Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ljudi mostovi

Objavljeno prije

na

U teškim vremenima čovjeku je najteže da ostane čovjek. U to su se mnogi uvjerili devedesetih za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije. O zločinima svake vrste napisane se serije tekstova, objavljeni tomovi knjiga, snimljeni filmovi… O ljudima koji su uprkos svemu uspjeli da ostanu ljudi – manje se zna. O takvim primjerima za Monitor govori profesor Sveučilišta u Dubrovniku i dugogodišnji član Helsinškog odbora Hrvatske Zdravko Bazdan, koji je u ratu bio vd načelnika civilne zaštite Mokošice. ,,Svi imamo zadatak da tražimo pozitivne primjere iz rata, jer su to mostovi preko kojih moramo do – susjeda”, kaže Bazdan.

On pominje nekoliko pripadnika bivše JNA koji su u ratnim devedesetim ostali – ljudi. Posebno je izdvojio potpukovnika JNA Gojka Đurašića, komandanta Mokošice nakon što je 20. oktobra 1991. JNA okupirala to dubrovačko prigradsko naselje, i Milivoja Vukmanovića, rezervnog kapetana.

Sa Đurašićem, koji živi u Baru, i danas kontaktira.

,,Đurašić je došao u sklonište naše civilne zaštite 21. oktobra 1991. Tada su vođeni pregovori sa predstavnicima JNA i zahvaljujući Đurašiću, francuskom diplomati Bernaru Kušneru i hrvatskom pregovaraču Đuru Koliću amortizovali smo tragičnu situaciju. U Mokšici je bilo oko 10.000 ljudi. To su bile orvelovske okolnosti. Svaki drugi dan imali smo razgovore sa Đurašićem i Vukmanovićem. Oni su uvažavali sve naše molbe. Đurašić me uvijek primao srdačno, imali smo i privatne kontakte. Sve probleme rješavali smo dogovorno. Redovno je funkcionisala i brodska linija sa Dubrovnikom”, sjeća se Bazdan.

Jednog dana u Mokošicu je stigla grupa oficira i vojnika. Htjeli su, kaže Bazdan, da odvezu mehanizaciju građevinskog preduzeća Dubrovnik. Đurašić ih je u tome spriječio.

,,Zahvaljujući njemu, Vukmanoviću i njihovim vojnicima, iz Mokošice ništa nije otuđeno. Zima 1991. bila je jako hladna. Dugo nije bilo struje, nije mogla raditi ni pekara iz koje se naselje snabdijevalo kruhom. Đurašić je pekari dao vojni agregat. Istovremeno, u komandi nisu imali struje, radili su pod lampama, smrzavali se, ali i pored toga agregat je koristila pekara. To je ljudski potez, koji se ne zaboravlja”, kaže Bazdan.

On se sjeća da je krajem 1991. Đurašić morao da ide u Beograd na raport u Generelaštab JNA. Neko ga je ocinkario da je previše dobar prema mještanima Mokošice.

,,Kad smo čuli da je ponovo došao za komandanta mjesta obradovali smo se kao da nam je neko stigao iz hrvatske vlade. Gojko je most prema Crnoj Gori, prema svim ljudima građanima svijeta. On je Mokošicu napustio uzdignuta čela”, kaže Bazdan.

Bazdan nam je zanimljive detalje ispričao i o Milivoju Vukmanoviću.

,,Milivoje je bio zadužen za bezbjednost u Mokošici kao pomoćnik Gojka Đurašića. Kasnije sam sa Milivojem kontaktirao telefonom, a prošlog ljeta smo se susreli na Aerodromu Tivat. Pozvao sam ga da dođe u Dubrovnik, a on mene u svoju kuću. Uz Đurašića i Vukmanovića moram pomenuti i rezervnog oficira Branka Kovačevića, koji je nakon Vukmanovića vodio resor bezbjednosti u Mokošici. I on je bio korektan i na moje molbe uvijek pozitivno odgovarao. Sjećam se, rekao je da je iz Kotora i da je bio ribar”, kaže Bazdan.

Gojko Đurašić živi u Baru. Nerado se sjeća ratnog vremena, ali prihvatio je da za naš list ponešto ispriča o događajima u Mokošici. Prvi put o tome govori za neki medij.

,,Poslije Grude i Cavtata, dobio sam naredbu da formiram komandu mjesta u Mokošici, odnosno organizujem život i rad preostalih mještana u tom naselju. Uspostavio sam korektnu saradnju sa njihovim kriznim štabom i zajedno smo stvarali uslove da ljudi kako tako normalno žive – obezbijedili smo im struju, raščistili ulice, nabavljali plin…Sa Zdravkom Bazdanom imao sam izvanredne odnose, ostali smo do danas u vezi, a jednom smo se i susreli poslije rata. Poštovao sam vojne konvencije i bio svjestan da će doći neka druga vremena i da smo mi komšije”, priča Đurašić.

Đurašić je kaže često išao kod mještana Hrvata na kafu i razgovor. Posebno su bili zahvalni JNA kada su njeni pripadnici, na molbu porodice preko Međunarodnog crvenog krsta, na padinama Mokošice pronašli i vratili tijelo i dokumenta jednog poginulog hrvatskog vojnika.

,,Rekao sam im da se našim vojnicima u traženju slobodno mogu pridružiti i pripadnici ZNG i garantovao da im se ništa neće desiti”, kaže Đurašić.

Prije nekoliko godina Gojkova kćerka Ivana, rođena u Dubrovniku, otišla je u Grude da izvadi rodni list. Matični ured bio je u istoj prostoriji u kojoj je tokom rata boravio Đurašić kao komandant mjesta. Kada je službenik čuo prezime, upitao je šta joj je Gojko Đurašić. Djevojka je snebivajući se odgovorila da joj to otac. Službenik je ustao, pružio joj ruku i rekao: ,,Svaka čast, taj se čovjek ovdje pamti po dobru!”.

Zdravko Bazdan sjeća se još nekoliko dobrih ljudi iz tog zlog vremena.

Niko Gverović, vlasnik restorana u Velikom Zatonu, bio je zatočen u logoru Morinj. Kada ga je Bazdan u ljeto 1992. pitao da li je u logoru bilo ljudi – Gverović mu je odgovorio: ,,Naravno. Pomagali su nam mnogi, nisu svi bili zvijeri”.

Jedan prijatelj pričao mu je pohvalno o upravniku logora Bileća. Ne sjeća se upravnikovog imena, ali prijatelj mu je rekao da je bio ,,dobar čovjek, uvijek spreman pomoći, zaštiti i olakšati situaciju”.

Bazdan kaže da zbog jednog gesta treba pomenuti i Sofronija Jeremića, oficira Pomorske vojne oblasti Boka. On je među dubrovačkim građanima bio posebno ozloglašen, ali Đuro Kolić, koji se sa njim često sretao, ispričao je sljedeću priču: ,,Nakon 26. maja 1992., kada se JNA povukla s dubrovačkog ratišta, Kolić se Jeremiću, u privatnom razgovoru, potužio kako dubrovački branitelji nemaju penicilina. Sljedeći put, pred pregovore, došao je do Đura i šutke mu gurnuo pod pazuh karton od cigareta. Kad ga je Đuro kasnije otvorio, umjesto cigareta karton je bio pun – penicilina.”

Bezdan kaže da je uslov pomirenja među susjedima puna istina, koju treba reći i onda kad nije prijatna. ,,Na skupu u Dubrovniku prvi sam progovorio i o tome kako je sa dubrovačke teritorije granatirano Trebinje, što je prouzrokovalo smrt civila.”

Bazdan kaže da je bio svjedok i ,,bestijalnog ponašanja i pljačke od strane pripadnika JNA, ali i pripadnika hrvatske vojske”.

Kad se sjeti rata sjeti se kaže i Njegoševih stihova: ,,Kome zakon leži u topuzu…”

Premijer u tri rečenice

Na skupu Napad na Dubrovnik – 20 godina poslije, pored ostalih, iz Crne Gore učestvovali su Esad Kočan, glavni urednik Monitora, i Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene. Skup su organizovali Centar za suočavanje sa prošlošću, Centar za ljudska prava i Mreža fondacije Otvoreno društvo.

Osvrćući se na ulogu Crne Gore u napadu na Dubrovnik, Kočan je ukazao da vlast nastoji da sve zločine svali na Slobodana Miloševića. Stanje u Crnoj Gori je ilustrovao ovako: ,,Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme napada na Dubrovnik. Poručivao je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena, a da će granice biti bolje povučene nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, koju je naredila njegova vlada.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme genocida u Srebrenici, a njegovi ratni saveznici bili su Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Ove tri rečenice danas će javno izgovoriti u Crnoj Gori neuporedivo manje ljudi nego devedesetih. U međuvremenu narastao je broj prebjega, nekadašnjih antiratnih aktivista koji štite vlast i na sve moguće načine hoće da operu Đukanovićevu biografiju”.

Koča Pavlović je istakao da je vrijeme pokazalo da do istinskog pomirenja između Hrvatske i Crne Gore ne može doći dok Crnu Goru predstavlja Milo Đukanović, odnosno da do pomirenja ne mogu dovesti političari nego narod. ,,Bitno je uspostaviti dijalog između onih koji stvarno žele pomirenje, a ne onih koji su bili inspiratori rata i koji ne žele da se dođe do istine o ratnom periodu. Ne treba zaboraviti da je devedesetih u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Đukanović radi crnogorskim građanima sve ono što bi radio Hrvatskoj da nije u Crnu Goru vraćen preko Debelog brijega.”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo