Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Ljudi mostovi

Objavljeno prije

na

U teškim vremenima čovjeku je najteže da ostane čovjek. U to su se mnogi uvjerili devedesetih za vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije. O zločinima svake vrste napisane se serije tekstova, objavljeni tomovi knjiga, snimljeni filmovi… O ljudima koji su uprkos svemu uspjeli da ostanu ljudi – manje se zna. O takvim primjerima za Monitor govori profesor Sveučilišta u Dubrovniku i dugogodišnji član Helsinškog odbora Hrvatske Zdravko Bazdan, koji je u ratu bio vd načelnika civilne zaštite Mokošice. ,,Svi imamo zadatak da tražimo pozitivne primjere iz rata, jer su to mostovi preko kojih moramo do – susjeda”, kaže Bazdan.

On pominje nekoliko pripadnika bivše JNA koji su u ratnim devedesetim ostali – ljudi. Posebno je izdvojio potpukovnika JNA Gojka Đurašića, komandanta Mokošice nakon što je 20. oktobra 1991. JNA okupirala to dubrovačko prigradsko naselje, i Milivoja Vukmanovića, rezervnog kapetana.

Sa Đurašićem, koji živi u Baru, i danas kontaktira.

,,Đurašić je došao u sklonište naše civilne zaštite 21. oktobra 1991. Tada su vođeni pregovori sa predstavnicima JNA i zahvaljujući Đurašiću, francuskom diplomati Bernaru Kušneru i hrvatskom pregovaraču Đuru Koliću amortizovali smo tragičnu situaciju. U Mokšici je bilo oko 10.000 ljudi. To su bile orvelovske okolnosti. Svaki drugi dan imali smo razgovore sa Đurašićem i Vukmanovićem. Oni su uvažavali sve naše molbe. Đurašić me uvijek primao srdačno, imali smo i privatne kontakte. Sve probleme rješavali smo dogovorno. Redovno je funkcionisala i brodska linija sa Dubrovnikom”, sjeća se Bazdan.

Jednog dana u Mokošicu je stigla grupa oficira i vojnika. Htjeli su, kaže Bazdan, da odvezu mehanizaciju građevinskog preduzeća Dubrovnik. Đurašić ih je u tome spriječio.

,,Zahvaljujući njemu, Vukmanoviću i njihovim vojnicima, iz Mokošice ništa nije otuđeno. Zima 1991. bila je jako hladna. Dugo nije bilo struje, nije mogla raditi ni pekara iz koje se naselje snabdijevalo kruhom. Đurašić je pekari dao vojni agregat. Istovremeno, u komandi nisu imali struje, radili su pod lampama, smrzavali se, ali i pored toga agregat je koristila pekara. To je ljudski potez, koji se ne zaboravlja”, kaže Bazdan.

On se sjeća da je krajem 1991. Đurašić morao da ide u Beograd na raport u Generelaštab JNA. Neko ga je ocinkario da je previše dobar prema mještanima Mokošice.

,,Kad smo čuli da je ponovo došao za komandanta mjesta obradovali smo se kao da nam je neko stigao iz hrvatske vlade. Gojko je most prema Crnoj Gori, prema svim ljudima građanima svijeta. On je Mokošicu napustio uzdignuta čela”, kaže Bazdan.

Bazdan nam je zanimljive detalje ispričao i o Milivoju Vukmanoviću.

,,Milivoje je bio zadužen za bezbjednost u Mokošici kao pomoćnik Gojka Đurašića. Kasnije sam sa Milivojem kontaktirao telefonom, a prošlog ljeta smo se susreli na Aerodromu Tivat. Pozvao sam ga da dođe u Dubrovnik, a on mene u svoju kuću. Uz Đurašića i Vukmanovića moram pomenuti i rezervnog oficira Branka Kovačevića, koji je nakon Vukmanovića vodio resor bezbjednosti u Mokošici. I on je bio korektan i na moje molbe uvijek pozitivno odgovarao. Sjećam se, rekao je da je iz Kotora i da je bio ribar”, kaže Bazdan.

Gojko Đurašić živi u Baru. Nerado se sjeća ratnog vremena, ali prihvatio je da za naš list ponešto ispriča o događajima u Mokošici. Prvi put o tome govori za neki medij.

,,Poslije Grude i Cavtata, dobio sam naredbu da formiram komandu mjesta u Mokošici, odnosno organizujem život i rad preostalih mještana u tom naselju. Uspostavio sam korektnu saradnju sa njihovim kriznim štabom i zajedno smo stvarali uslove da ljudi kako tako normalno žive – obezbijedili smo im struju, raščistili ulice, nabavljali plin…Sa Zdravkom Bazdanom imao sam izvanredne odnose, ostali smo do danas u vezi, a jednom smo se i susreli poslije rata. Poštovao sam vojne konvencije i bio svjestan da će doći neka druga vremena i da smo mi komšije”, priča Đurašić.

Đurašić je kaže često išao kod mještana Hrvata na kafu i razgovor. Posebno su bili zahvalni JNA kada su njeni pripadnici, na molbu porodice preko Međunarodnog crvenog krsta, na padinama Mokošice pronašli i vratili tijelo i dokumenta jednog poginulog hrvatskog vojnika.

,,Rekao sam im da se našim vojnicima u traženju slobodno mogu pridružiti i pripadnici ZNG i garantovao da im se ništa neće desiti”, kaže Đurašić.

Prije nekoliko godina Gojkova kćerka Ivana, rođena u Dubrovniku, otišla je u Grude da izvadi rodni list. Matični ured bio je u istoj prostoriji u kojoj je tokom rata boravio Đurašić kao komandant mjesta. Kada je službenik čuo prezime, upitao je šta joj je Gojko Đurašić. Djevojka je snebivajući se odgovorila da joj to otac. Službenik je ustao, pružio joj ruku i rekao: ,,Svaka čast, taj se čovjek ovdje pamti po dobru!”.

Zdravko Bazdan sjeća se još nekoliko dobrih ljudi iz tog zlog vremena.

Niko Gverović, vlasnik restorana u Velikom Zatonu, bio je zatočen u logoru Morinj. Kada ga je Bazdan u ljeto 1992. pitao da li je u logoru bilo ljudi – Gverović mu je odgovorio: ,,Naravno. Pomagali su nam mnogi, nisu svi bili zvijeri”.

Jedan prijatelj pričao mu je pohvalno o upravniku logora Bileća. Ne sjeća se upravnikovog imena, ali prijatelj mu je rekao da je bio ,,dobar čovjek, uvijek spreman pomoći, zaštiti i olakšati situaciju”.

Bazdan kaže da zbog jednog gesta treba pomenuti i Sofronija Jeremića, oficira Pomorske vojne oblasti Boka. On je među dubrovačkim građanima bio posebno ozloglašen, ali Đuro Kolić, koji se sa njim često sretao, ispričao je sljedeću priču: ,,Nakon 26. maja 1992., kada se JNA povukla s dubrovačkog ratišta, Kolić se Jeremiću, u privatnom razgovoru, potužio kako dubrovački branitelji nemaju penicilina. Sljedeći put, pred pregovore, došao je do Đura i šutke mu gurnuo pod pazuh karton od cigareta. Kad ga je Đuro kasnije otvorio, umjesto cigareta karton je bio pun – penicilina.”

Bezdan kaže da je uslov pomirenja među susjedima puna istina, koju treba reći i onda kad nije prijatna. ,,Na skupu u Dubrovniku prvi sam progovorio i o tome kako je sa dubrovačke teritorije granatirano Trebinje, što je prouzrokovalo smrt civila.”

Bazdan kaže da je bio svjedok i ,,bestijalnog ponašanja i pljačke od strane pripadnika JNA, ali i pripadnika hrvatske vojske”.

Kad se sjeti rata sjeti se kaže i Njegoševih stihova: ,,Kome zakon leži u topuzu…”

Premijer u tri rečenice

Na skupu Napad na Dubrovnik – 20 godina poslije, pored ostalih, iz Crne Gore učestvovali su Esad Kočan, glavni urednik Monitora, i Koča Pavlović, poslanik Pokreta za promjene. Skup su organizovali Centar za suočavanje sa prošlošću, Centar za ljudska prava i Mreža fondacije Otvoreno društvo.

Osvrćući se na ulogu Crne Gore u napadu na Dubrovnik, Kočan je ukazao da vlast nastoji da sve zločine svali na Slobodana Miloševića. Stanje u Crnoj Gori je ilustrovao ovako: ,,Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme napada na Dubrovnik. Poručivao je da je zbog šahovnice zamrzio šah i da ćemo završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena, a da će granice biti bolje povučene nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica, koju je naredila njegova vlada.

Milo Đukanović je bio premijer u vrijeme genocida u Srebrenici, a njegovi ratni saveznici bili su Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Ove tri rečenice danas će javno izgovoriti u Crnoj Gori neuporedivo manje ljudi nego devedesetih. U međuvremenu narastao je broj prebjega, nekadašnjih antiratnih aktivista koji štite vlast i na sve moguće načine hoće da operu Đukanovićevu biografiju”.

Koča Pavlović je istakao da je vrijeme pokazalo da do istinskog pomirenja između Hrvatske i Crne Gore ne može doći dok Crnu Goru predstavlja Milo Đukanović, odnosno da do pomirenja ne mogu dovesti političari nego narod. ,,Bitno je uspostaviti dijalog između onih koji stvarno žele pomirenje, a ne onih koji su bili inspiratori rata i koji ne žele da se dođe do istine o ratnom periodu. Ne treba zaboraviti da je devedesetih u Crnoj Gori postojao antiratni pokret. Đukanović radi crnogorskim građanima sve ono što bi radio Hrvatskoj da nije u Crnu Goru vraćen preko Debelog brijega.”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

VLADA I PROSVJETA: Bolje tri dan štrajkovati, nego tri mjeseca pregovarati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razočaranost roditelja i podsmijeh učenika pratili su tri dana štrajka, do koga je došlo zbog neodgovornosti vlasti da se suoči sa problemom. Kad prijetnje i političke egzibicije nijesu uspjele, dogovor je postignut za tri dana, nakon tri mjeseca ignorisanja

 

,,Oćemo li kupat đecu ili ne”, jedan je od duhovitih komentara na društvenim mrežama tokom neizvjesnosti oko odlaska učenika u školu. U nedjelju veče roditelji i učenici su  do  kasno čekali što će im nastavnici javiti: ide li se ili ne ide sjutra u školu? Većina učenika u školu ipak nije išla. Javnost je pratila kako vlast pokušava da se što prije izvuče iz neugodne situacije u koju je sebe dovela.

Nakon tri dana štrajka, Sindikat prosvjete i Vlada postigli su sporazum. Koeficijenti u prosvjeti će se uvećati od 1. jula za 10 odsto, a od 1. septembra najmanje 17 odsto. Dogovor je postignut nakon trosatnih pregovora na sjednici Glavnog odbora Sindikata prosvjete kojoj su prisustvovali premijer Milojko Spajić i  ministri prosvjete i finansija, Anđela Jakšić-Stojanović i Novica Vuković. Premijer i ministar prosvjete skoro cijeli februar nijesu imali kad da se sastanu sa prosvjetarima, zbog ranije preuzetih obaveza i putovanja.

Da je prosvjeta ovoj, kao i prethodnim vladama, sporedna briga  bilo je jasno kada su prosvjetni radnici iz medija saznali da neće biti ništa od već dogovorenog povećana plata koje su očekivali od januara ove godine.

Prosvjetari su tražili da se poštuje Granski kolektivni ugovor, prema kojem ih je sljedovalo 10 odsto bruto povećanja od 1. januara ove godine. Iz Vlade su im odgovorili da Ministartsvo finansija taj trošak nije planiralo, te da je za to kriva prošla  Vlada. Sindikat je krajem decembra organizovao štrajk upoozorenja,  i dao  rok do kraja januara za dogovor  o povećanju zarada. Ako dogovora ne bude, najavili su – štrajk. Radna grupa u kojoj su predstavnici ministarstva i sindikata nije se sastajala nakon srijede, 7. februara, kada su imali prvi i jedini sastanak. Tada su nadležne obavijestili  da 19. februara kreću u štrajk.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KAKO SE SUDI BIVŠIM PRAVOSUDNIM I DRŽAVNIM ZVANIČNICIMA: Dugo putovanje u nepoznato

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spore istrage i još sporija suđenja. To je razlog što afere u kojima su akteri visokopozicionirani zvaničnici pravosuđa, policije, izvršne i lokalnih vlasti često padnu u zaborav prije nego dobiju adekvatan sudski epilog

Spore istrage i još sporija suđenja. To je razlog što afere u kojima su akteri visokopozicionirani zvaničnici pravosuđa, policije, izvršne i lokalnih vlasti često padnu u zaborav prije nego dobiju adekvatan sudski epilog.

Ko se danas sjeća afere Abu Dabi fond? Istraga o navodnim zloupotrebama prilikom dodjele kredita za razvoj poljoprivredne proizvodnje, koju u očima javnosti personifikuje bivši ministar poljoprivrede Petar Ivanović traje makar od početka 2020. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i još nije dobila sudsku potvrđu. A onda slijedi suđenje koje bi, prema dosadašnjim iskustvima, moglo trajati godinama. Samo do prve, nepravosnažne presude.

Suđenje bivšoj predsjednici Vrhovnog suda i, prethodno, Vrhovnoj državnoj tužiteljki Vesni Medenici počelo je, nakon što je optužnica podignuta u oktobru 2022, ali postupak, uslijed mnogobrojnih odlaganja ročišta, još nije odmakao dalje od iznošenja odbrane optuženih. Nedavno ročište odloženo je za sredinu marta, zbog nedolaska na suđenje jednog od optuženih koji se brani sa slobode.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SJEVER OČIMA STATISTIKE: Manje ljudi, manje i posla

Objavljeno prije

na

Objavio:

Trenutno u Podgorici, koja broji preko 180.000 stanovnika, ima svega 6.700 nezaposlenih, što bi značilo da je svaki 27. stanovnik nezaposlen, a u Beranama koje, po poslednjem popisu, imaju nešto više od 25.000 žitelja –  svaki šesti. U Budvi, koja po skorašnjem popisu broji 26.667 stanovnika ima svega  759 nezaposlenih

 

Uprkos tome što su na sjeveru za deset godina utrošeni milioni kroz razne programe za nezaposlena lica, koje je realizovao Zavod za zapošljavanje Crne Gore,  ukupan broj nezaposlenih u sjevernim opštinama, od 2013. do 2022. godine se povećao za 13.142 osobe. Kako objasniti da broj stanovnika, što je pokazao poslednji popis, na sjeveru drastično pada, a nezaposlenost dramatično raste?

Prema podacima bjelopolsjke NVO “Euromost” broj nezaposlenih najviše se povećao u Rožajama, za 4.410 lica, gdje su 2013. godine imali 1.184 nezaposlena lica, dok je taj broj 2022. godine porastao na 5.594 nezaposlena lica. Slijede Berane i Petnjica koji su zajedno 2013. godine imali 2.135 nezaposlena lica, dok je taj broj u ovim opštinama povećan ukupno za 3.937, tako da je u Beranama u 2022. godini bilo 4.932 nezaposlenih lica, dok je u Petnjici imalo 1.140 nezaposlenih lica. Plav je 2013. godine zajedno sa sadašnjom opštinom Gusinje imao 502 nezaposlena lica, dok 2022. godine opština Plav ima 2.187, a sadašnja samostalna opština Gusinje 757 nezaposlenih lica. Na petom mjestu je Bijelo Polje sa 761 više nezaposlenih lica više nego prije deset godina.

Jedina opština na sjeveru Crne Gore u kojoj se smanjio broj nezaposlenih lica za 147, po ovim podacima, je Žabljak.

Berane je, čini se, eklatantan primjer u negativnom i zabrinjavajućem smislu ove statistike. Svaki šesti stanovnika Berana je nezaposlen, što je posljedica katastrofalne tranzicije i zatvaranja skoro svih velikih privrednih kolektiva u ovom gradu. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore zaključno sa decembrom prošle godine, na Birou rada u Beranama nalazilo se 4.248 lica, ili oko 11 odsto od ukupnog broja nezaposlenih u Crnoj Gori, (38.161 lice). Kao poseban problem ističe se podatak da u Beranama ima izrazito veliki broj nezaposlenih sa fakultetskim diplomama.

Podaci, takođe, govore da je u Beranama više nezaposlenih, nego radno angažovanih lica, uz podsjećanje da broj penzionera i socijalno ugroženih premašuje cifru od 6.000. Predsjednik opštine Berane Vuko Todorović izjavio je nedavno da je nezaposlenost jedan od gorućih problema koji nije lako riješiti. “Uzroke ovakvog stanja treba tražiti u izraženim regionalnim razlikama u Crnoj Gori, jer je više nego očigledno da sjeverni region po svim parametrima zaostaje za centralnim i južnim. Takođe, ovakvom stanju su kumovale i pogubne privatizacije u našem gradu, zahvaljujući kojima su skoro svi privredni subjekti zatvoreni. Zatvaranjem fabrika ljudi su se preselili na biro rada i zato, između ostalog, imamo ovako zabrinjavajući situaciju”, kaže Todorović.

Aktuelni predsjednik opštine Berane smatra da bi država morala aktivno da se uključi u rješavanje ovog problema. “Bez pomoći države mi se ne možemo sami kao lokalna samouprava suočiti sa problemom velikog odliva stanovništva, što je pokazao poslednji popis, kao i ovakvom nezaposlenošću. Bez hitnih mjera sa državnog nivoa, ovakvi trendovi se neće zaustaviti, ni kada se radi o migracijama i odlivu stanovništva, ni kada je riječ o katastrofalnom stanju u pogledu broja nezaposlenih.”

Da se Crna Gora suočava sa drastičnim regionalnim razlikama ukazuje i podatak da trenutno u Podgorici, koja broji preko 180.000 stanovnika, ima svega 6.700 nezaposlenih, što bi značilo da je svaki 27 stanovnik nezaposlen, a u Beranama koje, po poslednjem popisu, broje nešto više od 25.000 žitelja –  svaki šesti. U Budvi, koja po skorašnjem popisu broji 26.667 stanovnika ima svega  759 nezaposlenih.

Monitor  je pisao i o tome da od skoro 3,5 hiljada penzionera u Beranama koji su članovi jednog od dva udruženja penzionera, njih čak dvije hiljade i devedeset je sa najnižom penzijom, što dodatno usložnjava socijalnu situaciju u ovom gradu i iziskuje hitne državne mjere.

Tek iz današnje vizure vidljivo je u kojoj mjeri su politički bili motivisani projekti poput onog “Posao za vas”, kada je 2008. godine  u ovom gradu podijeljen veliki broj kredita za samozapošljavanje i pokretanje biznis projekata. Tada je obećavano da će Crna Gora postati veliko gradilište i da će uvoziti radnu snagu. Koliko  je situacija u ovom sjevernom gradu uprkos takvim projektima i porukama gora nego u to vrijeme, govori i podatak da je broj nezaposlenih za poslednjih deceniju i po porastao za čak dvije hiljade. Da broj stanovnika u beranskoj opštini opada, a broj nezaposlenih raste govori i činjenica da je 2007. godine Berane imalo oko 36.000 stanovnika, od čega je 2.135 bilo nezaposlenih.

“Nakon ove analize i ovolikog povećanog broja nezaposlenih u opštinama na sjeveru Crne Gore postavlja se pitanje, zašta su utrošeni milioni eura, koji su dati za zapošljavanje građana na i smanjivanje broja nezaposlenih lica”, kaže za Monitor direktor NVO “Euromost” Almer Mekić.

On smatra da se taj novac trošio nenamjenski. “To je razlog da smo zatražili od Vlade Crne Gore da konačno stane na kraj zloupotrebama kroz razne programe zapošljavanja, jer se  kroz zvanične podatke vidi da je taj novac išao negdje drugo i da ni jedan projekat nije bio održiv, niti je ima bilo kakvih rezultata”, dodaje Mekić. “Prioritet svih prioriteta ako želimo da zaustavimo migraciju stanovništva na sjeveru Crne Gore mora biti zapošljavanje i otvaranje radnih mjesta, ali ne na ovakav način kakav je do sada bio.”

                       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo