Svakoga maja nekadašnjim Jugoslovenima ražali se za drugom Titom. Što zbog nekadašnjeg Dana mladosti, što zbog Prvog ili 4. maja, dana kad je umro. Nije lako procijeniti koliko činjenici da je tuga iz godine u godinu glasnija doprinose poređenja sa onim što je nekad bilo, a koliko cijelu stvar proizvodi žal za mladost. Josip Broz umro je prije 34 godine, oni koji ozbiljno pamte Titovo vrijeme, mogu biti mladi još samo u duši.
Podsjećanja, prevashodno zahvaljujući internetu ne fali. Svega ima: i revolucionarnih pjesama, i starih fotografija, i pionirskih zakletvi i marama.
Prošlog ljeta beogradske novine su objavile kako je izložbu Živeo Život, posvećenu životu običnog čovjeka u SFRJ tokom dva mjeseca vidjelo više od 40.000 ljudi. Skraćena verzija Izložbe je bila postavljena i u podgoričkoj Delti. S pažnjom je veliki broj ljudi razgledao fotografije radnih akcija, borosane iz Borova, Iskrin telefon od bakelita.
Dok sentimentalne priče zainteresuju mnoge, malo ko se zanima ozbiljnim procjenama kako je bilo nekad, a kako je sad. Gotovo nezapaženo u Crnoj Gori je ovih dana prošla vijest da, prema ocjenama slovenačkog Dnevnika, svim zemljama bivše Jugoslavije, osim Slovenije, prijeti dužničko ropstvo zbog javnog duga od 90 milijardi eura. Za nešto više od dvije decenije od raspada SFRJ dug republika bivše zemlje porastao je sa 20 na 90 milijardi.
Dnevnik je objavio da je Slovenija trenutno rekorder u javnom dugu sa 28,8 milijardi eura, ali da je bruto domaći proizvod u toj zemlji najveći od svih država nekadašnje SFRJ, tako da ima mogućnost da ga otplati. Na drugom mjestu je Hrvatska s dugom od 28,7 milijardi eura. Slijedi Srbija s dugom koji je prešao 20 milijardi eura ili 63,3 odsto BDP-a. Bosna i Hercegovina ima javni dug od 5,5 milijardi eura, Makedonija od 2,7 milijardi i Crna Gora od 1,7 milijardi eura.
Saradnik Instituta za tržišno istraživanje Saša Đogović izjavio je da zemlje bivše Jugoslavije polako tonu u dužničku krizu jer je raspad bivše države ,,destruktivno uticao na industriju, proizvodnja je smanjena i znatno je pala konkurentnost u privredi i preduzećima”.
Prema podacima internet sajta Makroekonomija 1981. su, u odnosu na 2012. u zemljama bivše Jugoslavije bile mnogo manje razlike u platama, kako među republikama, tako i unutar republika među djelatnostima. Autor teksta, ekonomista Miroslav Zdravković posebno je napomenuo kako podaci sadrže niz nedostataka u pogledu obuhvata, metodologija i slično,i prije mogu da posluže za upoređivanje redova veličina, nego da budu egzaktni pokazatelji promjena.
Prosječna plata u SFRJ 1981. bila je 271 euro. Najviša u Sloveniji – 314, najniža u Makedoniji 222 eura. Prosječna zarada na teritoriji nekadašnje SFRJ povećana je za 15 procenata, broj zaposlenih smanjen je za petinu, sa 5,7 na 4,5 miliona, a mjesečni fond isplaćenih zarada smanjen je za 10 odsto – sa 2,9 na 2,6 milijardi eura.
U Sloveniji je prosječna zarada povećana za 70, broj zaposlenih je smanjen za 10 odsto. Crna Gora je imala rast prosječne zarade za devet, a broja zaposlenih za 26 procenata. U Hrvatskoj je prosječna zarada porasla za 30, a broj zaposlenih je smanjen za 22 procenta. Makedonija je imala pad prosječnih zarada za 17, rast broja zaposlenih za 18 procenata. U BiH su prosječne plate pale za devet odsto, broj zaposlenih manji je za 24. Srbija je imala pad prosječne zarade za 15, a broja zaposlenih za 34 odsto.
U svim bivšim jugoslovenskim republikama, piše Zdravković, pao je broj zaposlenih u poljoprivrednim preduzećima, u industriji i u rudarstvu. Sve su povećale broj zaposlenih u državnoj upravi, obrazovanju i zdravstvu, osim što je Hrvatska smanjila za jedan odsto broj zaposlenih u zdravstvu.
Sumorne ekonomske brojke samo su dio slike na kojoj bivši Jugosloveni mogu da nađu malo uveseljavajućeg. Mnogi pravnici smatraju da je pravni sistem u bivšoj SFRJ bio neuporedivo uređeniji od današnjeg. Do svojih prava ljudi su mogli doći pred sudovima koji su funkcionisali brže, imalo je smisla pričati o pravdi. Ozbiljno je pitanje da li je ljudima bolje u sistemu u kojem imaju manje prava, ali znaju koja su i mogu da ih ostvare, ili u onome gdje su navodno zajamčena prava propisana nekako fluidnim zakonima, koji, uostalom, ne moraju baš svaki put da se primijene.
Prelazak iz jednopartijskog sistema u višepartijski trebao je da donese napredak u oblastima političkih sloboda. Od Triglava do Đevđelije, jedino ljudi u Crnoj Gori nijesu uspjeli da ikad na izborima promijene vlast. Iako se lakše diše i slobodnije govori, ne bi se reklo da je onima koji nijesu pripadali Savezu komunista bilo teže nego ljudima koji ne uljepšavaju liste članova DPS-a. O moralno političkoj podobnosti u SFRJ su se izdavale potvrde, ali one nijesu bile baš neophodne da bi neko bio šumar. Pod vlašću DPS-a poslu se, po pravilu, mogu nadati oni kojima je pored imena na spisku sigurnih glasova upisan plus.
Oko etiketiranja onih koji ne misle kao većina, po svemu sudeći sve je isto kao nekada. Uz izmjene u terminologiji. Nekad se govorilo o neprijateljima socijalističkog samoupravljanja, kasnije su, zavisno od geografije, nastali neprijatelji srpstva, hrvatstva i ostaloga. U Crnoj Gori se, nakon decenije i po u koji je najgora etiketa bila „antisrbin”, situacija značajno promijenila i sad se za svakoga ko nije na liniji zna da je protiv svoje države. Avaj.
U zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom sistemu u Crnoj Gori vlast se nije usudila na ozbiljnije restrikcije, ali svaka od reformi po pravilu je sitno zakidala poneko pravo. U istoriju su pospremili besplatne stomatološke usluge za odrasle i dječije dodatke. Poneki odgovor na pitanje zašto ljudi, uprkos svim manama koje je imala, uzdišu za Titovom Jugoslavijom lak je: niko, recimo, nije spavao na ulici.
Mediji su se namnožili. Upućeni kažu da je sadašnji stepen slobode u novinarstvu neuporediv sa onim u socijalizmu, ali je ideal slobodne štampe podaleko. Politika i medijski magnati i dalje kontrolišu ogroman broj medija u regionu, većina nezavisnih jedva živi ili je, poput Ferala u Hrvatskoj propala. U svakoj od bivših jugoslovenskih republika rijetki su mediji koji ne izvještavaju o tome kojoj su pjevačici u kom trenutku bljesnule gaćice.
Kao dobitak se računa fakat da nam je svašta postalo dostupno. Davno su otišle u zaborav prodavnice mješovite robe, nakon njih socijalističke robne kuće, caruju trgovinski lanci. Ako ćemo pošteno, ono za čim je prosječan socijalistički građanin vapio iz kapitalističkih zemalja nije bila sloboda govora, na primjer, već koja šarena krpica iz Trsta. Taman kad nam je ta vrsta raja bila na dohvat ruke, prste je umiješala globalizacija, pa i u Trstu i diljem svijeta i Balkana većina stvari nosi naljepnicu Made in China.
Posljednja stvar oko SFRJ za kojom će vam i najzadrtiji titovac priznati da pati je – socijalističko samoupravljanje. Riječ je o sistemu u SFRJ koji je bio zamišljen kao put različit od kapitalizma ali i od državnog socijalizma istočnoevropskih zemalja. Organizacijama udruženog rada upravljali su, kako je bilo propisano, radnički savjeti. Propalo je, kao sistem ne postoji ni u jednoj zemlji, ali nije riječ o ideji prema kojoj se u svijetu, kao kod nas, gaji prezir.
U Evropi je danas, prema nekim podacima, u zadrugama zaposleno više od dva miliona ljudi, oko 10 miliona Amerikanaca radi za preduzeća koja su u vlasništvu radnika. Različiti eksperimenti sa samoupravljanjem postoje u Latinskoj Americi. Ideologija je u tim pričama sporedna, riječ je o običnoj ljudskoj potrebi za humanijom raspodjelom onoga što se ima. Kad u Crnu Goru, u skladu sa evropskom modom, doluta kakva priča o zadrugama, vladini zvaničnici strogo ih, po evropski, zovu klaster.
Idu godine, Tito je Jugoslavijom vladao 35 godina, Milo Đukanović Crnom Gorom evo 25. Od 1960. do 1982, za 22 godine dakle, u Crnoj Gori su nikle hidroelektrana Perućica, Piva, sa najvišom branom na Balkanu i Termoelektrana Pljevlja. Đukanović je uspio da proda skoro pola Elektroprivrede, priča o korištenju hidropotencijala ostala je prazna. Pa ne kukaj za Titom.
Miloš BAKIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice