Niz prigodnih osvrta objavljenih u medijima od Triglava do Đevđelije povodom smrti Anta Markovića, pretežno su melanholične sinteze o stvarnim ili nerealno projektovanim „propuštenim šansama”, dok manjim djelom osvjetljavaju najdramatičnije momente iz životopisa posljednjeg premijera SFRJ. Marković je bio svjedok u procesu protiv Slobodana Miloševića pred Tribunalom u Hagu. On je 23. oktobra 2003. i 15. januara 2004. svjedočio na poziv haškoga tužilaštva. Tužilac Džefri Najs je napomenuo da je od 20. decembra 1991, datuma kada se Marković povukao sa premijerske dužnosti, izbjegavao ,,bilo kakve političke, javne komentare o pitanjima kojima se mi ovdje danas bavimo”.
Tokom ispitivanja, Marković je objasnio da je bio prvi predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) u Drugoj Jugoslaviji koji je imao „maksimalnu slobodu koja je moguća u takvim slučajevima za sastav vlade”. Ipak, za razliku od drugih republičkih čelnika, samo je Milošević istaknuo jedan specifičan kadrovski zahtjev. Tražio je da savezni ministar unutrašnjih poslova bude Petar Gračanin, general u penziji, prethodni načelnik Generalštaba, potom predsjednik Predsjedništva SR Srbije za koga se znalo da mu je pomogao u obračunu sa Ivanom Stambolićem.
Marković je dugo oklijevao, no na kraju je Gračanin postao ministar. Zahtjev Miloševića je objasnio njegovom željom da kontroliše jugoslovensku obavještajnu službu. Nakon premišljanja, prihvata Gračanina, pa je dobio podršku svih poslanika Skupštine SFRJ 16. marta 1989. i krajem te godine je usvojen njegov reformski program. Postignuti su vrtoglavi rezultati: između ostalog, suzbijena je inflacija od par hiljada odsto, devizne rezerve su se popele na oko 11 milijardi dolara, snažno je promovisan privatni sektor…
Tokom svjedočenja u Hagu, prema transkriptima, Marković je objasnio kako je Miloševića upoznao 1986. ili 1987. godine, tokom posjete srpskog rukovodstva Hrvatskoj. Njihov naredni kontakt je bio nakon 8. sjednice CK SK Srbije (septembra 1987), na kojoj je Milošević porazio konkurenta u srpskoj partiji Ivana Stambolića. Naime, Milošević je nazvao Markovića i zamolio ga da pronađe mjesto za Stambolića u Jugoslovenskoj banci za međunarodnu ekonomsku saradnju, saveznoj ustanovi sa sjedištem u Beogradu.
„Pošto sam vrlo cijenio Stambolića i pošto sam znao da će njemu opstanak u Srbiji biti u najmanju ruku gorak, da ne kažem skoro nemoguć, prihvatio sam i pomogao da on dođe na mjesto predsjednika te banke”, kazao je Marković. No, nešto kasnije, Milošević nastoji da ukloni Stambolića sa te pozicije ali ga u tome sprječava Marković, tada kao savezni premijer. Milošević se zbog toga naljutio i dolazi do višemjesečnog prekida njihove direktne komunikacije.
U jesen 1990. ipak su imali „neoficijelni razgovor” na kojem mu Milošević nudi ukidanje Predsjedništva SFRJ i promociju u jugoslovenskoga predsjednika! Marković je tvrdio kako mu je Milošević kazao: „Bilo bi najbolje da idemo na promjene Ustava. Da se makne Predsjedništvo, koje je potpuno nesposobno i koje zapravo blokira rad u zemlji, da se umjesto Predsjedništva predvidi u Ustavu predsjednik. I evo, ja Ti predlažem, ako se slažeš s tim, da mi to obojica radimo. Mi smo spremni da te kandidiramo za predsjednika”. Njegova reakcija na Miloševićevu ponudu je bila: „Ja sam naravno mahnuo rukom, ne smatrajući to uopće ozbiljnom stvari”.
U martu 1991. Marković dobija informaciju o povjerljivom sastanku Miloševića i Franja Tuđmana u Karađorđevu, rezidencijalnom objektu u Vojvodini. Tema sastanka, ispričao je Marković, bila je podjela BiH, ali i njegova smjena „jer sam im smetao u realizaciji takve podjele”. Potom je Marković sa Miloševićem i Tuđmanom o svemu tome odvojeno razgovarao.
„Rezultat tih razgovora je bio taj da su i jedan i drugi potvrdili da su se dogovorili o podijeli BiH. Pri tome, Milošević je to vrlo brzo rekao. Tuđmanu je trebalo mnogo duže da to prizna, da kaže da su se oko toga sporazumjeli”, ispričao je Marković.
U to vrijeme, Marković ima najbolje odnose sa Alijom Izetbegovićem i Kirom Gligorovim, liderima BiH i Makedonije. Tokom ispitivanja u Hagu, Marković je ispričao kako ga jula 1991. Izetbegović obavještava da posjeduje tajno snimljene razgovore Miloševića i Radovana Karadžića „iz kojih je evidentno da se naoružavaju srpske paravojne jedinice u BiH”. Naime, Milošević i Karadžić pominju plan kodnog imena RAM; zatim konkretna imena generala JNA u BiH koji će Karadžićevoj partiji izdati određene količine naoružanja i lokacije na koje treba poslati ljudstvo.
Taj i druge snimke Markoviću u Beograd donosi Alija Delimustafić, bosanski ministar policije. Nakon što ih je preslušao u svom kabinetu, Marković želi snimke da emituje na sjednici SIV-a, no Delimustafić s tim nije saglasan. Marković ipak izvještava SIV o sadržini razgovora Miloševića i Karadžića (snimci su kasnije postali dokazni materijal Tribunala).
Član Markovićeve vlade je bio general Veljko Kadijević, ministar odbrane. Marković na njega nema gotovo nikakvog uticaja, jer JNA nije po Ustavu odgovarala premijeru, već Predsjedništvu SFRJ. O odnosima Miloševića i Kadijevića, Marković je kazao:
„Još prije mog dolaska na tu poziciju u Beograd, Milošević i Kadijević su imali dobru komunikaciju. I zajedno su išli na godišnje odmore kod Dubrovnika. Moram priznati da sam dosta kasnije saznao da je Kadijević predlagao tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije (Raifu) Dizdareviću Miloševića kao mandatara za sastav nove vlade”.
Međutim, Kadijević se, navodno, obratio Markoviću da upravo on, kao premijer – uz potporu JNA – postane šef države! „Početak prvog mjeseca 1991. godine. Kadijević je došao k meni. Oni u Generalštabu bi proveli akciju – pošto su u to vrijeme jedinice JNA bile po cijeloj Jugoslaviji. Razradili su program ili projekt po kojem bi se pohapsilo rukovodstvo Hrvatske na čelu s Tuđmanom i rukovodstvo Slovenije na čelu s (Milanom) Kučanom. Naravno, ako bi se opirali, onda bi se znalo šta bi se dogodilo. Pošto Kadijević nije mogao dobiti suglasnost u Predsjedništvu, on je pokušao ići drugim putem. Da li bi se ja usaglasio da oni to naprave a pošto će oni to napraviti mimo i bez Predsjedništva. I tada će, zapravo, smijeniti Predsjedništvo da ja, oni bi to podržali, pored toga što sam predsjednik Vlade, najstariji funkcioner na nivou federacije – preuzmem i Predsjedništvo države. On je izvukao neke papire na kojima je počeo to pokazivati. Ja sam mu rekao, zamolio sam ga, da to ne pokazuje. I pitao sam ga: ‘Dobro, slušaj, Ti ovim izgleda misliš riješiti jugoslavensku krizu’. On kaže: ‘Da’. ‘Dobro, a Ti si tu sada imenovao Kučana, imenovao si Tuđmana. A gdje Ti je Milošević?’ On je na to skočio i rekao: ‘Milošević je jedini ko se bori za Jugoslaviju. Uostalom, ko bi stajao uopće iza ovoga svega kad ne bi bilo njega”’!
Nekoliko mjeseci kasnije, Marković pokušava da smijeni Kadijevića. Za novog jugoslovenskog ministra odbrane planira generala Antona Tusa, komandanta ratnog vazduhoplovstva JNA (koji je 21. septembra 1991. postao prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske). Za smjenu Kadijevića treba mu podrška poslanika Savezne skupštine iz Hrvatske i Slovenije, jer je prethodno obezbijedio podršku iz BiH, Makedonije i djelimično Srbije. No, rukovodstva Hrvatske i Slovenije nijesu zainteresovana. Još ranije su povukla svoje poslanike, već su bili održani referendumi o nezavisnosti i otpočeli su razdruživanja od SFRJ.
U jesen 1991. Marković pistustvuje sesijama Međunarodne konferencije o Jugoslaviji u Hagu. Sa Miloševićem i Tuđmanom tada razgovara i o bombardovanju Dubrovnika. O tome je svjedočio:
„Prvo sam razgovarao s Miloševićem i rekao mu: ‘Zar ne vidiš šta se događa… posebno u Dubrovniku. Kako uopće možeš dopustiti da se bombardira Dubrovnik’… Milošević je na to rekao:’Opa’, kaže, ‘šta misliš, pa ko bi lud uopće bombardirao Dubrovnik’. Veli: ‘Dubrovnik se ne bombardira’… Na to sam onda zamolio Miloševića da idemo do Tuđmana, želeći da Tuđman potvrdi Miloševiću da je istina to što mu ja govorim da se bombardira Dubrovnik. Ja sam to ponovio, on je odgovorio na isti način da to nema veze, da ne može biti da se bombardira, jer da je to slučaj, on bi to znao. A Tuđman mi je na to mirno odgovorio: ‘Pa, eto, vidiš što Milošević kaže’. Znači, nije ništa rekao u korist intervencije protiv bombardiranja Dubrovnika… Tuđmanu baš nije bilo u interesu da se ne bombardira Dubrovnik… odgovaralo mu je to u smislu dobivanja argumenata za svoju emancipaciju, odnosno za odvajanje i priznavanje Hrvatske”.
Dvije-tri neđelje prije nego će trajno napuštiti Beograd imao je sastanak sa Miloševićem. „Ja sam tražio razgovor”, kazao je Ante Marković oktobra 2003. pred Tribunalom u Hagu. „U kabinetu gospodina Miloševića, bili smo tu sami, nije bio niko drugi. Ja sam rekao da dolazim da analiziram situaciju koja je strašna, dalje se produbljava kriza, rat sve više se rasplamsava, nema šanse da dođe do sporazuma. Rat u BiH je pred nama. Na to je gospodin Milošević pitao: ‘Kakav rat’, to je bila njegova uobičajena uzrečica, bez obzira što sam ja znao, jer sam preslušao taj razgovor negdje sredinom te iste godine, koji je vodio Milošević sa Karadžićem, iz koga je bilo evidentno da se naoružavaju i pripremaju. On je rekao: ,,Ma kakav rat, nema nikakvog rata niti će ga biti”’.
U Beogradu spavao s pištoljem pod jastukom
Posljednji mjeseci Markovićevog boravka u Beogradu krajem 1991. bili su prepuni izazova. O tome je pred Tribunalom rekao: „Za mene ti mjeseci su bili ne teški. Malo je reći teški, vrlo riskantni. Ja sam imao šofera koji je sa mnom došao iz Zagreba i koji me je vozio dok sam još bio u firmi Rade Končar i hrvatskim institucijama. I imao sam jednog čovjeka iz službe sigurnosti u kojeg sam bio 100 posto siguran. Sve ostale sam ja eliminirao. Nisam tražio, dapače, da me bilo ko čuva. U situaciji u kojoj sam bio najveća opasnost mi je mogla prijetiti od onih koji me čuvaju. To se u povijesti vrlo često događalo da, oni koji nekoga kao čuvaju, da ga oni i ubiju. Ja sam naravno, simbolički govoreći, mirnije spavao na taj način što sam i svoj vlastiti pištolj držao pod jastukom. Mada je to bila jedna potpuna iluzija, jer šta s tim ja mogu napraviti prema naoružanim ljudima koji bi me mogli likvidirati”.
Vladimir JOVANOVIĆ
(Nastavlja se)
Izdvojeno3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH6 dana
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice