Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XLVIII): Beogradski sporazum

Objavljeno prije

4 godine

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

O zahtjevima međunarodne zajednice da se referendum odloži Đukanović je organizovao dva sastanka sa tzv. nezavisnim intelektualcima, na koje sam i ja bio pozvan. Na prvom nijesam mogao prisustvovati jer sam bio na jednonedjeljnom boravku u inostranstvu, ali sam se zadesio u Ljubljani kad se Đukanović vraćao iz Brisela sa sastanka sa komesarom Havijerom Solanom. Šef crnogorskog trgovačkog predstavništva u Sloveniji Branko Perović je organizovao moj i Đukanovićev susret radi razmjene mišljenja o zahtjevima Brisela. Sastanku su prisustvovali Branko Perović i Boro Krivokapić. Rekao sam Đukanoviću da razumijem situaciju u kojoj se nalazi, ali da mislim da se istorijske okolnosti u kojima Crna Gora ima mogućnost da obnovi nezavisnost neće ponovo pojaviti narednih pedeset godina. Da zbog toga ugovor koji će, po svoj prilici, pod pritiskom potpisati, mora predvidjeti pravo Crne Gore da u doglednoj budućnosti izađe iz državne zajednice i proglasi nezavisnost. Ako potpiše ugovor o odlaganju referenduma, ja ću ga odmah javno napasti jer mi independisti nećemo odustati od borbe za nezavisnost. Na drugom sastanku s intelektualcima u Vili Gorica bio sam još odlučniji. Rekao sam da mi ne znamo ono što on (Đukanović) zna, da li mora da podlegne pritisku kojem je izložen. (Imao sam u vidu informaciju koju su objavili neki mediji, da je jedno od sredstava pritiska na Đukanovića bila njegova kontroverzna prošlost.) Ako mora, njegova je dužnost da se povuče u korist nekog ko može da iskoristi rijetku istorijsku šansu za obnavljanje nezavisnosti Crne Gore.

Marko Špadijer je ustao u gospodarevu zaštitu. Kad sam kasnije pitao Iliju Vujoševića da li sam pretjerao, rekao mi je da je „to bilo na granici učtivosti”.
U Beogradu su 14. 03. 2002. Milo Đukanović (u svojstvu predsjednika) i Filip Vujanović (u svojstvu premijera) potpisali sporazum o formiranju državne zajednice – saveza država Srbije i Crne Gore. Državna zajednica je po tom ugovoru imala ingerencije koje obično imaju konfederacije država, ali je međunarodni subjektivitet imala samo državna zajednica. Državni ugovor je imao odredbu o preispitivanju, koja je predviđala pravo država članica da po isteku tri godine pokrenu postupak za istupanje iz državne zajednice. Sporazum je predvidio donošenje Ustavne povelje Državne zajednice, koja će riješiti pitanje da li će izbori za Skupštinu Državne zajednice biti neposredni na cijeloj njenoj teritoriji ili će svaka od dvije skupštine birati – delegirati predstavnike u Skupštini Državne zajednice. Drugim riječima, Ustavna povelja će odrediti mjeru federalizma
i konfederalizma u Državnoj zajednici.

Moj članak o Beogradskom sporazumu, naslovljen (po volji Draškovoj) sa Može i gore, Monitor je objavio kao uvodnik. U članku se osuđuje odlaganje referenduma: ,„Zbog neprimjerenog evropskog pritiska pod kojim je sklopljen srpsko-crnogorski ugovor, independisti bi odobrili odluku da se održi referendum, a odloži proglašenje nezavisnosti. Možda i kratkoročno odlaganje referenduma. Ali prihvatanje ustavnog aranžmana (umjesto neke vrste privremenog konfederalnog ugovora) … u trenutku kad je više od polovine biračkog tijela opredijeljeno za nezavisnost Crne Gore …”.

Skupština Crne Gore je na majskom zasijedanju tročetvrtinskom većinom ratifikovala Beogradski sporazum i 22. maja na predlog LSCG i NSCG izglasala nepovjerenje Vladi. Osim predlagača, za odluku je glasala i SDP, te SNP i SNS. Liberalni savez i koalicija Zajedno za Jugoslaviju su u susret vanrednim izborima izglasale izmjene Zakona o javnom informisanju i Zakona o predstavljanju podnosilaca izbornih lista. Na osnovu prvog imenovano je novo uredništvo javnog servisa, formirano na partijskom paritetu. Uredništvo je na osnovu drugog zakona, usvojilo pravila o ravnopravnosti partija pri predstavljanju na izborima. LS i koalicija su isticali da je prvi put od uvođenja višestranačja obezbijeđena ova ravnopravnost.

U julu su za 6. oktobar raspisani vanredni izbori, koji su 11. septembra pomjereni za 20. oktobar. Suverenisti su išli u dvije kolone: Koalicija za evropsku Crnu Goru i Liberalni savez; unionisti su formirali koaliciju Zajedno za promjene. LS je smatrao da se nakon usvajanja Beogradskog sporazuma mora promijeniti karakter borbe za nezavisnost. Najavio je da će LS ponovo biti „jezičak na vagi”, ali da preferira postizbornu koaliciju sa koalicijom Zajedno za promjene, da bi se umjesto vlasti „mafiokratske organizacije organizovanog kriminala” ostvarila demokratija i privredni razvoj. Independisti su se podijelili na one koji su vjerovali da će Đukanović, saglasno Beogradskom sporazumu, za tri godine dovesti Crnu Goru do nezavisnosti („država, pa demokratija”) i one koji daju prednost izbornoj ponudi Liberalnog saveza („demokratija, pa država”). Smatrajući da je Crnoj Gori za izgradnju demokratije nužno više generacija i da će demokratiju lakše graditi kao nezavisna država, u članku Manje zlo (11. 10. 2002) rekao sam: „Ni na jednim od šest izbora, od početka višestranačja 1990. godine, Crna Gora nije dobila vlast koja je odgovarala njenim istorijskim potrebama – proevropsku reformsku vladu” i da „se ponovo nalazi u prilici da bira najmanje zlo.” DPS se opirala reformama, da bi njeni vodeći ljudi mogli da iskoriste vlast da se obogate. „Koncentrisali su vlast i monopole u rukama malog broja ljudi i razvili zakonomjernu korupciju, koju takva vlast proizvodi”. „Odlaganje referenduma skinulo je sa njih auru kojom su se bili ogrnuli. Kad je uklonjen plašt stvaranja istorije, ostala je ogoljena interesna grupacija, koja je kočnica daljeg progresa Crne Gore.”

„Projugoslovenske – prosrpske partije u Crnoj Gori, nedavnim naimenovanjem ratnih huškača i aktivnih podržavalaca Miloševićevog zločina za urednike državnih medija, potvrdile su da se ne odriču svoje podrške ratu i zločinu, već ostaju na istim vrednosnim pozicijama na kojima su bile početkom devedesetih. Kod njih i njihovih simpatizera i dalje prevladava predgrađanska kolektivna svijest, ’u osnovi jedno poluvarvarsko stanje koje ne razumije opšti tok svijeta, niti za njega mari’. … Njihovo upravljanje Crnom Gorom neminovno bi značilo hod unatrag.”

„Do sredine devedesetih Liberalni savez je bio spiritus agens crnogorskog preporoda. Kad nije uspio da se razvije u političku snagu koja može da pobijedi na izborima, izgubio je strpljenje za mukotrpnu preobrazbu crnogorskog društva, pa to što radi u posljednje vrijeme više priliči revolucionarnoj nego liberalnoj partiji.” „Umjesto da bude katalizator promjena u DPS-u …, odlučio se za savez sa prosrpskim partijama za brzo rušenje DPS režima i uspostavljanje novog monopola. … To što su, po principu pariteta, liberali za urednike državnih medija prihvatili perjanice ratne propagande, pokazuje da koalicija Liberalnog saveza i prosrpskih partija mora, shodno fizičkoj nadmoći ovih drugih, ponijeti i njihov politički pečat i političku usmjerenost. l da zbog toga ova koalicija ne može da bude ta nužna proevropska reformska snaga, u nedostatku koje Crna Gora stoji na istorijskoj raskrsnici, nesposobna da zakorači već dvanaest godina. Naprotiv, taj savez vraća Crnu Goru na početak devedesetih, vrednosno, kulturno i politički.”

Iako sam dao prednost DPS-ovoj koaliciji kao najmanjem zlu, urednik nije želio da stane iza moje kritike DPS-a. Od osnivanja lista, moj članak je uvijek uziman za uvodnik, koji odražava stav redakcije. Ovog puta, Vojičić je odlučio da ga objavi sa nadnaslovom lični stav. Pritom je, u mom prisustvu, konsultovao Draška. Ovaj se saglasio sa njegovom odlukom, a ja ostao malo začuđen kako je Branko liberal stao na branik DPS-a.

Na izborima je pobijedila Koalicija Za evropsku Crnu Goru i osvojila 39 mandata. Koalicija Zajedno za promjene dobila je 30 mandata, a Liberalni savez četiri mandata.

U članku Guliver u zemlji savjetnika (1. 11. 2002) komentarisao sam rezultate izbora. „U koaliciji Za promjene se pitaju gdje su pogriješili? Odgovor je prost, ali oni nijesu u stanju da ga vide. … Promjene koje su potrebne Crnoj Gori u ovom vremenu – politički, ekonomski i kulturni razvoj – one može da ostvari politička snaga čija politika je anticrnogorstvo. Dio biračkog tijela koji ovo razumije stalno će rasti, a partije iz koalicije Za promjene slabiti dogod ne promijene svrhu svoga postojanja i njihov primarni politički cilj ne postane autentični interes Crne Gore. Jer, šansa da se korupcija smanji tokom približavanja Evropskoj uniji postoji, dok uprava u ime ciljeva koji se definišu izvan Crne Gore uvijek znači žrtvovanje njenog interesa.”

Liberali savez je bio ljut i svoje tradicionalne birače koji su na izborima glasali za Đukanovića okarakterisao kao one „kod kojih je prisutna hipernacionalna predrasuda”. Rekao sam da je „ulaskom u savez sa partijama jakog antidemokratskog naboja, Mali kabinet žrtvovao iliberalizam.” „Kako god zvali ovaj hibrid, razvoj društva na energiji ove kontroverze nije moguć. Rezultat politike Malog kabineta je gubitak vjerodostojnosti Liberalnog saveza i apsolutna vlast DPS-a. Liberalni pokret je pretrpio ozbiljnu štetu, a Liberalni savez osuđen da dugoročno bude partija od minornog značaja.”

Zaključio sam s opomenom: „Crna Gora – onaj neveliki dio „koji ju je posljednjih pet godina svojim glasovima provlačio između Scile i Haribde, na ovim izborima dala je vlast starom režimu da bi spriječila katastrofu koju bi donijela obnovljena velikosrpska vlast. Moglo bi se, međutim, dogoditi da je tako samo pripremljena druga katastrofa – da se glasovima biračkog tijela, koje ima procrnogorsku, proevropsku i demokratsku energiju, očuva nedemokratski režim, koji služi za produženje partijskog i ličnih monopola pripadnika vladajuće političke elite. I da prosrpske partije u skoroj budućnosti trijumfuju, kada se takva vlast sama od sebe uruši.”

Za sada, [u nedostatku jake demokratske opozicije] „crnogorska proevropska inteligencija (što god to značilo), nezavisni mediji (što god to značilo) i nevladine organizacije (što god to značilo) morali bi obavljati posao obuzdavanja i korekcije vlasti.”

Vojičiću i Đuranoviću se ponovo nije svidio moj kritički stav prema DPS-u, pa su mi i ovaj članak objavili kao lični stav.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXIII): Prva ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji

Objavljeno prije

20 sati

na

27 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Stane TOMAŠEVIĆ-ARNESEN – Politička komesarka, prva žena ambasadorka u poratnoj Jugoslaviji.

Zbog očeve službe, Stana se školovala i odrastala u raznim mjestima bivše Jugoslavije, a rat je zatekao kao učiteljicu u selu Vrulja, kod Pljevalja. Od samog početka rata bila u prvim borbenim redovima, preživjela je pakao Sutjeske, njemački desant na Drvar i bila prva žena koju je Tito postavio za komesarku. Borila se u bataljonu ,,Jovan Tomašević “, a potom u IV poleterskoj crnogorskoj brigadi. Bila je članica KPJ-a od jula 1941. godine, istaknuta politička radnica u partizanskim jedinicama i rukovodilac SKOJ-a i USAOJ-a. U Drvaru je prisustvovala Prvom kongresu USAOJ-a 1944. godine.

Stana je u mnogim stvarima bila prva i najbolja što potvrđuje i pismo jednog Staninog saborca upućeno njenoj majci koje je njen brat, diplomata i publicista Nebojša Bato Tomašević, objavio u svojoj knjizi ,,Orlov krš”: ,,Rodila si i podigla, Milice, žensko čeljade kakvo se do sada nije rađalo u Crnu Goru. Vazda je bilo hrabrijih i odvažnijih žena u sve ratove. Ali, Stana ti je pameću iznad mnogijeh umnijeh Crnogoraca… Kroz prizmu mladosti donosila je polet i zadovoljstvo, ali uvijek je nosila cijenu i muku stradanja. Oštra i pravična, Stana je bila neumorni i nesebični borac za ljudsko dostojanstvo…”

Zapamćena je fotografija ove jedinstvene žene, u partizanskoj uniformi, koju su engleski avioni sa lecima bačali u savezničkim državama, pozivajući omladinu Evrope da slijede njen primjer. Ti leci, sa osmjehom hrabrosti, prkosa i lakoće umiranja za ideale slobode, bačeni su i u Oslu, u Norveškoj. Zato su Stanu u ovoj zemlji, kada je postala ambasadorka, dočekali kao staru poznanicu.

Stana je bila simbol jugoslovenskog partizanskog antifašizma, kao i crnogorskog. Za njenu ličnost nema istorijske distance i zaborava, ona je i danas naša pouka i poruka, naša učiteljica, naš primjer i naše ogledalo, bila je drugarica i dama. Stana Tomašević-Arnesen je nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i drugih stranih i jugoslovenskih odlikovanja, među kojima i Ordena Bratstva i jedinstva prvog reda.

Filozofski fakultet je završila 1954. godine u Beogradu, đe je u poslijeratnom periodu obavljala brojne važne funkcije. Birana je za poslanicu u Saveznoj skupštini i predsjednicu Odbora za spoljnu politiku Vijeća naroda. Bila je načelnica za školstvo u Agitpropu CK KPJ-a od 1949. do 1958. godine, a od 1958. do 1963. godine je bila pomoćnica Saveznog sekretara za rad i radne odnose. Na toj funkciji zatekao je 1963. godine poziv Josipa Broza Tita da preuzme dužnost ambasadorke u Norveškoj. Kada je stupila na dužnost jugoslovenskog ambasadora u Oslu, u tamošnjim novinama objavljen je tekst sa naslovom ,,Dobro došli po drugi put u Norvešku”, kojim se aludiralo da su Norvežani već imali prilike da vide njen lik na letku iz 1944. godine. U pismu norveškog slikara Arnea Taraldsena, kaže se, između ostalog: ,,Veoma sam ponosan što je ambasador Jugoslavije u mojoj zemlji moj ratni drug, koji me je u danima zajedničke borbe protiv njemačkog okupatora inspirisao i u umjetničkom stvaralaštvu”. U Norveškoj se udala za uglednog norveškog sineastu, stekla je mnogobrojne prijatelje i zavidan ugled. Na mjestu ambasadorke u Norveškoj i na Islandu ostala je do 1967. godine, a od 1974. do 1978. godine je bila ambasadorka u Danskoj.

Stana Tomašević-Arnesen je umrla 1983. godine u Beogradu.

Dobrila OJDANIĆ – Bila je crnogorska narodna heroina.

Imala je samo 19 godina kada je pošla u partizane. Majka Stanojka kupila joj je pušku kragujevku koju je ponijela sa sobom. U beranskom kraju 1935. godine bio je uveliko organizovan politički rad s narodom, a naročito sa omladinom koja se oduševljavala komunističkim i revolucionarnim idejama koje je, iako maloljetna, Dobrila prihvatila sa ushićenjem. Odmah je počela da se bavi političkim radom i izvršava partijske zadatke, a 1939. godine postala je član KPJ-a, a samo nakon godinu dana i sekretar partijske ćelije u svom selu.

Hapšena je, maltretirana i mučena zbog revolucionarne aktivnosti, pa je morala preći i u ilegalu. Tokom Trinaestojulskog ustanka 1941. godine učestvuje u borbama za oslobođenje Berana i odbranu tada slobodne teritorije Gornjeg Polimlja. Dobrila je uvijek bila u prvim jurišnim redovima.

Stupa u beranski partizanski bataljon ,,Miloš Mališić” i učestvuje u svim borbama bataljona koje su vodili u Sandžaku i Potarju tokom 1941. i 1942. godine. Bila je ranjena tokom borbi u bici za Pljevlja. Naročito se istakla 1942. godine u borbama bataljona protiv četnika na Tari i oko Mojkovca. Te iste godine sa grupom komunista odlazi na Durmitor đe radi po zadatku Partije na pružanju pomoći partijskim organizacijama na tom terenu. Kada je formirana IV proleterska crnogorska udarna brigada, Dobrila je postala borac Petog bataljona, učestvovala je u borbama za oslobođenje Bugojna, Kupresa, Imotskog, a naročito se ova mlada đevojka istakla hrabrošću u bitkama na Neretvi i Sutjesci.

Dobrila je, osim hrabrosti, pokazivala i smisao za organizovanje i u svim teškim trenucima uspijevala je da istraje i da podiže moralni duh boraca. Nakon borbi na Neretvi i Sutjesci, postavljena je za političkog komesara čete. Tu dužnost obavljala je do jeseni 1943. godine kada je otišla u Berane na političko-partijski rad.

U borbama za oslobođenje Kolašina 1943. godine je dva puta ranjena. Krajem iste godine izabrana je za člana Sreskog komiteta KPJ-a u Beranama, a kasnije postaje član inicijativnog odbora za formiranje AFŽ-a Crne Gore i Boke. Na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crne Gore i Boke izabrana je za vijećnicu. Na ovim dužnostima ostaje do oslobođenja zemlje. Iz rata izlazi sa činom kapetana I klase.

Poslije oslobođenja kao profesionalna politička radnica obavljala je istaknute funkcije. Bila je član Glavnog odbora AFŽ-a i članica glavnog odbora Saveza boraca, izabrana je za članicu CK KPJ-a Crne Gore, a bila je i savezna poslanica. Od 1955. godine članica je Centralnog odbora Saveza boraca Jugoslavije. Bila je pomoćnica ministra za zdravlje i socijalnu politiku i predśednica Glavnog odbora Saveza ženskih društava Crne Gore, predśednica Komisije za brigu o borcima i đeci palih boraca pri Glavnom odboru Saveza boraca. Svoju političku aktivnost nastavila je u SUBNOR-u Crne Gore kao članica Komisije za organizaciono i političko pitanje.

Dobrila Ojdanić, nosilac je Partizanske spomenice 1941. godine i više odlikovanja. Za narodnog heroja proglašena je 10. jula 1953. godine.

Umrla je u Podgorici 1995. godine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXII): Zagrljaj, krik slobode i smrt

Objavljeno prije

1 sedmica

na

20 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dara ČOKORILO – Studentkinja filozofije, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe.

U rodnom Nikšiću završila je gimnaziju. U mladalačkim danima opredijelila se za napredni omladinski pokret. Svoju revolucionarnu aktivnost nastavila je tokom studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tamo je bila član Narodnih studenata Beogradskog univerziteta, učestvujući u mnogim akcijama koje je omladina organizovala protiv tadašnjeg režima. Za člana komunističke partije Jugoslavije (KPJ) primljena je 1941. godine.

Kada je počeo Trinaestojulski ustanak 1941., nalazila se u okupiranom Nikšiću. Sa nekoliko svojih drugova Dara je bila dio rukovodstva Narodno-oslobodilačkog fonda, koji je imao svoje povjerenike i spremišta u svim većim ulicama i djelovima grada. Pošto je bila poznata po svome revolucionarnome radu, našla se na spisku onih koje je policija prokazala italijanskim okupatorima. Uhapšena je u avgustu 1941. godine i odvedena u koncentracioni logor Kavaja u Albaniji, đe je bilo zatočeno još 400 žena i đece iz Crne Gore.

Kada je logor rasformiran, Dara se vratila u Nikšić i u Gornjem Polju se priključila Štabu nikšićkog NOP odreda. Dok je bila u Nikšićkoj partizanskoj četi radila je sa omladinom i ženama. Kada je, 12. juna 1942. formirana V proleterska crnogorska udarna brigada, Dara je postala njen borac u sastavu Druge čete prvog bataljona. Učestvovala je u borbama u Bosni, odakle je po zadatku vraćena u Crnu Goru, da politički radi. Uspijevala je da obavlja povjerene zadatke do jula 1943. godine, kada je zarobljena i sprovedena u zloglasni nikšićki zatvor pod Bedemom. Nakon pada Italije, četnici su Daru, sa još 200 zatvorenika predali Njemcima. Da bi novim okupatorima pokazala da se ne plaši, Dara je započela partizansku pjesmu, koju su prihvatili i ostali zatvorenici, ukrcani na kamione, koji su ih vodili u novi logor u Podgoricu, đe su čekali suđenja i strijeljanja.

Dara je svakodnevno odvođena na saslušanja, ali je ostajala čvrsta, nepokolebljiva i prkosna. Jednoga dana u novembru 1943. godine Dara je odvedena na strijeljanje. Da je i do posljednjeg trenutka mislila na svoje drugarice i sapatnice iz zatvora, Dara je pokazala posljednjim časnim gestom. Njenim drugaricama u zatvoru stražar je donio Darine cipele, sat i minđuše, što je bio njen posljednji pozdrav i oproštaj.

Uz Daru su svoj život u borbi protiv fašizma dala i njena braća Lazo i Vojo Čokorilo. O Darinom karakteru, snalažljivosti, empatiji ka drugaricama, govorili su mnogi preživjeli, među njima i Blažo Jovanović. U spomen na svijetli lik i doprinos Dare Čokorilo u borbi za oslobođenje, Muzička škola u Nikšiću nosi njeno ime.

Vukosava IVANOVIĆ-MAŠANOVIĆ – Rrevolucionarka, učesnica Trinaestojulskog ustanka, prva žena u Crnoj Gori strijeljana od strane fašističkih okupatora.

Vukosava je bila student prava. Kao gimnazijalka se bila opredijelila za napredni radnički i revolucionarni pokret. Uzimala je učešća u demonstracijama omladine u Podgorici i Prištini. U članstvo SKOJ-a primljena je 1938. godine. Kada je sljedeće, 1939. godine, pošla na studije u Beograd, nastavila je sa ilegalnim radom, zbog čega je nekoliko puta hapšena, ali nije odustajala. Tokom studentskih demonstracija u Beogradu bila je ranjena.

Kada je Jugoslavija kapitulirala, Vukosava se vratila u Crnu Goru i aktivno se uključila u pripreme za Trinaestojulski ustanak u okolini Virpazara. Učestvuje u borbama ustanika s okupatorima, ali je početkom avgusta zarobljena. U zatvoru je svakodnevno isljeđivana i zvjerski mučena, ali je nijesu mogli slomiti. Na dan kad je napunila tačno dvadeset i jednu godinu i jedan mjesec izvedena je pred okupatorski prijeki vojni sud. Zajedno sa njom, na smrt je osuđen i njen vjerenik Tomo Mašanović. Strijeljani su dva sata poslije suđenja, dok su zagrljeni, spojeni ljubavlju i patriotizmom, klicali slobodi.

U legendu je preraslo Vukosavino držanje pred sudom i način na koji je odbila milost da bi ostala u životu. Na pitanje sudije da li razumije optužbe i ośeća li se krivom ponosno i prkosno je odgovorila: „Da – tačno je – organizovali smo ustanak i istjerali vas iz našeg Virpazara! Istjeraćemo vas i iz svih gradova i sela Crne Gore i Jugoslavije… Ja nijesam optužena, optuženi ste vi koji ste pripemili ovu smiješnu predstavu od suđenja! Kome vi sudite? Da li smo mi, moji drugovi i ja, došli u Rim, Milano, Napulj da palimo vaše kuće, da ubijamo vaše žene i djecu, da strijeljamo i pljačkamo..? Da, kriva sam zbog toga i ponosna na tu krivicu. Vi ste optuženi i vas je strah, drhtite od straha. Zato i jeste tako surovi. Vi ste optuženi. Optuženi i osuđeni. Od istorije, pravde i ljudskosti… Mene i moje drugove možete ubiti, strijeljati, objesiti. I to je sve što možete učiniti. A i to sa strahom. Narod je sa slobodom. Ovo je moja zemlja, a ne vaša!“

Predśednik suda je zbunjen takvim odgovorom naredio da se sa zida sudnice skine Musolinijeva slika. Rekao je Vukosavi da je veoma mlada, skoro dijete i da bi trebalo da nastavi život, pa joj daju priliku za to, ako poljubi Musolinijevu sliku. Vukosava je, odbijajući milost, samo prezrivo pogledala na sliku i jako odgurnula oficira koji je sliku prinio.

Četiri decenije kasnije, italijanski pjesnik Đulijano Montan, koji je kao italijanski vojnik bio svjedok herojskog držanja Vukosave Ivanović Mašanović, napisao je pjesmu njoj posvećenu: „Mudrost bijaše vjerna druga tvoje mladosti, / Bez nje ne bi mogla imati toliko snage / U trenutku posljednjeg puta! / I ljupkost tvoja svijetlila je / Pred gvozdenim vukovima hladnim i razjarenim… / Ljudi koji su vidjeli sjećaće se / Oni koji će doći znaće / O Tvojoj svijetloj smrti / I bijegu čudovišta prokletih od istorije.“

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo