Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ljudi mostovi

Objavljeno prije

na

uob-gojko-zdravko

U teškim vremenima čovjeku je najteže da ostane čovjek. U to su se mnogi uvjerili devedesetih za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije. O zločinima svake vrste napisane se serije tekstova, objavljeni tomovi knjiga, snimljeni filmovi… O ljudima koji su uprkos svemu uspjeli da ostanu ljudi – manje se zna. O takvim primjerima za Monitor govori profesor Sveučilišta u Dubrovniku i dugogodišnji član Helsinškog odbora Hrvatske Zdravko Bazdan, koji je u ratu bio vd načelnika civilne zaštite Mokošice. ,,Svi imamo zadatak da tražimo pozitivne primjere iz rata, jer su to mostovi preko kojih moramo do – susjeda”, kaže Bazdan.

On pominje nekoliko pripadnika bivše JNA koji su u ratnim devedesetim ostali – ljudi. Posebno je izdvojio potpukovnika JNA Gojka Đurašića, komandanta Mokošice nakon što je 20. oktobra 1991. JNA okupirala to dubrovačko prigradsko naselje, i Milivoja Vukmanovića, rezervnog kapetana.

Sa Đurašićem, koji živi u Baru, i danas kontaktira.

,,Đurašić je došao u sklonište naše civilne zaštite 21. oktobra 1991. Tada su vođeni pregovori sa predstavnicima JNA i zahvaljujući Đurašiću, francuskom diplomati Bernaru Kušneru i hrvatskom pregovaraču Đuru Koliću amortizovali smo tragičnu situaciju. U Mokšici je bilo oko 10.000 ljudi. To su bile orvelovske okolnosti. Svaki drugi dan imali smo razgovore sa Đurašićem i Vukmanovićem. Oni su uvažavali sve naše molbe. Đurašić me uvijek primao srdačno, imali smo i privatne kontakte. Sve probleme rješavali smo dogovorno. Redovno je funkcionisala i brodska linija sa Dubrovnikom”, sjeća se Bazdan.

Jednog dana u Mokošicu je stigla grupa oficira i vojnika. Htjeli su, kaže Bazdan, da odvezu mehanizaciju građevinskog preduzeća Dubrovnik. Đurašić ih je u tome spriječio.

,,Zahvaljujući njemu, Vukmanoviću i njihovim vojnicima, iz Mokošice ništa nije otuđeno. Zima 1991. bila je jako hladna. Dugo nije bilo struje, nije mogla raditi ni pekara iz koje se naselje snabdijevalo kruhom. Đurašić je pekari dao vojni agregat. Istovremeno, u komandi nisu imali struje, radili su pod lampama, smrzavali se, ali i pored toga agregat je koristila pekara. To je ljudski potez, koji se ne zaboravlja”, kaže Bazdan.

On se sjeća da je krajem 1991. Đurašić morao da ide u Beograd na raport u Generelaštab JNA. Neko ga je ocinkario da je previše dobar prema mještanima Mokošice.

,,Kad smo čuli da je ponovo došao za komandanta mjesta obradovali smo se kao da nam je neko stigao iz hrvatske vlade. Gojko je most prema Crnoj Gori, prema svim ljudima građanima svijeta. On je Mokošicu napustio uzdignuta čela”, kaže Bazdan.

Bazdan nam je zanimljive detalje ispričao i o Milivoju Vukmanoviću.

,,Milivoje je bio zadužen za bezbjednost u Mokošici kao pomoćnik Gojka Đurašića. Kasnije sam sa Milivojem kontaktirao telefonom, a prošlog ljeta smo se susreli na Aerodromu Tivat. Pozvao sam ga da dođe u Dubrovnik, a on mene u svoju kuću. Uz Đurašića i Vukmanovića moram pomenuti i rezervnog oficira Branka Kovačevića, koji je nakon Vukmanovića vodio resor bezbjednosti u Mokošici. I on je bio korektan i na moje molbe uvijek pozitivno odgovarao. Sjećam se, rekao je da je iz Kotora i da je bio ribar”, kaže Bazdan.

Gojko Đurašić živi u Baru. Nerado se sjeća ratnog vremena, ali prihvatio je da za naš list ponešto ispriča o događajima u Mokošici. Prvi put o tome govori za neki medij.

,,Poslije Grude i Cavtata, dobio sam naredbu da formiram komandu mjesta u Mokošici, odnosno organizujem život i rad preostalih mještana u tom naselju. Uspostavio sam korektnu saradnju sa njihovim kriznim štabom i zajedno smo stvarali uslove da ljudi kako tako normalno žive – obezbijedili smo im struju, raščistili ulice, nabavljali plin…Sa Zdravkom Bazdanom imao sam izvanredne odnose, ostali smo do danas u vezi, a jednom smo se i susreli poslije rata. Poštovao sam vojne konvencije i bio svjestan da će doći neka druga vremena i da smo mi komšije”, priča Đurašić.

Đurašić je kaže često išao kod mještana Hrvata na kafu i razgovor. Posebno su bili zahvalni JNA kada su njeni pripadnici, na molbu porodice preko Međunarodnog crvenog krsta, na padinama Mokošice pronašli i vratili tijelo i dokumenta jednog poginulog hrvatskog vojnika.

,,Rekao sam im da se našim vojnicima u traženju slobodno mogu pridružiti i pripadnici ZNG i garantovao da im se ništa neće desiti”, kaže Đurašić.

Prije nekoliko godina Gojkova kćerka Ivana, rođena u Dubrovniku, otišla je u Grude da izvadi rodni list. Matični ured bio je u istoj prostoriji u kojoj je tokom rata boravio Đurašić kao komandant mjesta. Kada je službenik čuo prezime, upitao je šta joj je Gojko Đurašić. Djevojka je snebivajući se odgovorila da joj to otac. Službenik je ustao, pružio joj ruku i rekao: ,,Svaka čast, taj se čovjek ovdje pamti po dobru!”.

Zdravko Bazdan sjeća se još nekoliko dobrih ljudi iz tog zlog vremena.

Niko Gverović, vlasnik restorana u Velikom Zatonu, bio je zatočen u logoru Morinj. Kada ga je Bazdan u ljeto 1992. pitao da li je u logoru bilo ljudi – Gverović mu je odgovorio: ,,Naravno. Pomagali su nam mnogi, nisu svi bili zvijeri”.

Jedan prijatelj pričao mu je pohvalno o upravniku logora Bileća. Ne sjeća se upravnikovog imena, ali prijatelj mu je rekao da je bio ,,dobar čovjek, uvijek spreman pomoći, zaštiti i olakšati situaciju”.

Bazdan kaže da zbog jednog gesta treba pomenuti i Sofronija Jeremića, oficira Pomorske vojne oblasti Boka. On je među dubrovačkim građanima bio posebno ozloglašen, ali Đuro Kolić, koji se sa njim često sretao, ispričao je sljedeću priču: ,,Nakon 26. maja 1992., kada se JNA povukla s dubrovačkog ratišta, Kolić se Jeremiću, u privatnom razgovoru, potužio kako dubrovački branitelji nemaju penicilina. Sljedeći put, pred pregovore, došao je do Đura i šutke mu gurnuo pod pazuh karton od cigareta. Kad ga je Đuro kasnije otvorio, umjesto cigareta karton je bio pun – penicilina.”

Bezdan kaže da je uslov pomirenja među susjedima puna istina, koju treba reći i onda kad nije prijatna. ,,Na skupu u Dubrovniku prvi sam progovorio i o tome kako je sa dubrovačke teritorije granatirano Trebinje, što je prouzrokovalo smrt civila.”

Bazdan kaže da je bio svjedok i ,,bestijalnog ponašanja i pljačke od strane pripadnika JNA, ali i pripadnika hrvatske vojske”.

Kad se sjeti rata sjeti se kaže i Njegoševih stihova: ,,Kome zakon leži u topuzu…”

Premijer u tri rečenice

Na skupu Napad na Dubrovnik – 20 godina poslije, pored ostalih, iz Crne Gore učestvovali su Esad Kočan, glavni urednik Monitora, i Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene. Skup su organizovali Centar za suočavanje sa prošlošću, Centar za ljudska prava i Mreža fondacije Otvoreno društvo.

Osvrćući se na ulogu Crne Gore u napadu na Dubrovnik, Kočan je ukazao da vlast nastoji da sve zločine svali na Slobodana Miloševića. Stanje u Crnoj Gori je ilustrovao ovako: ,,Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme napada na Dubrovnik. Poručivao je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena, a da će granice biti bolje povučene nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, koju je naredila njegova vlada.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme genocida u Srebrenici, a njegovi ratni saveznici bili su Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Ove tri rečenice danas će javno izgovoriti u Crnoj Gori neuporedivo manje ljudi nego devedesetih. U međuvremenu narastao je broj prebjega, nekadašnjih antiratnih aktivista koji štite vlast i na sve moguće načine hoće da operu Đukanovićevu biografiju”.

Koča Pavlović je istakao da je vrijeme pokazalo da do istinskog pomirenja između Hrvatske i Crne Gore ne može doći dok Crnu Goru predstavlja Milo Đukanović, odnosno da do pomirenja ne mogu dovesti političari nego narod. ,,Bitno je uspostaviti dijalog između onih koji stvarno žele pomirenje, a ne onih koji su bili inspiratori rata i koji ne žele da se dođe do istine o ratnom periodu. Ne treba zaboraviti da je devedesetih u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Đukanović radi crnogorskim građanima sve ono što bi radio Hrvatskoj da nije u Crnu Goru vraćen preko Debelog brijega.”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

ZLOČINI, FILM, STVARNOST: Žrtve Jasenovca u raljama poltike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, različite interpretacije zločina, umanjivanje i uvećavanje broja žrtava, postale su jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma. Film Dara iz Jasenovca srpskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkao balkanske  nacionalističke duhove

 

Nedavna premijera igranog filma Dara iz Jasenovca srbijanskog reditelja Predraga Antonijevića je ponovo uzburkala balkanske duhove. Naime, srpski zvaničnici su se pohvalili da je „konačno“ snimljen film o koncentracionom logoru Jasenovac u Hrvatskoj iz Drugog svjetskog rata. Logor je zvanično progutao oko 83.000 ljudi tokom četiri godine postojanja. Najviše su stradali Srbi (gotovo 50.000) uz rasno nepodobne Jevreje i Rome i politički nepodobne Hrvate antifašiste. Logor Jasenovac je bio obavezno štivo u istorijskim knjigama iz doba socijalističke Jugoslavije i mjesto nebrojenih đačkih ekskurzija. Međutim, tokom vremena je postao i politički bič za nacionalističke Hrvate kojima je režim spočitavao kolektivnu krivicu za smrt, kako su tada tvrdili, čak 700.000 mahom Srba. Srpki nacionalisti su uvećavali brojke ubijenih i do milion i sto hiljada (iako je čitava Jugoslavija ukupno imala milion žrtava) i optuživali komuniste da nisu dovoljno oštri prema Hrvatima. Hrvatska desnica je spuštala brojke stradalih na svega nekoliko hiljada i optuživala komuniste da im se preko Jasenovca nameće izgovor za srpsku dominaciju. Komunističko balansiranje između dva ekstrema i gušenje dijaloga je na kraju dovelo da Jasenovac postane jedan od glavnih detonatora srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji će uvesti Jugoslaviju u krvavi raspad  90-ih.

Politika je ušla u film od počekta. Prvo je premijerno prikazan u Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, „jer je položaj Srba na Kosovu i Metohiji sličan onome u logoru“ – po riječima reditelja Antonijevića. Predrag Antonijević je takođe najavio da se želi „dotaknuti i Kosova“ u svom filmskom radu a najavljena su i snimanja o hrvatskoj operaciji „Oluja“ 1995.

Bolji znalci jugoslovenske kinematografije su nakon prikazivanja Dare odmah primijetili njezinu nevjerovatnu sličnost sa likom Rade iz „Djece Kozare“ čiji scenario je napisao Arsen Diklić još davne 1986.  Film je trebao raditi čuveni jugoslovenski i hrvatski reditelj Lordan Zafranović poznat po nekoliko kultnih igranih filmova na temu ustaških zločina. Zafranović je takođe i autor dokumentarnog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. godine, kojim je kasnije izazvao gnjev mnogih desničara po dolaska HDZ-a na vlast i primorao ga da se privremeno odseli iz Hrvatske.

Zafranović je bezuspješno tri puta konkurisao kod Filmskog centra Srbije da dobije sredstva za svoj film. Predsjednik filmske komisije Žarko Dragojević je nakon poništenog prvog konkursa, i prvog odbijanja Zafranovića, podnio ostavku zbog stava i ponašanja drugih članova komisije prema Zafranovićevom projektu. Dragojević je rekao medijima da bi realizacija Djece Kozare zasjenila sve što je do tada viđeno na temu Drugog svjetskog rata. Ipak nekoliko mjeseci kasnije na ponovljenom konkursu finansijska sredstva će dobiti Antonijevićev projekat. Interesanto je da je prije toga, krajem 2018. godine, Predrag Antonijević bio na čelu komisije Filmkog centra Srbije kada je Zafranovićev projekat odbijen po drugi put zbog „ograničenih sredstava“. Inače Antonijević je izjavio srpskim medijima da mu se ideja za film o Jasenovcu javila tokom snimanja filma Zaspanka za vojnika, koji je premijerno prikazan na stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Scenario za Daru će napisati Nataša Drakulić koja je kao dijete prebjegla iz Krajine u Srbiju nakon ofanzive hrvatske vojske 1995.

Međutim, ne samo likovi, nego i skripta Drakulićeve u globalu je imala po nekim kritičarima previše podudarnosti ako ne i identičnosti sa Diklićevim scenariom koji je Zafranović želio da snimi. Beogradski Danas je objavio 24. februara ove godine da Antonijević i Drakulićeva nisu odgovarali na pozive i poruke njihovih novinara da objasne toliki broj podudarnosti između Rade iz Jasenovca i jos nesnimljene Djece Kozare.

Odgovor vjerovatno leži u oduševljenju predjednika Srbije Aleksandra Vučića koga je raniji Antojevićev film, po riječima samog reditelja, doveo „na ivicu suza“ i koji je onda upitao njegovu ekipu da li bi željeli da urade i film o jasenovačkim žrtvama. Sam Vučić slavodobitno izjavljuje dan nakon premijernog televizijskog prikazivanja Dare u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, da je on inicijator filma, što je ponovio dva puta, i da je ponosan na to „jer se konačno neko setio da napravi film o mestu najvećeg srpskog stradanja“. Pohvalama filmu odmah poslije TV premijere pridružio se i gospodar Republike Srpske Milorad Dodik koji je primio glumce i rekao da će snimanje takvih filmova postati i „program Vlade Republike Srpske“. Dodik je dodao, ne trepnuvši, da je „priča o Jasenovcu skrivana od strane Titovog režima i oni su veći zločinci i saučesnici u zločinu nego se moglo i pretpostaviti“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA PRODIČNO NASILJE PRIJAVILO  40 ODSTO VIŠE ŽENA: Žrtve nasilja tokom pandemije postale lakša meta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Preko 400 žena prijavilo je nasilje organzacijama Centar za ženska prava, SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća, dok policija bilježi isti broj prijava

 

Zimska noć na sjeveru Crne Gore bivala je sve hladnija dok je ona sa djecom stajala pred zaključanim vratima svoje kuće. Tek je došla iz policije nakon što je, poslije duže istorije nasilja, prijavila supruga. Kada je policije došla, on je zaključao kuću i uzeo ključ sa sobom, znajući da tako njegova supruga i djeca neće moći da uđu. Policijski čas, odnosno početak zabrane kretanja van doma se bližio, a molbe policiji da joj donesu ključ od supruga bile su bezuspješne. Policajci su se pravdali da imaju mnogo posla usljed epidemija i da nemaju slobodnih vozila. Bezuspješne su bile i molbe podgoričkog Centra za ženska prava, sve dok se predstavnici te NVO  nijesu čule sa starješinom. Tada je on odredio patrolu koja joj je konačno donijela ključ i omogućila ulazak u svoju kuću.

Ovo je jedan od primjera porodičnog nasilja koje trpe žrtve u doba pandemije virusa COVID-19, koja će biti upamćena i po povećanju broja žrtava porodičnog nasilja. Restriktivne mjere su doprinijele da žrtve provode više vremena sa nasilnicima, pa je stoga za oko 40 odsto porastao broj poziva za pomoć, pokazuju podaci crnogorskih nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom.

Centru za ženska prava (CŽP) tokom 2020. godine je 120 žena tražilo pomoć zbog pretrpljenog nasilja u porodici. Riječ je o, kažu iz te NVO, oko 80 žena više u odnosu na prethodnu godinu. Za to vrijeme su pružili preko 3.500 usluga psihološke i pravne pomoći. Direktorica Maja Raičević tvrdi da gotovo svakog dana imaju novi slučaj gdje im se žrtve nasilja obraćaju za pomoć.

„Ne znam o čemu je riječ. Naša pravna pomoć je bila dosta efikasna i koristila je mnogima koji su nam se obratili, pa se možda i pročulo ili se broj žrtava nasilja baš povećao. Trenutno razmišljamo kako da se organizujemo i da pružimo adekvatnu pomoć svima koji se jave“, kazala je Raičević za Monitor.

Znatno veći broj prijava zaprimile su i organizacije SOS telefon Podgorica i Sigurna ženska kuća. SOS telefonu Podgorica za pomoć su se obratile 132 žene, dok je Sigurna ženska kuća imala 165 slučajeva pružanja pomoći.

Biljana Zeković, direktorica SOS telefon Podgorica, je istakla da je uz podršku UNDP-a kancelarije došlo do reorganizacije rada. Uvedeno je  dvadesetčetvoročasovno dežurstvo na telefonu i osim dva postojeća, aktiviran je još jedan mobilni broj dostupan klijentkinjama.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobro obaviješteni izvori Monitora tvrde da će konkurs najvjerovanije biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima

 

Ove sedmice završeno je testiranje kandidata za poziciju direktora pozicije. Iako se još ne zna kako je testiranje završeno, prema pouzdanim izvorima Monitora, konkurs će biti poništen.

Dobro obaviješteni izvori Monitora objašnjavaju da će konkurs biti poništen zbog grešaka koje je napravila Uprava za kadrove. Jedna od njih je greška napravljena prilikom utvrđivanja da li dugogodišnji policijski službenik Predrag Šuković ispunjava uslove da bude među kandidatima. Uprava za kadrove odgovorila je da je prepreka to što je uslovno osuđivan. Međutim, uslovna kazna izrečena Šukoviću izbrisana je iz registra i njegova je kaznena evidencija čista. Na tu grešku je odmah ukazala Šukovićeva advokatica Marija Radulović.

„Zaključak Uprave za kadrove da Predrag Šuković ne ispunjava uslove iz Javnog konkursa koji je raspisan za radno mjesto Direktora Uprave policije je skandalozan, kaže za Monitor advokatica Radulović.

Objašnjava da je Uprava za kadrove, i pored saznanja da je u odnosu na Šukovića nastupila rehabilitacija i brisanje osude iz kaznene evidencije, zbog čega se isti nesporno smatra neosuđivanim, nezakonito zauzela drugačiji stav.

„Podsjećam javnost da je Šuković ranije osuđen za djelo za koje se postupak vodio po privatnoj tužbi prethodnog premijera Duška Markovića. Ovaj postupak uslijedio je nakon što je državno tužilaštvo povodom iste stvari procijenilo da nema nikakvog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv Šukovića.  S obzirom na to da je osuda za ovo djelo izbrisana iz kaznene evidencije, nema bilo kakvog osnova da se Predrag Šuković označava kao ranije osuđeno lice“, navodi ona.

Apsurd u ovakvoj logici Uprave za kadrove je činjenica da je Predrag Šuković i danas u radnom odnosu u Upravi policije, a što ne bi mogao biti da je osuđen za krivično djelo ,,koje ga čini nedostojnim” za rad u državnom organu.

„Zato je očigledno da je cilj ovakve odluke Uprave za kadrove da se iz trke za direktora Uprave policije isključe ljudi čija je profesionalna karijera najbolji dokaz njihove kompetencije za obavljanje najsloženijih poslova u bezbjednosnom sektoru“, kaže Radulović.

Advokatica Radulović kaže da očekuje da Uprava za kadrove bez odlaganja ispravi svoje greške koje nesumnjivo utiču na zakonitost procedure izbora direktora Uprave policije. „U suprotnom, koristićemo sva pravna sredstva koja su nam na raspolaganju, što će bez sumnje značajno prolongirati izbornu proceduru, a što vjerujem nikome nije u interesu“, zaključuje ona.

Iz trke za direktora policije diskvalifikovan je i advokat Dražen Medojević jer je Uprava za kadrove ocijenila da nije imao pet godina rada na rukovodećem mjestu u sistemu policije, suda ili tužilaštva, što zakon propisuje. Na to su oštro reagovali lideri DF-a Milan Knežević i Andrija Mandić, koje je zastupao u sudskim postupcima.

Oni pozvali su premijera Zdravka Krivokapića da poništi odluku Uprave za kadrove ističući da je Medojević od strane bivšeg režima spriječen da bude direktor UP i da se bori protiv organizovanog kriminala i korupcije.

„Advokat Medojević je naš jedini kandidat, dok ostale podržava DPS i parlamentarna manjina. Da li je pošteno da se skrajne jedini kandidat, koga ne mogu vezati za Veselina Veljovića“, pitao je Mandić.

On je naveo i kako vjeruje da će premijer poništiti rešenje Uprave za kadrove. Do toga ipak nije došlo.

Knežević je za odluku i eliminaciji optužio v.d. direktoricu Uprave za kadrove Jovanu Nišavić, za koju tvrdi da je „klasični kadar i aktivista DPS-a”.

I sam advokat Medojević tvrdio je Vijestima da su ga „igrama u početnoj fazi konkursa – eliminisali”, te da je imao sve potrebne uslove da se prijavi na konkurs za direktora UP.

„Od uslova na konkursu kaže se da ko ima najmanje pet godina na rukovodećem mjestu u policiji, sudu, tužilaštvu može da se prijavi. Sudstvo je jedna specifična organizacija i tamo predsjednik suda nije direktor suda, već je prvi među jednakima i on ne rukovodi sudijama. Ako sudija nije rukovodeći kadar, onda ja ne znam ko je. Pogotovo u vrijeme kada sam ja bio sudija kada sam određivao i ukidao pritvor, davao naredbe za pretres, rukovodio jednim ogromnim dijelom odjeljenja za uviđaje i pretrese MUP-a, rukovodio vještacima, koordinirao između ustanova, donosio naredbe za sprovođenje istrage“, naveo je Medojević.

Ukoliko se, kako su to i najavili, advokatski timovi budu žalili Upravnom sudu zbog odluke Uprave za kadrove i liste kandidata koji su ušli u uži izbor za šefa policije, postoji mogućnost da se konkurs obori i postupak vrati na početak.

Izboru šefa policije svakako ne doprinosi ni izjava ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića koji je javno izjavio da među kanididatima ima svog favorita.

 

Testiranje kandidata

Pred komisijom Uprave za kadrove tokom utorka testove su radili Zoran Brđanin, Dragan Klikovac, Dragan Radonjić, Dražen Vuković, Milan Delić, Dragan Arsović, Siniša Kovačević, Vojo Laković i Zoran Braunović. Dan kasnije sa njima je obavljen intervju ali je broj kandidata bio manji, jer je od kandidature odustao Braunović.

Komisija Uprave za kadrove ima rok da u naredna tri dana sačini konačnu listu sa bodovima i izvještajima za sve kandidate, a potom podatke za trojicu najbolje ocijenjenih dostavi ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću. Nakon tog ministar MUP-a ima rok da za 10 dana obavi intervjue sa trojicom najbolje rangiranih kandidata, a potom da svoj izbor dostavi Vladi. Predlog za imenovanje direktora Vlada je dužna da pošalje Skupštini radi davanja mišljenja o predloženom kandidatu.

 

Do kad će trajati v.d. stanje?

Konkurs za šefa Uprave policije obilježio je rekordan broj prijavljenih kandidata – 19.

Kriminolog Velimir Rakočević smatra da je to mjesto za svakog profesionalca u ovoj oblasti veliki izazov zbog čega žele da sebe vide na toj poziciji.

„Prijavljen je veliki broj vrlo kvalitetnih kandidata što samo potvrđuje da u crnogorskoj policiji postoji znatan broj kadrova sa visokim stručnim kompetencijama. Odabrati najboljeg među njima isključivo na osnovu znanja i sposobnosti koji će biti garant uspješnog funkcionisanja policijske organizacije, biće izuzetno težak zadatak. Ukoliko bi prevagnuli bilo koji drugi kriterijumi osim stručnih, to zasigurno ne bi bilo dobro rješenje“, kaže on.

To što je Uprava policije u v.d. stanju od decembra prošle godine Rakočević vidi kao razlog da se bez odlaganja u zakonito i transparentno sprovedenoj proceduri izabere direktor policije.

„Privremeno rješenje nosi neizvjesnost i nepovoljno utiče na kompletnu službu. U ovom slučaju vršilac dužnosti je policajac od karijere čiji stručni i moralni kvaliteti ne bi trebalo da su upitni ali ipak bez obzira na nesporan kvalitet ovog v.d. to se negativno odražava na funkcionisanje službe, zaključuje on.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo