Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Milošević i Kadijević ga nagovarali na državni udar

Objavljeno prije

na

Niz prigodnih osvrta objavljenih u medijima od Triglava do Đevđelije povodom smrti Anta Markovića, pretežno su melanholične sinteze o stvarnim ili nerealno projektovanim „propuštenim šansama”, dok manjim djelom osvjetljavaju najdramatičnije momente iz životopisa posljednjeg premijera SFRJ. Marković je bio svjedok u procesu protiv Slobodana Miloševića pred Tribunalom u Hagu. On je 23. oktobra 2003. i 15. januara 2004. svjedočio na poziv haškoga tužilaštva. Tužilac Džefri Najs je napomenuo da je od 20. decembra 1991, datuma kada se Marković povukao sa premijerske dužnosti, izbjegavao ,,bilo kakve političke, javne komentare o pitanjima kojima se mi ovdje danas bavimo”.

Tokom ispitivanja, Marković je objasnio da je bio prvi predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) u Drugoj Jugoslaviji koji je imao „maksimalnu slobodu koja je moguća u takvim slučajevima za sastav vlade”. Ipak, za razliku od drugih republičkih čelnika, samo je Milošević istaknuo jedan specifičan kadrovski zahtjev. Tražio je da savezni ministar unutrašnjih poslova bude Petar Gračanin, general u penziji, prethodni načelnik Generalštaba, potom predsjednik Predsjedništva SR Srbije za koga se znalo da mu je pomogao u obračunu sa Ivanom Stambolićem.

Marković je dugo oklijevao, no na kraju je Gračanin postao ministar. Zahtjev Miloševića je objasnio njegovom željom da kontroliše jugoslovensku obavještajnu službu. Nakon premišljanja, prihvata Gračanina, pa je dobio podršku svih poslanika Skupštine SFRJ 16. marta 1989. i krajem te godine je usvojen njegov reformski program. Postignuti su vrtoglavi rezultati: između ostalog, suzbijena je inflacija od par hiljada odsto, devizne rezerve su se popele na oko 11 milijardi dolara, snažno je promovisan privatni sektor…

Tokom svjedočenja u Hagu, prema transkriptima, Marković je objasnio kako je Miloševića upoznao 1986. ili 1987. godine, tokom posjete srpskog rukovodstva Hrvatskoj. Njihov naredni kontakt je bio nakon 8. sjednice CK SK Srbije (septembra 1987), na kojoj je Milošević porazio konkurenta u srpskoj partiji Ivana Stambolića. Naime, Milošević je nazvao Markovića i zamolio ga da pronađe mjesto za Stambolića u Jugoslovenskoj banci za međunarodnu ekonomsku saradnju, saveznoj ustanovi sa sjedištem u Beogradu.

„Pošto sam vrlo cijenio Stambolića i pošto sam znao da će njemu opstanak u Srbiji biti u najmanju ruku gorak, da ne kažem skoro nemoguć, prihvatio sam i pomogao da on dođe na mjesto predsjednika te banke”, kazao je Marković. No, nešto kasnije, Milošević nastoji da ukloni Stambolića sa te pozicije ali ga u tome sprječava Marković, tada kao savezni premijer. Milošević se zbog toga naljutio i dolazi do višemjesečnog prekida njihove direktne komunikacije.

U jesen 1990. ipak su imali „neoficijelni razgovor” na kojem mu Milošević nudi ukidanje Predsjedništva SFRJ i promociju u jugoslovenskoga predsjednika! Marković je tvrdio kako mu je Milošević kazao: „Bilo bi najbolje da idemo na promjene Ustava. Da se makne Predsjedništvo, koje je potpuno nesposobno i koje zapravo blokira rad u zemlji, da se umjesto Predsjedništva predvidi u Ustavu predsjednik. I evo, ja Ti predlažem, ako se slažeš s tim, da mi to obojica radimo. Mi smo spremni da te kandidiramo za predsjednika”. Njegova reakcija na Miloševićevu ponudu je bila: „Ja sam naravno mahnuo rukom, ne smatrajući to uopće ozbiljnom stvari”.

U martu 1991. Marković dobija informaciju o povjerljivom sastanku Miloševića i Franja Tuđmana u Karađorđevu, rezidencijalnom objektu u Vojvodini. Tema sastanka, ispričao je Marković, bila je podjela BiH, ali i njegova smjena „jer sam im smetao u realizaciji takve podjele”. Potom je Marković sa Miloševićem i Tuđmanom o svemu tome odvojeno razgovarao.

„Rezultat tih razgovora je bio taj da su i jedan i drugi potvrdili da su se dogovorili o podijeli BiH. Pri tome, Milošević je to vrlo brzo rekao. Tuđmanu je trebalo mnogo duže da to prizna, da kaže da su se oko toga sporazumjeli”, ispričao je Marković.

U to vrijeme, Marković ima najbolje odnose sa Alijom Izetbegovićem i Kirom Gligorovim, liderima BiH i Makedonije. Tokom ispitivanja u Hagu, Marković je ispričao kako ga jula 1991. Izetbegović obavještava da posjeduje tajno snimljene razgovore Miloševića i Radovana Karadžića „iz kojih je evidentno da se naoružavaju srpske paravojne jedinice u BiH”. Naime, Milošević i Karadžić pominju plan kodnog imena RAM; zatim konkretna imena generala JNA u BiH koji će Karadžićevoj partiji izdati određene količine naoružanja i lokacije na koje treba poslati ljudstvo.

Taj i druge snimke Markoviću u Beograd donosi Alija Delimustafić, bosanski ministar policije. Nakon što ih je preslušao u svom kabinetu, Marković želi snimke da emituje na sjednici SIV-a, no Delimustafić s tim nije saglasan. Marković ipak izvještava SIV o sadržini razgovora Miloševića i Karadžića (snimci su kasnije postali dokazni materijal Tribunala).

Član Markovićeve vlade je bio general Veljko Kadijević, ministar odbrane. Marković na njega nema gotovo nikakvog uticaja, jer JNA nije po Ustavu odgovarala premijeru, već Predsjedništvu SFRJ. O odnosima Miloševića i Kadijevića, Marković je kazao:

„Još prije mog dolaska na tu poziciju u Beograd, Milošević i Kadijević su imali dobru komunikaciju. I zajedno su išli na godišnje odmore kod Dubrovnika. Moram priznati da sam dosta kasnije saznao da je Kadijević predlagao tadašnjem predsjedniku Predsjedništva Jugoslavije (Raifu) Dizdareviću Miloševića kao mandatara za sastav nove vlade”.

Međutim, Kadijević se, navodno, obratio Markoviću da upravo on, kao premijer – uz potporu JNA – postane šef države! „Početak prvog mjeseca 1991. godine. Kadijević je došao k meni. Oni u Generalštabu bi proveli akciju – pošto su u to vrijeme jedinice JNA bile po cijeloj Jugoslaviji. Razradili su program ili projekt po kojem bi se pohapsilo rukovodstvo Hrvatske na čelu s Tuđmanom i rukovodstvo Slovenije na čelu s (Milanom) Kučanom. Naravno, ako bi se opirali, onda bi se znalo šta bi se dogodilo. Pošto Kadijević nije mogao dobiti suglasnost u Predsjedništvu, on je pokušao ići drugim putem. Da li bi se ja usaglasio da oni to naprave a pošto će oni to napraviti mimo i bez Predsjedništva. I tada će, zapravo, smijeniti Predsjedništvo da ja, oni bi to podržali, pored toga što sam predsjednik Vlade, najstariji funkcioner na nivou federacije – preuzmem i Predsjedništvo države. On je izvukao neke papire na kojima je počeo to pokazivati. Ja sam mu rekao, zamolio sam ga, da to ne pokazuje. I pitao sam ga: ‘Dobro, slušaj, Ti ovim izgleda misliš riješiti jugoslavensku krizu’. On kaže: ‘Da’. ‘Dobro, a Ti si tu sada imenovao Kučana, imenovao si Tuđmana. A gdje Ti je Milošević?’ On je na to skočio i rekao: ‘Milošević je jedini ko se bori za Jugoslaviju. Uostalom, ko bi stajao uopće iza ovoga svega kad ne bi bilo njega”’!

Nekoliko mjeseci kasnije, Marković pokušava da smijeni Kadijevića. Za novog jugoslovenskog ministra odbrane planira generala Antona Tusa, komandanta ratnog vazduhoplovstva JNA (koji je 21. septembra 1991. postao prvi načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske). Za smjenu Kadijevića treba mu podrška poslanika Savezne skupštine iz Hrvatske i Slovenije, jer je prethodno obezbijedio podršku iz BiH, Makedonije i djelimično Srbije. No, rukovodstva Hrvatske i Slovenije nijesu zainteresovana. Još ranije su povukla svoje poslanike, već su bili održani referendumi o nezavisnosti i otpočeli su razdruživanja od SFRJ.

U jesen 1991. Marković pistustvuje sesijama Međunarodne konferencije o Jugoslaviji u Hagu. Sa Miloševićem i Tuđmanom tada razgovara i o bombardovanju Dubrovnika. O tome je svjedočio:

„Prvo sam razgovarao s Miloševićem i rekao mu: ‘Zar ne vidiš šta se događa… posebno u Dubrovniku. Kako uopće možeš dopustiti da se bombardira Dubrovnik'… Milošević je na to rekao:'Opa’, kaže, ‘šta misliš, pa ko bi lud uopće bombardirao Dubrovnik’. Veli: ‘Dubrovnik se ne bombardira'… Na to sam onda zamolio Miloševića da idemo do Tuđmana, želeći da Tuđman potvrdi Miloševiću da je istina to što mu ja govorim da se bombardira Dubrovnik. Ja sam to ponovio, on je odgovorio na isti način da to nema veze, da ne može biti da se bombardira, jer da je to slučaj, on bi to znao. A Tuđman mi je na to mirno odgovorio: ‘Pa, eto, vidiš što Milošević kaže’. Znači, nije ništa rekao u korist intervencije protiv bombardiranja Dubrovnika… Tuđmanu baš nije bilo u interesu da se ne bombardira Dubrovnik… odgovaralo mu je to u smislu dobivanja argumenata za svoju emancipaciju, odnosno za odvajanje i priznavanje Hrvatske”.

Dvije-tri neđelje prije nego će trajno napuštiti Beograd imao je sastanak sa Miloševićem. „Ja sam tražio razgovor”, kazao je Ante Marković oktobra 2003. pred Tribunalom u Hagu. „U kabinetu gospodina Miloševića, bili smo tu sami, nije bio niko drugi. Ja sam rekao da dolazim da analiziram situaciju koja je strašna, dalje se produbljava kriza, rat sve više se rasplamsava, nema šanse da dođe do sporazuma. Rat u BiH je pred nama. Na to je gospodin Milošević pitao: ‘Kakav rat’, to je bila njegova uobičajena uzrečica, bez obzira što sam ja znao, jer sam preslušao taj razgovor negdje sredinom te iste godine, koji je vodio Milošević sa Karadžićem, iz koga je bilo evidentno da se naoružavaju i pripremaju. On je rekao: ,,Ma kakav rat, nema nikakvog rata niti će ga biti”’.

U Beogradu spavao s pištoljem pod jastukom

Posljednji mjeseci Markovićevog boravka u Beogradu krajem 1991. bili su prepuni izazova. O tome je pred Tribunalom rekao: „Za mene ti mjeseci su bili ne teški. Malo je reći teški, vrlo riskantni. Ja sam imao šofera koji je sa mnom došao iz Zagreba i koji me je vozio dok sam još bio u firmi Rade Končar i hrvatskim institucijama. I imao sam jednog čovjeka iz službe sigurnosti u kojeg sam bio 100 posto siguran. Sve ostale sam ja eliminirao. Nisam tražio, dapače, da me bilo ko čuva. U situaciji u kojoj sam bio najveća opasnost mi je mogla prijetiti od onih koji me čuvaju. To se u povijesti vrlo često događalo da, oni koji nekoga kao čuvaju, da ga oni i ubiju. Ja sam naravno, simbolički govoreći, mirnije spavao na taj način što sam i svoj vlastiti pištolj držao pod jastukom. Mada je to bila jedna potpuna iluzija, jer šta s tim ja mogu napraviti prema naoružanim ljudima koji bi me mogli likvidirati”.

Vladimir JOVANOVIĆ
(Nastavlja se)

Komentari

DRUŠTVO

SVETI STEFAN U NEVOLJAMA: Radnicima prijete otkazima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možda se najgori scenario izbjegne u poslednjem trenutku. Predsjednik Mjesne zajednice Vlado Mitrović kazao je da zakupac nema smetnji da obavlja svoju djelatnost i da će se u MZ založiti da ne dođe do ugrožavanja poslovanja na način kako je organizovano do sada. To smatraju gestom dobre volje i dokazom da nisu protiv investitora

 

Nakon prve godine rada elitnih crnogorskih hotela pod imenom Aman Sveti Stefan, u maju 2014. godine, u tekstu američkog portala USA Today, naslovljenom „Za 1 posto iznad najboljih evropskih hotela“ Hotel Sveti Stefan našao se na listi 10 najboljih hotela u Evropi. Sa ekskluzivnom ponudom za „Jet set turiste“ Aman Sveti Stefan opisan je kao „igralište za ultra bogate u centru crnogorskog dijela jadranske obale“.

Sedam godina kasnije, uoči turističke sezone 2021. Aman resort, hotelski operater u projektu  višedecenijskog zakupa hotela Miločer i Sveti Stefan, najavljuje zatvaranje hotela i odlazak iz Crne Gore. Razlozi neočekivanog poteza Amana navodno su, nemogućnost da svojim gostima obezbijedi ekskluzivnost i mir, ugodan odmor daleko od očiju javnosti, nakon što mještani okolnih naselja, traže pristup manjem dijelu plaža kojima zakupac gazduje.

Zatvaranje hotela makar i na jednu turističku sezonu, najprije su na svojoj koži osjetili zaposleni radnici prema kojima se poslodavac, kompanija Adriatic properties, u vlasništvu grčkog biznismena Petrosa Statisa, ponio na krajnje ponižavajući i nehuman način. Oni koji su do juče opsluživali super bogate goste najpoznatijeg hotelskog brenda na svijetu, Aman resorta, ostavljeni su na cjedilu u jednom trenu. U toku jednog sata, koliko je 17. aprila trajao sastanak sa izvršnim direktorom firme, Goranom Bencunom, radnicima su saopšteni uslovi pod kojima mogu da odu iz firme ili da ostanu.

Usmeno im je saopšteno da su od tog dana na odmoru, da mogu da traže posao negdje drugo zbog čega se „Aman neće ljutiti“, da uzmu otpremnine ili prihvate nove uslove rada za ostanak u firmi.

Kompanija Adriatic properties zapošljava ukupno 100 radnika, od kojih jedan broj radi u administraciji, drugi u ugostiteljstvu, treću grupu čine sezonci. Na udaru su se našla 43 radnika iz ugostiteljstva, na poslovima kuvara, poslastičara, konobara, sobarica, koji imaju ugovore o stalnom zaposlenju i u hotelima Svetog Stefana rade dugi niz godina. Oni su dio grupe od 220 zaposlenih u HTP Budvanska rivijera i HTP Miločer, koje je zakupac preuzeo nakon zaključenja ugovora o zakupu. Najveći broj njih uzeli su tada povoljne otpremnine i napustili firmu.

Radnici navode podatak da za 14 godina trajanja zakupa Adriatic properties nije primio nijednog novog radnika u stalni radni odnos. Primali su samo sezonce sa kojima zaključuju ugovore o djelu i to najčešće na rok od dva mjeseca.

Priču oko zatvaranja hotela Sveti Stefan i Miločer zakupac koristi da se oslobodi ugostitelja preuzetih 2007. pod uslovima suprotnim Zakonu o radu. Njima su ponuđene otpremnine čiji je iznos u rasponu od 8-15.000 eura, koje mnogima nisu pirhvatljive, posebno radnicima sa dužim radnim stažom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

U TOKU DEVASTACIJA MAREZE: Žrtva opet zaštićeno područje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Insitucije, po ko zna koji put, rade ono što znaju najbolje – prebacuju odgovornost s jednih na druge

 

Ko ovih dana iz pravca Danilovgrada, glavnim nikšićkim putem krene ka Podgorici, na samom prilazu Marezi, sa lijeve strane, svjedočiće – masakru nad prirodom. Ogroman nasip od šuta i drugog građevinskog otpada zjapi nasred jednog od rijetkih zaštićenih područja kojima se glavni grad Crne Gore može pohvaliti. Opet, isplivava na vidjelo nemar nadležnih – putnu infrastrukturu razvijaju na uštrb životne sredine, prebacujući pri tom odgovornost s jednih na druge.

U julu prošle godine otpočeli su radovi na izgradnji dijela glavnog puta za Nikšić – od Podgorice do Danilovgrada. Vrijednost izgradnje 15 kilometara dugog bulevara je 24 miliona eura, a rok za izgradnju je dvije godine. Izvođač radova je podgorička firma Bemaks, poznata po tome da, nekako, dobije svaki ,,veliki posao”. Nelegalna deponija građevinskog otpada, vidljiva u blizini Mareze, posljedica je tih radova.

Mareza, inače glavno podgoričko vodoizvorište, kao ekološki nedjeljiva cjelina Parka prirode Dolina rijeke Zete, zaštićena je 2019. godine, kada je, na osnovu Studije zaštite i uspostavljanja zaštićenog prirodnog dobra dolina rijeke Zete, odlučeno da se dolina te rijeke proglasi za park prirode. Da je biodiverzitet Zete neprocjenjiv, pokazala su istraživanja u kojima je učestovalo 19 stručnjaka. Utvrđeno je da su glavni uzročnici ugrožavanja flore i faune tog područja: urbanizacija, neracionalna eksploatacija drveća i građevinskih materijala, požari, hemijski zagađivači i deponije.

,,Mareza i Lužnica su nakon izglasavanja u lokalnim parlamentima Danilovgrada i Podgorice, nakon što su prošle skupštinske odbore i uz punu podršku gradonačelnika Glavnog grada Ivana Vukovića i predsjednice Opštine Danilovgrad Zorice Kovačević, ušle u Park prirode Dolina rijeke Zete, kao jedna od najvrednijih cjelina. Plavne livade Mareze i Lužnice su stavljene u II zonu sa aktivnim režimom zaštite, gdje se mogu izvoditi samo intervencije u cilju restauracije, revitalizacije i ukupnog unaprijeđenja zaštićenog područja“, ističe Darko Saveljić, ornitolog i jedan od autora pomenute studije.

Prema njegovim riječima, studija zaštite je prepoznala proširenje puta od Podgorice do Danilovgrada kao važnu stavku razvoja zajednice, i jasno navela da nema prepreka realizaciji te investicije. ,,No, u II zoni zaštite izvođač radova je masakrirao plavne livade koje su od posebnog interesa, kako za Crnu Goru, tako i na nivou Evropske unije (EU), suprotno studiji zaštite i dokumentima vezanim za samu investiciju. Glavni grad je bio dužan da brine o teritoriji kojom upravlja, uključujući i zaštićena područja, zbog javnog dobra i interesa“, kaže Saveljić i napominje da je, prilikom procjene uticaja na životnu sredinu ove investicije, striktno navedeno da je, zbog biodiverziteta i ekskluzivnosti područja, zabranjeno odlaganje i deponovanje šuta na navedenim područjima.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

Štrajk advokata – preko 3.000 suđenja odloženo: Građani trpe, delinkventi i kriminalci izmiču pravdi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Advokatska komora Crne Gore i Ministarstvo finansija i socijalnog staranja započeli su pregovore o uslovima fiskalizacije, ali još ništa konkretno nije dogovoreno. Najviše ispaštaju građani, pogotovo socijalno ugroženi, koji ne mogu doći do besplatne pravne pomoći, koju im garantuje Ustav. Delinkventi i kriminalci koriste štrajk advokata kao „rupu u zakonu“

 

Nakon više od dvije sedmice štrajka crnogorskih advokata, konačno je počeo dijalog između Advokatske komore i Vlade Crne Gore. Advokati nijesu htjeli da fiskalizuju kase na isti način kao ostala preduzeća, dok su iz resornog Ministarstva finansija i socijalnog staranja bili uporni da svako mora platiti porez bez izuzetka. Poslije dvosedmičnog štrajka Vlada je uvidjela da pravosudni sistem ne može da izdrži obustavu rada advokata, što je podrazumijevalo nepristupanje suđenjima, ročištima, postupcima pred tužiocem i policijom.

Počeli su pregovori ali na sastanku ništa konkretno nije dogovoreno. Advokatska komora svoje predloge mora da formalizuje na skupštini tog tijela. Predsjednik Advokatske komore Zdravko Begović za Monitor kaže da je zadovoljan sastankom i da je riječ o pozitivnom iskoraku. „Advokatska komora će na skupštini odlučiti kako će ući u pregovore sa Vladom. Štrajk je i dalje na snazi i trajaće najvjerovatnije dok se ne ispuni naš osnovni zahtjev, da se Zakon o fiskalizaciji u ovakvom obliku ne primjenjuje na advokate”, istakao je Begović.

Iz resornog ministarstva su prilično šturo govorili o sastanku sa predstavnicima Advokatske komore. Oni su saopštili da su se njihovi stavovi „u najvećoj mjeri približili“, i da će raditi „na postizanju konkretnih dogovora koji će voditi ka prevazilaženju nastale situacije“.

Najviše ispaštaju građani, čija prava bi trebalo da štiti pravosudni sistem. Građani, pogotovo oni socijalno ugroženi, ne mogu doći do besplatne pravne pomoći, koju im garantuje Ustav. Delinkventi i kriminalci koriste štrajk advokata kao „rupu u zakonu“ i izmiču pravdi. Najsvježiji je primjer Nikšićanina Luke Krivokapića koji je osumnjičen da je usred bijela dana, pred svjedocima, u centru grada ubio sugrađanina. Da se na poziv dežurnog tužioca nije odazvala advokatica Mirjana Pajković i prihvatila da zastupa osumnjičenog, Krivokapiću ne bi mogao biti određen pritvor. Advokatska komora je, međutim, suspendovala Pajkovićevu zbog prekida štrajka i protiv nje pokrenuli disciplinski postupak. Nedavno je specijalni povratnik, počinilac porodičnog nasilja, pušten da se brani sa slobode, a isto se može dogoditi i sa specijalnim povratnikom u predmetu koji se vodi za krivično djelo silovanje, ukoliko se štrajk nastavi.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo