Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Čitanje nevidljivog ljetopisa

Objavljeno prije

na

Miraš Martinović je jedan od najautentičnijih crnogorskih pisaca. Objavio je dvadeset knjiga poezije, priča, romana i eseja. Prevođen je na nekoliko jezika. Ovogodišnji je dobitnik Regionalne književne nagrade Teuta za svoj književni opus. Od prve knjige Mit o Trešnji u fokusu njegovog stvaralaštva je poetika mita kojom otkriva gradove antičke Crne Gore, te sudbinu mitskih i istorijskih ličnosti od Homera do Njegoša.

-Tragajući za starim civilizacijama, a time i za starim gradovima na prostoru Crne Gore, tragao sam za njihovim mitsko–metafizičkim sjenkama i te sjenke, nadograđene na artefakta bez kojih ne mogu da pišem, zapravo su literatura. Volim da čitam događaje, stvarne i mitske ličnosti, da zavirim u ono skriveno, iza, u onaj osjenjeni predio koji se pruža iza svega. Iz tih predjela sam mamio sudbine, pa su ta dva kolerativa za mene i moje stvaralaštvo veoma bitni – predjeli i sudbine. Zapravo čitao sam nevidljivi ljetopis, što je suština svih mojih knjiga.

MONITOR: U dugotrajnom traganju po crnogorskoj i antičkoj istoriji stigli ste i do Njegoša…
MARTINOVIĆ: Najmanje dvadeset godina se bavim Njegošem. U posljednje četiri godine sam se posvetio knjizi Drugoga sunca luče, koja je početkom ovog ljeta objavljena u Zagrebu. Njegoš u Bilježnici ima rečenicu: Mene su grijale drugoga sunca luče. Iz nje se izdvojio naslov, koji je postao amblem kroz kojeg se fokusira sva knjiga. A knjiga opisuje dešavanja u deset posljednjih dana na Cetinju, dok Njegoš iščekuje smrt. Njega su od rođenja do smrti grijala dva sunca: ovo naše, koje svakodnevno gledamo, i ono noćno i ponoćno koje rijetki vide, među njima je bio on. Ima jedno poglavlje s naslovom Dva sunca, gdje on kaže: Ne mogu se dva sunca gledati istijema očima. Vidjećemo šta će od knjige učiniti rešeto vremena.

Njegoš je naš, a Homer reprezent Grka. I kad bi kojim slučajem nestalo Crnogoraca, živjeli bi u Njegoševom djelu.

MONITOR: Vi niste hroničar, nego i učesnik u događajima i sudbinama svojih likova, kako u recenziji knjige Povratak u Aleksandriju navodi Dimitrije Popović…
MARTINOVIĆ: Kavafi je govorio da mu je potrebno 127 glasova iz istorije na osnovu kojih bi uspostavio istoriju. To uspostavljanje vremena glasovima bitna je karakteristika moga rada i moje poetike. Pamćenje je važno za kontinuitet. Mi u Crnoj Gori nijesmo pamtili, ili nijesmo to činili kako treba, zato su nam se desile crne rupe u pamćenju. Krivotvoreni smo mi i naša istorija. Moje knjige služe i popunjavanju tih crnih rupa. Do sada nije napisana kompletna istorija Crne Gore i crnogorskog naroda. Istorije su nam uglavnom pisali drugi i to nas je dovodilo i u zabune i u zablude.

MONOTOR: Najveći dio vašeg stvaralaštva tematski je vezan za mitsku Crnu Goru – za Prevalis, Rizon (Risan), Akruvijum (Kotor), Butuu (Budva)…
MARTINOVIĆ: Na ovom malom prostoru, kako nigdje u svijetu civilizacije su ostavile jedinstven rukopis, tragove za kojima tragam i rukopis koji čitam. Ako bi na pravi način iščitali Crnu Goru, vidjeli bismo šta sve ona krije u svojim njedrima, koliko je, zapravo, bogata. Gradovi koje pominjete i drugi za kojima sam tragao i ponovo ih podigao, od nekih nije ostalo ni kamena, gradio sam riječima, tim nepropadiljivim materjalom, pred kojim su nemoćni varvari i vrijeme. U slojevima gradova našao sam sudbine ljudi, u zapisima na kamenu duše zapisivača i otiske ruku.

MONITOR: Kako ste počeli da se bavite tom temtikom?
MARTINOVIĆ: Prvo sam sanjao neke daleke drvene gradove, poslije su oni postajali moja stvarnost, našao sam ih na prostoru Crne Gore i u sebi. U poetskom petoknjižju „Neotkrivena zemlja” tragao sam za skrivenim i izgubljenim pismom rasutih simbola, biblioteka, spomeničkih sjećanja… Mnogi glasovi iz raznih stoljeća i raznih predjela stapaju se u jedan glas – Glas Crne Gore, u njen kontinuitet. Ovo petoknjižje je hor kojeg čine glasovi mnogih stoljeća koja su prošla ovom zemljom i ljudi koji su se na njoj i u njima ostvarili.

MONITOR: Vaše knjige i u tematskom i u stilskom smislu su specifične. Kakva je njihova percepcija u recentnoj crnogorskoj književnosti?
MARTINOVIĆ: Prisutan sam u Crnoj Gori, ali mnogo više na regionalnoj književnoj sceni, gdje se visoko vrednuje ono što radim. Ne žalim, niti sam zabrinut, niti to prebacujem. Sve će prije ili kasnije, dobiti svoje mjesto. Vjerujem i moje knjige i ono što radim.

MONITOR: Ko su vam književi uzori?
MARTINOVIĆ: Učio sam od Darela, Fernana Brodela, Broha, ali i Kovača i Kiša. Takođe i od velikih pisaca koji su boravili i živjeli u Herceg Novom. Ti pisci, ali i drugi, dio su mojih knjiga, bavim se njihovim sudbinama, ali na jedan atipičan način, pišem njihove imaginarne biografije.

MONITOR: Roman Drugoga sunca luče bavi se Njegošem na način kako se niko drugi do sada nije bavio.
MARTINOVIĆ: Roman baca novo svjetlo na lik vladike i gospodara Crne Gore, na njegovu sudbinsku vezu sa zemljom na čijem je čelu bio dvadeset i jednu godinu. On se više bavi malo poznatim Njegošem, nad kojim trepere metafizičke sjenke, a zovu zemaljski poslovi. Kada pročitate ukupno njegovo djelo, proučite okolnosti u kojima se ostvario, imate utisak da je on jedini koji nije umro. Da je prisutan među nama, a više u nama. Čitajući njegov Testament priključio sam se na fon sa kojeg je izgovarao riječi ove najljepše himne u svjetskoj književnosti. Taj fon sam slijedio, i u tom i takvom slijedu nastajala je ova knjiga.

MONITOR: Jednom ste rekli da vas intresuju testamenti Bodina, Đurđa Crnojevića, Vladike Vasilija, Svetoga Petra, Njegoša, Nikole… Zašto?
MARTINOVIĆ: Literatura je svojevrsni testament za mene, zavještanje za sadašnje i buduće. Samo tako pisana djela, sa tim osjećajem, stvorena su za vječnost. Među najljepše testamente spada svakako Njegošev. Usuđujem se reći, a taj sud izrekla je i Isidora Sekulić, on je najveličanstveniji u svjetskoj literaturi. To je rekao i Danilo Kiš. U testamentima crnogorskih vladika i vladara projektuje se moralna snaga Crne Gore. To je jednako prisutno i u testamentima pomenutih crnogorskih vladara, ali i u testamantima nepoznatih ljudi, ubogih a velikih, koji su hodili ovom zemljom, i ostavili riječi zavještanja, a u njima snagu jezika, koji i danas moćno zvuči.

MONITOR: Je li tačno da niste dobili nijednu književnu nagradu u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ: Nijesam dobio ni jednu crnogorsku nagradu. Zaobišli su me svi žiriji, sve nagrade. Nagrade dobijaju oni iza kojih stoje državni i drugi lobiji, uglavnom su to osrednji pisci, a osrednji trče za nagradama, kako bi se potvrdili. Pisca potvrđuje njegovo djelo. Ako je ono veliko, proći će sve probe vremena, a i žiriji su uglavnom ljudi osrednje intelektualnosti i kreativnosti, i uglavnom ne čitaju knjige. To sam provjerio na svom i ne samo na svom slučaju. Tvorca djelo krasi, a ne nagrade! Zalud su grčkim tragičarima udjeljivani lovorovi vijenci. Oni ih nijesu do danas sačuvali. Lovori su se osušili, a ovi i danas cvjetaju. No, čovjek želi potvrdu, i ni ja nijesam lišen te želje. Bio bih neiskren ako bih govorio dugačije.

Literatura je traganje za tajnama

MONITOR: Rijetki su pisci u Crnoj Gori koji pišu istorijske romane. Kako to objašnjavate?
MARTINOVIĆ: Ja ne pišem istorijske romane niti romane u klasičnom obliku. Od istorije pravim fikciju. Moje knjige su uslovno rečeno romani, sastavljene od različitih formi: hronike, zapisa, sna, događaja kojima dajem višu stvarnost. Ta nadgradnja je bitna. Kada sam pisao knjigu Antički gradovi/snovi i sudbine, sakupio sam obilje fakata, pa sam se u jednom trenutku našao u čudu, a pošto sam u to vrijeme imao kontakt sa Mirkom Kovačem, požalio sam mu se na problem sa kojim sam se suočio, a on mi je odgovorio: izmišljaj što više i to što budeš izmislio, što bude tvoja fikcija, to si ti, to je literatura. Tada u to nijesam povjerovao, a poslije sam se uvjerio koliko je Mirko bio u pravu. Volim da usred istorijskog događaja instaliram fikciju, koja baca posebno svjetlo na događaj. Ali, bez fakata ništa ne bih mogao da stvorim. Potreban mi je makar jedan fakat da bih ispleo priču, a nekoliko da bih napisao knjigu. Božena Jelušić je zapisala: Miraš je prepješačio sve svoje knjige. Pa gotovo da jesam. Mene intresuju predjeli, ali me interesuju i sudbine. Svaki predio čuva neku tajnu, neku sudbinu, ja tragam za tim tajnama i sudbinama. E, to je literatura.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo