Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja
U svojoj knjizi Der Schacht von Babel. Ist Kultur übersetzbar?, Boris Buden, koji je bio i prevodilac na naš jezik, već u samom uvodu analizira procese postepene lektorske kroatizacije tekstova koje smo pisali ili prevodili još u Jugoslaviji, stavljajući ih u kontekst dominantnih jezično-kulturnih principa. On se protivi ideji da prevod kao takav humboldtovski nužno jezički obogaćuje bilo čiju kulturu (to bi još uvijek bilo ostajanje u jednojezičnosti), ali pokazuje kako se svaki ,,strani” jezik kroz hibridnost pretvara u nešto nalik maternjem (ili u njegov fantazam?), tj. u jezik koji je također u izvjesnoj mjeri postao naš, nekad kao ravan prvom idiomu. A to pretpostavlja zanemarivanje ili prevazilaženje sumnjive razlike i hijerarhije između prevoda (ili kopije) i originala. To i čini prevođenje političkim poduhvatom jer u svakom trenutnu moramo odlučivati o njegovom pravcu. Kultura nije prevodiva veli Buden u složenom i uvjetnom procesu izvedbi i zaključivanja. I prije svega, šta je to ,,kultura”?
Ali to ne znači da ne prevodimo nužno i stalno iz jednog kulturnog konteksta u drugi, pa čak kada je to unutar jednog te istog jezika. Šta je ,,jedan te isti jezik” pitanje je koje ja, a i mnoge od autorica i autora koje navodim, smatramo neteorijskim, nametnutim normativnim imenovanjem. ,,Jedan te isti jezik” je pokretna i evolutivna, neuhvatljiva građa, pa je smiješno kad je takvi ,,lingvistički autoriteti” kao što su država ili nacija zaustavljaju u svojoj definiciji na trenutnoj slici. Zato mi ostavljamo ,,jedan te isti jezik ” otvorenim kao naprosto jedan te isti jezik bez navodnika, u duhu uključivosti ne samo rodova nego i cijele jezičke građe, i kao projekt budućnosti i zajedništva. Jezik, kao i prevod, može biti instrument isključenja, ali na sreću i ne mora. Tako da o razlikovanju srpskog i hrvatskog Slobodan Šnajder piše: ,,Ja o svemu tome [Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskoga jezika i državnoj politici jezika] postojano mislim drugačije no što misle hrvatski politički lingvisti koji dokazuju da se, na osnovi takvih razlika, što su same po sebi izvan sumnje, radi o dvama u svemu i po svemu različitim jezicima. Ja bih bio spreman odustati od toga svojeg danas tako nepopularnog stava čim mi netko na hrvatski prevede ovu srpsku rečenicu:
Hrvatski i srpski dva su po svemu različita jezika. ,,Da li je iko uspio to prevesti sa srpskog na hrvatski ili uostalom sa hrvatskog na srpski? I Boris Buden tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi da ne razlikuje hrvatski od srpskog, bosanskog i crnogorskog, i dodaje: ‘Nije me briga za koncepte ‘materinjeg jezika’ i ‘izvornog govornika’. Čak se ne osjećam lagodno ni kad čujem izraz ‘strani jezik’. To su za mene visoko ideologizirani izrazi kao ‘naš dragi vođa’ ili kao ‘vodeća uloga Partije’. Ono što se nekad događalo s takvim izričajima, sada se dešava s našim lingvističkim ideologemima – i oni sve više gube vezu s realnošću”.
Srpski se jezik pisao i piše ,,po Vuku”, tj. prema usmenom govoru, i zato je fluidniji i ,,prirodniji”, mada u drukčijem registru stilskih vrijednosti, nego hrvatski. Uzor je srpskog pisanog – govorni jezik. Hrvatski jezik nije govorni jezik i ideal mu nikad nije bio da se govorni i pisani jezik ikako podudaraju, nego da se stvori jedan standard koji će u prestižu ,,više kulture” nadići sve vernakulare i svima biti uzor. Standardiziran je kao hrvatski književni jezik, koji je pisan jezik a ne govoran, a kad je usmen, onda je izveden iz pismene norme ili danas iz standarda sve više zadatog zagrebačkim i jezikom radiotelevizije. S njim govornici imaju problema, jer se on ne podudara s njihovim govornim idiomom, a u medijima je prilično improviziran. Hrvati govore dalmatinski, kajkavski, čakavski itd. ali sve više i korumpiranim televizijskim i radio- jezikom. To je manje spontan jezik, zato što je od početka standardiziran kao prvenstveno literaran i pisan (a historijski je bilo više različitih standardizacija i njihovih stupnjeva). Tako je danas i s arapskim. Takve situacije postoje i u drugim jezicima, i u tome na Balkanu nismo originalni. Slični odnosi postoje između nekih varijanti španjolskog u Latinskoj Americi i u Evropi, ili između urdua i hindija u Indiji i Pakistanu, ili između mandarinskog i nekih deriviranih kineskih idioma koji se na njega oslanjaju manje ili više, u Kini i jugoistočnoj Aziji, itd. Među ostalim rezultatima raznovrsnog odnosa pisanog i usmenog, imamo i to da je hrvatski precizniji, bar u društvenim i humanističkim a ponekad i znanstveno-književnim konotacijama, s time da je onda i prevođenje na hrvatski jezik zahtjevnije jer raspolaže možda obimnijim fondom standardiziranih izraza. No i to će se nasilnim razdvajanjem jezika promijeniti. Preciznost (u odnosu na evropske jezike) u srpskom dijelom sputava i ćirilica, u kojoj se pored ostalog gubi i etimologija. Ali sve su to, bilo u hrvatskom ili srpskom, ovakva i onakva ,,slovkanja”, kako je posprdno i s nestrpljenjem odmahivao moj učitelj Čedomil Veljačić kada su mu lektori ,,buddhizam” ispravljali u “budizam” i u Beogradu i u Zagrebu. Naravno, postoje osim spomenutih i druge razlike, koje smatram stilskim ili kontekstualnim, a od kojih nijedna ne govori protiv ijedne varijante jezika kojeg i ja još uvijek smatram jednim, a koji je danas dobio koliko znam bar četiri identitarna imena (i možda će ih steći i više). Ovo što tu opisujem nisu vrijednosni sudovi. Hrvatska i srpska varijanta štokavskog/štakavskog jezika nekad složno smatranog jednim uvijek su bile prepoznatljivo ponešto različite, i to ne samo po ekavici i ijekavici. Ali su uvijek bile međusobno prohodne, razumljive i dopunjavale su se u mnogo čemu, na primjer u vokabularu, u mogućim dubletama i posuđivanjima unutar hrvatske varijante (i prevod i prijevod, i advokat i odvjetnik, i naprijed i napred, i suvremen i savremen), a posebno u akcentuaciji. Govorni hrvatski kada pokušava da bude standardan, zato što nije govorni jezik, uglavnom ne poštuje nikakve govorne ni naglasne norme premda se o tome proizvode brojne studije. Stručnjaci za dikciju i akcente pokušavaju dati uputstva za to. Oslonimo li se na slušanje u javnosti širom Hrvatske, čini se da su naglasci, intonacija, izgovor, ton koji imaju ambiciju odgovarati standardu – neustaljeni, najraznovrsniji i krajnje smušeni u govornom hrvatskom zato što se ne bilježe a govorni se jezik ne piše.
Pisani jezik koji je u svojoj standardizaciji sakraliziran – a ova se obično odvija po vjerskom ili po etno-nacionalnom principu – u načelu je klasno i edukacijski nedemokratičan. Tu ne može bilo ko doći s ulice, bez škole, i spontano napisati svoj roman na govornom jeziku bez obzira na jezičku historiju. Tradicija je tu stavljena u zagradu u korist neposrednosti i ,,prirodnosti” jezika što bližeg govornom, kao često u sjeverno-američkoj literaturi naprimjer. Vjerski je tako na primjer sakraliziran ,,klasični arapski” (najbliži jeziku Kurana), što znatno sputava ležernost i bogatstvo moderne arapske literature, k tome razbijene na lokalne varijante. Jezik koji je samo pisan a ne i govoran rigidan je i krajnje formaliziran, a privilegija je elita i nedostupan široj publici koja nema kodove.
No ima i drugih iznenađenja u usporedbi s drugim jezicima, npr. francuskim i srpskim: hrvatski nije dosad pružao prevelik otpor (ne kažem da ovoga uopće nema ili da ga neće biti) ženskim oblicima imenica i rodno inkluzivnom pisanju, naročito u imenovanju zvanja kada su žene u pitanju, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se otprilike to razlikovanje počelo pomaljati. ,,Profesorica”, ,,doktorica”, ,,odvjetnica”, ,,sociologinja”, zvanja višeg obrazovanja, pojavila su se pored već uvriježenog ,,radnica”, ,,vozačica”, ,,čistačica”. Moglo bi se pomisliti da se radi o tzv. inkluzivnom ili uključivom jeziku, kao što zahtijevaju neke feminističke teoretičarke u Francuskoj, a kako neki i neke već i pišu i to na više evropskih jezika, pa čak i kod nas individualno ili na nekim univerzitetima; ili da se radi o manje patrijarhalnoj sredini. Nažalost, u hrvatskom se ne radi o tome. Prije, budući da hrvatski nije govoran jezik nego pisan i književan, ženski su oblici u njega lakše prodrli nego u Francuskoj ili Srbiji (a da ostali elemeni uključivog jezika još antišambriraju), zato što je hrvatski jezik već par decenija u punom toku standardizacije, u tome još (ponovo) mlad, pa tom prilikom može prihvatiti i neke nove oblike. Francuski, koji je mnogo davnije standardiziran od novohrvatskog, pruža tome mnogo žešći otpor preko Akademije, i lingvistički je rat u tom pogledu trenutno u jeku. Srpski jezik, koji je utvrđen više kao govoran, a kojega je novo-standardizacija također u nastajanju (mada je zasad manje poodmakla, logična i razrađena od one hrvatske), oslanja se na narodski patrijarhalan govor koji te nove ženske oblike ne poznaje, a odnedavno volšebno i na ruski i crkveni jezik kojih ignoriraju. Jedan dio srpske javnosti pruža najveći otpor pojavi ženskih oblika zvanja i zanimanja, a da o uključivom jeziku i ne govorimo. Kao i u francuskom, njemu je veliki otpor. Pod uvjetima sasvim usporedivih patrijarhalnih režima, srpski i hrvatski nalaze različita rješenja. Ni jedan ni drugi međutim ne rade još šire na rješenjima obuhvatnog, tj. rodno uključivog i nediskriminirajućeg jezika, gdje bi se gramatički i sintaksički uzusi malo prilagodili punoj rodnoj predstavljivosti. U gramatikama muški rod ostaje vodeći (,,devedeset žena i jedan muškarac su bili”), što je u engleskom nezamislivo i bespredmetno, a u francuskom tek počinje da se urušava. Kako gdje u drugim jezicima, među kojima je danas španjolski dobrano poodmakao u uključivom jeziku. I ovisno o društvenim seglentima i o tome ko piše.
(Nastaviće se)
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice