Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ljudi mostovi

Objavljeno prije

na

U teškim vremenima čovjeku je najteže da ostane čovjek. U to su se mnogi uvjerili devedesetih za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije. O zločinima svake vrste napisane se serije tekstova, objavljeni tomovi knjiga, snimljeni filmovi… O ljudima koji su uprkos svemu uspjeli da ostanu ljudi – manje se zna. O takvim primjerima za Monitor govori profesor Sveučilišta u Dubrovniku i dugogodišnji član Helsinškog odbora Hrvatske Zdravko Bazdan, koji je u ratu bio vd načelnika civilne zaštite Mokošice. ,,Svi imamo zadatak da tražimo pozitivne primjere iz rata, jer su to mostovi preko kojih moramo do – susjeda”, kaže Bazdan.

On pominje nekoliko pripadnika bivše JNA koji su u ratnim devedesetim ostali – ljudi. Posebno je izdvojio potpukovnika JNA Gojka Đurašića, komandanta Mokošice nakon što je 20. oktobra 1991. JNA okupirala to dubrovačko prigradsko naselje, i Milivoja Vukmanovića, rezervnog kapetana.

Sa Đurašićem, koji živi u Baru, i danas kontaktira.

,,Đurašić je došao u sklonište naše civilne zaštite 21. oktobra 1991. Tada su vođeni pregovori sa predstavnicima JNA i zahvaljujući Đurašiću, francuskom diplomati Bernaru Kušneru i hrvatskom pregovaraču Đuru Koliću amortizovali smo tragičnu situaciju. U Mokšici je bilo oko 10.000 ljudi. To su bile orvelovske okolnosti. Svaki drugi dan imali smo razgovore sa Đurašićem i Vukmanovićem. Oni su uvažavali sve naše molbe. Đurašić me uvijek primao srdačno, imali smo i privatne kontakte. Sve probleme rješavali smo dogovorno. Redovno je funkcionisala i brodska linija sa Dubrovnikom”, sjeća se Bazdan.

Jednog dana u Mokošicu je stigla grupa oficira i vojnika. Htjeli su, kaže Bazdan, da odvezu mehanizaciju građevinskog preduzeća Dubrovnik. Đurašić ih je u tome spriječio.

,,Zahvaljujući njemu, Vukmanoviću i njihovim vojnicima, iz Mokošice ništa nije otuđeno. Zima 1991. bila je jako hladna. Dugo nije bilo struje, nije mogla raditi ni pekara iz koje se naselje snabdijevalo kruhom. Đurašić je pekari dao vojni agregat. Istovremeno, u komandi nisu imali struje, radili su pod lampama, smrzavali se, ali i pored toga agregat je koristila pekara. To je ljudski potez, koji se ne zaboravlja”, kaže Bazdan.

On se sjeća da je krajem 1991. Đurašić morao da ide u Beograd na raport u Generelaštab JNA. Neko ga je ocinkario da je previše dobar prema mještanima Mokošice.

,,Kad smo čuli da je ponovo došao za komandanta mjesta obradovali smo se kao da nam je neko stigao iz hrvatske vlade. Gojko je most prema Crnoj Gori, prema svim ljudima građanima svijeta. On je Mokošicu napustio uzdignuta čela”, kaže Bazdan.

Bazdan nam je zanimljive detalje ispričao i o Milivoju Vukmanoviću.

,,Milivoje je bio zadužen za bezbjednost u Mokošici kao pomoćnik Gojka Đurašića. Kasnije sam sa Milivojem kontaktirao telefonom, a prošlog ljeta smo se susreli na Aerodromu Tivat. Pozvao sam ga da dođe u Dubrovnik, a on mene u svoju kuću. Uz Đurašića i Vukmanovića moram pomenuti i rezervnog oficira Branka Kovačevića, koji je nakon Vukmanovića vodio resor bezbjednosti u Mokošici. I on je bio korektan i na moje molbe uvijek pozitivno odgovarao. Sjećam se, rekao je da je iz Kotora i da je bio ribar”, kaže Bazdan.

Gojko Đurašić živi u Baru. Nerado se sjeća ratnog vremena, ali prihvatio je da za naš list ponešto ispriča o događajima u Mokošici. Prvi put o tome govori za neki medij.

,,Poslije Grude i Cavtata, dobio sam naredbu da formiram komandu mjesta u Mokošici, odnosno organizujem život i rad preostalih mještana u tom naselju. Uspostavio sam korektnu saradnju sa njihovim kriznim štabom i zajedno smo stvarali uslove da ljudi kako tako normalno žive – obezbijedili smo im struju, raščistili ulice, nabavljali plin…Sa Zdravkom Bazdanom imao sam izvanredne odnose, ostali smo do danas u vezi, a jednom smo se i susreli poslije rata. Poštovao sam vojne konvencije i bio svjestan da će doći neka druga vremena i da smo mi komšije”, priča Đurašić.

Đurašić je kaže često išao kod mještana Hrvata na kafu i razgovor. Posebno su bili zahvalni JNA kada su njeni pripadnici, na molbu porodice preko Međunarodnog crvenog krsta, na padinama Mokošice pronašli i vratili tijelo i dokumenta jednog poginulog hrvatskog vojnika.

,,Rekao sam im da se našim vojnicima u traženju slobodno mogu pridružiti i pripadnici ZNG i garantovao da im se ništa neće desiti”, kaže Đurašić.

Prije nekoliko godina Gojkova kćerka Ivana, rođena u Dubrovniku, otišla je u Grude da izvadi rodni list. Matični ured bio je u istoj prostoriji u kojoj je tokom rata boravio Đurašić kao komandant mjesta. Kada je službenik čuo prezime, upitao je šta joj je Gojko Đurašić. Djevojka je snebivajući se odgovorila da joj to otac. Službenik je ustao, pružio joj ruku i rekao: ,,Svaka čast, taj se čovjek ovdje pamti po dobru!”.

Zdravko Bazdan sjeća se još nekoliko dobrih ljudi iz tog zlog vremena.

Niko Gverović, vlasnik restorana u Velikom Zatonu, bio je zatočen u logoru Morinj. Kada ga je Bazdan u ljeto 1992. pitao da li je u logoru bilo ljudi – Gverović mu je odgovorio: ,,Naravno. Pomagali su nam mnogi, nisu svi bili zvijeri”.

Jedan prijatelj pričao mu je pohvalno o upravniku logora Bileća. Ne sjeća se upravnikovog imena, ali prijatelj mu je rekao da je bio ,,dobar čovjek, uvijek spreman pomoći, zaštiti i olakšati situaciju”.

Bazdan kaže da zbog jednog gesta treba pomenuti i Sofronija Jeremića, oficira Pomorske vojne oblasti Boka. On je među dubrovačkim građanima bio posebno ozloglašen, ali Đuro Kolić, koji se sa njim često sretao, ispričao je sljedeću priču: ,,Nakon 26. maja 1992., kada se JNA povukla s dubrovačkog ratišta, Kolić se Jeremiću, u privatnom razgovoru, potužio kako dubrovački branitelji nemaju penicilina. Sljedeći put, pred pregovore, došao je do Đura i šutke mu gurnuo pod pazuh karton od cigareta. Kad ga je Đuro kasnije otvorio, umjesto cigareta karton je bio pun – penicilina.”

Bezdan kaže da je uslov pomirenja među susjedima puna istina, koju treba reći i onda kad nije prijatna. ,,Na skupu u Dubrovniku prvi sam progovorio i o tome kako je sa dubrovačke teritorije granatirano Trebinje, što je prouzrokovalo smrt civila.”

Bazdan kaže da je bio svjedok i ,,bestijalnog ponašanja i pljačke od strane pripadnika JNA, ali i pripadnika hrvatske vojske”.

Kad se sjeti rata sjeti se kaže i Njegoševih stihova: ,,Kome zakon leži u topuzu…”

Premijer u tri rečenice

Na skupu Napad na Dubrovnik – 20 godina poslije, pored ostalih, iz Crne Gore učestvovali su Esad Kočan, glavni urednik Monitora, i Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene. Skup su organizovali Centar za suočavanje sa prošlošću, Centar za ljudska prava i Mreža fondacije Otvoreno društvo.

Osvrćući se na ulogu Crne Gore u napadu na Dubrovnik, Kočan je ukazao da vlast nastoji da sve zločine svali na Slobodana Miloševića. Stanje u Crnoj Gori je ilustrovao ovako: ,,Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme napada na Dubrovnik. Poručivao je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena, a da će granice biti bolje povučene nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, koju je naredila njegova vlada.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme genocida u Srebrenici, a njegovi ratni saveznici bili su Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Ove tri rečenice danas će javno izgovoriti u Crnoj Gori neuporedivo manje ljudi nego devedesetih. U međuvremenu narastao je broj prebjega, nekadašnjih antiratnih aktivista koji štite vlast i na sve moguće načine hoće da operu Đukanovićevu biografiju”.

Koča Pavlović je istakao da je vrijeme pokazalo da do istinskog pomirenja između Hrvatske i Crne Gore ne može doći dok Crnu Goru predstavlja Milo Đukanović, odnosno da do pomirenja ne mogu dovesti političari nego narod. ,,Bitno je uspostaviti dijalog između onih koji stvarno žele pomirenje, a ne onih koji su bili inspiratori rata i koji ne žele da se dođe do istine o ratnom periodu. Ne treba zaboraviti da je devedesetih u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Đukanović radi crnogorskim građanima sve ono što bi radio Hrvatskoj da nije u Crnu Goru vraćen preko Debelog brijega.”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

ODUSTAJE LI VLADA OD SUMNJIVE KUPOVINE STUDENTSKOG DOMA OD  TOMISLAVA ČELEBIĆA: Rupa u zakonu i u budžetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. Studentski dom će, da bi izbjegla zakonske implikacije,  kupiti odlukom, tako što će ove godine platiti 3,6 miliona iz budžetskih rezervi, dok će dodatna sredstva obezbijediti naredne godine. Baš onako kako je ranije dogovoreno sa Tomislavom Čelebićem

 

Ministarstvo prosvjete i Vlada ne odsustaju od namjere da milionima iz budžeta pomognu Tomislava Čelebića i Đukanovićev Univerzitet Donja Gorica (UDG). Prošle srijede su, nakon pisanja Monitora, poništili tender o kupovini studentskog doma u blizini UDG od kompanije Čelebić City. Tender je bio sporan i zbog toga što je prihvaćena duplo veća cijena od ponuđene (6,3 miliona umjesto 2,9), zbog čega je Vladi, osim javnog suda, prijetila i reakcija nadležnih institucija.

Činilo se da je Vlada  odustala od tog posla. No, samo dva dana  nakon poništenja tendera, u petak, 1.novembra, na telefonskoj sjednici, Vlada je, odlukom većine članova, dala  saglasnost za kupovinu nepokretnosti za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata. Kako Monitor nezvanično saznaje, dio ministara nije želio da aminuje tu odluku.

Umjesto novog raspisivanja tendera, Vlada je posao kupovine novog studentskog doma, odlučila da obavi drugačije. U priču je uključila Upravu za državnu umovinu  i Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine na čijem je čelu Slaven Radunović.  Prema dokumentima razmatranim na sjednici Vlade, Uprava se obratila Radunovićevom ministarstvu samo  noć nakon poništavanja tendera, sa Informacijom o kupovini  objekta za potrebe povećanja smještajnih kapaciteta studenata, koju je prethodno iniciralo Ministarstvo prosvjete.  To znači da je Ministarstvo prosvjete, koje vodi Anđela Jakšić-Stojanović, u trenutku poništenja tendera već imalo spreman novi model realizacije ovog posla. Sa kojim se Vlada brže bolje saglasila na telefonskoj sjednici.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VIŠE OD DESET DANA POTJERE ZA  ALIJOM BALIJAGIĆEM: Bjegunac izmiče i Crnoj Gori i  Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Balijagić skriva po planinama između Crne Gore i Srbije, a dvije države prepucavaju ko je bolji, građani strijepe za svoje najbliže jer institucije koje plaćamo da bi bili bezbjedni, očigledno ne rade svoj posao

 

 

Više od deset dana prošlo je kako je osuđivani pljačkaš, ubica, silovatelj, Alija Balijagić ubio dvoje starih ljudi, brata i sestru  Jovana i Milenku Madžgalj, a za njim se još traga između Bijelog Polja i Prijepolja. U potragu su uključene dvije države – Crna Gora i Srbija, na čijim teritorijama se kreće bjegunac.

U cijelom regionu vlada strah. Mještani sela dvije države – od Sokolca, gdje su Madžgalji ubijeni, pa do Brajkovca (Prijepolje), gdje je Balijagić posljednji put viđen, strahuju za svoje i živote svojih familija. Nastave u školama se odlažu ili se obavljaju onlajn, dok su sela puna uniformisanih lica – policije, specijalnih jedinica, vojske…

Uz svu savremenu tehnologiju i opremu, kojom raspolažu bezbjednosni organi obje države, od kojih je jedna članica NATO Alijanse, čini se da nijesu ni blizu opasnom bjeguncu. Prema kazivanju mještana, Balijagić mirno ide od sela do sela, popriča i popije po koju s žiteljima polupraznih sela, dok su  obje države upregle sve resurse, kako tvrde same vlasti, da bi ga zarobili.

Mještanin Brajkovca kaže da je vidio čovjeka koji je iskočio iz žbunja, imao je pušku i ranac. Predstavio mu se kao lovac i rekao da se ne plaši.

„Ostavio je pušku uz jednu bukvu, i rekao ajde da popijemo po jednu rakiju. Ja sam tada rekao, ima neki čovjek kog traže zbog ubistva. On je dodao – pa jesu li ga našli, ja sam rekao – ne, a on je kazao – naći će ga. Malo smo popričali, sve to je kratko trajalo i on je otišao dalje“ prepričava svoj susret.

On tvrdi da je odmah prepoznao o kome se radi, ali je ćutao kako ne bi svoj život izložio opasnosti. Zbog straha da se Balijagić ne vrati u njegovu kuću kao što se vratio kod Madžgalja i ubio ih, kaže da je spavao kod komšije.

„Strah je i mene, strah je i sve ljude koji žive u selu. Sve vrijeme su vrata zaključana, sigurni smo samo kad policiju vidimo u blizini naših kuća. Policajci nam kažu da se ne plašimo i da su oni tu, ali sve je uzalud. Mi ćemo biti mirni tek kad ga pronađu“, kaže mještanin.

U potrazi za Alijom Balijagićem dnevno je angažovano oko 200 policijskih službenika i preko 70 pripadnika Vojske Crne Gore (VCG), saopšteno je ranije iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP). Pripadnici vojske su noćili kod mještana Sokolca, sela ubijenih Madžgalja. Sa druge strane, u Srbiji su angažovane jedinice Uprave kriminalističke policije, Specijalne antiterorističke jedinice, Žandarmerije, granična policija i policijski službenici policijskih uprava u Prijepolju i Užicu, saopšteno je iz njihovog MUP-a. Do sada je, tvrde, pregledano više od 80 napuštenih objekata,  koristi se sva moguća tehnika i oprema MUP-a Srbije – dronovi, termovizija i psi tragači.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ANDRIJA MANDIĆ I ALEKSA BEČIĆ NE MOGU SLUŽBENIM AVIONOM PREKO HRVATSKE: Ni  zemljom, ni nebom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi, saznaje da  predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu Vladinim avionom preko Hrvatske. To je  iznenadilo   crnogorske vlasti, koje su  mislile da  odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider DNP Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji

 

Da predsjednik parlamenta Andrija Mandić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić ne mogu službenim, Vladinim avionom preko Hrvatske, crnogorske vlasti shvatile su kada je Mandić, nedavno, planirao službeni put  preko Hrvatske, saznaje Monitor od više dobro obaviještenih izvora u crnogorskoj vlasti i državnoj upravi. Do tada se mislilo da odluka susjedne Hrvatske iz jula ove godine, da se Mandić, Bečić i lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević, proglase osobama non grata, važi samo na – zemlji.

Odluka Hrvatske da proglasi tri crnogorska funkiconera za osobe non grata, podsjećamo, donešena je nakon što je crnogorski parlament krajem juna ove godine usvojio Rezoluciju o Jasenovcu, čija je svrha u stvari bila da relativizuje  glas Crne Gore u UN o Srebrenici. Crna Gora je prethodno, u maju ove godine, u skupštini UN glasala za Rezoluciju o Srebrenici, a nakon velikog pritiska koji je dolazio od strane srpskih vlasti, SPC, ali i unutrašnjih političkih struktura koje su pod uticajem tih adresa.

Hrvatska je  tada obrazložila da je Mandića, Kneževića i Bečića proglasila nepoželjnima “zbog sistemskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa i kontinuiranog zloupotrebljavanja Republike Hrvatske u unutrašnje političke svrhe”.

Monitor je pokušao da dobije zvanične odgovore od nadležnih o tome zašto i kako Mandić i Bečić ne mogu službenim avionom preko hrvatskog neba, i šta to znači za Crnu Goru. Niko nije javno želio da govori o tome.  Jasno je, međutim, iz nezvaničnih razgovora, da crnogorske vlasti nijesu znale da se hrvatska odluka odnosi i na nebo.

Na pitanje da li je Mandić već krenuo na službeni put, pa  saznao da ne može preko Hrvatske , ili se to shvatilo ranije, dok je naumio  da putuje,  izvor u crnogorskoj vlasti koji je želio da ostane anoniman kazao je: „Naumio“.

Hrvatska strana ima  obrazloženje zabrane prelaska neba službenim avionom za Bečića i Mandića . „ To je uobičajeno kada su u pitanju odluke ovakve vrste, da se neko proglasi personom non grata. Takoreći, standard u međunarodnom pravu.  Budući da se radi o vladinom, državnom  avionu, njegovi putnici moraju biti evidentirani kada se prelazi preko zemlje. Što nije slučaj sa civilnim avionima“, objasnili su za Monitor iz hrvatske diplomatske mreže. Ni oni nijesu zvanično htjeli da komentarišu slučaj.

Generalni sekretarijat Vlade je nedavno objavio Dokumenta  o korišćenju aviona u vlasništvu Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore u periodu od 01. 07. do 27. 09.2024. godine. Ta dokumenta, odnosno zahtjevi za korišćenje aviona, i putni nalozi, prethodno su nosili  oznaku tajno.  Prema njima, Mandić nije u tom periodu putovao u pravcu koji bi uključivao i hrvatsko nebo, dok  Bečića nema na spsiku putnika.  Prema objašnjenju Monitorovih dobro upućenih izvora,  Bečiću po funkciji i ne pripada da koristi službeni, Vladin avion.  Ipak, mogao bi biti putnik kao član neke Vladine delegacije. Za razliku, Mandić ima pravo na korišćenje službenog aviona, i prema podacima koje su nedavno objavljeni u periodu od juna do kraja septembra, u kom je važila zabrana Hrvatske, koristio ga je dva puta – za Maroko  i Maltu. Tamo se nije išlo  preko hrvatskog neba.

Slučaj proglašenja Mandića, Bečića i Kneževića personama non grata, pominje se i u najnovijem, ove sedmice objavljenom, Izvještaju Evropske Komisije (EK) za Crnu Goru, u kontekstu pogoršanja odnosa sa Hrvatskom

U Izvještaju se ocjenjuje da su ti odnosi pogoršani, nakon usvajanja Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu.  Brisel takođe ocjenjuje da su tenzije, kako stoji u Izvještaju,  proizašle iz „nerazriješenih bilateralnih pitanja“.

“Nije bilo napretka u vezi sa neobilježenom granicom između dvije zemlje ili vlasništvom nad brodom ‘Jadran’. Usvajanje rezolucije u crnogorskom parlamentu u junu, koja se fokusira na istorijske događaje u Jasenovcu, Mauthauzenu i Dahauu, izazvalo je snažnu diplomatsku reakciju Hrvatske, uključujući proglašenje tri visoka crnogorska zvaničnika za persone non grata”, piše u Izvještaju.

Ovih je dana u parlamentu, povodom godinu dana Vlade Milojka Spajića, od strane Adrijana Vuksanovića,  poslanika Hrvatske građanske inicijative (HGI, problematizovana izjava Andrije Mandića na jednom od Vučićevih glasila. Vuksanović je pitao  premijera Spajića za komentar  Mandićeve izjave u emisiji Ćirilica na Televiziji Happy,  da se danas Hrvati “identifikuju sa NDH”.

Spajić je odgovorio da nije vidio tu izjavu,  da Hrvatsku vidi kao partnera, te da su oni potpuni diskonituitet onog što se dešavalo 90-tih.

“Mi smo mlada generacija koja kaže da sve ono što je rađeno u ime Crne Gore nije u naše ime”, saopštio je premijer. Takođe, upitan za mišljenje, kazao je da on ne povezuje Hrvatsku sa bilo kojom Hrvatskom iz prošlosti, kao i da, ko god je spreman da pomogne na evropskom putu, njegov je saveznik.

Bilo bi dobro, ako Spajić zaista planira  da uvede Crnu Goru u EU, da ipak “poveže Hrvatsku sa nekom Hrvatskom iz prošlosti”. Recimo, onom  kojoj je Crna Gora, tokom devedesetih godina,  napala Dubrovnik.  Taj ratni zločin ne samo što nije dobio epilog pred pravosuđem, nego se o njemu gotovo ne govori, izuzev na godišnjicu napada,  u rijetkim medijima.

Nerijetko se čuju upozorenja da bi Crna Gora ukoliko želi da uđe u EU, morala da popravi odnose sa Hrvatskom, koja bi mogla da  joj taj put uspori, potencijalno i blokira. U tome joj neće pomoći samo  premijerov evropski govor u parlamentu, ili posjeta Dubrovniku  predsjednika Crne Gore. Toga smo se „napretka na evoropskom putu“ nagledali.

Stvar je mnogo složenija i od  toga kako dobiti štrik za dobrosusjedske odnose u izvještaju Brisela. Ukoliko Crna Gora zaista želi da postane društvo evropskih vrijednosti, ona to mora istinski i da postane. A to ne može biti dok  politiku budu krojili oni koji podržavaju ideologije devedesetih, koje su  proizvele hiljade i hiljade žrtava  na ovim prostorima, samo zbog njihovog imena, ili vjere.

To što naši zvaničnici  moraju službenim avionom da kruže oko Hrvatske, – nije suštinski hrvatsko već naše pitanje.  Sve i da mogu, sve dok njihova politika bude kočila suočavanje ove zemlje sa ratnom prološću, budila nacionalne strasti i tenzije  i kočila stvaranje normalnog društva, uzalud će biti i štrikovi Brisela.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo