Povežite se sa nama

FELJTON

MIODRAG PEROVIĆ: 30 GODINA MONITORA (XXIX):  Infarkt i nove muke

Objavljeno prije

na

Profesor Miodrag Perović piše o nastanku i opstajanju Monitora, o vremenu i ljudima

 

Finansijski problemi su produžili da rastu velikom brzinom. Prije nego što je Miljo dobio šansu da eventualno učini nešto što ja nijesam mogao, morali smo da biramo između dvije opcije. Da privremeno zatvorimo radio ili da broj angažovanih redukujemo na nivo prije nego što je Darko preuzeo rukovođenje Antenom M. Odlučio sam se za ovo drugo rješenje, iako mi je bilo neprijatno što je ono pogađalo Darkovu suprugu i kumove. Novinari Monitora i Antene M su se usprotivili i imenovanju Milja za direktora i mojoj odluci o smanjivanju broja angažovanih i zaposlenih. Organizovali su neku vrstu bojkota. Bio sam izložen velikom pritisku sa više strana. Neki od političkih „saveznika“ u independističkim partijama lansirali su priču da Miško gasi radio da bi pomogao njihovim protivnicima na izborima koji su se približavali. Tada još nijesam bio dorastao velikim subverzijama. U subotu tridesetog decembra 1995, nakon noći koju sam zajedno sa Bobom proveo u štampariji, oko 11 h prije podne na sastanku sa novinarima Antene M, počeo mi je srčani napad. Sat kasnije bio sam u koronarnoj jedinici KBC s dijagnozom anteroseptalni infarkt. Ljekari su kasnije rekli da su se narednih 19 sati borili da preživim.

Moj infarkt je na sistem Montenegropublica imao efekat razorne eksplozije. Upravni odbor je smatrao da treba da imenuje vršioca dužnosti direktora i glavnog i odgovornog urednika Montenegropublica, koji bi bio nadređen direktorima i glavnim urednicima Monitora i Antene M. To je bila dužnost koju sam ja imao, ali sam je ja obavljao kao koordinator, kao prvi među jednakima, a ne kao  „jaki” rukovodilac. Upravni odbor je ispoljio volju da novinari prihvate njegovu jaku nadređenost. Novinari su se suprotstavili jer su to doživjeli kao atak na autonomiju koju je redakcija do tada imala. Ljekari su dopustili Vesu Popoviću da uđe kod mene u koronarnu jedinicu. Zamolio sam ga da Upravni odbor ne poseže za pravnim sredstvima, da se sistem ne raspadne. (Neki članovi UO su kasnije rekli da sam stao na stranu novinara.) Novinarima sam poručio da budu strpljivi dok izađem iz bolnice. Ili bar dok ne pređem u odjeljenje gdje su posjete bile dopuštene.

Milju je pala neprijatna dužnost da završi smanjivanje programa i broja zaposlenih. Izbio je sukob između njega i novinara koje su predvodili Darko Šuković i Željko Ivanović (u to vrijeme sklon revolucionarnom metodu). Novinari su izdali saopštenje protiv Milja, mene i vlasnika. Nekoliko intelektualaca s ljevice ih je podržalo. Milan Popović je izdao saopštenje kojim osuđuje kompaniju zbog otpuštanja. Miljo je i danas ljut na mene što tada nijesam reagovao i preuzeo odgovornost na sebe. Nažalost, meni to nije palo na pamet. Narodnim jezikom govoreći, borio sam se za život. Nijesam ni znao za sve što se događalo, jer su moja porodica i ljekari ograničili dostup informacija do mene.

Kad sam izašao iz bolnice, počeo sam oporavak sa 150 koraka dnevno. Do kraja januara to je poraslo na nekoliko stotina koraka. Kako je moj oporavak bio spor, ljekari su me uputili u Beograd na operaciju za izvođenje bajpasa. Dr Miodrag (Mišo) Ostojić, jedan od vodećih kardiologa na teritoriji bivše Jugoslavije, napravio mi je koronografiju. Snimci su pokazivali da imam čiste sve krvne sudove, izuzev mjesta na kojem se nalazio tromb koji je izazvao infarkt. Budući da smo, sticajem okolnosti, imali prijateljske veze, Mišo se zainteresovao za mene. Preporučio mi je da odem s njim u Hjuston u kardiološku kliniku s kojom je sarađivao, koja je bila jedna od vodećih u SAD. I da se tamo operišem, ako operacija bude neophodna. Petog marta putovali smo za Hjuston. Kad su kardiolozi u hjustonskoj bolnici vidjeli Mišov snimak, hirurg koji je trebao da me operiše (i primi prilični honorar), rekao je da treba pokušati da se operacija izbjegne. Da kardiolozi ulože napor da probiju tromb i stave stent. Sjutradan, šestog marta, dr Zvonimir Krajcer, porijeklom Hrvat, šest sati je, mikron po mikron, probijao tromb. Uspio je i otvaranje grudnog koša je izbjegnuto.

Kad sam se vratio u Podgoricu, važno pitanje u independističkim krugovima bilo je, otkuda Mišku novac za skupu operaciju u Hjustonu. Danas, dvadeset pet godina kasnije, red je da im na to pitanje precizno odgovorim. Dr Arsenije Vujović, profesor na Građevinskom fakultetu, moj kolega, komšija i prijatelj, bio je uplatio avansno 35.000 dolara bolnici u Hjustonu. Don Branko Sbutega je intervenisao preko svojih veza kod profesora Krajcera da obrati pažnju na mene. Tako sam dobio status učesnika u nekom naučnom projektu. (Morao sam kasnije da šaljem izvještaje sa izmjerenim parametrima na propisanim pregledima i testovima.) Bio sam oslobođen plaćanja honorara za ljekare. Trebalo je da platim samo bolničke troškove, u šta spada stent i materijal koji je bolnica potrošila tokom intervencije. U bolnici sam ležao samo jedan dan. Još par dana (do kontrole) bio sam u obližnjem hotelu u kojem sam sobu za sebe i suprugu plaćao 100 dolara dnevno. Na kraju je račun za moje liječenje i putne troškove za mene i suprugu iznosio 11.000 dolara. Troje ljudi, Bose Tatar, Milenko Radmilović i moja sestra Milka Ljumović pomogli su me sa po 5.000 dolara. Valja da napomenem da su mi pomoć nudili i Ćano, Zoran Mišurović i Žarko Rakčević. Radi pune slike o vremenu i ljudima, čini mi se da treba da kažem i sljedeće. Tražio sam od Fonda zdravstva da mi nadoknadi dio troškova koje sam imao, u iznosu jednakom onom koliko bi Fond platio operaciju u Beogradu. Ministar  zdravlja dr Miomir Mugoša naredio je da se moj zahtjev odbije. Nakon što je 1997. došlo do raskola u DPS-u, Milo Đukanović, kad je započeo korupciju independista, intervenisao je da mi se nadoknadi to što sam tražio od Fonda. Mugoša je, srećom, ponovo odbio. Inače bi priča o Đukanovićevoj pomoći Mišku primila ko zna kakve maštovite oblike.

Jedan događaj koji je vezan za moj infarkt donio nam je novčana sredstava koja su nas gurala u projekat dnevnog lista. Šestog marta, kad je trebala da počne intervencija, profesor Krajcer došao je sa faksom koji je stigao od grupe naših prijatelja iz Forin Ofisa. Prilikom moje prve posjete Forin ofisu sreo sam gospođu Dženi Renson (Jenny Ranson) čija ćerka je studirala matematiku. Mladoj koleginici poslao sam primjerak mog udžbenika Osnovi matematičke analize I. Neki njen profesor je pregledao knjigu i rekao da je to što ja predajem ozbiljna matematika. Prilikom moje druge posjete Londonu, ovog puta u vezi sa pokretanjem dnevnog lista, gospođa Ranson i njene kolege su mi priredili ručak. Intrigirala ih je posvećenost jednog aktivnog matematičara osnivanju nezavisnih medija i demokratizaciji Crne Gore. Kad su saznali za moj zdravstveni krah, ubrzali su proceduru oko rješavanja našeg zahtjeva jednoj fondaciji, koji se odnosio na dobijanje povoljnog kredita za pokretanje dnevnog lista. Uz želju da se što prije oporavim, u faksu je stajalo da su „našli” rezervna sredstva od 40.000 funti (≈135.000 DM) koja su riješili da daju kao bespovratnu pomoć za naš projekat dnevnog lista. Da smo mogli da obezbijedimo štampanje po realnim cijenama, s ovim novcem mogli smo da pokrenemo list. U svakom slučaju, moralo se nešto činiti da ova ponuda ne ostane neiskorišćena. Odlučio sam da to prepustim Željku, koji je već tražio fondaciju ili banku za kreditiranje medija, koja bi nam dala kredit za kupovinu štamparske mašine.

Kao što sam ranije rekao, prije nego što sam se razbolio počeo sam da radim na transformaciji Montenegropublica u holding nezavisnih preduzeća, saglasno dogovoru s Ćanom. Kandidati za članove holdinga bili su Monitor, Antena M, Štamparija, izdavačka djelatnost i kompjuterski centar. Takođe dnevni list i televizija, ali na nivou ideje. Ćano i ja smo se složili da vlasništvo u Monitoru i Anteni M treba podijeliti na njega, mene, osnivače Montenegropublica i novinare Monitora. Procente nijesmo precizirali, ali se činilo prihvatljivim da to bude po jedna četvrtina.

Iako sam izbjegao operaciju sa otvaranjem grudnog koša, oštećenje srca od infarkta bilo je veliko. Trebalo mi je vremena da se osposobim za rad. Do kraja marta uspio sam jedino da sačinim detaljni dokument pod nazivom „O uzajamnom bilansu organizacionih jedinica [Monitor, Antena M, Štamparija, Kompjuterskicentar] ‘Montenegropublica’ u 1995”, koji sam poslao Upravnom odboru i redakciji Monitora.

Kad sam se krajem marta povratio u poluradno stanje, prvo sam morao da završim kurseve iz zimskog semestra i održim zaostale januarske ispite. Dvanaestog aprila dobio sam pismo koje je Željko pisao u ime redakcije. Bio je nestrpljiv jer je našao fondaciju koja je prihvatila da nam pomogne u razradi i eventualnoj finansijskoj podršci našeg projekta za pokretanje dnevnog lista.

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo