Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Milošević i Kadijević ga nagovarali na državni udar

Objavljeno prije

na

Niz prigodnih osvrta objavljenih u medijima od Triglava do Đevđelije povodom smrti Anta Markovića, pretežno su melanholične sinteze o stvarnim ili nerealno projektovanim „propuštenim šansama”, dok manjim djelom osvjetljavaju najdramatičnije momente iz životopisa posljednjeg premijera SFRJ. Marković je bio svjedok u procesu protiv Slobodana Miloševića pred Tribunalom u Hagu. On je 23. oktobra 2003. i 15. januara 2004. svjedočio na poziv haškoga tužilaštva. Tužilac Džefri Najs je napomenuo da je od 20. decembra 1991, datuma kada se Marković povukao sa premijerske dužnosti, izbjegavao ,,bilo kakve političke, javne komentare o pitanjima kojima se mi ovdje danas bavimo”.

Tokom ispitivanja, Marković je objasnio da je bio prvi predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) u Drugoj Jugoslaviji koji je imao „maksimalnu slobodu koja je moguća u takvim slučajevima za sastav vlade”. Ipak, za razliku od drugih republičkih čelnika, samo je Milošević istaknuo jedan specifičan kadrovski zahtjev. Tražio je da savezni ministar unutrašnjih poslova bude Petar Gračanin, general u penziji, prethodni načelnik Generalštaba, potom predsjednik Predsjedništva SR Srbije za koga se znalo da mu je pomogao u obračunu sa Ivanom Stambolićem.

Marković je dugo oklijevao, no na kraju je Gračanin postao ministar. Zahtjev Miloševića je objasnio njegovom željom da kontroliše jugoslovensku obavještajnu službu. Nakon premišljanja, prihvata Gračanina, pa je dobio podršku svih poslanika Skupštine SFRJ 16. marta 1989. i krajem te godine je usvojen njegov reformski program. Postignuti su vrtoglavi rezultati: između ostalog, suzbijena je inflacija od par hiljada odsto, devizne rezerve su se popele na oko 11 milijardi dolara, snažno je promovisan privatni sektor…

Tokom svjedočenja u Hagu, prema transkriptima, Marković je objasnio kako je Miloševića upoznao 1986. ili 1987. godine, tokom posjete srpskog rukovodstva Hrvatskoj. Njihov naredni kontakt je bio nakon 8. sjednice CK SK Srbije (septembra 1987), na kojoj je Milošević porazio konkurenta u srpskoj partiji Ivana Stambolića. Naime, Milošević je nazvao Markovića i zamolio ga da pronađe mjesto za Stambolića u Jugoslovenskoj banci za međunarodnu ekonomsku saradnju, saveznoj ustanovi sa sjedištem u Beogradu.

„Pošto sam vrlo cijenio Stambolića i pošto sam znao da će njemu opstanak u Srbiji biti u najmanju ruku gorak, da ne kažem skoro nemoguć, prihvatio sam i pomogao da on dođe na mjesto predsjednika te banke”, kazao je Marković. No, nešto kasnije, Milošević nastoji da ukloni Stambolića sa te pozicije ali ga u tome sprječava Marković, tada kao savezni premijer. Milošević se zbog toga naljutio i dolazi do višemjesečnog prekida njihove direktne komunikacije.

U jesen 1990. ipak su imali „neoficijelni razgovor” na kojem mu Milošević nudi ukidanje Predsjedništva SFRJ i promociju u jugoslovenskoga predsjednika! Marković je tvrdio kako mu je Milošević kazao: „Bilo bi najbolje da idemo na promjene Ustava. Da se makne Predsjedništvo, koje je potpuno nesposobno i koje zapravo blokira rad u zemlji, da se umjesto Predsjedništva predvidi u Ustavu predsjednik. I evo, ja Ti predlažem, ako se slažeš s tim, da mi to obojica radimo. Mi smo spremni da te kandidiramo za predsjednika”. Njegova reakcija na Miloševićevu ponudu je bila: „Ja sam naravno mahnuo rukom, ne smatrajući to uopće ozbiljnom stvari”.

U martu 1991. Marković dobija informaciju o povjerljivom sastanku Miloševića i Franja Tuđmana u Karađorđevu, rezidencijalnom objektu u Vojvodini. Tema sastanka, ispričao je Marković, bila je podjela BiH, ali i njegova smjena „jer sam im smetao u realizaciji takve podjele”. Potom je Marković sa Miloševićem i Tuđmanom o svemu tome odvojeno razgovarao.

„Rezultat tih razgovora je bio taj da su i jedan i drugi potvrdili da su se dogovorili o podijeli BiH. Pri tome, Milošević je to vrlo brzo rekao. Tuđmanu je trebalo mnogo duže da to prizna, da kaže da su se oko toga sporazumjeli”, ispričao je Marković.

U to vrijeme, Marković ima najbolje odnose sa Alijom Izetbegovićem i Kirom Gligorovim, liderima BiH i Makedonije. Tokom ispitivanja u Hagu, Marković je ispričao kako ga jula 1991. Izetbegović obavještava da posjeduje tajno snimljene razgovore Miloševića i Radovana Karadžića „iz kojih je evidentno da se naoružavaju srpske paravojne jedinice u BiH”. Naime, Milošević i Karadžić pominju plan kodnog imena RAM; zatim konkretna imena generala JNA u BiH koji će Karadžićevoj partiji izdati određene količine naoružanja i lokacije na koje treba poslati ljudstvo.

Taj i druge snimke Markoviću u Beograd donosi Alija Delimustafić, bosanski ministar policije. Nakon što ih je preslušao u svom kabinetu, Marković želi snimke da emituje na sjednici SIV-a, no Delimustafić s tim nije saglasan. Marković ipak izvještava SIV o sadržini razgovora Miloševića i Karadžića (snimci su kasnije postali dokazni materijal Tribunala).

Član Markovićeve vlade je bio general Veljko Kadijević, ministar odbrane. Marković na njega nema gotovo nikakvog uticaja, jer JNA nije po Ustavu odgovarala premijeru, već Predsjedništvu SFRJ. O odnosima Miloševića i Kadijevića, Marković je kazao:

„Još prije mog dolaska na tu poziciju u Beograd, Milošević i Kadijević su imali dobru komunikaciju. I zajedno su išli na godišnje odmore kod Dubrovnika. Moram priznati da sam dosta kasnije saznao da je Kadijević predlagao tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije (Raifu) Dizdareviću Miloševića kao mandatara za sastav nove vlade”.

Međutim, Kadijević se, navodno, obratio Markoviću da upravo on, kao premijer – uz potporu JNA – postane šef države! „Početak prvog mjeseca 1991. godine. Kadijević je došao k meni. Oni u Generalštabu bi proveli akciju – pošto su u to vrijeme jedinice JNA bile po cijeloj Jugoslaviji. Razradili su program ili projekt po kojem bi se pohapsilo rukovodstvo Hrvatske na čelu s Tuđmanom i rukovodstvo Slovenije na čelu s (Milanom) Kučanom. Naravno, ako bi se opirali, onda bi se znalo šta bi se dogodilo. Pošto Kadijević nije mogao dobiti suglasnost u Predsjedništvu, on je pokušao ići drugim putem. Da li bi se ja usaglasio da oni to naprave a pošto će oni to napraviti mimo i bez Predsjedništva. I tada će, zapravo, smijeniti Predsjedništvo da ja, oni bi to podržali, pored toga što sam predsjednik Vlade, najstariji funkcioner na nivou federacije – preuzmem i Predsjedništvo države. On je izvukao neke papire na kojima je počeo to pokazivati. Ja sam mu rekao, zamolio sam ga, da to ne pokazuje. I pitao sam ga: ‘Dobro, slušaj, Ti ovim izgleda misliš riješiti jugoslavensku krizu’. On kaže: ‘Da’. ‘Dobro, a Ti si tu sada imenovao Kučana, imenovao si Tuđmana. A gdje Ti je Milošević?’ On je na to skočio i rekao: ‘Milošević je jedini ko se bori za Jugoslaviju. Uostalom, ko bi stajao uopće iza ovoga svega kad ne bi bilo njega”’!

Nekoliko mjeseci kasnije, Marković pokušava da smijeni Kadijevića. Za novog jugoslovenskog ministra odbrane planira generala Antona Tusa, komandanta ratnog vazduhoplovstva JNA (koji je 21. septembra 1991. postao prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske). Za smjenu Kadijevića treba mu podrška poslanika Savezne skupštine iz Hrvatske i Slovenije, jer je prethodno obezbijedio podršku iz BiH, Makedonije i djelimično Srbije. No, rukovodstva Hrvatske i Slovenije nijesu zainteresovana. Još ranije su povukla svoje poslanike, već su bili održani referendumi o nezavisnosti i otpočeli su razdruživanja od SFRJ.

U jesen 1991. Marković pistustvuje sesijama Međunarodne konferencije o Jugoslaviji u Hagu. Sa Miloševićem i Tuđmanom tada razgovara i o bombardovanju Dubrovnika. O tome je svjedočio:

„Prvo sam razgovarao s Miloševićem i rekao mu: ‘Zar ne vidiš šta se događa… posebno u Dubrovniku. Kako uopće možeš dopustiti da se bombardira Dubrovnik'… Milošević je na to rekao:'Opa’, kaže, ‘šta misliš, pa ko bi lud uopće bombardirao Dubrovnik’. Veli: ‘Dubrovnik se ne bombardira'… Na to sam onda zamolio Miloševića da idemo do Tuđmana, želeći da Tuđman potvrdi Miloševiću da je istina to što mu ja govorim da se bombardira Dubrovnik. Ja sam to ponovio, on je odgovorio na isti način da to nema veze, da ne može biti da se bombardira, jer da je to slučaj, on bi to znao. A Tuđman mi je na to mirno odgovorio: ‘Pa, eto, vidiš što Milošević kaže’. Znači, nije ništa rekao u korist intervencije protiv bombardiranja Dubrovnika… Tuđmanu baš nije bilo u interesu da se ne bombardira Dubrovnik… odgovaralo mu je to u smislu dobivanja argumenata za svoju emancipaciju, odnosno za odvajanje i priznavanje Hrvatske”.

Dvije-tri neđelje prije nego će trajno napuštiti Beograd imao je sastanak sa Miloševićem. „Ja sam tražio razgovor”, kazao je Ante Marković oktobra 2003. pred Tribunalom u Hagu. „U kabinetu gospodina Miloševića, bili smo tu sami, nije bio niko drugi. Ja sam rekao da dolazim da analiziram situaciju koja je strašna, dalje se produbljava kriza, rat sve više se rasplamsava, nema šanse da dođe do sporazuma. Rat u BiH je pred nama. Na to je gospodin Milošević pitao: ‘Kakav rat’, to je bila njegova uobičajena uzrečica, bez obzira što sam ja znao, jer sam preslušao taj razgovor negdje sredinom te iste godine, koji je vodio Milošević sa Karadžićem, iz koga je bilo evidentno da se naoružavaju i pripremaju. On je rekao: ,,Ma kakav rat, nema nikakvog rata niti će ga biti”’.

U Beogradu spavao s pištoljem pod jastukom

Posljednji mjeseci Markovićevog boravka u Beogradu krajem 1991. bili su prepuni izazova. O tome je pred Tribunalom rekao: „Za mene ti mjeseci su bili ne teški. Malo je reći teški, vrlo riskantni. Ja sam imao šofera koji je sa mnom došao iz Zagreba i koji me je vozio dok sam još bio u firmi Rade Končar i hrvatskim institucijama. I imao sam jednog čovjeka iz službe sigurnosti u kojeg sam bio 100 posto siguran. Sve ostale sam ja eliminirao. Nisam tražio, dapače, da me bilo ko čuva. U situaciji u kojoj sam bio najveća opasnost mi je mogla prijetiti od onih koji me čuvaju. To se u povijesti vrlo često događalo da, oni koji nekoga kao čuvaju, da ga oni i ubiju. Ja sam naravno, simbolički govoreći, mirnije spavao na taj način što sam i svoj vlastiti pištolj držao pod jastukom. Mada je to bila jedna potpuna iluzija, jer šta s tim ja mogu napraviti prema naoružanim ljudima koji bi me mogli likvidirati”.

Vladimir JOVANOVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

DRUŠTVO

SLUČAJ NAPADA NA PREDRAGA SPASOJEVIĆA: Opšta opasnost ili pokušaj ubistva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužilaštvo uhapšene za napad na Predraga Spasojevića, bivšeg načelnika Istražnog zatvora Spuž, terete za „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“. Spasojević smatra da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju

 

Nekadašnji načelnik Istražnog zatvora Spuž Predrag Spasojević, na čiju je kuću prije dva mjeseca bačena bomba, poručio je da će svjedočiti u korist Željka Lakušića (34) i Filipa Popovića (21), uhapšenih u tom slučaju. On smatra da tužilaštvo nije na pravi način okvalifikivalo djela za koja tereti Lakušića i Popovića.

Iz tog tužilaštva Monitoru su odgovorili da je protiv Lakušića i Popovića podnijet optužni predlog zbog krivičnog djela  – „izazivanje opšte opasnosti“  i „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija“.

,,Ako će odgovarati za izazivanje opšte opasnosti, odbijam da svjedočim protiv njih, svjedočiću u njihovu korist jer smatram da nijesu počinili to krivično djelo, i treba ih odmah osloboditi“, ogorčeno poručuje Spasojević.

Ističe da nadležno tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, i da se u konkretnom slučaju može raditi jedino o teškom ubistvu u pokušaju.

,,Šta bi bilo da je prva bomba eksplodirala ili druga? Da li bi to bilo ubistvo ili izazivanje opšte opasnosti kvalifikovano težom posljedicom. Zna se šta je bomba i da je njena namjena uništenje neprijateljske žive sile. Ako se djelo koje je počinjeno na moju štetu i pored toga kvalifikuje kao izazivanje opšte opasnosti, onda ne znam u kojoj zemlji živimo. Smatram da tužilaštvo nije uradilo svoj dio posla, jer ja ovu dvojicu koja se terete i protiv kojih je podignut optužni prijedlog u životu nijesam vidio. Motiv se nalazi u Istražnom zatvoru i isključivo je vezan za moj rad. Djelo je naručeno direktno iz Istražnog zatvora, ističe Spasojević.

On dodaje da su kazne za djelo koje se Lakušiću i Popoviću stavlja na teret male, te da samim tim sistem nije pokazao ozbiljnost da se suprostavi kriminalu i ozbiljno kazni  počinioce koji vrše  krivična djela na štetu policijskih službenika.

Bivši načelnik Istražnog zatvora, pojašnjava da je na jednoj od sjednica Vlade označen kao štićena ličnost nakon čega mu je dodijeljena policijska pratnja odnosno obezbjeđenje.

„Do kada će to trajati zavisi od procjene bezbjednosti koju će uraditi Agencija za nacionalnu bezbjednost“, kazao je Spasojević.

Spasojević je saopštio da je kao načelnik imao prijetnji od određenog broja pritvorenika, samo zbog toga što je radio svoj posao.

Osnovno državno tužilaštvo podiglo je optužni prijedlog protiv pritvorenika Marija Miloševića zbog napada na Spasojevića.  S druge strane i Milošević je podnio prijavu protiv Spasojevića, optužujuži ga za lažno prijavljivanje. I ovaj predmet se nalazi kod podgoričkog Osnovnog tužilaštva.

Prvog dana decembra na kapiju od porodične kuće Spasojevića aktivirana je bomba. Tom prilikom pričinjena je manja materijalna šteta. Motiv, makar zvanično, ni do danas nije utvrđen.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ UBISTVA RADOMIRA ĐURIČKOVIĆA: Klanovi ratuju transkriptima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na posljednjem ročištu u podgoričkom Višem sudu, kada je tužilaštvo predalo transkripte Skaj komunikacije, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i advokaticu odbrane Nataliju Karadžić Perković i ključnog svjedoka Milorada Radulovića. Transkripti svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se optuženi Mario Milošević proglasio nevinim

 

Ubistvo Cetinjanina Radomira Đuričkovića je među prvim likidacijama počinjenim u višegodišnjem sukobu dva zaraćena kotorska kriminalna klana. I pored činjenice da je za ovaj zločin, za razliku od više desetina sličnih slučajeva, došlo do podizanja optužnice, na posljednjem održanom ročištu u podgoričkom Višem sudu, pala je sumnja na čitav slučaj, ali i na same aktere događaja, počev od advokata odbrane do ključnog svjedoka Milorada Radulovića, na osnovu čijeg iskaza je tužlac u konačnom i zasnovao svoj optužni akt.

Sumnja je otvorena kada je tužilac Željko Tomković, s ciljem da dokaže umiješanost Podgoričanina Marija Miloševića u ovaj zločin, predao transkripte Skaj komunikacije, koji svjedoče kako pripadnici kavačkog klana pronalaze lažne svjedoke da bi se ovaj optuženi proglasio nevinim.

S druge strane i odbrana Miloševića je došla do transkripta komunikacije, ali suprotstavljenog škaljarskog klana, u kojima se govori o pokušaju da se namjeste dokazi koji će teretiti Miloševića za ubistvo. Tako je i počeo „rat“ komunikacija u ovom procesu.

Advokatica Miloševića Natalija Karadžić Perković 11. novembra prošle godine od suda zatražila je da se istraži ko je osoba koja pod šifrom ,,B20712“ putem Skaj aplikacije saopštava sagovorniku da će sve napraviti da njen klijent bude osuđen na 40 godina robije.

U toj komunikaciji između Miloša Đuričkovića i Milija Bajramovića preko Skaj komunikacije 6. marta 2020. godine se eksplicitno navodi: ,,Samo čekam suđenje da počne i kopam ga 40 godina samo ne spominji nikome“, ,,ma idu oni po 20 godina a mario 40“, ,,napraviću ja da je mario puca sve sam spremio ja“, „zabetoniraću ga“, ,,ma svi su zabetonirani“, ,,kraj je njima“, ,,neće ga kosti iznositi vidjećes“…

Postupajući tužilac Željko Tomković je nakon toga kontaktirao nadležne policijske organe od kojih je zatražio dostavljanje materijala koji se odnosi na optuženog Miloševića. Ali je dobio neočekivano. Sredinom decembra umjesto komunikacije Đuričkovića i Bajramovića dostavljene su mu komunikacije Marija Miloševića sa Slobodanom Kašćelanom iz perioda od početka decembra 2020. godine do sredine februara 2021. godine. U tim kominukacijama, a koje su javno objavljene, njih dvojica dogovaraju obezbjeđivanje lažnih svjedoka i lažnog alibija za Miloševića za dan kada je ubijen Đuričković. Tako Milošević saopštava Kašćelanu plan da pred sudom tvrdi da je u vrijeme ubistva Đuričkovića bio na Kosovu.

Ono što ovaj slučaj čini specifičnim je to da je, prema istoj komunikaciji, Milošević u čitavu priču oko sređivanja alibija uključio i svoju advokaticu Nataliju Karadžić Perković.

Iz prepiske proizilazi da je advokatica Karadžić Perković početkom februara 2021. godine išla u Prištinu gdje se susrela sa Miloševićevim kosovskim advokatom Arsimom Bilalijem, pripadnikom kavačkog klana Srđanom Juriševićem i lažnim svjedocima.

Poslovi za račun klijenta, sudeći prema komunikaciji, tu se ne završavaju. Advokatica preko Skaj aplikacije javlja da su lažni svjedoci i kolega advokata Bilalija prošli testiranje i da su spremni pred sudom da tvrde da su spornog dana bili sa Miloševićem. Na sugestiju advokatice Karadžić Perković, Milošević i Kašćelan obezbjeđuju i dokaze koji bi sudu potvdili da je večerao u jednom hotelu na Kosovu.

– Važno da se sve odradi perfektno, jer Viši sud može da traži službenim putem da se sve to provjeri – kaže u jednoj od poruka advokatica Karadžić Perković, koju su prenijeli mediji.

Reakcije na objavljene komunikacije, očekivano, bile su ekspresne, pa je tako Osnovno tužilaštvo saopštilo da će utvrđivati da li je u radnjama advokatice i drugih lica koja se pominju u Skaj komunikaciji vezano za dogovor oko obezbjeđivanja lažnog alibija Mariju Miloševiću, ostvareno obilježje nekog od krivičnih djela koja su u nadležnosti tog tužilaštva.

Skaj komunikacija dostavljena je i Advokatskoj komori Crne Gore na ocjenu da li je advokatica Karadžić Perković prilikom obavljanja predmetnih komunikacija postupala u skladu sa Zakonom o advokaturi, drugim zakonskim propisima, Kodeksom profesionalne etike advokata i Statutom Advokatske komore, odnosno da li ima osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv nje zbog teže povrede dužnosti advokata.

Advokatica Karadžić Perković na prošlom ročištu kažnjena je sa 1.000 eura jer se bez obrazloženja nije pojavila. Njen klijent Milošević nije prihvatio da ga po zamjeni brani advokat Srđan Lješković pa je sudija Veljko Radovanović odložio suđenje i sljedeće ročište zakazao za 23. januar.

Optužnica je u ovom predmetu nekoliko puta vraćana na dopunu istrage, a dokazi tužilaštva prihvaćeni su tek nakon nepune četiri godine od počinjenog zločina. Prvom optužnicom u kojoj je Milošević ,,samo“ bio zadužen za kupovinu automobila korišćenog u napadu, a hice ispalio Igor Mašanović, izmijenjena je nakon što je Milorad Radulović poslije tri i po godine od događaja, 12. marta 2020. godine, otišao u tužilaštvo i promijenio prvobitni iskaz koji je, sa nekim izmjenama, ponovio i pred sudom krajem oktobra prošle godine.

Radulović je pred sudom označio Miloševića za direktnog izvršioca ubistva Đuričkovića dok je Mašanović, kako je kazao, vozio automobil iz kojeg je pucano. Ustvrdio je da u autu nije vidio optuženog Vukana Vujačića, ali se na kraju suđenja ipak pridružio krivičnom gonjenju i protiv njega.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SPOMENIK AMFILOHIJU RADOVIĆU U KOLAŠINU: Ekspresno ispunjeno obećanje Demokrata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bivši ministar prosvjete Milutin Stijepović je u ime Vlade u Beranama svojevremno praktično poklonio 11 stanova funkcionerima DPS-a. Stanovi su dodijeljeni u „zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine pod povoljnim uslovima“. To se može vidjeti iz Izvještaja o radu Komisije za preispitivanje zakonitosti postupka raspodjele kadrovskih stanova, do kog je Monitor došao

 

Bivši ministar prosvjete Milutin Stijepović je u ime Vlade Crne Gore u Beranama svojevremno praktično poklonio 11 stanova funkcionerima Demokratske partije socijalista, prije nego je ta partija izgubila vlast u ovom sjevernom gradu prije devet godina.

Po kojim kriterijumima i kako, ni poslije toliko godina nema odgovora, iako se predmet već sedam godina nalazi u Specijalnom državnom tužilaštvu. Ti stanovi su, zapravo, dodijeljeni u „zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine pod povoljnim uslovima“.

To se može vidjeti iz Izvještaja o radu Komisije za preispitivanje zakonitosti postupka raspodjele kadrovskih stanova i stanova za službenike i namještenike, koji je sačinjen još u oktobru 2015. godine, do kojeg je Monitor  došao.

Komisiju je formirala Skupština opštine Berane  pola godine ranije, nakon što su nove lokalne vlasti, tadašnja koalicija Zdravo Berane (SNP, DF), izrekle optužbe da je raspodjelom stanova u Beranama upravljala organizovana kriminalna grupa.

Izgrađeno je i podijeljeno ukupno stotinu dvadeset stanova, ali su u fokusu istraživanja bili posebno kadrovski stanovi, njih oko pedeset, kao i jedanaest stanova koje je je dodijelio Stijepović.

Na zahtjev tadašnjeg predsjednika Vuke Golubovića (DPS), Vlada je donijela Odluku i Rješenja o dodjeli stanova u zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine po povoljnim uslovima za 11 osoba.

„Sa razlogom se pitamo na osnovu kojih kriterijuma je donijeta Odluka o dodjeli stanova ovim licima, kada znamo da većina ima riješeno stambeno pitanje i da većina radi u organima gdje su lična primanja velika”, piše u tom izvještaju.

Objašnjeno je da se zahtjevi za rješavanje stambenih pitanja odnose na 11 zaposlenih u organima državne uprave, oblasti prosvjete, zdravstva i organima lokalne samouprave i koja zbog profesionalnog i stručnog angažmana predstavljaju neophodan kadar za funkcionisanje relevantnih službi u ovoj opštini.

,,Ako su stanovi dodijeljeni zaposlenim licima postavlja se pitanje, zašto je Vladin stan pripao penzioneru, kao i pojedinim licima koja ne predstavljaju neophodan kadar za funkcionisanje relevantnih službi u Opštini? Кao što smo i naveli Vlada dodjeljuje stanove u zakup na neodređeno vrijeme sa pravom kupovine po povoljnim uslovima. Da su uslovi za kupovinu i više nego povoljni govori nam i podatak lica koje je ovaj stan kupilo, a što možemo zaključiti iz notarskog zapisa u kojem se konstatuje da je realna cijena stana od 63 m2 40.950,00 € i koja se po raznim osnovama (radni staž, starost objekta) umanjuje za 32.760,00 €, zatim po osnovu jednokratne uplate umanjuje se vrijednost 15%, te na kraju kupoprodajna cijena ovakvog stana je 6.961,00 eura”, navodi se u izvještaju Komisije.

Prema saznanjima do kojih je došao Monitor i ostali korisnici stanova  u učinili isto, ali se ne zna da li su kasnije te stanove preprodali i u čijem su sada vlasništvu. Komisja koja je ispitivala zakonitost raspodjele nailazila je tokom rada na raznorazne prepreke. Čak ni u upravnici ulaza na kojima se ti stanovi nalaze, nijesu dostavili odgovor ko sada stanuje u tim stanovima.

,,Od većine smo dobijali odgovore, osim od CFSSI kojem smo uporno tražili sa preko 10 poslatih dopisa i više urgencija projektnu dokumentaciju i inicijalni ugovor koji je zaključen između Opštine Berane i CFSSI. Međutim, do sačinjavanja ovog Izvještaja, odgovore nismo dobili, što navodi na sumnju da CFSSI krije dokumenta. Sa istim zahtjevom u kojem traži projektnu dokumentaciju, Кomisija se obratila izvođaču radova d.o.o MD Momo, međutim, odgovoreno nam je da je projektna dokumentacija vraćena CFSSI i da oni istu ne posjeduju. Na našu urgenciju da nam dostavi broj akta pod kojim je predata projektna dokumentacija, CFSSI nam nije dostavio odgovor. U susret nam nije izašao ni notar  Harun Adrović od kojeg smo tražili Ugovore zaključene između službenika i namještenika, kao i kadrova koji su po skupštinskim odlukama dobili stanove. Gospodin Harun Adrović nam je poslao dopis dana 28. 05. 2015. godine, u kojem nas je obavijestio da su svi Ugovori predati Opštini Berane. U Opštini se ne nalazi nijedan od traženih Ugovora. Zahtjev, a kasnije i urgenciju, poslali smo upravniku zgrade Park 7 lamele B, da nam dostavi spisak stanara,  na koje isti nije odgovarao. Obratili smo se zahtjevom EPCG AD Nikšić – Direkciji za ljudske resurse da nam dostave spisak korisnika njihovih usluga u zgradi Park 7 lamele B i C, od kojih nismo dobili odgovor”, piše između ostalog u izvještaju.

Komisija je naknadano uspjela da pronađe još pet stanova koji nijesu nigdje prikazani u raspodjeli, ali su tragovi o tome ostali u katastru. Nakon što je ovaj predmet proslijeđen Specijalnom državnom tužilaštvu prije sedam godina, jedino što se dogodilo do sada je to da su službenici tužilaštva izuzeli neke spise i  dokumentaciju. Od tada slučaj kupi prašinu.

Priča oko dodjele kadrovskih stanova u Beranama počela je 2011. godine, nakon što su na prigodnoj svečanosti direktor crnogorskog Fonda za stambeno solidarnu izgradnju Danilo Popović i sada bivši predsjednik Opštine Vuka Golubović uručili odabranim „kadrovima“ ključeve u novosagrađenim zgradama.

Prije toga, u julu 2009. godine, Golubović je kao tadašnji predsjednik Opštine, donio odluku o rješenju kadrovskih potreba.

U toj odluci je, između ostalog, precizirano da su zaposleni koji po osnovu kadrovskih potreba  riješe stambeno pitanje dužni da u Opštini Berane ostanu u radnom odnosu najmanje pet godina od dana dobijanja stana.

U Izvještaju Komisije konstatovano je, između ostalog, da su određena lica u međuvremenu prodala kadrovske stanove kupljene po povoljnim, odnosno subvencionisanim cijenama.

Opština Berane je obezbijedila i zemljište za izgradnju tri zgrade sa sto dvadeset stanova, kao i komunalnu insfrastrukturu. Opština se uz to radi subvencionisanja cijene kadrovskih stanova kreditno zadužila u visini od preko pola miliona eura i to na period od deset godina, sa kamatnom stopom od osam odsto.

U Izvještaju je još mnogo zanimljivih podataka. Tokom rada na tom Izvještaju, predsjednici komisije Vidi Ivanović (DF) prijećeno je, a ona i njena porodica doživljavali su razne neprijatnosti.

                                                  Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo