Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima
Na proljeće 2008. Vijesti su zajedno sa MDIF-om (MDLF je postao investicioni fond i riječ loan-zajam u nazivu zamijenio sa investment-investicija) pokrenule televizijski program za Podgoricu. Trebalo nam je godinu i po da uz podršku EU i SAD „ubijedimo” vlast da nam da frekvenciju za emitovanje izvan Podgorice. U međuvremenu, akumulirali su se veliki gubici, jer je televizija bila pripremljena, i brojem novinara i opremom, za veće tržište od grada Podgorice.
Početkom ljeta 2008. izvršili smo promjene u Monitoru. Milku Tadić smo imenovali za novog izvršnog direktora. Esad je produžio da bude glavni urednik. Ja sam zadržao zaduženje predsjednika odbora direktora, što je malo angažovanje u kompaniji kakva je Monitor. Narednih desetak godina Milka i Esad su održali Monitor u teškim finansijskim uslovima. Pomagala im je Milena Perović iz mlađe generacije, koju su pripremali za budućeg rukovodioca. Nakon što je Milka 2017. otišla da formira Centar za istraživačko novinarstvo, Milenu smo 2018, izabrali za direktoricu lista.
Početkom 2009. Nikola Koprivica mi je saopštio da želi da svoj udio u Anteni M proda Srećku Radonjiću, odnosno Darku Šukoviću. Po statutu, ja sam imao pravo preče kupovine, pa je bila potrebna moja saglasnost. Poučen Draškovim slučajem u Monitoru, nije mi bilo milo da Darko ima većinski paket. Razmišljao sam da li da kupim Nikoline udjele. Srećko me ubjeđivao da treba da dam saglasnost, jer sam drugima, navodno manje zaslužnim od Darka, omogućio da imaju vlasništvo u medijima. Budući da sam prema Srećku, ratnom drugu iz ustaničkih dana, imao vrlo prijateljska osjećanja, učinio sam mu na volju. Dokumenat kojim Darko postaje većinski vlasnik u radiju potpisao sam jednog ponedjeljka, na haubi automobila, na univerzitetskom parkingu. U sljedeći ponedjeljak vraćao sam se kući autom. Radio je, po navici, bio podešen na 87.6 MHZ. Čuo sam Darka kako „gine” u odbrani režima od kritičara. Ta „odbrana” traje do današnjeg dana. Jednom, džogirajući po Gorici, svratio sam u Antenu M. Posavjetovao sam očinski Darku da sačuva sebe kao novinara, jer jednom mora doći do demokratskih promjena u Crnoj Gori. Odgovorio mi je: „Profesore, izabrali ste pogrešnu stranu i to ćete morati da platite“. Kasnije, kada je sa vrhovnom državnom tužiteljkom Rankom Čarapić u svojim emisijama vršio pritisak na pravosuđe da uzme u obzir da su kriminalne radnje Milke&Bose i Miška&Željka po rangu odmah iza Šarićevog šverca kokaina, shvatio sam da je Darko (kad smo posljednji put razgovarali) već bio u središtu organizacije koja je pripremala moju „likvidaciju”.
Tokom vremena uvidio sam da je Srećko Radonjić postao moj „angažovani” prijatelj. Vjerujem da je to činio na način za koji je mislio da minimizira neprijateljstvo prema meni. Preuzimanje radija u korist režima svjesno je izveo. Kad je to postalo jasno, prijateljstvo više nije moglo da se održi.
Kad mu je propao pokušaj da preko Subotića i Hombaha preuzme Vijesti, Đukanović je koristio crnogorsku diplomatiju za napad na međunarodni ugled lista i osnivača. Prilikom jedne Željkove i moje posjete Ministarstvu spoljnih poslova u Berlinu, šef deska za Balkan dr Rajhel me pitao da li koristim medije da srušim Đukanovića i ja uzmem vlast u Crnoj Gori. Đukanović je sa istim sadržajem tražio zaštitu i od Soroša, budući da je Soroš bio jedan od vlasnika fondacije MDLF. Kad su mu ljudi iz MDLF-a rekli da Vijesti spadaju u jedan od nekoliko najuspješnijih medija od više desetina onih koje kreditiraju na raznim kontinentima, Soroš je tražio da
se osnuje međunarodna komisija koja će ispitati da li ja zloupotrebljavam Vijesti i Monitor zbog političkih ambicija. Četiri pravna stručnjaka za medijske poslove iz SAD, Kanade, Švedske i Južne Afrike, došla su u Crnu Goru da ispitaju moj „slučaj”. Na kraju svoje misije, sreli su se i sa mnom. Pitali su me zašto se ne bavim partijskom politikom, jer bi bilo korisno da zemlja u tranziciji ima političara s kredibilitetom koji ja uživam. Odgovorio sam da je na Balkanu najkraći način da izgubiš kredibilitet da uzmeš da se baviš partijskom politikom. Kao potvrdu da je to stara balkanska karakteristika, podsjetio sam na Sokratove riječi u Odbrani: „Onaj koji se istinski bori za pravdu, ulaska u partije mora se odreći“. Nijedna fondacija ili strani partner nije prestao da sarađuje sa Monitorom i Vijestima.
Nakon neuspjeha akcije s diplomatijom, otpočela je organizovana hajka na „Miška i Željka” i moju porodicu, prožeta fizičkim napadima na novinare Vijesti i uništavnjem imovine kompanije. Najprije je glavni urednik Pobjede Srđan Kusovac 2010. godine napisao feljton od 43 nastavka u Pobjedi, pod naslovom: „Kako je u Crnoj Gori nastala medijska imperija”, sa puno laži i falsifikata. Zatim su on i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša podnijeli tužilaštvu krivičnu prijavu protiv moje sestre; učinila je navodno zloupotrebu, kad je CKB dvije i po godine ranije dala kredite osnivačima Vijesti, pomoću kojih smo spriječili Đukanovića i Subotića da preuzmu list. Režim je organizovao i medijski štab koji su činila bivša Monitorova pera: Draško Đuranović, Milorad Popović, Darko Šuković, Andrej Nikolaidis, Šeki Radončić, Marko Vešović, Milenko Perović i poznati beogradski stručnjak za medijsko spinovanje Beba Popović, koji je služio svaku vlast od Miloševića do Vučića i Đukanovića. Narednih šest i po godina „Miško i Željko” i „Milka i Bose” bili su predmet klevete pro Đukanovićevih medija: Pobjede, RTCG, Dnevnih novina, Antene M, Pinka, Informera, …, u više hiljada priloga. U Pinkovoj emisiji Minut dva po 12–16 puta dnevno. Jedan sestrić Milovana Đilasa rekao je da tako brutalna nije bila ni hajka na Đilasovu porodicu.
Šeki Radončić je ranije dobio nekoliko novinarskih nagrada za istraživanje o deportaciji bosanskohercegovačkih izbjeglica – muslimana 1991. godine. Inspektor MUP-a Slobodan Pejović mu je svjedočio da je akcijom upravljano iz Vlade Crne Gore. Kasnije je Šeki promijenio vizuru i inspektora Pejovića proglasio za glavnog krivca, da bi odbranio Đukanovića, koji je bio predsjednik vlade u to vrijeme. (I neizbježno odgovoran po liniji komandne odgovornosti za taj ratni zločin.) Monitor i Vijesti nijesu prihvatili žrtvovanje Pejovića radi odbrane Đukanovića. Hajka na mene i Željka proširena je 2012. i 2013. na istaknute autore Monitora i Vijesti koji nijesu prihvatili Šekijeve falsifikate o Pejoviću. Marko Vešović i Šeki objavili su knjigu Miško Kesedžija i njegove bize (2012). Mojim bizama nazvali su vodeće kritički orijentisane intelektualce našeg vremena: Balšu Brkovića, Šerba Rastodera, Milana Popovića, Milku Tadić, Milenu Perović, Esada Kočana, Željka Ivanovića. Mizogeni seksistički jezik upotrijebljen prema Milki i Mileni nije upamćen u istoriji patrijarhalne Crne Gore. Vešović je u knjizi napisao da ga je Šeki snabdijevao „informacijama”, a on sastavljao tekst. Imao je veliko iskustvo u blaćenju ljudi. Svojevremeno je po (plaćenoj) narudžbi napisao knjigu o akademiku SANU Miomiru Vukobratoviću, jednom od pionira humanoidne robotike, kojem je nekoliko inostranih univerziteta, među kojima i Moskovski univerzitet M. V. Lomonosov, dodijelio počasni doktorat, u znak priznanja za doprinos u poboljšanju života ljudi. O bosanskom akademiku Muhamedu (Tunju) Filipoviću (koji se bavio filozofijom i bosanskim i bošnjačkim nacionalnim pitanjem) i njegovom sinu Nenadu napisao je četiri knjige. Sve ove knjige, kao i knjiga o nama su zbirke lažljivih priča prožetih folklornim doskočicama, koje su iskazane prljavim jezikom. Vešović je nekad bio član Liberalnog saveza, čime je stekao popularnost u Crnoj Gori. Draško je to iskoristio i svojevremeno ga bio angažovao da u Monitoru piše protiv Slavka Perovića i LS. Bio sam i protiv toga što je Esad dopustio da Vešović neko vrijeme vodi polemiku sa Jevremom Brkovićem. Obojica prljavim jezikom, prvi u Monitoru, drugi u Crnogorskom književnom listu.
Drugu knjigu pod naslovom Anatomija jedne hajke (2013) pisao je samo Šeki, koristeći vještinu koju je naučio od Vešovića. Pošto je svjesno lagao, mene je uključivao u priču tako što je izmišljao konstrukcije po kojima sam ja autorima govorio šta treba da napišu. Novinare i druge autore nazivao je Perovićevim: bizama, poltronima, prodavcima laži i sl. Napao je na ovaj način na desetine autora koji nijesu odobrili njegovu metamorfozu. Šeki je i ranije pokazivao sklonost da se krivotvorenjem sveti. Kad su novinari „zaratili” oko vlasništva u Vijestima, lagao je da je bio registrovani osnivač Vijesti. Da mi se osveti što sam dokumentima potvrdio da izmišlja, počeo je da priča novu verziju o našem susretu sa šefom tajne službe Vukašinom Marašem. Trideset prvog decembra 2007. pisao sam mu: „Nema ni mjesec dana kako si rekao u sarajevskom tisku da si od mene primio svoje novinarsko načelo: istinu i samo istinu, ali nemoj nikada da ubiješ (perom), čak ni svoje neprijatelje. Sad se … ne držiš tog načela. … Kad je Rajo Vulikić došao da mi prenese molbu da se sretnem sa Marašem u vezi sa člankom koji ti pišeš, ja nijesam prihvatio sastanak u četiri oka, već došao kod tebe i urednika… Tako je došlo do mog i tvog susreta s njim. … Sad ti za trenutne potrebe …”. Odgovorio mi je: „Čuvao sam ti obraz koliko i ti meni. Takav sam, šta ću.” U knjigama 2012-2013 nije samo prepravljao stvarne događaje, već je izmišljao. Da bi stvorio utisak da o meni svjedoči na osnovu bliskih odnosa, napisao je da sam svog psa Artura zvao Arči, dok smo ga mi zvali Artuš(k)a (rusizam); da sam Vukašina Maraša oslovljavao intimno sa Vuče, dok ja nikad u životu nijesam s Marašem sjedio u istoj prostoriji, osim tada sa Šekijem, i oslovio ga sa vi ili vi komšija. Izmislio je da smo zajedno putovali u Makedoniju i Sloveniju i pripisao mi na desetine stvari koje nijesam ni rekao ni učinio.
(Nastaviće se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice