Povežite se sa nama

MONITORING

Milijarda više-manje

Objavljeno prije

10 godina

na

milo

Mjesec i po od kako je, na zahtjev Vlade Crne Gore, u Kombinatu aluminijuma započet stečajni postupak nema najave bilo kakvog boljitka. Nezadovoljni radnici, vlasnici i povjerioci međusobno razmjenjuju (nerealne) zahtjeve i optužbe, dok vladini zvaničnici iz redova DPS-a tragaju za održivim izgovorom kako bi od odgovornosti abolirali premijera i partijskog šefa. Njihovi koalicioni partneri iz SDP-a breme odgovornosti sa svojih pleća pokušavaju stresti igrajući na kartu političke neuračunljivosti, odnosno, privremene poslovne nesposobnosti.

Tako se javna odbrana Ranka Krivokapića i njegovih partijskih saradnika svodi na tvrdnju: nijesmo krali, samo smo jeli, da parafraziramo izjavu kojom se pred kraljem Nikolom I Petrovićem svojevremeno pravdao jedan pripadnik lupeške družine uhvaćene u krađi ovaca. Taj je za kaznu, u odnosu na svoje saučesnike koji su pošteno priznali krađu, dobio duplu dozu po turu. SDP-u, danas, na lokalnom političkom tržištu raste cijena. Druga vremena i drugi običaji.

Uglavnom, od ranije je poznato, sav ceh višegodišnjih bahanalija oko KAP-a platiće – svako na svoj način – radnici Kombinata i poreski obveznici Crne Gore. Sporan je samo iznos računa koji će namiriti jedni i drugi.

Prema još nepotpunim podacima koje je iznio stečajni upravnik KAP-a Veselin Perišić kompanija duguje više od 386 miliona eura. Dvije petine tog iznosa (148 miliona) KAP duguje državnom budžetu, odnosno građanima Crne Gore. Kao da to nije dovoljno, poreski obveznici će namiriti i dugove koje od Kombinata potražuju državne energetske kompanije: Elektroprivreda, Elektroprenos i Montenegrobonus. Zbirno, riječ je o dodatnih 70 miliona eura.

U najgoroj poziciji su doskorašnji radnici KAP-a. Uz to što će skupa sa svim građanima Crne Gore vraćati tuđe dugove, oni su uvođenjem stečaja izgubili status stalno zapošljenih, dok su im primanja drastično smanjena.

Nedavnim izmjenama Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju omogućeno je da 420 radnika KAP-a (približno trećina) ode u prijevremenu penziju. Problem je, međutim, što samo njih 160 to može da uradi sad. Ostali moraju čekati dok neko (čitaj država) ne izmiri dugovanja koja njihovi poslodavci imaju prema Fondu PIO. Riječ je o 2,2 miliona eura koje je KAP trebalo da uplati po osnovu doprinosa za beneficirani staž svojih radnika. Trebalo, ali nije. Pa će i taj novac biti namiren tako što će Vlada prerasporediti novac iz budžeta koji i onako nema, pa uzeti od učitelja, ljekara ili upravo penzionera kako bi namirila tuđe dugove prema Fondu PIO. Ta će transakcija, navodno, biti obavljena tokom sljedeće nedjelje.

Ispostavilo se, međutim, da to nije jedini problem sa kojim će se stečajni upravnik KAP-a suočiti u pokušaju da broj radnika u Kombinatu svede na projektovanih pet-šest stotina. Ostavimo po strani računicu koja pokazuje da sa tim brojem zapošljenih buduća uprava KAP-a veoma teško može organizovati proizvodnju u dva najvažnija pogona – Fabrici glinice i Elektrolizi. Veselina Perišića muče preče brige.

Izvoz aluminijuma iz KAP-a danima je bio blokiran zbog barikada odlazećih radnika, skorašnjih penzionera. Oni insistiraju da u prijevremenu penziju budu ispraćeni sa otpremninom teškom šest do 14 hiljada eura. A oni kojima KAP nije pomogao pri rješavanju stambenog pitanja zahtijevaju, pride, i po 177 eura iz stambenog fonda za svaku godinu radnog staža.

Pobunjeni radnici znaju da njihov zahtjev nema zakonsko utemeljenje. Jednako, međutim, znaju i da onaj kome se obraćaju – aktuelna Vlada Crne Gore i njen premijer – ne drže previše do poštovanja propisa. To je karta na koju igraju. Zakon, tako, nije bio smetnja bivšem premijeru Igoru Lukšiću i njegovim ministrima da državnim novcem obezbijede izdašnu otpremninu radnicima Željezare koji su otišli u penziju dok je firma prolazila kroz stečaj i bankrot.

,,Bila je dobra volja države da plati socijalni program za radnike u Nikšiću”, objašnjava Perišić iz prve ruke, pošto je prije angažmana u KAP-u bio i stečajni upravnik u Željezari. ,,Vjerovatno su se sada promijenile okolnosti i mnogo je teža situacija nego što je bila prije dvije-tri godine”, cijeni on objašnjavajući da stečajni postupak ne predviđa mogućnost isplate otpremnina, dok se potraživanja od kompanija u stečaju mogu naplatiti samo u redovnom postupku, iz stečajne mase.

Većinske (još uvijek) vlasnike KAP-a, kiparsku of-šor kompaniju CEAC i Vladu Crne Gore sva ta dešavanja ne tangiraju previše. Oni se bave važnijim stvarima.

Početkom prošle nedjelje iz Moskve je stigla vijest da advokatske firme Olega Deripaske, većinskog vlasnika Rusala, En plus grupe i CEAC-a (sve tri kompanije su bile uključene u privatizaciju Kombinata) pripremaju niz tužbi protiv Crne Gore. Ukupan iznos koji će Rusi potraživati od naše Vlade kreće se oko milijardu eura, saopštio je bivši izvršni direktor KAP Jurij Moisejev. On je, kao glavne razloge za pokretanje parnica naveo: falsifikovanje finansijskih izvještaja KAP-a tokom procesa privatizacije, neispunjavanje vladine obaveze za subvencioniranje električne energije i kršenje Ugovora o poravnanju – zbog odluke Vlade Mila Đukanovića da inicira uvođenje stečaja u Kombinatu.

Koliko su ove najave ozbiljne, odnosno, da li je realna opasnost da Crna Gora izgubi najavljene sudske sporove uz obavezu da Deripaski isplati traženi novac?

Dok ovdašnji mediji prenose navodna uvjeravanja Deripaskinih advokata da će sigurno dobiti predstojeće sporove, iz Đukanovićevog okruženja stižu uvjeravanja da od svega toga neće biti ništa. Tako bivši ministar ekonomije i jedan od potpisnika Ugovora o poravnanju sa CEAC-om Branko Vujović komentariše da je zahtjev za naknadu štete ,,neosnovan, nekorektan i neposlovan”. Ove optimističke tvrdnje, ipak, ne treba uzimati zdravo za gotovo. Za pojačan oprez dovoljno je da se sjetimo uloge koju je upravo Branko Vujović imao u priči oko Željezare prije nego što je nikšićka kompanija bankrotirala, a partnerstvo sa njenim nekadašnjim vlasnicima skrivenim iza of-šor kompanije MNSS završilo na međunarodnoj arbitraži.

I iz Vladinog Biroa za odnose sa javnošću su na prijetnje iz Moskve optimistično odgovorili tvrdnjom da ,,Vlada Crne Gore u vezi sa KAP-om nije preduzela nijedan potez koji nije bio u skladu sa važećom domaćom i međunarodnom legislativom u ovoj oblasti, uz poštovanje odredbi ugovora o poravnanju”. To, takođe, liči na priče koje smo već slušali prije pet-šest godina, nakon vijesti da je En plus grupa u Njemačkoj zatražila arbitražni postupak zbog vladinih postupaka tokom i nakon privatizacije KAP-a. Kasnije su se, nakon faze izrugivanja i bagatelisanja prijetnje, crnogorski zvaničnici svim silama upregli da taj proces stopiraju. Ne pitajući koliko će ta usluga da košta.

Dovoljna je, uostalom, činjenica da se vladini glasnogovornici pozivaju na ,,poštovanje odredbi ugovora”. I to rade nepunih deset dana nakon što nam je lično premijer Đukanović objasnio model rada DPSSDP vlasti. ,,Dio Vlade sada želi da se distancira od prećutne odluke da KAP ne plaća struju, a da EPCG ne plaća poreze”. Time su, cijeni premijer, riješene sve nepoznanice po pitanju ko je, kad, kako i zašto odobrio Elektroprivredi poslovanje bez plaćanje poreza istovremeno joj naloživši da Kombinatu struju isporučuje za džabe. Preciznije, na račun građana Crne Gore.

Ipak, prećutna odluka!? Prije nego nam ponovo zatraži 60, 120 ili možda 180 miliona eura za namirenje nekog poluprivatnog a pola državnog duga (da nam ne zamjere investitori), premijer duguje neka, nazovimo ih, tehnička objašnjenja. Da li je Vlada ovu odluku donijela samoinicijativno ili na nečiji zahtjev? Da li o tome postoje pisani tragovi? Kako se prećutna odluka stavlja na dnevni red, kako se o njoj raspravlja, a kako se zainteresovani obavještavaju o postojanju i sadržaju takve odluke?

U normalnoj državi pristojna Vlada svoje odluke objavljuje u Službenom listu. A kada donese odluku o poslovnim potezima kompanije u kojoj je većinski vlasnik onda o tome obavijesti svoje predstavnike u Skupštini akcionara i bordu direktora tog preduzeća. Ovi, pak, menadžmentu prenesu zahtjeve (odluke) i kontrolišu sprovođenje donijete odluke. Ili je u slučaju Vlada – EPCG – KAP i to rađeno prećutno?

Nakon ovog saznanja postaje jasnije kako je i zašto Crna Gora uhvaćena u krađi struje kao prva, a vjerovatno i posljednja država članica sistema evropske interkonekcije. Krađa. Poslanici DPS-a insistirali su da je riječ o neovlašćenom preuzimanju, da bi premijer Đukanović presudio kako je Crna Gora ,,posudila struju iz interkonekcije, platila je i to pitanje je zatvoreno”. Neovlašćeno preuzimanje i ultimatum koji je tim povodom stigao iz Brisela Đukanović nije pominjao. Lakše mu je bilo da za cijelu priču optuži medije koji su ,,spinovali temu”.

Svađa Đukanovića i Deripaske, nekadašnjih partnera iz Granda i KAP-a, dobija na intenzitetu. Uz svu opasnost koju taj sukob nosi po ovdašnju ekonomiju i državni budžet, njegova eskalacija obećava da ćemo konačno saznati detalje njihovih formalnih, ali i prećutnih (usmenih) dogovora. Posebno onih koje su dvije strane svojski kršile.

Crna Gora bi mogla biti u (ne)prilici da plati izuzetno visoku cijenu tih aranžmana. Pod uslovom da se na vrijeme ne zaštiti od potencijalnih opasnosti.

Za one koji nemaju ideje kako to uraditi kratko podsjećanje na hrvatski slučaj Sanader. On je direktna posljedica bojazni da će država biti prinuđena da snosi punu cijenu štetnih aranžmana koje je nekadašnji premijer napravio sa austrijskom Hypo bankom i mađarskom naftnom kompanijom MOL. Sanader je zato procesuiran i nepravosnažno osuđen na deset godina robije, a pregovaračke pozicije partnera u spornim finansijsko-energetskim poslovima suštinski su se promijenile. Svaka sličnost sa budućim dešavanjima u Crnoj Gori – poželjna je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR 
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

 

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Maja, 2023

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo