Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Mašti na nevolju

Objavljeno prije

na

Poenta razgovora je da bude zanimljiv za osobe koje učestvuju u njemu. Zapanjujuće mali broj ljudi je svjestan ovoga

 

Moje jutro je uvek zagledano u svitanje, nasloni se na kapiju, viri kroz prozor i doziva moja ustajanja. Nikada nisam volela noćne klubove, te ambijente i prostore, koji podmeću noć za dan i okreću biološki sat. Ciljam antikvarnice, pijace, buvljake, pozorišta. Da bi grad bio živ i rumen, i vedar, i plamen, potreban mu je sajam, bazar, pijaca, pozorište… ritual koji će ga oživeti i izbaviti od čamotinje.

Ljudski razgovor je postao do te mere devalviran i depresivan da bismo ga prepoznali kao komunikaciju. Stanje bez mirisa i ukusa, malokrvno i bestežinsko, koje ne podrazumeva ni boju ni ton, ni strast ni ravnodušnost, ni radost ni tugu. U škrtom grlu nežna reč može da pričini suviše bola. Da se upali, zacrveni, da stane, nakosi se i bude kost koja nas muči i oduzima nam mogućnost da je progutamo, vratimo na sigurno, tamno i suvo mesto, i da je izgovorimo. Poenta razgovora je da bude zanimljiv za osobe koje učestvuju u njemu. Zapanjujuće mali broj ljudi je svestan ovoga. Ukradu nam deo nas. Ali nije to baš tako loše, jer ukrasti deo čoveka, znači nastaniti se u njemu, zameniti taj deo svojim. Da postane poput vrta sa raznolikim cvećem. Manje jednoličan… Ponekad manje prazan. Problem kad se pravite pametni je što, posle kad treba, ne možete da se pravite blesavi.

Možda postoje dve vrste gluposti. Jedna beslovesna, druga poučna. Jedna od prašine i prljavštine, druga od sumnje i nedoumice. Jedna gorda, druga od smirenja. Jedna vodi stazom greške, nepočinstva, druga putem mudrosti i spasenja. Kako kaže knez Miškin, ko istinu zbori već je moćan… tako nekako. Dužni smo da zlo nazovemo pravim imenom, a ne da budemo ljubazni, koketni i susretljivi prema vražijim materama i slugama, koristeći se nekakvim eufemizmima i deminutivima, tepanjima i kreveljenjima, onomatopejama… Sve je više zombija, a zombiran je čovek koji se predao, koji za predaju ni milost ne očekuje. Neće je ni dobiti. On se nigde ne može uspraviti, ni prema čemu se ne može okrenuti, nikome suprotstaviti, on nema svest, nema sećanje, nema iskustvo, nema krvi, on ne pulsira. Ne može se živeti bez sjaja u očima, mislim može, al’ sjaj u očima je jedino što se ne može krivotvoriti. On hvata svaki pokušaj bekstva i predomišljanja.

Ima tako ljudi, duša, lica… ima i mesta koja nam se čine bliska i za koja verujemo da ih dobro poznajemo. Ipak, kad o njima treba nešto da kažemo ili napišemo, javlja se neodlučnost i nemogućnost pronalaženja pravih reči, da se dočara i precizira njihova suština. Znači da nije tako, ili ipak jeste? „Ljubav, kako je ljubav neprolazna. Čini mi se jedino ona i jesen postoje, sve drugo je samo varka.“ Miloš Crnjanski.

P.S. Sve što mi je visilo o koncu je palo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Plodovi noćnih mora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće

 

U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.

Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“

Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.

Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?

P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sreća u nesreći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti

 

Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.

Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).

Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.

Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.

Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!

***

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

“Zadržaću je za sebe”, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.

P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Imam bremena na pretek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština

 

Mitrovdan. Pišem “na crveno slovo“. Prvi put posle mnogo vremena budim se sama od sebe, u kući potpuna tišina, deca ne viču, muža odavno nemam, pa više ne šuška dok se sprema, psi ne laju, reko’ to je to, umrla sam. I kaže san, dok sam ga napuštala: „Potraga nije završena“, glasom naratora neke epske sage. Da se nisam probudila, tačno bih se vratila da ga nalupam i pitam : „A je l’ nije?! Nije?! Dokle više?! I kog đavola još treba da tražim?!?!“ Ovako je dobro prošao.

Duša koja je dugo tegobno živela ponekad se vrati starim, utabanim stazama jada, čak i kad nema razloga za to. Treba vremena da poveruje u spokoj. Ne vredi bežati od problema, to ih samo još više razbesni, samo legneš i praviš se mrtav. Nažalost, čarobni štapić ne postoji, bol mora da se odboluje.Tegoba je sastavni deo života, ako je teramo vraćaće se, moramo je prihvatiti, prigrliti, pustiti je da stanuje u nama, nakon nekog vremena sama će otići. Ako ste joj dobar domaćin i ona će biti dobar gost, neće predugo sedeti.

Ima tih dana kad i mislima ostavljam otiske prstiju. Berem poslednji ovogodišnji paradajz iz bašte. Sa prirodom je jednostavno. Ljubav joj daš, ljubav ti vrati. Budimo jednostavni. Bar sat vremena apsolutnog mira na ovom novembarskom suncu je neki minimum koji bi valjalo pokloniti sebi. Deo mene je otišao sa pticama selicama koje su neopterećene zimom i svakodnevnicom. Ljubav uvek nađe vremena da nas ponovo obuzme.

U vezi sa izborima kod nas, setih se jednog od prvih “parlamentarnih, demokratskih“ predstavljanja stranaka. Govorio je izvesni Šećeroski, čovek koji je pravio četke i metle. Moja baba zabrinuto reče: „Nadam se da je ovo skrivena kamera ili neki skeč“. Ponekad bezazleni i benigni, ali potpuno isprazni pokušaji, prečesto maligni, još češće zarazni, pogotovo kod onih sa načetim imunitetom, oduvek precizni hitac u prazne glave. Pojeo ih takt koji se ponavlja. Refren progutao pesmu. A narod ko narod. Peva, dok glođe koske. Sloboda.

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština. Postoje te neke misli koje kad dođu uvek poteku iz očiju. Niz obraze. Začujem iza leđa: „Biće dobro.“ Ne osvrćem se, ne verujem, ne odgovaram. A htela bih.

Narodno verovanje u vezi sa Mitrovdanom – Ako noćas ne spavate kod svoje kuće, cele godine ćete noćivati po tuđim kućama.

P.S. Pišem ti retko i sve češće odlazim u sebe. Ali, jesen je, čekaj moje pismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo