Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O BIJELOM VOLU S KONJSKOG: Rezervat bukovih sastojina Konjsko na području NP ,,Lovćen“ predstavlja jednu od najljepših destinacija koje ostaju sakrivene u stoljetnim bukovim šumama. U prošlosti su na području Malog i Velikog Konjskog mještani podlovćenskih, ali i budvanskih sela Maina, Pobora, Stanjevića, Zečeva Sela u sklopu ove prostrane vrtače čuvali svoja stada. Malo i Veliko Konjsko su bili poznati po mnogobrojnim krdima volova koja su tokom
ljetnjih mjeseci pa do prvih snjegova boravila na ovim prostorima. Jednu od drevnih legendi o bijelom volu smo zapisali. U prošlosti su volovi činili bogatstvo svakog domaćinstva, s njima se oralo i njima se trgovalo. Koliko si imao volova, toliko si bio bogat. Volovima je bilo neophodno obezbijediti dobru ispašu kako bi s jeseni neki od njih bili prodati. U samom podnožju Velikog Konjskog, zajedničkim radom pastira sa Lovćena i iz budvanskih sela, podignuta je omanja kamena kuća (koliba) prekrivena slamom u kojoj je po jedan čobanin boravio po petnaest dana, davao so volovima jednom sedmično i čuvao ih.

No, Veliko Konjsko u toku ranih ljetnih mjeseci su znale da zahvate jake kiše, oluje i nevrijeme, a gromovi su tu bili kao nigdje na ovim prostorima. Noći su bile tihe i mirne, samo bi zavijanje vukova i jaki vjetar povremeno remetili taj mir. Marko je bio siroče kome su roditelji rano umrli. Čuvajući povremeno krda volova uspijevao je sebi da obezbijedi malu zaradu, ali za njegov život dovoljnu. Jedne takve kasne oktobarske noći Marko je uz ognjište čuo zavijanje vukova koji su bili sve bliže i bliže krdu volova koje se bilo jako uznemirilo. Počela je jaka mećava. Marko se brzo obukao i izašao u sniježnu mećavu s upaljenim lučem. Vukovi su bili sve bliže. Marko se približio krdu volova. Od jake mećave nije više vidio svoju omalenu kamenu kolibu. Izgladnjeli vukovi su uspjeli da izdvoje vola iz krda i da ga napadaju sa svih strana. Marko je glasno vikao, ali se njegov glas nije čuo u toj sniježnoj noći. Mećava je trajala čitavu noć, a pastir Marko je nestao u tom strašnom sniježnom vrtlogu. Svanuo je novi dan, stoljetne bukve su bile okovane ledom i snijegom. Veliko Konjsko je bilo prekriveno visokim sniježnim pokrivačem. Iz Pobora je, zajedno sa još desetak pastira,
krenuo Niko, vidno zabrinut kako će izaći na planinu. Dok su konji krčili put prema padinama Lovćena, pastiri su se pitali kako je Marko i kako je proveo ovu noć. Nakon više sati probijanja kroz sniježne smetove, stigoše pastiri na Veliko Konjsko. Uđoše odmah u kamenu
kuću (kolibu), vidješe da nema Marka dok su na ognjištu isijavale posljednje iskre žara. Izađoše ispred kolibe i počeše da ga dozivaju. Nažalost, od Marka nije bilo ni traga ni glasa. Uznemireni pastiri čitav dan su tražili tragove od Marka, ali ih nigdje nije bilo. Na jednom
malenom uzvišenju pastiri su pronašli ostatke od jednog vola nakon vučjeg pira. Uplašeni pastiri su pomislili da je Marko postradao. Čitav dan proveli su u potrazi za Markom, ali ga nijesu uspjeli pronaći. U popodnevnim časovima počeo je opet snijeg da pada. Pastiri iz
Pobora su svoja krda volova polako spuštali prema svojim posjedima zabrinuti za Markovu sudbinu.

Stiglo je rano proljeće, pastiri s Pobora su izašli na Veliko Konjsko, pridružili su im se pastiri sa Lovćena sa svojim volovima. Dogovorili su se da po dva čobanina, jedan iz Pobora i jedan sa Lovćena, čuvaju zajedno volove tokom ljetnjih i ranih jesenjih mjeseci kako bi
krda bolje sačuvali, ali i kako bi pazili jedan na drugoga. Svi su govorili o nestanku Marka te kasne jesenje noći. Ljetnji mjeseci su prolazili, stigla je polako jesen. Krsto iz Pobora i Petar s Lubenica, katuna Bjeloša, su razgovarali o svojim porodicama te kasne septembarske noći
uz toplinu ognjišta i zvuke frule. Počeo je da duva snažan vjetar. Osjetili su neku jezu u sebi. Izašli su ispred kolibe da vide krdo volova. U daljini su čuli glasno rikanje vola. Izbrojali su volove i bili su iznenađeni otkuda se čuje rika vola koji nije njihov. Krenuli su s upaljenim
petrolejskim lampama prema toj rici. Na malo većoj udaljenosti od sebe vidjeli su potpuno bijelog vola koji je bio veći od svih onih koje su oni držali. Uplašeni su krenuli unazad, a bijeli vo je nestao u noći. Kada su se vratili prema svom krdu, počela je jaka kiša i oluja. Krsto i Petar su brzo ušli u svoju malenu kolibu. Munje su parale nebo, a gromovi udarali po Velikom Konjskom, kiša je jako padala čitavu noć, dok se magla povijala po čitavom polju. Krdo volova je ujutro bilo na broju i sačuvano od nevremena. Nekoliko dana kasnije Krsto i Petar su opet čuli riku vola koji nije bio njihov. Brzo su u noći izašli i krenuli prema rici koja
je parala njihove uši, a u kosti unosila strah. Opet su na priličnoj udaljenosti, na tren, vidjeli bijeloga vola koji je nestao u noći. Kada su se vratili prema kolibi, zahvatilo ih je nevrijeme praćeno jakom sniježnom mećavom. Jedva su uspjeli da uđu u svoju kolibu. Kada su sjeli
pokraj ognjišta, razmišljali su o tome što se desilo te noći i nijesu mogli da zaspu.

Kada su mještani podlovćenskih sela i Pobora došli da razdvoje svoja krda i da ih vrate na svoje posjede, ispričali su ovu priču drugim pastirima. Legenda dalje kaže da se bijeli vo pojavljivao na Velikom Konjskom da bi predskazao dolazak nevremena, oluja, mećava, gromova, vjetrova ili vukova. Pastiri su govorili da je to Markova duša koja luta noćima i na taj način čuva druge pastire i stada od stradanja. Mnogi, koji su čuvali stada, su svjedočili o tome. I danas, kada se brojni planinari i turisti zadese, tokom ljetnjih mjeseci, na Velikom Konjskom, pa se iznenada nađu u magli ili nevremenu, svjedoče o tome da su čuli riku vola u daljini. Legenda o bijelom volu i dan-danas živi među mještanima ovih podlovćenskih sela kao sjećanje na jedan život na planini i njenim katunima.

GORSKA VILA SA ŠTIROVNIKA I CRNOGORSKI VOJNIK: Vile su svoj mir pronalazile na padinama Lovćena, Štirovnika, Malog i Velikog Bablja ka, Goliša, Krsca, Dubokog dola itd. One vjekovima žive u pričama mještana pod lovćenskih sela. Pamte se priče o vilama koje su tokom dugih ljetnih, ali i zimskih
mjeseci, noćima obilazile stada ovaca i pastire s Kuka, Dolova, Vučeg dola, Majstora, Bižaljevca, Maroša dola, Malog i Veljeg Bostura, Podjezerca itd. Vile stanuju u brojnim pećinama
Lovćena i do dan-danas čuvaju ovu svetu planinu. U predanjima stanovnika podlovćenskog
krša rijetki su oni koji su imali susret sa vilama. Uglavnom je to bilo kada su bile velike opasnosti i stradanja. Jednu od takvih legendi po prvi put publikujemo.

Godine 1916. Crna Gora se nalazila pred neposrednom ratnom opasnošću. Kralj i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš je mobilisao crnogorske snage u odbrani Lovćena od Austrougarske monarhije. Vjerovao je u snagu svoje malene vojske, ali je vjerovao i u vile. Njegova pjesma „Pjesnik i vila“ ima sljedeće stihove i obraćanje vili:

„A znaš kad se bratimismo
na Crkvine kod izvora
svjedok nama bješe Lovćen
i Štirovnik iznad mora…“

Petar Jokov bio je naočiti mladić koga su roditelji dobili poslije dugo godina iščekivanja. Rodio se na katunu Kuk đe je i odrastao zajedno s drugom djecom. Od rane mladosti je čuvao stada ovaca. S Kuka je njegov pogled bio često uprt prema Štirovniku, ali i Jadranskom moru. Ta ljepota ga je opijala i nadahnjivala. Nije znao da će dani njegovog srećnog djetinjstva uskoro biti završeni i da će, kao golobradi mladić, morati da uzme pušku u ruke za odbranu Lovćena. Stigla je depeša od ministra crnogorske vojske da svaki vojno sposoban muškarac mora stati u odbranu Lovćena i Cetinja. Ostarjeli roditelji molili su Petra da ga sklone jer je on jedini nasljednik njihove loze, da je mlad i da će ga njegov ostarjeli otac Joko zamijeniti na frontu. Petar je to odbio. Napad i nastupanje austrougarske
vojske prema Lovćenu započeo je u ranu zoru 8. januara 1916. godine,
po frontu dugom desetak kilometara vazdušne linije u pravcu Solar – Mina Kuku odakle je branio svoje rodno ognjište i Lovćen. Zimsko vrijeme, Austrougarska se probija, tuče njena ratna mornarica crnogorsku vojsku po padinama Lovćena i samom Lovćenu. Petar sluša komandu crnogorskih oficira, gine se. Crnogorska vojska se povlači k Cetinju. Petar ne želi da odstupa. Magla je prekrila Kuk, čuju se povici austrougarskih oficira i vojnika. U jednom momentu topovska granata pada u
neposrednoj blizini Petra, ranjava ga. Magla, barut, leševi oko njega. Čuju se povici njemu nepoznati. Pomislio je da mu je kraj. Pred njegovim licem, u toj magli, pojavi se anđeoski lik vile i Petar tada sklopi oči.
Poslije nekoliko dana Petar se probudio, bio je sakriven u jednoj pećini u gustoj šumi na katunu Bižaljevac ispod samog Štirovnika. Pastiri koji su tuda čuvali ovce ispričali su mu da su ga slučajno pronašli u toj pećini. Petar Jokov se poslije više mjeseci oporavio i vratio se na svoj Kuk. Ovu priču prenio je svojim potomcima i ona se prenosi i dan-danas kao svjedočanstvo o vili sa Štirovnika.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi -Lovćenu

LEGENDA O NASTANKU IMENA KRSTAC: Legenda o nastanku naziva Krstac vraća nas u prošlost (X vijek) kada su krstaški hrabri ratnici prolazili kroz predjele današnje Crne Gore i išli ka Primorju i Svetoj zemlji. Put ih je vodio preko Njeguša ka Kotoru. Krstaški vojnici su prekonačili u kući kovača čija je žena trebala da se porodi. Na njima oklopi, svečane odore, mačevi koji su se presijavali preko njihovih svečanih odijela. Kovača su zamolili da svim konjima promijeni potkovice jer se smatralo da kovač donosi snagu i sreću porodicama i vojnicima. U toj noći kovačeva žena se porodila. Rodila je zdravog dječaka sa „crvenom kapicom“. Vođa krstaša je uzeo tek novorođenog dječaka i podigao ga u visinu govoreći da će on imati natprirodne moći i da će čitavo selo štititi na razmeđi između svjetova živih i mrtvih, između mitskih i stvarnih bića. Dao mu je ime Krsto darujući ga malenim zlatnim krstom koji mu je okačio oko vrata. U samu zoru krstaši su krenuli prema klancu. Zajedno s kovačem, koji im je pokazao put kroz klanac ka Kotoru, sa sobom su poveli tek rođenog dječaka da ga prvi put ogrije sunčana zora kako bi mu dala snagu za život. Vođa krstaša držao je dječaka u rukama. Zora, koja je svanula, napravila je na samom klancu odsjaj u obliku krsta. Krstaši su otišli u daleke pohode s prvim jedrenjacima, a maleni dječak i njegov otac vratili su se kući.

Krsto je odrastao na razmeđi puteva od Primorja k Lovćenu. Na mjestu toga klanca često su se, u nevremenima i olujnim noćima, vodile borbe gromova, oluja, mećava, bura, vijavica – na razmeđi između Primorja i planina. Krsto je svaki put bio u bunilu i znoju izgovarajući nerazumljive riječi i poruke neshvatljive ukućanima. Pao bi u trans, a njegova duša bi u takvim noćima lutala i borila se s demonskim silama. Poslije svake takve noći, na razmeđi svjetova i borbi s demonskim bićima, dječak se iznova budio ne sjećajući se prethodne večeri. Legenda kaže da su se upravo na području tog klanca kroz vjekove sukobljavale demonske sile mora i planina, vječita borba dobra i zla. Porodica kovača je čuvala ovu tajnu, a mještani sa Njeguša o tome nijesu govorili, bojali su se da pomenu dječaka koji je imao tako natprirodne moći i bio obilježen na poseban način.

Legenda dalje kaže da su mještani, u znak sjećanja na porodicu kovača i na borbu između sila dobra i zla, nazvali ovaj klanac Krstac – kao vječito sjećanje na tu noć kada su prošli krstaški vojnici prema Svetoj zemlji i kada je rođen dječak Krsto, čije su ih natprirodne moći čuvale i u svim narednim vjekovima. Zato, kada prođete preko Krsca, kada padaju snjegovi, kiše, oluje, mećave, bure s mora i kada na tamnom i mračnom nebeskom svodu vidite neobične figure kako viju s munjama, sjetite se ove drevne legende.

MLETAČKI KLESAR FRANKO I VALIŠTA: Vališta su u drevnoj prošlosti bila jedan od najljepših katuna, a kasnije zaseoka koji pripada njeguškom selu Mali Zalazi. Ovaj katun su u prošlosti koristila bratstva: Matkovići, Dudići, Ivanovići i Pejanovići. Pogled sa Vališta pruža se ka malenom primorskom mjestu Ljuta, opija vas pogled na Bokokotorski zaliv i planinu Vrmac. Mnogobrojne kuće i guvna su izrađene od pravilno klesanog masivog kamena i ostale su kao svjedočanstvo da su žitelji Vališta živjeli bogato u prošlosti. Kamene staze se oštro spuštaju prema Kotoru i Ljutoj koji su u svojoj prošlosti bili pod Mletačkom Republikom, a kasnije pod Austrougarskom monarhijom.

Franko je bio poznati mletački klesar koji je neke od najljepših kamenih vila Kotora, Perasta, Dobrote i Prčanja ukrasio mnogobrojnim lijepim kamenim i ornamentnim ukrasima. On je poticao iz poznate venecijanske porodice koja je vjekovima prenosila klesarsko umijeće i zanat. Franko je u Dobroti imao suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Živio je izuzetno bogato, imao je grupu radnika s kojima je gradio i klesao najljepše vile u Boki Kotorskoj. One najljepše i najsloženije radove sam je radio i tako spajao najljepše kontraste mora i kamena.

Mletačka Republika u Boki je cijenila njegovo klesarsko umijeće. Franko je postao bogati vlastelin koji je ugovarao brojne klesarske poslove. Bogati njeguški trgovci s Vališta su često silazili u Boku Kotorsku, trgovali s Mlecima meso, žitarice, sir. Jedne takve prilike trgovci s Vališta su upoznali Franka. Franko je s Njegušima izgradio brojna prijateljstva. Njegove grupe su često s njim boravile na Valištima gdje su izgrađivana mnogobrojna lijepa guvna i kuće kao prestiž jednog vremena. Majstori su bili dobro plaćeni, ali sve finalne radove radio je sam Franko. Neki od složenih radova s kamenom trajali su do kasno. Franko je sa svojim majstorima znao da konači i spava na Valištima. Prilike u Evropi su bile složene i neki novi oblaci su se nadvijali nad Bokom. Franko je sve to s brigom posmatrao. Svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru je prvim trgovačkim jedrenjakom poslao za Veneciju. Nakon stvaranja „Prve koalicije“ 1792. godine, Francuska je preko Alpa poslala veliku vojsku na Mletačku Republiku. Nakon osvajanja sjeverne Italije i Tirola, francuska vojska kreće prema Beču. Godine 1797. Austrija je potpisala Kampoformijski mir s Francuzima po kojem Francuska dobija Belgiju, Jonska ostrva i manji dio mletačkih teritorija u Italiji, a Austrija ostale mletačke posjede uključujući i Boku Kotorsku.

Dok je Franko radio na Valištima, stigao je jedan od njeguških trgovaca koji je rekao da je u posljednjem trenutku uspio da izmakne iz Boke, koju je okupirala Austrougarska monarhija. Tada su se Franku slile suze niz lice koje je bilo bjelje od kamenog praha. Pogledao je na svoj zlatni džepni sat koji je pokazivao 12:15 časova. Franko je to vrijeme isklesao u kamenu koji i dan-danas postoji na jednoj od kamenih kuća na Valištima. Nadajući se da će Austrougarska monarhija cijeniti njegovo umijeće, Franko se sa svojim majstorima prijavio novim vlastima. No, nažalost, njegova sudbina je bila drugačija. Austrougarske vlasti su ih zarobile i odvele na svoje druge teritorije. Franko više nikada nije vidio Boku Kotorsku, ali ni Veneciju, ni svoju suprugu Adrianu i kćerku Alegru. Umro je kao sužanj dok je ispisivao poruku o ropstvu. Na jednom kamenu je isklesao: „Moje ropstvo mi je donijelo slobodne misli, ali i smrt“.

(Nastaviće se)

Monitor prenosi analize koje su uradili eksperti iz različitih oblasti za Centar za demokratsku tranziciju (CDT) uoči obilježavanja dvije decenije od obnove nezavisnosti

Pregovori Crne Gore i EU oko potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) su počeli još u okviru državne zajednice Srbija i Crna Gora, u novembru 2005. godine. Nakon obnove nezavisnosti Crna Gora je dobila mandat da direktno pregovara, pa je SSP potpisan u oktobru 2007. godine i stupio je na snagu u maju 2010. U međuvremenu, u decembru 2008. godine je predat zahtjev za članstvo u EU, da bi nakon dvije godine, u decembru 2011. godine, Crnoj Gori bio potvrđen status kandidatkinje.

Prva Međuvladina konferencija između Crne Gore i EU kojom su zvanično otvoreni pristupni pregovori održana je u junu 2012. godine. Pregovori su organizovani u 33 pregovaračka poglavlja. Vlada je formirala pregovaračku strukturu, u 33 radne grupe u čiji sastav su uključeni i predstavnici organizacija civilnog društva.

U periodu od 2012. do 2020, otvorena su sva pregovaračka poglavlja, ali samo tri su privremeno zatvorena. EU je, u slučaju Crne Gore započela novi pristup u pregovorima, prema kojem su među prvima otvorena pregovaračka poglavlja 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda, sloboda i bezbjednost i ona će ostati otvorena do kraja pregovaračkog procesa. Crna Gora prihvata novu  metodologiju pregovora 2020. godine, kojom se dodatno naglašava značaj vladavine prava, pri čemu napredak u poglavljima 23 i 24 uslovljava zatvaranje ostalih pregovaračkih poglavlja.

Tokom mandata Evropske komisije 2014–2019, politika proširenja je faktički stavljena u drugi plan uz eksplicitnu najavu da neće biti novih proširenja tokom tog perioda, dok je ruska agresija na Ukrajinu 2022. ponovo vratila proširenje u fokus kao politički prioritet EU. To je i omogućilo Crnoj Gori da dodatno ubrza reforme i približi se članstvu, međutim ta šansa tada nije iskorišćena.

Značajna prekretnica nastupa u junu 2024. godine, kada je dobijen pozitivan Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila za oblast vladavine prava (IBAR). Time je otvoren put za ulazak u završnu fazu pregovora i zatvaranje pregovaračkih poglavlja. U decembru 2024. godine privremeno su zatvorena poglavlja 7 – Pravo intelektualne svojine, 10 – Informatičko društvo i mediji i 20 – Preduzetništvo i industrijska politika.

Ipak, uprkos očekivanjima, tada nije došlo do zatvaranja poglavlja 31 – Vanjska, bezbjednosna i odbrambena politika. Razlog za zastoj leži u pogoršanim odnosima sa Hrvatskom, koji su zaoštreni nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Jasenovcu u crnogorskom parlamentu.

U junu 2025. zatvara se poglavlje 5 – Javne nabavke, kao prvo poglavlje iz Klastera 1 (Temeljna prava). U decembru iste godine zatvorena su i poglavlja 3 – Pravo osnivanja preduzeća i sloboda pružanja usluga, 4 – Sloboda kretanja kapitala, 6 – Privredno pravo, 11 – Poljoprivreda i ruralni razvoj i 13 – Ribarstvo. U januaru 2026. je privremeno zatvoreno poglavlje 32 – Finansijski nadzor, a u martu poglavlje 21 – Transevropske mreže.

Ovaj zamah u pregovorima ispraćen je najavama da bi Crna Gora do kraja godine mogla zatvoriti sva preostala pregovaračka poglavlja. Paralelno s tim, najavljeno je i da bi nacrt Ugovora o pristupanju Evropskoj uniji mogao biti finalizovan u istom roku. Takođe, vlast je više puta saopštila da je cilj da Crna Gora postane članica Evropske unije do 2028. godine. I pored ovih optimističnih najava, iz evropskih institucija kontinuirano se naglašava potreba za održivim i na zaslugama zasnovanim rezultatima, posebno u oblasti vladavine prava.

Proces pregovora obilježen je i nedovoljnim nivoom transparentnosti. Iako su predstavnici civilnog društva uključeni u pregovaračke radne grupe, njihova uloga u nadzoru procesa i unapređenju njegove otvorenosti nije adekvatno prepoznata. Nedostatak strateški osmišljene komunikacije doveo je do toga da šira javnost ostane uskraćena za mnoge važne informacije o toku pregovora. Tako, iako sjednice Vlade Crne Gore već godinama započinju informacijama o realizaciji aktivnosti iz procesa pristupanja EU, te informacije ostaju usmene i nedostupne javnosti. Slično tome, zakonodavna dinamika u Skupštini Crne Gore nije dovoljno transparentna, niti se zakoni u završnici pregovora pripremaju na inkluzivan način. Mnogi važni zakoni zahtijevali su dodatne izmjene, jer sam postupak njihove pripreme za posljedicu ima probleme u implementaciji. Tokom 2025. godine usvojen je 201 zakon, od čega su 92 bila vezana za EU agendu, dok se u 2026. godini očekuje usvajanje dodatnih oko 120 zakona, po podacima Skupštine. Međutim, sve češće se dešava da ni poslanici ni javnost nijesu adekvatno informisani o fazama usklađivanja propisa koji su u skupštinskoj proceduri.

Završnu fazu pregovora prati i narativ Vlade koji kritičare procesa često predstavlja kao anti-EU orijentisane i nepatriotske. Ipak, među kritičarima su opozicione partije, organizacije civilnog društva, mediji i građani koji izražavaju zabrinutost zbog kvaliteta i efekata temeljnih reformi koje država sprovodi na putu ka EU.

Na kraju, ostaje otvoreno pitanje modela budućeg članstva Crne Gore u Evropskoj uniji. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos istakla je da bi pristupni ugovor Crne Gore mogao biti prvi u „novoj generaciji“ ugovora, sa snažnijim zaštitnim mehanizmima koji bi omogućili konkretne posljedice u slučaju nazadovanja u oblasti vladavine prava. Istovremeno, politička podrška proširenju unutar same EU ostaje neizvjesna, posebno u pojedinim državama članicama poput Francuske, koja tradicionalno zauzima oprezniji pristup.

U svakom slučaju, ključni faktor na koji Crna Gora može i mora direktno uticati jeste vjerodostojnost i kredibilitet samog procesa integracije. Samo kroz suštinske, dosljedne i održive reforme, kakve javnost s pravom očekuje, može se ostvariti puni transformativni potencijal evropskih integracija. Upravo tu se nalazi i ona važna linija koju već neko vrijeme ne uspijevamo odlučno preći, ali koja ostaje dostižna. Njen prelazak ne bi uticao samo na dinamiku pregovora, već i na sami kvalitet budućeg članstva Crne Gore u Evropskoj uniji.

(Kraj)