijih kritičara (najčešće Ante Peterlić) uvede gledateljstvo u „užitak gledanja”. Mandić je po užoj specijalizaciji primarno bio književni kritičar, ali pisao je i o glazbi, filmu, kazalistu, televiziji, gastronomiji, fenomenima svakodnevice… Iako njegovo filmološko znanje nije bilo ravno Peterlićevu, zaokupljao je pažnju gledateljstva i više od Peterlića originalnošću svojih stavova, polemičnošću, zanimljivošću izlaganja.

Odlikovao ga je izniman smisao za kočopernu autoprezentaciju; sjećam se i danas njegova velikog intervjua, mislim ‘71. ili ‘72. godine u Startu, u kojem je govorio o užitku u dobrim cigarama, probranim pićima i jelima, o modnim preferencijama… Intervju je bio opremljen serijom glamuroznih fotografija s Mandićem, atletski građenim, u pomodnoj bijeloj čipkanoj košulji, s maramom oko vrata, pravi samosvjesni splitski dandy (prezenca!). Više nalik kakvoj glumačkoj zvijezdi na vrhuncu popularnosti nego knjiškom moljcu koji po cijeli dan prevrće knjige.

Godine 1970. izišla mu je iz tiska prva knjiga, zbirka kritika Uz dlaku. Tada sam već bio na studiju u Zagrebu, odlazio često na najpoznatiju zagrebačku tribinu Književni petak, upoznavao pomalo i pisce, s nekima i razmijenio pokoju riječ. Obično bi se na tribini okupljalo manje, komorno društvo, trideset do pedeset ljudi. Petak se tada održavao u jednoj dvorišnoj zgradi u Medulicevoj ulici. Normalno je u toj dvorani moglo sjediti pedesetak slušatelja; kad bi se baš nagurali, pa i stajali unaokolo, vjerojatno je moglo stati i stotinjak (što zapravo nikad dotad nisam vidio). Na Mandićevu promociju, pak, došlo je nokoliko stotina ljudi. Ja sam pristigao desetak minuta prije oglašenog termina, već su bili prepuni ne samo dvorana, već i stubište koje je vodilo do te dvorane na katu, te dvorišni prostor ispred ulaza. Zapanjeno sam promatrao kako se radoznali ljudi guraju u gužvi ne bi li ipak nekako ušli. Bilo je povika da se iznesu zvučnici ne bismo li i mi u dvorištu čuli Mandića. Nitko nije očekivao takvu ludnicu; tribina je morala biti odgođena.

Stjecajem okolnosti, na ponovljenu tribinu nisam mogao otići, iako me jako zanimala. Utoliko više što sam primijetio da se u gužvi naguravaju ne samo obožavatelji Mandićevi, već i mnogi koji ga baš zdušno mrze. Već tada mi je bilo jasno da se on u takvoj situaciji jakih, sukobljenih strasti dobro osjeća. U Splitu su mi pričali prijatelji koji su ga slušali na splitskoj tribini (održanoj na Pravnom fakultetu), kako su ga protivnici, uglavnom ostrašćeni nacionalisti, lubitelji i čitatelji HKL-a, katolički aktivisti, baš s mržnjom napadali, a on se u, svemu tome snalazio kao vidra u vodi, spretno im i duhovito replicirajući. Polemika je, očito, bila žanr za koji je on, rekao bih, genetski bio predestiniran.

Nakon sloma hrvatskog proljeća Mandić se ispočetka nije svrstavao; nije bio član Partije pa nije morao sudjelovati u „diferencijaciji”. Kako nikad nije bio nacionalist, nije osobito žalio zbog sloma proljeća. U Vjesniku je ipak objavio jedan komentar u kojem je cinično komentirao kako su proljećari zapravo vodili političku bitku koju su izgubili i sad se suočavaju s političkim posljedicama tog poraza. Otprilike je to bilo nešto u skladu s narodnom poslovicom „Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju”. Imao je i jednu „rečenicu viška”: „Ako su neki pisci u zatvoru, to ne znači da je i cijela hrvatska književnost zatvorena”. Komentar je izazvao konsternaciju među nacionalistima; neki mu ga neće nikad oprostiti. Sjećam se da mi je Vlado Gotovac već prilikom jednog od naših prvih razgovora sredinom osamdesetih spominjao taj Mandićev tekst kao hešto neoprostivo, što ga intelektualno diskvalificira za sva vremena.

Ante Stamać mi je, pak, ispričao zgodu vezanu za taj komentar, koja – unatoč žalosnim okolnostima – govori o Igorovu smislu za humor. Ljut na Igorovo „intelektualno izdajstvo”, a vjerojatno; pod utjecajem alkohola, Stamac je jedne večeri u Klubu književnika skupio hrabrost i prišao Igoru te ga zalio čašom vina. Hrabar potez, jer Igor je bio visok gotovo 190 cm i težak stotinjak kila, a Ante teško da je imao 160 cm i 50 kilograma težine. Normalno bi bilo očekivati kako će Igor ošamariti malešnog Antu i njime obrisati pod. Ali, po Antinim riječima, savršeno mirno je salvetom obrisao vino s lica i očala i otišao. Ubrzo se vratio i iz džepa sakoa izvukao Pips (sredstvo za uništavanje insekata) i njime temeljito pošpricao Antišu.

Zanimljivo, s Mandićima sam imao prvi bliski susret na nudističkoj plaži hotela Jadran u Tučepima. Moje ljetno društvo često se kupalo na golaćkim plažama Makarskog primorja, kojih je tada, prije klerikalne rekonkviste devedesetih, bilo dosta; došao sam tog dana s prijateljem iz Zagreba i dvije slatke Nizozemke kaićem do hotela Jadran, gdje je bila službena nudistička plaža (u uvalicama, u nastavku velikog žala na kojem su se kupali odjeveni gosti). Bacili smo sidro i pridružili se golaćima. Bilo mi je neobično vidjeti veliku kritičarsku zvijezdu i njegovu družicu bez ijedne krpice, ali ja sam njima bio potpuni neznanac, a oni meni itekako zanimljivi. Koliko sam vidio, a – priznajem – pogledavao sam povremeno, bili su naočit mladi par. Stvarno zgodni ljudi. Dvadesetak godina kasnije, često ću se nalaziti s Mandićima na plažama rovinjskoga nudističkog naselja Monsena (roditelji moje Jasmine imali su vikendicu u Rovinju), gdje sam ja dolazio s obitelji, a oni su ljetovali u tom naselju kao gosti. Sad smo se već jako dobro poznavali.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Kod Krleže na Gvozdu  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

No, protekla je i ta godina dana, vratio sam se u Zagreb, i činilo mi se kako enciklopedija nije puno odmakla. Valjalo mi se baciti na posao. Ceciću je postalo jasno da dolazi do zagušenja u leksikografskoj centrali u Zavodu: tekstovi dolaze iz republičkih i pokrajinskih redakcija, ali tek ih treba redigirati, usklađivati, potrebna je jača ekipa.

Uskoro po mojem povratku, pozvao me u svoj kabinet: dogovorio se s Krležom da se osnuje posebna Redakcija za zajedničke tekstove, ja ću biti imenovan glavnim urednikom; neka sastavim tim ljudi koji će raditi sa mnom. Moram reći da me njegova ponuda zatekla: u dvadesetdevetoj godini postajem glavni urednik; znam da je u tome bilo mnogo više Cecićeve uloge nego Krležine, ali svejedno, ponuda je imponirala.

No, valjalo je raditi, baš raditi. Doista, nakon tih promjena u proljeće je prva knjiga drugoga izdanja Jugoslavike bila pred izlaskom. Još prije izlaska knjige novine su naveliko pisale o projektu, a zagrebačko OKO i beogradske Književne novine objavile su temate s probranim tekstovima iz enciklopedije.

Prije nego što će enciklopedija biti poslana u tisak, Cecić je odnio Krleži supericu, neka glavni urednik još jednom prolista izdanje koje potpisuje. Vratio se zadovoljno s Gvozda:

-Pozvao nas je Krleža da dođemo k njemu, reći će nam svoje dojmove o novom izdanju!

Osim Cecića i mene u timu koji će posjetiti Gvozd bili su Žarko Domljan, novoizabrani pomoćnik direktora i šef ilustratorskog tima enciklopedije, te Igor Gostl, sekretar Centralne redakcije.

Naravno, bio sam uzbuđen, ne samo što ću ponovo vidjeti Krležu, nego i taj mitski stan u Gvozdu, koji je postao pojam. Svi smo se kao pomalo podrugivali (o, i on je bio na Gvozdu, mo'š mislit događaja!), ali kad dobiješ i sam taj poziv, malo ti se noge odsijeku.

Krleža nas je dočekao sjedeći u stolici. Znao sam da su ga noge već posve izdale, da se teško kreće. Matvejević mi je pričao kako se Krleži nekoliko puta dogodilo da padne i ne može ustati, osobitno noću, kad nema vozača Jože i kućne pomoćnice Ivke. Bela ga ne čuje, i on tako satima leži na podu.

Očito, nije želio da gledamo njegovu tjelesnu nemoć. Joža ga je prethodno posjeo u stolicu i on nas dočekuje sjedeći. Blijed je, koža malo opuštena; prije dvadesetak godina bio je korpulentan, preko 110 kila, a vjerojatno nije viši od 170 cm. Negdje sam pročitao, čini mi se u Davnim danima, da u prvoj regrutaciji za Prvoga svjetskog rata 1914. godine nije primljen u vojsku zbog nedovoljne težine, imao je samo 48 kilograma. A sada je vjerojatno četrdesetak kilograma lakši nego u doba svoje najveće tjelesne kilaže, tako da se oko ušiju i na podbratku vide vrećice opuštene kože.

Pozvao nas je da mu se pridružimo za stolom. Izrazio je zadovoljstvo knjigom koju je pogledao, odmah zatim relativiziravši svoju pohvalu (a sve je to uzaludan posao, samo je glupost ovdje vječna!).

Dok sam ga gledao onako zgurenog, otromboljenog u stolici, u prevelikom sivom sakou, činilo mi se kako je to tijelo potpuno ispražnjeno od energije, tijelo umornog čovjeka koji se pripremao za odlazak. Međutim, kada je počeo govoriti, dojam se posve promijenio. Glas je bio u posvemašnoj diskrepanciji s tom staračkom figurom: mladićki visok glas, tenor; govorio je jasno, čisto, bez zastajkivanja, zasipao nas podacima. Zapravo je taj dvosatni razgovor bio više Krležin solilokvij, u koji smo se mi sramežljivo povremeno ubacivali nekom kratkom replikom ili pitanjem, nego prava konverzacija.

Očito je pažljivo pročitao članke ,,Albanci” i ,,Albansko-jugoslavenski odnosi”.

-U prvom izdanju smo imali samo članak ,,Arbanasko-južnoslavenski odnosi”. To je vrlo osjetljiva materija. Pedesetih nismo ni pomišljali da zasebno obradimo povijest te naše najbrojnije nacionalne manjine. Ne znam kako je u Beogradu i sada prošlo ovo rješenje s posebnom odrednicom o povijesti Albanaca, o njihovoj kulturnoj tradiciji, jeziku, književnosti. Utoliko više što se govori o jedinstvenom korpusu albanske nacije, bez izdvajanja jugoslovenskih Albanaca kao zasebnog etničkog korpusa. Iako je Marko Ristić, kao glavni urednik srpske redakcije pedesetih nastojao obuzdati nacionalističke ispade, otpori prema tematiziranju albanskog pitanja bili su toliko jaki da smo se dogovorili kako bi najbolje bilo da cjelokupnu problematiku apsolviramo u članku o odnosima Arbanasa i Južnih Slavena.

Zanimljivo je kako je Krleža oštroumno anticipirao problem s kojim ćemo se suočiti samo godinu dana kasnije. Nakon demonstracija Kosovara u Prištini 1981, u srpskom tisku i javnosti je krenuo val preispitivanja dotadašnje politike prema Kosovu i Albancima. Beogradski NIN je iz broja u broj secirao članke iz naše enciklopedije optužujući najprije glavnog autora tih natuknica prištinskog profesora Ali Hadrija i urednika kosovske redakcije Esada Mekulija za separatizam i velikoalbanski integralizam, zatim i Srpsku redakciju za pretjeranu popustljivost, a potom i cijelu Centralnu redakciju za zatvaranje očiju pred albanskim separatizmom.

Krleža je tada već bio potpuno na izmaku snage, umrla mu je i Bela; bio je potpuno nezainteresiran za probleme enciklopedije, ostavio nas je same da se snalazimo u tim novim jugoslovenskim kreševima. Ali čak i da je 1981. bio i u boljoj fizičkoj formi, mlađi i poletniji, više ne bi imao onaj autoritet kojim je ranije operirao, a koji je umnogome bio vezan za Titovu podršku i zaštitu, dolazila su nova vremena bez neupitnih autoriteta.

Ali tada, za našeg sastanka u proljeće 1980, Krleža je još bio živo zainteresiran za Jugoslaviku. Znao je da u drugom svesku dolazi na red veliki članak ,,Bosna i Hercegovina”. S njom je vezano i pitanje definiranja nove nacije, tada smo je zvali ,,Muslimani” (u ratu se samodeklarirala kao bošnjačka nacija). Zanimljivo, za razliku od svojega prijatelja Tuđmana, Krleža je smatrao da Muslimani kao entitet imaju vlastiti kulturni identitet i da je dobro da ga u enciklopediji afirmiramo.

Pričao je puno i o Makedoncima, spominjući i svoj boravak u Skoplju 1937, vraćajući se u vrijeme kada su i Makedonci bili takva nacija u nastajanju. Sipao je kao iz rukava podatke o makedonskoj povijesti.

Moram priznati da sam bio fasciniran i memorijom i verbalnom energijom: kakav raskorak između onemoćaloga, bolesnog tijela i moćnog i još uvijek živahnog i brzog mozga. Prisjetio sam se jednog eseja iz knjige Marka Ristića Krleža (1954) u kojem on piše o Krležinoj vještini govorenja, o umijeću konverziranja. Doista, i u svojoj osamdeset i šestoj godini Krleža je bio fascinantan usmeni pripovjedač.

Krležu više nisam osobno susretao, pisao sam kasnijih godina o njemu, proučavao posebno njegove ,,marginalije”, redaktorske bilješke nastale na marginama leksikografskih tekstova, jer Krleža je malo osobno redaktorski intervenirao, ali napisao je na stotine komentara, čak malih eseja, pokazujući doista neviđenu erudiciju.

Zapravo sam postupno ulazio u Krležin svijet, pogotovo kad je Krležin nasljednik na direktorskoj dužnosti Ivo Cecić godine 1985. naručio od mene personalnu enciklopediju o Krleži, prvu takvu u nas, zapravo prvu u svijetu (koliko mi je poznato) o piscu iz XX stoljeća. Sljedećih godina pročitao sam svaki Krležin tekst više puta, proučio temeljito sve njegove časopise. I bio često zadivljen tom energijom, tim intelektom, tom verbalnom bujicom. To ne znači da sam se u svemu s njim slagao, da nisam ponekad prepoznavao i isprazno fraziranje, njegovo prenemaganje, njegove zablude.

Ali, sve u svemu, fascinantan intelekt, impozantno književno djelo; u trenutku kad sam došao u Krležin zavod i rasuo svoje mladenačke radove pred Cecića i Opitza nisam ni slutio kako će mi Krleža obilježiti život; gotovo četiri desetljeća u njegovu Zavodu, knjige, na desetine eseja, rasprava, kritika o njemu, dvije krležološke knjige, enciklopedija, priređivanje njegovih dijela… Vrijedilo je, čini mi se.

A mislim da nisam izdao ni Borgesa, koji je tako volio enciklopedije, postavši pomalo i krležijanac.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: ,,Oslobađanje” od vojske (V)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Velimira Viskovića

 

Nije to mogao raditi ni Cecić: imao je dosta posla oko vođenja Zavoda, a taj ,,trubadurski” rad mu nije ni ležao. Mladen Jiroušek koji je to znao, jer je slične stvari radio u prvom izdanju, brojao je mjesece do mirovine. Osim toga, Ceciću je kao čovjeku koji je prošao brojna kadrovska rešenja bilo jako važno da na to mjesto ne dođe netko tko je stručni i politički prejak i tko bi ga mogao ugroziti u njegovim ,,nasljedničkim” aspiracijama.

Tako sam se ja kao dvadesetšestogodišnjak, zapravo kao početnik, našao u situaciji koordinatora koji dobiva u svoje ruke sve abecedarije, formira grupe srodnih natuknica, korigira broj redaka, radi sinopsise tzv. kompleksnih članaka, za koje sve republičke i pokrajinske redakcije prišu priloge. Recimo, za članke ,,Arhivi” ili ,,Biblioteke” svaka redakcija obrađuje građu sa svojega područja, ali netko mora napisati uvodnu definicjiju pojma i odrediti opseg (retkarinu)svakog pojedinačnoga republičkog priloga. Također, koordinator treba dati precizne instrukcije i provesti pomnu redakturu kako bi pojedini prilozi bili zasnovani na istom pristupu, a duljina priloga bila logična te kako se informacije ne bi preklapale. To je sve postalo moja svakodnevna zadaća, zapravo statusno nesravnjiva s niskom titulom mlađega stručnog suradnika. Ali ja sam se entuzijastično bacio na posao. Bio sam mlad, imao golemu energiju, za mjesec dana znao sam čitav abecedarij enciklopedije napamet. Sedamnaest tisuća natuknica! I mogao sam bar približno reći koliko je redaka predviđeno za koju natuknicu.

Uočivši kakav posao radim, a znajući kako ga ničim ne mogu ugroziti, Cecić je vrlo brzo inicirao moje unapređenje pa sam nakon samo godinu dana šegrtovanja u statusu mlađeg stručnog suradnika prebačen u nekoliko stepenica viši status urednika. Ujedno sam dobio i pravo da dolazim na sjednice Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije, na kojima su se okupljali glavni urednici i sekretari svih redakcija, redom predsjednici akademija, rektori, istaknuti znanstvenici, političari, generali…

Na nekoliko takvih sjednica 1977. godine došao je i Krleža. Sjednice na koje je on dolazio održavane su u hotelu Palace, u koji je (uz Esplanadu) Krleža i nerijetko zalazio. Teško je hodao, stoga su zavodsaki ljudi izbjegavali prikladniju i prostraniju podrumski dvoranu hotela, pa su sastanci održavani u manjoj dvorani uz hotelski restoran u prizemlju.

Gledao sam sa zanimanjem, krišom, kako Krleža dolazi u dvoranu. Hodao je sam, bez pomoći vozača Jože, oslanjajući se o štap; nije podnosio pomisao na to da bi netko mogao opaziti njegovu tjelesnu nemoć. Hotel Palace mu je odgovarao jer u prizemlju i restoranu ima masivne noseće stupove, raspoređene svakih pet-šest metara. Te stupove koristio je za uzimanje predaha. Napravio bi pet-šest koraka, išao je zapravo dosta brzim, iako teturavim korakom; pritaljio bi se iza stupa kako bi ga što manje ljudi vidjelo, prikupio ponovno snagu, i zaletio se do sljedećeg spasonosnog stupa.

Naše sjednice su trajale satima, uz pauzu za ručak: Krleža bi obično bio samo na jutarnjoj sesiji. Ako ne bi sam govorio na početku, uključio bi se nakon uvodnih izlaganja. Informirao bi nas kako su pojedini problemi koji iskrsavaju u izradi drugoga izdanja rješavani u prvome. Nije bio u potpunosti zadovoljan prvim izdanjem enciklopedije; očigledno je smatrao kako je ono bilo rezultat niza kompromisa. Suočavao se permanentno s partikularnim tendencijama pojedinih republika da nametnu svoje viđenje povijesti i interpretaciju aktuelnoga trenutka, a s druge strane, kritički je govorio i o integralističkim i unutarističkim tendencijama koje bi najradije prebrisale sve nacionalne posebnosti. Sjećam se da se jednom dosta iscrpno pozabavio temom Prvoga svjetskog rata i njegovim tretmanom u I izdanju, a posebno se osvrnuo na lik feldmaršala Svetozara Borojevića, koji ga je očito istodobno i fascinirao i odbijao.

Koliko sam primijetio, na tim sastancima nije dulje pojedinačno razgovarao s pojedinim urednicima, ali znam da je neke urednike zvao k sebi, u stan na Gvozdu, da u miru i opuštenije razgovaraju. Kasnije su oni nama prepričavali svoje razgovore. Potkraj 1977. Krleža je posve prestao dolaziti u Leks, a i na naše sjednice. S nama iz Zavoda koji smo radili u enciklopediji komunicirao je isključivo preko Cecića.

Ja sam, pak, postajao sve važniji kotač u golemoj mašineriji enciklopedije. Abecedarij smo nekako uspjeli srediti, ali prva knjiga novog izdanja rađala se mukotrpno, rok izlaska neprekidno se prolongirao. Tako je došla i 1978. godina. U proljeće sam dobio poziv za vojsku.

-Pa, što ti Velimire nisi odslužio vojsku? – zapanjeno me upitao Cecić kad sam mu rekao da sam dobio poziv i kako sam raspoređen u Požarevac.

-Ajme, muku mu Irudovu, pa što ćemo sada? Kad će nam izaći prva knjiga ako ti sada odeš?!

-Pa, ako imate neku vezu da me oslobodite, bio bih vam zahvalan! – rekao sam u šali.

Doista mi se nije odlazilo u vojsku: upravo sam se oženio, tek mi se rodio sin, radim posao koji volim, imam dobru plaću. I sve moram prekinuti na godinu dana! Godinu dana bačenih u vjetar! Znam da ni enciklopedija neće moći bez mene; naprosto, ja sam pogonski zupčanik. Teško će naći nekoga da me zamjeni, svatko će se morati dugo uvoditi u posao.

  • Razgovarat ću ja s Krležom, možda on može nešto učiniti!

Prošlo je nekoliko dana, Cecić mi je rekao kako je razgovarao s Krležom, on mu je obećao da će nešto pokušati srediti s generalom Nikolom Ljubičićem, tadašnjim sekretarom (danas bismo rekli ministrom) obrane. Ako me se ne može osloboditi obveze, neka me se rasporedi u Zagreb pa, kad mi se završi obuka, neka dolazim u Zavod i radim na enciklopediji.

Nadao sam se da će Cecić to srediti s Krležom, ali ostalo je premalo vremena. Nikakvih vijesti s Gvozda nije bilo.   Nije bilo druge: ja sam nevoljko otputovao u Požarevac, javio se u kasarnu. Ujutro su me ošišali, dobio sam uniformu… I stajao sam izgubljeno u spavaonici sa šatorskim krilom natrpanim svim tim prokletim sivomaslinastim stvarima koje ,,dužim”. Odjednom je došao dežurni čete, moram se javiti komandantu brigade.

-Koji je sad to vrag, što si učinio?-komentirao je sebi u bradu dok me pratio pukovniku!

Pukovnik me dočekao ljubazno pozdravivši, nekako nevojnički, obraćao mi se s ,,Vi”, nezamislivo da se jedan pukovnik tako obraća običnom vojniku.

-Druže Viskoviću, stigao mi je jutros telegram od saveznog sekretara za narodnu odbranu da vas otpustim iz vojske. Pisao mu je drug Krleža, obrazložio je kako ste mu jako potrebni u radu na Enciklopediji Jugoslavije. Na preostaje mi ništa drugo nego da naređenje izvšim!

Bio sam zapanjen, zbunjen:

-Što da radim sad? Upravo sam zadužio opremu?

-A vratite nazad opremu u magacin! I idite kući! Ni meni se ovo još nikad nije dogodilo!

Vratio sam se u Zagreb, radostan, povjerovavši da me Krleža oslobodio vojske za sva vremena.

Ah, slobodan kao ptica, izljubio sam ženu i sina!

Otišao sam se sljedeći dan javiti u Vojni odsjek, ali referent nije pokazao ni trunku milosrđa:

-A što ti misliš da se tako lako možeš osloboditi obaveze prema svojoj domovini. Neće te ni tvoj Krleža spasit’! Ti ćeš meni otić’ u vojsku u jesenjem roku, novembarska klasa!

Ajme, bolje bi bilo da me Krleža nije ni vadio iz vojske, dobio sam pola godine poštede, a izgubio dva dana koja sam proveo na putu i u kasarni u Požarevcu! I ponovo prolaziti svu muku prilagodbe. A za tih pola godine sigurno enciklopedija neće izići! Vratio sam se zavodskim poslovima, pomalo razočaran raspletom, ali laskalo mi je da se Krleža potrudio i intervenirao za mene.

U studenom sam doista otišao u vojsku, ovaj put u Valjevo na obuku, a potom u počasni Gardijski puk na Dedinju u Beogradu. Ništa nije bio od rasporeda u Zagreb; general Fabijan Trgo, šef Vojnoistorijskog instituta JNA, govorio je da će me prebaciti u Institut, ali to se izjalovilo. Zapravo, najviše mi je koristilo to što sam dobar plivač pa sam u ljeto 1979, četrdesetak dana trenirao na Tašmajdanu, oslobođen od iscrpljujućih počasnih straža, pripremajući se za Armijsko prvenstvo. Povremeno sam pozivan na sastanke Centralne redakcije, pa sad zamislite kad se iz one vojničke oskudne i sive svakodnevice nađete u kakvom dubrovačkom ili brijunskom hotelu gdje se održava redakcijska sjednica.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo