Povežite se sa nama

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VII): Mutacije mutavog srpskog i hrvatskog

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

U svojoj knjizi Der Schacht von Babel. Ist Kultur übersetzbar?, Boris Buden, koji je bio i prevodilac na naš jezik, već u samom uvodu analizira procese postepene lektorske kroatizacije tekstova koje smo pisali ili prevodili još u Jugoslaviji, stavljajući ih u kontekst dominantnih jezično-kulturnih principa. On se protivi ideji da prevod kao takav humboldtovski nužno jezički obogaćuje bilo čiju kulturu (to bi još uvijek bilo ostajanje u jednojezičnosti), ali pokazuje kako se svaki ,,strani” jezik kroz hibridnost pretvara u nešto nalik maternjem (ili u njegov fantazam?), tj. u jezik koji je također u izvjesnoj mjeri postao naš, nekad kao ravan prvom idiomu. A to pretpostavlja zanemarivanje ili prevazilaženje sumnjive razlike i hijerarhije između prevoda (ili kopije) i originala. To i čini prevođenje političkim poduhvatom jer u svakom trenutnu moramo odlučivati o njegovom pravcu. Kultura nije prevodiva veli Buden u složenom i uvjetnom procesu izvedbi i zaključivanja. I prije svega, šta je to ,,kultura”?

Ali to ne znači da ne prevodimo nužno i stalno iz jednog kulturnog konteksta u drugi, pa čak kada je to unutar jednog te istog jezika. Šta je ,,jedan te isti jezik” pitanje je koje ja, a i mnoge od autorica i autora koje navodim, smatramo neteorijskim, nametnutim normativnim imenovanjem. ,,Jedan te isti jezik” je pokretna i evolutivna, neuhvatljiva građa, pa je smiješno kad je takvi ,,lingvistički autoriteti” kao što su država ili nacija zaustavljaju u svojoj definiciji na trenutnoj slici. Zato mi ostavljamo ,,jedan te isti jezik ”  otvorenim kao naprosto jedan te isti jezik bez navodnika, u duhu uključivosti ne samo rodova nego i cijele jezičke građe, i kao projekt budućnosti i zajedništva. Jezik, kao i prevod, može biti instrument isključenja, ali na sreću i ne mora. Tako da o razlikovanju srpskog i hrvatskog Slobodan Šnajder piše: ,,Ja o svemu tome [Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskoga jezika i državnoj politici jezika] postojano mislim drugačije no što misle hrvatski politički lingvisti  koji dokazuju da se,  na osnovi takvih razlika,  što su same po sebi izvan sumnje,  radi o dvama u svemu i po svemu različitim jezicima. Ja bih bio spreman odustati od toga svojeg danas tako nepopularnog stava čim mi netko na hrvatski prevede ovu srpsku rečenicu:

Hrvatski i srpski dva su po svemu različita jezika. ,,Da li je iko uspio to prevesti sa srpskog na hrvatski ili uostalom sa hrvatskog na srpski? I Boris Buden tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi da ne razlikuje hrvatski od srpskog, bosanskog i crnogorskog, i dodaje: ‘Nije me briga za koncepte ‘materinjeg jezika’ i ‘izvornog govornika’. Čak se ne osjećam lagodno ni kad čujem izraz ‘strani jezik’. To su za mene visoko ideologizirani izrazi kao ‘naš dragi vođa’ ili kao ‘vodeća uloga Partije’. Ono što se nekad događalo s takvim izričajima, sada se dešava s našim lingvističkim ideologemima – i oni sve više gube vezu s realnošću”.

Srpski se jezik pisao i piše ,,po Vuku”, tj. prema usmenom govoru, i zato je fluidniji i ,,prirodniji”, mada u drukčijem registru stilskih vrijednosti, nego hrvatski. Uzor je srpskog pisanog – govorni jezik. Hrvatski jezik nije govorni jezik i ideal mu nikad nije bio da se govorni i pisani jezik ikako podudaraju, nego da se stvori jedan standard koji će u prestižu ,,više kulture” nadići sve vernakulare i svima biti uzor. Standardiziran je kao hrvatski književni jezik, koji je pisan jezik a ne govoran, a kad je usmen, onda je izveden iz pismene norme ili danas iz standarda sve više zadatog zagrebačkim i jezikom radiotelevizije. S njim govornici imaju problema, jer se on ne podudara s njihovim govornim idiomom, a u medijima je prilično improviziran. Hrvati govore dalmatinski, kajkavski, čakavski itd. ali sve više i korumpiranim televizijskim i radio- jezikom. To je manje spontan jezik, zato što je od početka standardiziran kao prvenstveno literaran i pisan (a historijski je bilo više različitih standardizacija i njihovih stupnjeva). Tako je danas i s arapskim. Takve situacije postoje i u drugim jezicima, i u tome na Balkanu nismo originalni. Slični odnosi postoje između nekih varijanti španjolskog u Latinskoj Americi i u Evropi, ili između urdua i hindija u Indiji i Pakistanu, ili između mandarinskog i nekih deriviranih kineskih idioma koji se na njega oslanjaju manje ili više, u Kini i jugoistočnoj Aziji, itd. Među ostalim rezultatima raznovrsnog odnosa pisanog i usmenog, imamo i to da je hrvatski precizniji, bar u društvenim i humanističkim a ponekad i znanstveno-književnim konotacijama, s time da je onda i prevođenje na hrvatski jezik zahtjevnije jer raspolaže možda obimnijim fondom standardiziranih izraza. No i to će se nasilnim razdvajanjem jezika promijeniti. Preciznost (u odnosu na evropske jezike) u srpskom dijelom sputava i ćirilica, u kojoj se pored ostalog gubi i etimologija. Ali sve su to, bilo u hrvatskom ili srpskom, ovakva i onakva ,,slovkanja”, kako je posprdno i s nestrpljenjem odmahivao moj učitelj Čedomil Veljačić kada su mu lektori ,,buddhizam” ispravljali u “budizam” i u Beogradu i u Zagrebu. Naravno, postoje osim spomenutih i druge razlike, koje smatram stilskim ili kontekstualnim, a od kojih nijedna ne govori protiv ijedne varijante jezika kojeg i ja još uvijek smatram jednim, a koji je danas dobio koliko znam bar četiri identitarna imena (i možda će ih steći i više). Ovo što tu opisujem nisu vrijednosni sudovi. Hrvatska i srpska varijanta štokavskog/štakavskog jezika nekad složno smatranog jednim uvijek su bile prepoznatljivo ponešto različite, i to ne samo po ekavici i ijekavici. Ali su uvijek bile međusobno prohodne, razumljive i dopunjavale su se u mnogo čemu, na primjer u vokabularu, u mogućim dubletama i posuđivanjima unutar hrvatske varijante (i prevod i prijevod, i advokat i odvjetnik, i naprijed i napred, i suvremen i savremen), a posebno u akcentuaciji. Govorni hrvatski kada pokušava da bude standardan, zato što nije govorni jezik, uglavnom ne poštuje nikakve govorne ni naglasne norme premda se o tome proizvode brojne studije. Stručnjaci za dikciju i akcente pokušavaju dati uputstva za to. Oslonimo li se na slušanje u javnosti širom Hrvatske, čini se da su naglasci, intonacija, izgovor, ton koji imaju ambiciju odgovarati standardu – neustaljeni, najraznovrsniji i krajnje smušeni u govornom hrvatskom zato što se ne bilježe a govorni se jezik ne piše.

Pisani jezik koji je u svojoj standardizaciji sakraliziran – a ova se obično odvija po vjerskom ili po etno-nacionalnom principu – u načelu je klasno i edukacijski nedemokratičan. Tu ne može bilo ko doći s ulice, bez škole, i spontano napisati svoj roman na govornom jeziku bez obzira na jezičku historiju. Tradicija je tu stavljena u zagradu u korist neposrednosti i ,,prirodnosti” jezika što bližeg govornom, kao često u sjeverno-američkoj literaturi naprimjer. Vjerski je tako na primjer sakraliziran ,,klasični arapski” (najbliži jeziku Kurana), što znatno sputava ležernost i bogatstvo moderne arapske literature, k tome razbijene na lokalne varijante. Jezik koji je samo pisan a ne i govoran rigidan je i krajnje formaliziran, a privilegija je elita i nedostupan široj publici koja nema kodove.

No ima i drugih iznenađenja u usporedbi s drugim jezicima, npr. francuskim i  srpskim: hrvatski nije dosad pružao prevelik otpor (ne kažem da ovoga uopće nema ili da ga neće biti) ženskim oblicima imenica i rodno inkluzivnom pisanju, naročito u imenovanju zvanja kada su žene u pitanju, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se otprilike to razlikovanje počelo pomaljati. ,,Profesorica”, ,,doktorica”, ,,odvjetnica”, ,,sociologinja”, zvanja višeg obrazovanja, pojavila su se pored već uvriježenog ,,radnica”, ,,vozačica”, ,,čistačica”. Moglo bi se pomisliti da se radi o tzv. inkluzivnom ili uključivom jeziku, kao što zahtijevaju neke feminističke teoretičarke u Francuskoj, a kako neki i neke već i pišu i to na više evropskih jezika, pa čak i kod nas individualno ili na nekim univerzitetima; ili da se radi o manje patrijarhalnoj sredini. Nažalost, u hrvatskom se ne radi o tome. Prije, budući da hrvatski nije govoran jezik nego pisan i književan, ženski su oblici u njega lakše prodrli nego u Francuskoj ili Srbiji (a da ostali elemeni uključivog jezika još antišambriraju), zato što je hrvatski jezik već par decenija u punom toku standardizacije, u tome još (ponovo) mlad, pa tom prilikom može prihvatiti i neke nove oblike. Francuski, koji je mnogo davnije standardiziran od novohrvatskog, pruža tome mnogo žešći otpor preko Akademije, i lingvistički je rat u tom pogledu trenutno u jeku. Srpski jezik, koji je utvrđen više kao govoran, a kojega je novo-standardizacija također u nastajanju (mada je zasad manje poodmakla, logična i razrađena od one hrvatske), oslanja se na narodski patrijarhalan govor koji te nove ženske oblike ne poznaje, a odnedavno volšebno i na ruski i crkveni jezik kojih ignoriraju. Jedan dio srpske javnosti pruža najveći otpor pojavi ženskih oblika zvanja i zanimanja, a da o uključivom jeziku i ne govorimo. Kao i u francuskom, njemu je veliki otpor. Pod uvjetima sasvim usporedivih patrijarhalnih režima, srpski i hrvatski nalaze različita rješenja. Ni jedan ni drugi međutim ne rade još šire  na rješenjima obuhvatnog, tj. rodno uključivog i nediskriminirajućeg jezika, gdje bi se gramatički i sintaksički uzusi malo prilagodili punoj rodnoj predstavljivosti. U gramatikama muški rod ostaje vodeći (,,devedeset žena i jedan muškarac su bili”), što je u engleskom nezamislivo i bespredmetno, a u francuskom tek počinje da se urušava. Kako gdje u drugim jezicima, među kojima je danas španjolski dobrano poodmakao u uključivom jeziku. I ovisno o društvenim seglentima i o tome ko piše.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Antikomunističko pročišćenje (XI)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Koliko je Mandić svjestan tog konteksta kad potkraj 1982. godine započinje seriju od svojih četrdesetak tekstova o Krleži? Urednici Duge i njezini čitatelji sasvim će sigurno oduševljeno primiti Igorove ikonoklastičke tekstove. Meni se, međutim, uopće nisu sviđali; pisani svadljivo, ostrašćeno, bez adekvatne književnoteorijske argumentacije, ti tekstovi bili su, po mojem mišljenju, ispod razine standardne Mandićeve esejistike.

Nisu me fascinirale ni svojom hrabrošću: kritiku Krležinog političkog ,,oportunizma” već je prove Lasić, i to u Hrvatskoj, što je bilo puno smjelije nego u Srbiji (Igor je samo zaoštrio Lasićeve teze). Doduše, i Lasić je to radio iz inozemstva, ovdašnji političari i ideološki cenzori mogli su mu staviti soli na rep. Više je riskirao Stankov izdavač Vjeran Zuppa nego sam autor u svome egzilu (između Pariza i Amsterdama).

S druge strane, Igoru je situacija na medijskoj sceni bila neusporedivo naklonjenija; činilo mi se kako srpski nacionalisti (kojih je Duga bila svojevrsni organ) baš uživaju u Igorovu razvlačenju Krležinih crijeva. Zasigurno su ga mnogi tapšali po ramenima u znak odobravanja. Zapravo, smionije bi bilo u Dugi o Krleži napisati nešto afirmativno nego ga napadati u Mandićevoj maniri. Uostalom, veliki pisac Oskar Davičo morao je otići iz Beograda u Sarajevo, između ostalog, zbog vjernosti krležijanstvu.

Prema Igorovu antikrležijanstvu bio sam rezerviran jer su mi još bili svježi u memoriji Mandićevi apologetski tekstovi o Krleži objavljeni prije samo nekoliko godina. Pa nije valjda Krležin književni stil izgubio svu svoju umjetničku vrijednost u samo nekoliko godina!

Rekao sam sve to Igoru otvoreno: – Nimalo mi se to što pišeš ne sviđa! Zapravo te iskorištavaju, zloupotrebljavaju!

Igor se samo nasmijao: – Ma, Krleža je tu sporedan! Pišući o njemu, ja govorim o boljševičkoj vladavini! O Titu!

  • Pa, meni Krleža nije toliko nebitan! Ja sam ipak prije svega književni kritičar i mislim da se Krleža ne može svesti samo na ideologiju!
  • Naše čišćenje od titoizma u ovom trenutku je najbitnije!

Nije se Mandić previše osvrtao na moje riječi; on je znao što tim serijalom želi postići. Pragmatično gledano, imao je osiguranu temu za velik broj tekstova, publika Duge je to dobro prihvaćala, a i njegov krug beogradskih prijatelja uživao je u Igorovu obračunu s Fricom. Ne bih rekao da se Mandić pri tome bilo kome dodvoravao svojim antikrležijanstvom; on je vjerovao kako je antikomunističko pročišćenje važnije od njegove mladenačke fascinacije velikim piscem.

Druga važna tema kojom se Mandić bavio početkom osamdesetih bio je feminizam. To su godine kad se na intelektualnoj sceni Jugoslavije pojavljuje jak feministički pokret, dobro zastupljen i među novinarkama koje dominiraju u tadašnjim medijima. Igor sebe deklarira kao antifeminista ismijavajući feministički društveni angažman. Feministice su uglavnom ljevičarke, a on sebe (bar u tom trenutku) želi predstaviti kao konzervativnoga građanskog desničara. Fokus njegove kritike je na tekstovima medijski najeksponiranije jugoslavenske feministice Slavenke Drakulić. Oboje surađuju i na stranicama Duge (iako je Slavenka profesionalno vezana prije svega za Start i Danas).

Budući da i jedno i drugo posjeduju izrazit smisao za polemiku, razmijenit će niz duhovitih i strastvenih novinskih polemičkih tekstova, a Slavenka će u Mandiću i Tenžeri prepoznati glavne „mudologe” u našem intelektualnom životu (što je nešto kao sinonim za „mušku šovinisticku svinju”).

Igor će naposijetku kao protivnik feminizma postati i komični lik u vrlo popularnom, NIN-ovom nagradom ovjenčanom, romanu Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić. Pratio sam te polemike jer su mi i Slavenka i Dubravka bile dobre prijateljice. Nije tu bilo neke velike mržnje, sve je bilo s dosta humora.

Razgovarao sam povremeno s Igorom o tom njegovu „antifeminizmu”, što mu to treba? Bio sam sjestan kako se više radi o njegovu intelektualnom pozerstvu, nego o dubokim uvjerenjima. Uostalom, poznavao sam dobro i njegovu ženu Slavicu, koja u njihovoj vezi nije imala nimalo inferiornu ulogu submisivne ženice.

Igora je, očito, zabavljalo da zauzme „antiprotivan gard” zločestog dečka i zabavlja svoju publiku duhovitim svađama. Bilo mu je jasno da sam ja na feminističkoj strani, ali nije to bilo važno. Glavno da je svima zabavno.

Godine 1984. sabrao je svoje antifeminističke tekstove u knjigu Što, zapravo, hoće te žene?, koja je izišla u zagrebačkom Znanju, kod Zlatka Crnkovića, paralelno s knjigom njegove „ljute oponentice” Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma. Zanimijivo da je Igor bio promotor knjige Slavenke Drakulic, te je od promocije načinio svojevrsni hepening: došao je na promociju s kuhačom u ruci i mahao njome započevši govor, zorno ilustrirajući svoju tezu kako su žene sposobne samo za kuhanje, pa je i njihova književnost „kuhinjska književnost”, a ne nekakvo „žensko pismo”. No, nakon toga je ishvalio Slavenkinu knjigu i samu Slavenku kao vrsnu novinarku i spisateljicu.

Godine 1988. sabrao je sve svoje tekstove o Krleži u knjizi Zbogom, dragi Krleža i objavio je kod svoga prijatelja, „salonskog desničara” (fašistofila) Dragoša Kalajića u izdavačkom poduzeću Književne novine. Ja sam u zagrebačkom Danasu odmah objavio opsežan tekst o Mandićevu „oprostaju s Krležom” na pune dvije stranice (valjda jest kartica rukopisnog teksta). Već sam bio glavni urednik enciklopedije o Krleži (Krležijane) pa se od mene na neki način i očekivalo da kažem nešto o knjizi koja napada Krležu.

Nisam želio da sada ispadne kako ja preuzimam ulogu dežurnog čuvara „Krležina mauzoleja”, ali kao čovjek upućen u Krležin život i rad mislio sam da trebam iznijeti svoje stavove i ocijeniti knjigu s tog obzora. Ipak se radi o Igoru Mandiću, koji nije bilo tko. Iznio sam otvoreno sve svoje zamjerke; prije svega upozorio na nekonzistentnost sudova pisca knjige, koji je najprije petnaestak godina neumjereno slavio Krležu, a potom ga strastveno negirao. Kojem Mandiću ukazati povjerenje, mladom ili starom? Doduše, priznao sam mu da u njegovoj vehementnoj negacijskoj gesti ima nešto krležijansko; ipak je on Krležino duhovno dijete, što ni sam ne taji.

Susreo sam Mandića nakon objavijivanja te kritike; nije se ljutio na mene: – Nije bitno samo je li tekst pozitivan ili negativan, već i tko ga piše, gdje tekst objavljuje. Tvoj stav sam znao, nisam očekivao da ćeš napisati išta drukčije. A ipak priznaješ ozbiljnost uvida pa pokazuješ i poštovanje prema autoru! – nasmijao se, ne bez ironije.

Znam da sam o Mandićevoj knjizi govorio na nekoj zagrebačkoj tribini, najverojatnije Književnom petku, ali kako sam govorio i prigodom objavijivanja drugog izdanja, sjećanja mi se pretapaju, više nisam siguran što se odigralo 1988. godine, što dvadesetak godina kasnije. U svakom slučaju, te 1988. nismo se zakrvili, ostali smo u korektnom odnosu, iako to još nije bio odnos punog prijateljsta koje ćemo razviti tek nakon smjene vlasti, devedesetih godina.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (X): Razgradnja Krležina kulta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Razgradnju Krležina kulta već je 1982. godine započeo Stanko Lasić u knjizi Krleža. Kronologija. U toj knjizi Lasić prvi put uvodi razlikovanje između mladog Krleže i Krleže nakon Drugoga svjetskog rata. Mladom Krleži antiteza je prirodan stav prema svijetu; on je vječno polemičan, pobunjen protiv svih autoriteta, pa i autoriteta Komunističke partije (koje je član, ili joj je bar blizak). Nakon rata taj buntovnik postaje konformist, pomiren s titoizmom; taj kastrirani Krleža – po Lasiću u Kronologiji – opada i u književnoj moći.

Problem je te Lasićeve teze (po kojoj je Krleža nakon rata izdao sebe i opao u književnoj moći) činjenica da je sam Lasić godine 1974. objavio knjigu Struktura Krležinih Zastava u kojoj interpretira taj veliki Krležin roman iz šezdesetih godina kao remek-djelo ne samo Krležino, već i kao ponajbolji roman hrvatske književnosti uopće. U samo osam godina Lasić je izveo spektakularni salto mortale. Ja sam Lasićevu knjigu branio i u magazinu Danas i na raznim „okruglim stolovima” posvećenim toj kontroverznoj knjizi. Fascinirale su me Lasićeva teorijska elaboracija, njegova iznimna pamet i erudicija, premda nisam prihvaćao njegovu postavku o radikalnoj suprotnosti mladog i starog Krleže, pa sam i upozoravao na aporičnost takvog stava (argumentirajući to onim što je sam Lasić tvrdio u ranijim knjigama).

Medutim, „aporična” Lasićeva teza o Krležinoj ideološkoj kapitulaciji nakon Drugog svjetskog rata očito se jako svidjela Mandiću. Prihvatio ju je, estradno zaoštrio, tako da postane novinski atraktivna, prijemčiva i za šire čitateljstvo, i započeo s nizom polemičkih eseja u Dugi, u kojima je temeljito razgradio Krležin kult, fenomen krležijanstva i razorno kritizirao negov cjelokupni opus. Pritom nije tajio kako je nekoć bio Krležin apologet, koji je i sam objavio šezdesetih i sedamdesetih niz pohvalnih članaka o Krleži; pisao je pozitivno čak i o onim njegovim djelima koja su nailazila na negativne kritičke ocjene drugih (primjerice, o filmskom scenariju Put u raj). Štovise, Krležu je nazvao svojim duhovnim ocem, koji ga je intelektualno zaveo te učinio ideološku monomaniju intelektualno privlačnom, zaslijepio ga svojom retorikom i onemogućio mu da jasno sagleda stvarnost socijalističke Jugoslavije.

Bio sam sjedok jednog Igorova žučnog okršaja s Jožom Horvatom, starim partizanom, piscem i moreplovcem; komunistom-poštenjačinom. Sjedilo je nas nekoliko u zagrebačkom Klubu književnika, bio je siječanj 1982., i pričalo o nedavno preminulom Miroslavu Krleži. Joža je potresen pripovijedao o svojim književnim počecima, kad je kao mladi krležijanac 1939. objavio roman Sedmi be, koji je veliki pisac pohvalio. Krleža je za njega bio gigant, učitelj, neprijeporna književna veličina. U jednom trenutku Igor više nije mogao podnositi Jožinu bujicu pohvala:

– Sve je to luk i voda! Krleža je umjetno napumpana književna veličina. Bio bi beznačajan bez ideologije koja ga je podupirala i održavala na vrhu. On je književni pandan Josipu Brozu: ono što je Broz u politici, Krleža je trebao biti u književnosti i umjetnosti, ali uz jasan odnos moći, znalo se tko je gazda. Ideološki monomani jedan i drugi!

Ispričao je potom kako je 1978., nakon Bakarićeva napada na Krležu u Kumrovcu zbog Krležine uloge u međuratnom sukobu na Ijevici, došao Krleži da ga zamoli za intervju u kojem bi odgovorio na Bakarićev napad, ali Krleža ga je grubo odbio. Ne zanima ga javno svađanje s vodećim političarima. Očito je odlučio tražiti od Broza zaštitu, nikakve javne polemike nisu ga zanimale. Tada je – reče Igor – izgubio sve iluzije o Krleži i njegovoj hrabrosti: mali pokisli miš. Pred partijskim moćnicima manji od makova zrna!

Jožu je zaboljelo to Igorovo ruganje njegovu idolu, pa i omalovažavanje Tita. Ustao je i počeo vikati unoseći se Mandiću u lice:

– Krleža je moj učitelj i uzor u književnosti, a Tito je velikan svjetske politike!

– Nema ti ga više, nema par-ti-je! – počeo je izazivački skandirati Igor. Očito je dugo domišljao tu dosjetku, sumnjam da je improvizirao na licu mjesta.

Taj pitijski iskaz mogao se dvoznačno shvatiti. Prvo značenje – nema više Tita/Krleže, otišao je (u splitskom govoru „partija je”). Drugo je značenje da više nema Partije (odnosno Saveza komunista) nakon smrti dvojice partijskih giganata.

Činilo mi se da će zapjenjenog Jožu strefiti infarkt, samo je Igoru dobacio: — Ti si moralna ništica!

Zanimijivo, nakon te svađe Igor i Joža nisu prekinuli odnose, nekoliko dana poslije zatekao sam ih ponovno za istim stolom u Klubu književnika; ovaj put razgovarali su mirno, čak prijateljski, iako se prije nekoliko dana činilo kako su se spremni potući.

U proljeće 1982. promovirana je Lasićeva Kronologija u kinu beogradskog Doma omladine. Tribine Doma omladine održavale su se u dvjema dvoranama, regularno u manjoj dvorani na katu, u koju je moglo stati do stotinu judi, a kad je bio veliki interes tribina se premještala u kinodvoranu koja je primala do pet stotina posjetiteIja. Lasić je tu veliku dvoranu ispunio dva dana zaredom kad je 1970. godine u Domu omladine predstavljena njegova prva knjiga Sukob na književnoj ljevici. Beogradska je sredina dobro prepoznala kritički potencijal te knjige u kojoj je analiziran sukob Krležine pečatovske grupe s boljševičkom, staljinističkom jezgrom KPJ. U situaciji kad je Tito još živ, to je iznimno heretična analiza, koja je naišla na veliki odjek, a za govornicom se u dva dana izmijenilo dvadesetak govornika.

Ovaj put, 1982. godine, nije sudjelovao sam Lasić, na pozornici je sjedilo i govorilio nas 5-6 govornika; Igor nije pozvan jer još nije bio započeo sa serijalom o Krleži, organizatori ga očito nisu smatrali specijalistom za Krležu. Ja sam govorio o Lasiću i njegovoj interpretativnoj metodi, analizirao promjene u njegovu pristupu Krleži; dobio sam pristojan aplauz, bio zadovoljan. U jednom trenutku u publici je ustao jedan meni dotad nepoznat čovjek i počeo vehementno napadati Krležu. Osnovna misao je bila kako je Krleža zapravo mrzitelj Srba, frankovac, idejni predvodnik Deklaracije i Maspoka. Usprotivio sam se pokazujući kako je Krleža bio još u mladosti zagovornik Supila i Hrvatsko-srpske koalicije, bježao je u Beograd, u Beogradu pokrenuo časopis Danas, surađivao s brojnim srpskim piscima. A bio i srpski zet.

Prvi put sam se suočio s takvim javnim napadom na Krležu i doznao da osim štovatelja velikog hrvatskog pisca u Beogradu (poput Daviča i Ristića te Bore Ćosića i Kiša među mlađima), postoji i dosta velik krug onih  koji ga doživljavaju kao protivnika srpstva, pa čak i mrzitelja – kao frankovca. Doznao sam da čovjeka koji je napao Krležu svi zovu Mića Doktor, da pripada krugu sljedbenika Dobrice Ćosića te kako je njegov stav o Krleži zapravo i Dobričin stav. Dvije godine kasnije vidio sam u novinama da se Mića Doktor zapravo zove Miodrag Milić, i da možda i nije baš izravni Ćosićev adept; suđeno mu je u sklopu ,,procesa beogradskoj šestorki”, koja je osuđena zbog sudjelovanja na diskusijskim grupama koje su nosile skupno ime Slobodni univerzitet. Ne znam koliko su članovi Slobodnog univerziteta imali izravne veze s Dobricom Ćosićem, ali kad budem dvadeset godina kasnije čitao Ćosićeve memoare, vidjet ću da informacije koje su povezivale stavove Miće Doktora s Dobricom ipak nisu bile netočne. Dobrica, naime, naširoko opisuje svoje brojne razgovore s Krležom ljeti na Brijunima šezdesetih godina o nacionalnom pitanju, o tome kako je ono rješeno u Jugoslaviji. Tvrdi da je Krleža bio skeptičan prema budućnosti Jugoslavije i budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Ne ustručava se stoga njegove stavove nazvati frankovačkim. Očito je ideja o Krležinu frankovluku preko Dobrice bila široko prihvaćena među srpskim disidentima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Mrzili ga, voljeli ga, bio je nezaobilazan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Godine 1976. zaposlio sam se kao pripravnik (danas bi se reklo novak) u Jugoslovenskom leksikografskom zavodu. Zamjenik direktora Ivo Cecić poslao me da dijelim ured s Tomislavom Ladanom.

Razgovarali smo Ladan i ja neprekidno, a jedna od omiljenih tema bio nam je Igor Mandić. Ja sam komentirao Igorovu kočopernost, površnost, bio sam uvjeren kako ima loš literarni ukus (- Kako, zaboga, kritičaru od ukusa može biti Momo Kapor najbolji pisac u Jugoslaviji?). Mislio sam tada da Igor pričama o jelu, užicima u piću i modi, trivijalizira književnost, a ja sam književnost doživljavao dosta elitistički, pisci su trebali biti vrhunski intelektualci poput Lasića i Solara, asketi koji nemaju veze s banalnim, pučkim zadovoljstvima. Osim toga, želio sam pisati kritiku koja je izrazito teoretična, a Igor mi je bio odviše pitak, čitak, mislio sam – površan.

Ladan je, pak, s očitom zavišću govorio o Mandićevoj popularnosti. I on je početkom šezdesetih pisao kritiku u Vjesniku, potom početkom sedamdesetih u OKU, bio je poznat, ali ni izdaleka popularan kao Mandić. A i Ladan je htio da mu se dive, pa makar ga neki i mrzili. Ja sam se čudio Ladanu, pa zar mu nije dovoljna popularnost koju uživa u književnim krugovima?! Igorova je popularnost bila više kao popularnost nekog pop-pjevača ili sportske zvijezde.

Dobro, trivijalizaciju književničke profesije zamjerao mu je i Ladan; zapamtio sam kako je s prezirom komentirao Mandićevu vizit-kartu jer na njoj piše da je „novinar Vjesnika“. Biti novinar u to doba bilo je, ne samo u Ladanovoj percepciji, neusporedivo manje vrijedno nego biti književnik.

Mandiću to očito nije bilo bitno, novinar ili književnik (zapravo i jedno i drugo) bio je ličnost, najveća hrvatska, uskoro i jugoslavenska, spisateljska zvijezda. Ladan se u popularnosti s njim ipak nije mogao natjecati. Doduše, kasnije će i Ladan postati poprilična TV zvijezda serijom emisija u kojima će tumačiti etimologiju riječi. Ali nije to bila kategorija popularnosti kakvu je uživao Mandić.

Prvi put sam s Mandićem ukrstio polemička koplja 1978. godine. Tada sam pokrenuo osnivanje Književne omladine Hrvatske, Mandić je, valjda u novinama, vidio vijesti o osnivanju te udruge i u VUS-u napisao komentar u kojem se ostrvio na nas „mlade birokrate duha” koji samo maštaju o tome kako da se pripoje na državnu sisu i dobivaju apanažu za beskorisne projekte. Naravno, uvrijeđen, odmah sam odgovorio, tumačećì da samo organiziramo udrugu koja već postoji u drugim republikama i izdaje časopise i knjige mladih pisaca, gotovo bez ikakvih honorara, za razliku od Mandića koji svoje svako ustajanje iz kreveta nastoji skupo naplatiti. Odnio sam tekst uredniku kulture VUS-a Josipu Pavičiću, koji mi je obećao da će ga objaviti u sljedećem broju.

Međutim, za dva dana, pred prelamanje broja, Pavičić me nazvao i rekao da je Mandić stavljen „na led” zbog svojih oštrih političkih komentara, najviše na račun Šuvarove školske reforme (Igorova Slavica mi je nedavno rekla da sama odluka nije imala veze sa Šuvarom, odluku su donijeli Vjesnikovi partijski cenzori, misleći da pogađaju želje partijskog vrha). Igor više neće moći objavljivati nigdje u reprezentativnim Vjesnikovim izdanjima. Prebačen je u OUR Romani i stripovi.

Na sreću, otvorit će mu se vrata beogradskih novina, prije svega Duge i NIN-a pa njegova spisateljska karijera nije bila zaustavljena; budući da je u beogradskim novinama pisao bez cenzure i autocenzure, ta je kolumnistička karijera bila i pospješena. Štoviše, interne recenzije koje je pisao u sklopu Romana i stripova i magazina Erotika (u Hrvatskoj je Igor mogao objavljivati samo u tome silno kormercijalnom poluporno izdanju prezrenog Vijesnikova šund odjela) bit će kanije osnova za dvije knige o tzv. trivijalnoj književnosti: Principi krimića i Prijapov problem.

No, da se vratim mojem polemičkom odgovoru na Mandićevu ljutitu paskvilu protiv „mladih birokrata”, pa i mladih pisaca općenito. Kad mi je Pavičić rekao da Igor ide „na led”, zamolio sam ga da povuče moj tekst iz broja, nije fer polemizirati s nekim tko ti neće moći odgovoriti. Mandić je ipak svoj napad na mene i KOH objavio u svojoj knjizi polemika Policajci duha 1979.; ne vjerujem da je to bila neka posebna mržnja prema meni; naprosto sam mu se našao u fasciklu u kojem je arhivirao svoje polemike, među desetinama imena s kojima je polemizirao. Nije mu bilo bitno jesam li ja povukao svoj tekst, pokušavajući biti fer prema protivniku koji se našao u problemima; to je bila sitnica u moru polemika koje je on vodio. Mene očito nije smatrao važnim protivnikom da bi pamtio detalje.

Mandić je bio suviše velika novinarska zvijezda da bi njegovi problemi s kućom Vjesnik ostali nezamijećeni. Ne znam je li se on prvi javio uredništvu Duge, ili su se oni obratili Mandiću (po onome što mi je rekla Slavica izgleda da je prve članke za Dugu od njega naručivao urednik Dragoljub Golubović Pizon).

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Beograd je bio kozmopolitska metropola, liberalan grad, otvoren europskoj kulturi (Bitef, Fest…). Još se nije dogodila pobuna na Kosovu tako da nacionalizam nije bio masovna pojava. Postojala je jaka svijest kako je Beograd kulturno središte cijele Jugoslavije i bila je primjetna sklonost prepoznavanju talentiranih ljudi iz drugih republika te njihova okupljanja u tom središtu. Nije bilo prevelike koordinacije između republičkih partijskih rukovodstava tako da je bilo sasvim moguće da netko tko je politički „na ledu” u Zagrebu bude prisutan bez ikakvih problema u beogradskim medijima.

Potkraj sedamdesetih i ja sam sklopio niz prijateljstava s beogradskim piscima. Dosta je mojem ugledu pridonio način kako sam branio Kiša u polemici oko Grobnice za Borisa Davidoviča. Potom je došlo moje služenje vojnog roka u gardijskoj kasarni na Dedinju. Često su po mene dolazili domaći pisci i izvodili me u beogradske kavane ili pozivali k sebi doma.

Cijelo sam kasno proljeće svoje vojničke 1979. proveo na bazenu na Tašmajdanu trenirajući za armijsko prvenstvo u plivanju. Imao sam permanentnu dozvolu izlaska iz kasarne, pa sam to koristio za razna književna druženja. Čak sam u vojničkoj uniformi nastupio na međunarodnim Oktobarskim susretima pisaca u Narodnoj biblioteci. Okupilo se ondje puno uglednih pisaca iz Jugoslavije i inozemstva (koliko se sjećam, glavni je gost bio čuveni americki bitnički pjesnik Allen Ginsberg). Moj prijatelj, sekretar Udruženja književnika Srbije Radoslav Bratić, sredio je da ja govorim odmah nakon predsjednika Udruženja književnika Srbije, na uvodnoj plenarnoj sjednici, tako da svi čuju „kako je njegov drugar pametan”.

Moj nastup, a govorio sam fluentno, „iz glave”, izazvao je veliku pozornost novinara i pisaca. Prilazili su mi nakon sjednice i čestitali. Sjećam se Jare Ribnikar, književnice, udovice nekadašnjeg vlasnika i urednika Politike; prišla mi je i živo zainteresirana upitala odakle sam. Kad sam rekao, stara gospođa je kroz smijeh komentirala: – Lepi i pametni Dalmatinac! Ni slutio tada nisam da će samo dvije godine kasnije njezina kći Vladislava biti kuma na mojem vjenčanju.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo