Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Milošević i Kadijević ga nagovarali na državni udar

Objavljeno prije

na

Niz prigodnih osvrta objavljenih u medijima od Triglava do Đevđelije povodom smrti Anta Markovića, pretežno su melanholične sinteze o stvarnim ili nerealno projektovanim „propuštenim šansama”, dok manjim djelom osvjetljavaju najdramatičnije momente iz životopisa posljednjeg premijera SFRJ. Marković je bio svjedok u procesu protiv Slobodana Miloševića pred Tribunalom u Hagu. On je 23. oktobra 2003. i 15. januara 2004. svjedočio na poziv haškoga tužilaštva. Tužilac Džefri Najs je napomenuo da je od 20. decembra 1991, datuma kada se Marković povukao sa premijerske dužnosti, izbjegavao ,,bilo kakve političke, javne komentare o pitanjima kojima se mi ovdje danas bavimo”.

Tokom ispitivanja, Marković je objasnio da je bio prvi predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) u Drugoj Jugoslaviji koji je imao „maksimalnu slobodu koja je moguća u takvim slučajevima za sastav vlade”. Ipak, za razliku od drugih republičkih čelnika, samo je Milošević istaknuo jedan specifičan kadrovski zahtjev. Tražio je da savezni ministar unutrašnjih poslova bude Petar Gračanin, general u penziji, prethodni načelnik Generalštaba, potom predsjednik Predsjedništva SR Srbije za koga se znalo da mu je pomogao u obračunu sa Ivanom Stambolićem.

Marković je dugo oklijevao, no na kraju je Gračanin postao ministar. Zahtjev Miloševića je objasnio njegovom željom da kontroliše jugoslovensku obavještajnu službu. Nakon premišljanja, prihvata Gračanina, pa je dobio podršku svih poslanika Skupštine SFRJ 16. marta 1989. i krajem te godine je usvojen njegov reformski program. Postignuti su vrtoglavi rezultati: između ostalog, suzbijena je inflacija od par hiljada odsto, devizne rezerve su se popele na oko 11 milijardi dolara, snažno je promovisan privatni sektor…

Tokom svjedočenja u Hagu, prema transkriptima, Marković je objasnio kako je Miloševića upoznao 1986. ili 1987. godine, tokom posjete srpskog rukovodstva Hrvatskoj. Njihov naredni kontakt je bio nakon 8. sjednice CK SK Srbije (septembra 1987), na kojoj je Milošević porazio konkurenta u srpskoj partiji Ivana Stambolića. Naime, Milošević je nazvao Markovića i zamolio ga da pronađe mjesto za Stambolića u Jugoslovenskoj banci za međunarodnu ekonomsku saradnju, saveznoj ustanovi sa sjedištem u Beogradu.

„Pošto sam vrlo cijenio Stambolića i pošto sam znao da će njemu opstanak u Srbiji biti u najmanju ruku gorak, da ne kažem skoro nemoguć, prihvatio sam i pomogao da on dođe na mjesto predsjednika te banke”, kazao je Marković. No, nešto kasnije, Milošević nastoji da ukloni Stambolića sa te pozicije ali ga u tome sprječava Marković, tada kao savezni premijer. Milošević se zbog toga naljutio i dolazi do višemjesečnog prekida njihove direktne komunikacije.

U jesen 1990. ipak su imali „neoficijelni razgovor” na kojem mu Milošević nudi ukidanje Predsjedništva SFRJ i promociju u jugoslovenskoga predsjednika! Marković je tvrdio kako mu je Milošević kazao: „Bilo bi najbolje da idemo na promjene Ustava. Da se makne Predsjedništvo, koje je potpuno nesposobno i koje zapravo blokira rad u zemlji, da se umjesto Predsjedništva predvidi u Ustavu predsjednik. I evo, ja Ti predlažem, ako se slažeš s tim, da mi to obojica radimo. Mi smo spremni da te kandidiramo za predsjednika”. Njegova reakcija na Miloševićevu ponudu je bila: „Ja sam naravno mahnuo rukom, ne smatrajući to uopće ozbiljnom stvari”.

U martu 1991. Marković dobija informaciju o povjerljivom sastanku Miloševića i Franja Tuđmana u Karađorđevu, rezidencijalnom objektu u Vojvodini. Tema sastanka, ispričao je Marković, bila je podjela BiH, ali i njegova smjena „jer sam im smetao u realizaciji takve podjele”. Potom je Marković sa Miloševićem i Tuđmanom o svemu tome odvojeno razgovarao.

„Rezultat tih razgovora je bio taj da su i jedan i drugi potvrdili da su se dogovorili o podijeli BiH. Pri tome, Milošević je to vrlo brzo rekao. Tuđmanu je trebalo mnogo duže da to prizna, da kaže da su se oko toga sporazumjeli”, ispričao je Marković.

U to vrijeme, Marković ima najbolje odnose sa Alijom Izetbegovićem i Kirom Gligorovim, liderima BiH i Makedonije. Tokom ispitivanja u Hagu, Marković je ispričao kako ga jula 1991. Izetbegović obavještava da posjeduje tajno snimljene razgovore Miloševića i Radovana Karadžića „iz kojih je evidentno da se naoružavaju srpske paravojne jedinice u BiH”. Naime, Milošević i Karadžić pominju plan kodnog imena RAM; zatim konkretna imena generala JNA u BiH koji će Karadžićevoj partiji izdati određene količine naoružanja i lokacije na koje treba poslati ljudstvo.

Taj i druge snimke Markoviću u Beograd donosi Alija Delimustafić, bosanski ministar policije. Nakon što ih je preslušao u svom kabinetu, Marković želi snimke da emituje na sjednici SIV-a, no Delimustafić s tim nije saglasan. Marković ipak izvještava SIV o sadržini razgovora Miloševića i Karadžića (snimci su kasnije postali dokazni materijal Tribunala).

Član Markovićeve vlade je bio general Veljko Kadijević, ministar odbrane. Marković na njega nema gotovo nikakvog uticaja, jer JNA nije po Ustavu odgovarala premijeru, već Predsjedništvu SFRJ. O odnosima Miloševića i Kadijevića, Marković je kazao:

„Još prije mog dolaska na tu poziciju u Beograd, Milošević i Kadijević su imali dobru komunikaciju. I zajedno su išli na godišnje odmore kod Dubrovnika. Moram priznati da sam dosta kasnije saznao da je Kadijević predlagao tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije (Raifu) Dizdareviću Miloševića kao mandatara za sastav nove vlade”.

Međutim, Kadijević se, navodno, obratio Markoviću da upravo on, kao premijer – uz potporu JNA – postane šef države! „Početak prvog mjeseca 1991. godine. Kadijević je došao k meni. Oni u Generalštabu bi proveli akciju – pošto su u to vrijeme jedinice JNA bile po cijeloj Jugoslaviji. Razradili su program ili projekt po kojem bi se pohapsilo rukovodstvo Hrvatske na čelu s Tuđmanom i rukovodstvo Slovenije na čelu s (Milanom) Kučanom. Naravno, ako bi se opirali, onda bi se znalo šta bi se dogodilo. Pošto Kadijević nije mogao dobiti suglasnost u Predsjedništvu, on je pokušao ići drugim putem. Da li bi se ja usaglasio da oni to naprave a pošto će oni to napraviti mimo i bez Predsjedništva. I tada će, zapravo, smijeniti Predsjedništvo da ja, oni bi to podržali, pored toga što sam predsjednik Vlade, najstariji funkcioner na nivou federacije – preuzmem i Predsjedništvo države. On je izvukao neke papire na kojima je počeo to pokazivati. Ja sam mu rekao, zamolio sam ga, da to ne pokazuje. I pitao sam ga: ‘Dobro, slušaj, Ti ovim izgleda misliš riješiti jugoslavensku krizu’. On kaže: ‘Da’. ‘Dobro, a Ti si tu sada imenovao Kučana, imenovao si Tuđmana. A gdje Ti je Milošević?’ On je na to skočio i rekao: ‘Milošević je jedini ko se bori za Jugoslaviju. Uostalom, ko bi stajao uopće iza ovoga svega kad ne bi bilo njega”’!

Nekoliko mjeseci kasnije, Marković pokušava da smijeni Kadijevića. Za novog jugoslovenskog ministra odbrane planira generala Antona Tusa, komandanta ratnog vazduhoplovstva JNA (koji je 21. septembra 1991. postao prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske). Za smjenu Kadijevića treba mu podrška poslanika Savezne skupštine iz Hrvatske i Slovenije, jer je prethodno obezbijedio podršku iz BiH, Makedonije i djelimično Srbije. No, rukovodstva Hrvatske i Slovenije nijesu zainteresovana. Još ranije su povukla svoje poslanike, već su bili održani referendumi o nezavisnosti i otpočeli su razdruživanja od SFRJ.

U jesen 1991. Marković pistustvuje sesijama Međunarodne konferencije o Jugoslaviji u Hagu. Sa Miloševićem i Tuđmanom tada razgovara i o bombardovanju Dubrovnika. O tome je svjedočio:

„Prvo sam razgovarao s Miloševićem i rekao mu: ‘Zar ne vidiš šta se događa… posebno u Dubrovniku. Kako uopće možeš dopustiti da se bombardira Dubrovnik’… Milošević je na to rekao:’Opa’, kaže, ‘šta misliš, pa ko bi lud uopće bombardirao Dubrovnik’. Veli: ‘Dubrovnik se ne bombardira’… Na to sam onda zamolio Miloševića da idemo do Tuđmana, želeći da Tuđman potvrdi Miloševiću da je istina to što mu ja govorim da se bombardira Dubrovnik. Ja sam to ponovio, on je odgovorio na isti način da to nema veze, da ne može biti da se bombardira, jer da je to slučaj, on bi to znao. A Tuđman mi je na to mirno odgovorio: ‘Pa, eto, vidiš što Milošević kaže’. Znači, nije ništa rekao u korist intervencije protiv bombardiranja Dubrovnika… Tuđmanu baš nije bilo u interesu da se ne bombardira Dubrovnik… odgovaralo mu je to u smislu dobivanja argumenata za svoju emancipaciju, odnosno za odvajanje i priznavanje Hrvatske”.

Dvije-tri neđelje prije nego će trajno napuštiti Beograd imao je sastanak sa Miloševićem. „Ja sam tražio razgovor”, kazao je Ante Marković oktobra 2003. pred Tribunalom u Hagu. „U kabinetu gospodina Miloševića, bili smo tu sami, nije bio niko drugi. Ja sam rekao da dolazim da analiziram situaciju koja je strašna, dalje se produbljava kriza, rat sve više se rasplamsava, nema šanse da dođe do sporazuma. Rat u BiH je pred nama. Na to je gospodin Milošević pitao: ‘Kakav rat’, to je bila njegova uobičajena uzrečica, bez obzira što sam ja znao, jer sam preslušao taj razgovor negdje sredinom te iste godine, koji je vodio Milošević sa Karadžićem, iz koga je bilo evidentno da se naoružavaju i pripremaju. On je rekao: ,,Ma kakav rat, nema nikakvog rata niti će ga biti”’.

U Beogradu spavao s pištoljem pod jastukom

Posljednji mjeseci Markovićevog boravka u Beogradu krajem 1991. bili su prepuni izazova. O tome je pred Tribunalom rekao: „Za mene ti mjeseci su bili ne teški. Malo je reći teški, vrlo riskantni. Ja sam imao šofera koji je sa mnom došao iz Zagreba i koji me je vozio dok sam još bio u firmi Rade Končar i hrvatskim institucijama. I imao sam jednog čovjeka iz službe sigurnosti u kojeg sam bio 100 posto siguran. Sve ostale sam ja eliminirao. Nisam tražio, dapače, da me bilo ko čuva. U situaciji u kojoj sam bio najveća opasnost mi je mogla prijetiti od onih koji me čuvaju. To se u povijesti vrlo često događalo da, oni koji nekoga kao čuvaju, da ga oni i ubiju. Ja sam naravno, simbolički govoreći, mirnije spavao na taj način što sam i svoj vlastiti pištolj držao pod jastukom. Mada je to bila jedna potpuna iluzija, jer šta s tim ja mogu napraviti prema naoružanim ljudima koji bi me mogli likvidirati”.

Vladimir JOVANOVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

DRUŠTVO

ISTORIJSKI REVIZIONIZAM U CRNOJ GORI I REGIONU: Put u mrak 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Revizionizam je zahvatio Crnu Goru i region, a krila mu daje i uspon desnice širom Evrope.  Istoričari sa kojima je Monitor razgovarao su saglasni da se radi o opasnim procesima koji društvima brišu jasne moralne koordinate i otvaraju vrata mrakovima prošlosti

 

Istorijski revizionizam koji je zahvatio region, a kome krila daje i uspon desnice širom Evrope, sveprisutan je i u Crnoj Gori. Pod krinkom odavanja pošte nevinim žrtvama i osude zločina kojih je bilo na obje strane u Drugom svjetskom ratu, dio vlasti i velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve pokušavaju abolirati i glorifikovati ideologiju krvi i tla koja je donijela i ratove devedesetih.

,,Revizionističkih tendencija je bilo i za vrijeme socijalističke Crne Gore, međutim procesi koje sada gledamo su formulisani krajem 80-ih, a počeli svoje šire djelovanje 90-ih. Nekad intenzivnije, nekad agresivnije, u zavisnosti od političke situacije”, kaže za Monitor istoričar Miloš Vukanović.

Vukanović objašnjava da su dva ključna pravca djelovanja nenaučnog revizionizma u Crnoj Gori usmjerena na nasljeđu Drugog svjetskog rata, a drugi ka 90-im godinama XX vijeka. Te da oba imaju isti cilj, a to je revitalizaciju i normalizaciju ekstremističkih, prije svega srpskih nacionalističkih ideja.

,,One se dopunjuju sa širim i dugotrajnijim pokretom prosrpskih političkih i crkvenih struktura koje imaju za cilj da veći dio crnogorskog kulturnog nasljeđa asimiluju u što oni smatraju, srpsko nasljeđe. Paralelno, bujaju i revizionistički pokreti drugih zajednica u crnogorskom društvu ali oni niti imaju strukturu niti institucionalnu, crkvenu i regionalnu podršku poput prethodno navedenog”, navodi Vukanović.

Najslikovitiji je primjer podizanje spomenika četničkom komandantu i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću u Zaostru kod Berana.  Postavljanje spomenika je pokušano i prije dvije decenije, tada nije uspjelo. Sada je nakon otkrivanja spomenika u Gornjem Zaostru u prisustvu mitropolita budimljansko nikšićkog Metodija, spomenik sakriven u crkvi. Nadležni još nijesu oduzeli spomenik, iako se on smatra „predmetom izvršenja krivičnog djela“.

,,Istorijski revizionizam, koji treba odvojiti od revizije istorije na osnovu novih činjenica, pojavio se u Crnoj Gori tokom devedesetih godina. Nacionalistički elementi, po uzoru na region, pokušali su da crnogorskom društvu poražene snage u Drugom svjetskom ratu prikažu kao ‘dobre momke’, ali bez većih uspjeha. Tokom dvijehiljaditih, apologete četničkog pokreta dobile su polet u vidu izjednačavanja partizana i četnika u Srbiji, što se kod nas reflektovalo u bezuspješnim pokušajima da se podigne spomenik Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru. Dvadeset godina kasnije, nalazimo se u identičnoj situaciji, sa dvije bitne razlike. Prva je ta da se dio vlasti aktivno uključio u sprovođenju istorijskog revizionizma, a druga da je taj proces obuhvatio i događaje iz devedesetih godina”, navodi za Monitor istoričar Filip Kuzman.

Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića, vođe Ravnogorskog pokreta i pokušaj istog sa Milanom Nedićem, srpskim premijerom za vrijeme nacističke okupacije, upečatljivi su primjeri iz Srbije. Pored rehabilitacije četničkog pokreta u Srbiji se kao praksa ustalilo umanjivanje ratnih zločina iz ratova 90-ih, negiranje genocida u Srebrenici, prikazivanje Srbije kao isključive žrtve međunarodnih zavjera, te glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca.

U ovoj zemlji revizionizam je krenuo u intelektualnim krugovima tokom osamdesetih godina, kaže za Monitor istoričarka Dubravka Stojanović, ističući da je to bila psihološka priprema za rat.

Prvo je revidiran Prvi svjetski rat u romanima Dobrice Ćosića i u Knjizi o Milutinu, čime je ta najveća srpska vojna, politička i diplomatska pobjeda proglašena porazom jer je stvorena Jugoslavija, kaže Stojanović.

„Onda se krenulo na Drugi svjetski rat, pa je fokus sa partizanskih žrtava prebačen na srpske žrtve u NDH, a sa partizana polako na rehabilitaciju četništva. Polako je počela da se širi priča da su četnici žrtve takoreći globalne zavere, iznevereni od Britanaca izgubili rat. Time je u potpunosti ignorisana istorijska realnost u kojoj su oni bili kolaboracionisti od 1941. godine i oni koji su vršili strašne zločine nad Bošnjacma, Hrvatima i Srbima”, kaže istoričarka.

Tokom devedesetih Slobodan Milošević je dozvolio narativ o dva antifašistička pokreta, tada još uvijek oprezno jer mu je trebala podrška JNA za ratove. Nakon Miloševićevog pada, priča Stojanović, krenula je masovna rehabilitacija u kojoj su učestvovale sve grane vlasti.

,,Donet je u skupštini zakon o izjednačavanju dva pokreta,  sudski su četnici rehabilitovani, ukinuto je sve u javnom prostoru što se odnosilo na partizane (ulice, praznici, spomenici….). U udžbeniku istorije iz 2003. godine je opisano da su partizani kolaborirali i za sobom ostavljali pseća groblja, dok su četnici šamarali svoje protivnike. Draža MIhailović je prikazan kao onaj koji je voleo francusku književnost, a Tito kao notorni agent Kominterne. Od tad se na tome pažljivo radi, tako da na svim tim nosiocima sećanja sada se više ne ostavlja nikakva dilema da su četnici bili antifašisti, što je suprotno istorijskim činjenicama”, kaže istoričarka Stojanović.

Ustaški simboli i pokliči, romantizacija NDH, minimiziranje uloge ustaškog režima u genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima, su ono sa čim se suočava Hrvatska. Uz takav odnos prema Drugom svjetskom ratu, uslijedila je i minimizacije zločina nad srpskim civilima u ratu 90-ih.

Istoričar Dragan Markovina za Monitor kaže da je revizionizam u Hrvatskoj počeo od pojave Franje Tuđmana u politici, koji je svoju političku pobjedu gradio i na, između ostalog, relativizaciji stvarnosti ustaške države. Objašnjava da je to bilo vidljivo kroz Tuđmanovu famoznu izjavu o tome kako NDH nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz težnji Hrvata za nezavisnom državom.

,,Istina je i da je sam Tuđman, na sugestiju Slavka Goldsteina, napisao preambulu Ustava u kojoj je ustvrdio činjeničnu stvar, da je Republika Hrvatska, opet između ostalog, nastala i na odlukama ZAVNOH-a i protiv NDH, što dakle doslovno piše u Ustavu, te da je pravna nasljednica Socijalističke Republike Hrvatske. I u Hrvatskoj zapravo sve od tada živimo u onome što je Viktor Ivančić definirao kao uzgajanje antifašističkog ambijenta za konzumaciju fašizma. Hrvatska službeno obilježava Dan antifašističke borbe, koji je državni praznik, što nije spriječilo rušenje preko tri i po hiljade, odnosno polovice antifašističkih spomenika devedesetih, za što nitko nije odgovarao i pri čemu su rijetki obnovljeni zahvaljujući isključivo lokalnim inicijativama”, kaže Markovina.

Da lažiranje istorije ima posljedice navode naši sagovornici. Istoričarka Stojanović zaključuje ,,Tako smo stvorili društvo koje ne razlikuje fašizam od antifašizma i u kome je svako zlo moguće”.

Markovina smatra da se u Hrvatskoj ponovo događa val ustaštva, nakon onog koji je ovu zemlju zapljusnuo devedesetih. ,,S jedne strane je nestao strah iz antifašističkog dijela javnosti, koji je bio prisutan devedesetih i koja se sada snažno odupire ustašizaciji zemlje te doslovno tjera SDP i Možemo na ozbiljniju reakciju, dok s druge strane ustaštvo sve više ulazi u mainstream, uz prešutnu i ciničnu podršku Plenkovićeve Vlade. To je vidljivo i s Thompsonovim koncertom, kao i s tzv. Znanstvenim okruglim stolom koji se neki dan održao u Saboru i na kojem su zapravo otvoreni ustašofili jednostavno lagali i negirali egzistenciju logora smrti u Jasenovcu. Kako će stvar na koncu završiti teško je reći, ali da je društveni jaz nikad veći, jeste istina i da će daljnji razvoj bitno odrediti ishod budućih izbora, hoće. Ali su oni tek za dvije i po godine”, kaže Markovina.

U Crnoj Gori pored iskrivljavanja činjenica iz Drugog svjetskog rata, teče i ,,rasprava” o tome da li je nasilno ukidanje crnogorske države 1918. bio ,,čin ujedinjenja”. A sve to uz konstantno negiranje crnogorske nacije.

,,Put revizionizma naše društvo vodi u dalje podjele i ne pomaže da se dođe do društvenog konsenzusa oko događaja koji nas dijele. Razlog leži u tome što se revizionizam ne sprovodi sa ciljem da se otkriju nove istorijske činjenice, već da se prošlost prilagodi savremenim političkim tokovima i vladajućim elitama. Ali mnogo opasnije od ovoga je da se u društvu izbrišu jasne moralne koordinate i da nestane granica između fašizma i antifašizma. Time se stvara opasnost da nam se prošlost ponovi”, ističe Kuzman.

Vukanović smatra da revizionizam s kojim se mi danas suočavamo u Crnoj Gori, iako želi da ima ishode izmjene istorijske svijesti kompletnog društva, ima mnogo veća ograničenja u ljudskim i ideološkim kapacitetima. ,,Uslijed toga cilj kod klero-nacionalnog revizionizma koji je aktivan u crnogorskom, ali i u većem dijelu postkomunističkih društava, je jačanje političke struje ideologije koju sprovodi. Kao takav teži učvršćivanju narativa u jednom dijelu glasačkog tijela. Pored toga, nažalost, ima i određenu perfidniju ulogu. Ovakav revizionizam se koristi da kreira konfuziju i spriječi konstruktivnu raspravu u cilju postizanja društvenog konsenzusa. Zašto? Jer naučna i konstruktivna rasprava neminovno dovodi do urušavanja ekstremističkih teza, a samim tim i validnost te ideologije”.

Umjesto da se koncenzus postiže dijalogom i istinitim suočavanjem sa prošlošću, ovih dana gledamo da se zajedništvu teži kroz praksu traženja zajedničkog ,,neprijatelja” u vidu migranata. Danas oni a sjutra ko zna koji ,,drugi”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PLJEVALJSKA TOPLANA OPET RADI: Grijanje pa zdravlje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarstvo ekologije poništilo je rješenje Agencije za zaštitu životne sredine, pa je pljevaljska toplana ponovo u funkciji. Dok ekološki aktivisti upozoravaju na kršenje zakona i ugrožavanje zdravlja, iz  preduzeća “Grijanje” tvrde da je nastavak rada neophodan

 

 

Nakon višemjesečne pauze, kotlarnica u Skerlićevoj ulici ponovo je pokrenuta, a sa njom je i u Pljevljima zvanično počela sezona grijanja. Odluku o nastavku rada donijelo je Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, poništivši ranije rješenje Agencije za zaštitu životne sredine.

Stanari zgrade u Skerlićevoj ulici, u kojoj se nalazi kotlarnica, kao i ekološki aktivisti iz Pljevalja, taj objekat nazivaju najvećim zagađivačem u gradu. Oni tvrde da njegovo pokretanje predstavlja kršenje zakona i direktno ugrožavanje zdravlja građana.

S druge strane, iz preduzeća “Grijanje” tvrde da sistem mora ostati u funkciji kako bi se obezbijedio kontinuitet snabdijevanja korisnika toplotnom energijom, makar do potpune toplifikacije grada. Kažu da su kotlovi u lošem stanju, ali da je dio opreme zamijenjen, kao i da su prethodnih godina ugrađeni multicikloni i ventilatori dimnih gasova radi poboljšanja sagorijevanja i smanjenja zagađenja. Nadaju se da će buduća mjerenja Centra za ekotoksikološka ispitivanja (CETI) pokazati bolje rezultate.

Nakon što su analize CETI-ja krajem prošle godine potvrdile prekoračenje dozvoljenih koncentracija štetnih materija, ekološka inspekcija je 26. decembra zabranila rad preduzeću “Grijanje”. Poslije žalbe i urgencije preduzeća, izvršenje rješenja je privremeno odloženo, ali je zabrana rada ponovo stupila na snagu 15. maja ove godine.

“Grijanje” je uložilo žalbu na odluku Agencije za zaštitu životne sredine, kojom je 21. jula naloženo zatvaranje gradske kotlarnice, pa je “sudbina” tog postrojenja zavisila od Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, koje je sada dalo zeleno svjetlo.

Rješenjem Agencije naloženo je potpuno  obustavljanje proizvodnje i isporuke toplotne energije iz kotlarnice “zbog utvrđenog zagađenja životne sredine i prekoračenja dozvoljenih koncentracija štetnih materija u vazduhu i zemljištu”. U obrazloženju piše  da su mjerne jedinice Ministarstva ekologije utvrdile prisustvo praškastih materija, ugljen-monoksida i arsena u količinama koje značajno prelaze propisane granice tolerancije. Ekološki inspektor je zaključio da dalji rad kotlarnice predstavlja neposrednu opasnost po zdravlje ljudi i životnu sredinu.

Pljevlja su jedina opština u Crnoj Gori koja ima sistem daljinskog grijanja, a kojim se zagrijava 34.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Iz “Grijanja” su tokom zabrane rada poručivali da bi zatvaranjem kotlarnice preduzeće izgubilo svrhu postojanja, jer korisnicima ne mogu ponuditi alternativni vid grijanja. U posljednje dvije godine, navode, potrošnju uglja smanjili su sa 2.400 na 1.500 tona zahvaljujući investicijama u kotlarnicu i sekundarnu mrežu. Opština i država uložile su stotine hiljada eura u modernizaciju sistema, od zamjene instalacija do ugradnje ventilatora dimnih gasova koji poboljšavaju sagorijevanje i smanjuju emisije.

Iz tog preduzeća su Monitoru kazali da “kotlarnica nije glavni zagađivač u Pljevljima”, podsjećajući da je najveće zagađenje PM10 česticama zabilježeno 31. decembra prošle godine, u periodu kada kotlarnica nije radila. U “Grijanju” napominju i da bi zatvaranje kotlarnice ugrozilo projekat toplifikacije grada, koji je proglašen projektom od javnog interesa. Prva faza radova trebalo je da bude završena u septembru, a Opština je do sada sprovela 99 odsto eksproprijacije zemljišta u vrijednosti od 200.000 eura.

Stanari zgrade u Skerlićevoj ulici ne odustaju od zahtjeva da se gradska kotlarnica trajno zatvori. Na sjednici skupštine stanara, održanoj sredinom jula, svi prisutni jednoglasno su potpisali zahtjev za zabranu njenog rada, navodeći da ih dim i isparenja iz postrojenja godinama izlažu ozbiljnom zdravstvenom riziku.

U peticiji, koja je upućena lokalnim i državnim institucijama, objasnili su da postrojenje, čija je snaga šest megavata, ne može biti tretirano kao kotlarnica, već kao toplana, što, kako tvrde, povlači potpuno drugačije zakonske obaveze i nadzorne mjere.

“Godinama živimo pod stalnim oblacima dima i neprijatnog mirisa. Među nama ima oboljelih od respiratornih i kardiovaskularnih bolesti, pa čak i slučajeva karcinoma. Naša djeca spavaju iznad kotlova. Dosta je više obećanja. Ako država ne reaguje, mi ćemo sami blokirati rad”, kazali su predstavnici vlasnika stanova u zgradi koju dijele sa kotlarnicom.Podršku im već dugo pružaju i ekološki aktivisti iz Pljevalja, koji upozoravaju da je ponovni rad protivzakonit, jer se time krši pravosnažna odluka ekološke inspekcije o zabrani rada.

Iz Ekološkog društva “Breznica” tvrde da je rješenje ekološke inspekcije iz decembra prošle godine i dalje pravosnažno i na snazi. Ukidanje rješenja Agencije za zaštitu životne sredine iz jula ove godine, kažu u toj NVO, nema nikakav uticaj na odluku ekološkog inspektora, čija se zakonska obaveza mora poštovati.

“Ne radi se o kotlarnici, već o gradskoj toplani instalisane snage preko šest megavata, koja je jedan od najvećih zagađivača vazduha u Pljevljima. Toplana je puštena u rad protivzakonito, uprkos dokazima o prekoračenju koncentracija opasnih materija poput arsena, ugljen-monoksida i PM čestica, što je potvrdio i CETI. Umjesto da bude zatvorena i da se utvrdi odgovornost, tom objektu je omogućeno dalje zagađivanje i trovanje građana, uz prećutnu saglasnost institucija koje bi morale da štite zdravlje građana, a ne političke ili poslovne interese. Među njima su Ministarstvo ekologije, Institut za javno zdravlje i Ministarstvo zdravlja”, kazali su Monitoru u “Breznici”.

Objašnjavaju da je odlaganje izvršenja rješenja ekološke inspekcije bilo nezakonito, a produžavanje roka do 15. maja 2025. godine samo je odložilo suočavanje sa činjenicom da je rad toplane i dalje zabranjen i da nastavak njenog rada predstavlja grubo kršenje zakonskih propisa. Podsjećaju i da mišljenje stanara zgrade u Skerlićevoj ulici nije uzeto u obzir.

“Građani koji koriste usluge grijanja iz Skerlićeve ulice imali su dovoljno vremena da obezbijede alternativne načine grijanja, te ne mogu za nedostatak grijanja kriviti ekološku inspekciju, već one koji su dužni da im obezbijede isporuku toplotne energije. Oštro osuđujemo nastavak rada gradske toplane i pozivamo nadležne institucije da hitno reaguju u skladu sa zakonom, sankcionišu odgovorne i obezbijede poštovanje rješenja ekološkog inspektora, kao i da građanima omoguće grijanje na besplatnu električnu energiju”, poručuju iz pljevaljske NVO.

Pljevaljska toplana  zagrijava  397 stanova i 72 poslovna prostora, ukupne površine 33.654 m². Veliki broj korisnika redovno izmiruje svoje obaveze prema DOO „Grijanje“. Cijena grijanja za stambene prostore iznosi 0,60 eura po metru kvadratnom, dok za poslovne prostore iznosi 1,92 eura po metru kvadratnom, bez PDV-a. Zbog toga mnogi građani izražavaju zabrinutost i nezadovoljstvo zbog mogućnosti da ostanu bez grijanja, iako uredno plaćaju ovu uslugu.

Zatvaranje kotlarnice dodatno komplikuje situaciju za zaposlene u preduzeću  „Grijanje“. Postrojenje trenutno zapošljava 33 radnika, od čega je 16 u administraciji, a 17 u proizvodnji, svi na neodređeno vrijeme. Prekid rada kotlarnice otvorio bi ozbiljna pitanja o njihovim radnim mjestima i sigurnosti zaposlenja, ali i o održavanju i funkcionisanju sistema grijanja u gradu.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ RTV PODGORICA: Afere vidljivije od programa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadležni organi su detektovali mnoge nepravilnosti u radu RTV Podgorica, dok njen direktor Vladimir Otašević ne pomaže svojim javnim istupima. Na ruku mu ne ide ni sve manja gledanost lokalnog javnog servisa, koji građani Podgorice plaćaju preko dva miliona eura godišnje

 

 

Radio-televizija Podgorica, nekadašna Gradska televizija, i njen generalni direktor Vladimir Otašević, sve su češće predmet medijskih priča.  Nadležni organi su detektovali mnoge nepravilnosti u radu televizije, dok Otašević ne pomaže svojim javnim istupima. Na ruku mu ne ide ni sve manja gledanost lokalnog javnog servisa, koji građani Podgorice plaćaju preko dva miliona eura godišnje.

Državna revizorska institucija (DRI) dala je uslovno mišljenje na godišnji finansijski izvještaj i negativno mišljenje na pravilnost poslovanja Gradske TV za 2024. godinu. Pored brojnih nepravilnosti, konstatovano je i da je Gradska TV angažovala lica po osnovu ugovora o djelu za obavljanje redovnih aktivnosti, dok za radna mjesta koja su popunjavana preuzimanjem od drugog poslodavca nije vršio javno oglašavanje, što nije u skladu sa Zakonom o radu.

„Revizijom je utvrđeno da Poreskoj upravi nije dostavljen finansijski izvještaj usvojen od strane Savjeta društva. Društvo nije vršilo rezervisanje za naknade i druge beneficije zaposlenih, kao ni rezervisanje za sudske postupke koji su u toku, što nije u skladu sa zahtjevima MRS 19 – primanja zaposlenih. Društvo nije vodilo odvojeno računovodstvo za pružanje javnih usluga od obavljenih komercijalnih audio-vizuelnih usluga, što nije u skladu sa Zakonom o audiovizuelnim medijskim uslugama“, saopšteno je iz Državne revizorske institucije.

Nakon revizorskog izvještaja, objavljenog u junu, Inspekcija rada je nedavno utvrdila da su urednici u RTV Podgorica Milan Sekulović i Nemanja Lacman nezakonito zapošljeni i poništen im je ugovor o radu. Riječ je o dva ključna Otaševićeva čovjeka i prepoznatljiva lica rebrendirane televizije. Sekulović je ugovorom preuzet iz dnevne novine Dan, dok je Lacman na isti način doveden iz TV Adria, dva privatna medija. Prema nalazu inspekcije, nije dozvoljeno preuzimanje iz privatnih sektora na taj način, već samo putem Javnog oglasa.

Lacman i Sekulović su u zajedničkom saopštenju pojasnili da je odgovornost za propuste na sistemu, a ne na njima, kako su pojedini političari, mediji i korisnici društvenih mreža pokušali da im imputiraju, naveli su.  Pojasnili su da je proceduralni propust napravila pravna služba, ne novinari koji su svoj posao obavljali časno. „Iako je to svima poznato, teret odgovornosti prebačen je na nas, što smatramo nepravednim i neprofesionalnim“, saopštili su.

Otaševićevu  pažnju su ovim povodom više zaokupili opozicioni poltičari i mediji koji su prenijeli vijest, dok je krivicu svalio na tamo neku RTV Podgorica. Sebe i svoju odgovornost minimalizovao je opravdanjem da je „neko ko je 15 godina radio u privatnom sektoru i ko nije pravnik“.

„Do proceduralne greške je nažalost došlo jer u trenucima njihovog zapošljavanja RTV Podgorica nije imala oformljenu ni pravnu, a ni kadrovsku službu, koje su mogle da provjere detaljno regulativu i ukažu na sve potencijalne problematične situacije. Zašto četiri godine od osnivanja lokanog javnog emitera niko nije formirao te službe to je pitanje za bivši menadžment i bivšu upravu Glavnog grada Podgorice“, napisao je u svom reagovanju.

Nesmotrene izjave i reagovanja direktora RTV Podgorica nisu prvi put izazvali pažnju javnosti. Predstavnici Sindikata medija Radomir Kračković i Marijana Camović-Veličković podnijeli su Osnovnom sudu u Podgorici tužbu protiv Otaševića naglasivši da tužbu podnose u lično ime. Tužba je podnijeta radi povrede prava ličnosti zbog, kako su saopštili, netačnih navoda koje je Otašević tokom ljeta iznosio u svojim reagovanjima.

Portal Gradski.me je 18. juna 2025. godine objavio tekst sa naslovom „Otašević: Kračković i Camović tražili da prećutim nezakonito točenje goriva i pozive na fizičke obračune u prostorijama Gradske TV“, u kojem je preneseno reagovanje Otaševića. Kračković i Camović-Veličković su u tužbi naveli da su u tim reagovanju iznijete brojne netačne, lažne i tendenciozne činjenične konstatacije, uključujući navodni nedopušteni pritisak koji su tužioci vršili na sud, kao i navode da su tužioci djelovali antisindikalno, na način što su tražili otkaze za zaposlene u medijima.

„Cilj nam je da se utvrdi istina, pa ako smo tražili otkaze za zaposlene u medijima – neka se to dokaže, a ako ipak to nijesmo radili – da sud odredi pravednu kaznu za onoga ko širi neistine bez straha za posljedice koje će uslijediti zbog takvog ponašanja“, poručili su rukovodioci Sindikata medija.

„I umjesto da se po hitnom postupku rašćera taj koloplet koji donosi samo debakl, poraz i fijasko — gradska vlast tu televiziju naziva Sorbonom i sprema se da im za sledeću sezonu poveća budžet na 3. 300 000 eura, da ih nagradi za nesposobnost, javašluk, neodgovornost, da ih nagradi za 0.54 odsto gledanosti“, napisao je na svom profilu kolumnista  Duško Kovačević. „Njega neko drži unutra ka’ pecivo, zajedno sa još gorim uredništvom. DPS nije skup konkrektnih ljudi, nego model razmišljanja i djelanja koji još uvijek živi, nažalost“, nastavio je Kovačević o direktoru RTV Podgorica.

Otašević je ispod ovog komentara odgovorio da Kovačević laže i objelodanio njihovu privatnu prepisku koja nema mnogo veze sa temom posta o sunovratu televizije.

Ostaje, međutim, činjenica da RTV Podgorica, ili Gradska TV, nema vidljiv program, dok su afere, nepravilnosti, nezakonitosti i nesnalaženje ključnih ljudi jasno viljivi.

 

Otašević bio nezakoniti VD direktor

Imenovanje Vladimira Otaševića za vršioca dužnosti direktora RTV Podgorica krajem decembra 2023. bilo je nezakonito.

Osnovni sud u Podgorici poništio je odluku o imenovanju v. d. direktora po tužbi kandidatkinje Dubravke Perović. Međutim, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se izvrši ponovni izbor v. d. u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, jer je u međuvremenu Otašević izabran za izvršnog direktora u punom mandatu.

Krajnji zaključak suda je da Savjet RTV Podgorica nije pravilno vrednovao prijavu Dubravke Perović i da odluka o imenovanju Otaševića za v. d. direktora, kao i postupak koji je tome prethodio, sadrže i procesne nepravilnosti i neutemeljenost u propisima, pa je iz tih razloga treba poništiti.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo