Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRAŠ MARTINOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Čitanje nevidljivog ljetopisa

Objavljeno prije

na

Miraš Martinović je jedan od najautentičnijih crnogorskih pisaca. Objavio je dvadeset knjiga poezije, priča, romana i eseja. Prevođen je na nekoliko jezika. Ovogodišnji je dobitnik Regionalne književne nagrade Teuta za svoj književni opus. Od prve knjige Mit o Trešnji u fokusu njegovog stvaralaštva je poetika mita kojom otkriva gradove antičke Crne Gore, te sudbinu mitskih i istorijskih ličnosti od Homera do Njegoša.

-Tragajući za starim civilizacijama, a time i za starim gradovima na prostoru Crne Gore, tragao sam za njihovim mitsko–metafizičkim sjenkama i te sjenke, nadograđene na artefakta bez kojih ne mogu da pišem, zapravo su literatura. Volim da čitam događaje, stvarne i mitske ličnosti, da zavirim u ono skriveno, iza, u onaj osjenjeni predio koji se pruža iza svega. Iz tih predjela sam mamio sudbine, pa su ta dva kolerativa za mene i moje stvaralaštvo veoma bitni – predjeli i sudbine. Zapravo čitao sam nevidljivi ljetopis, što je suština svih mojih knjiga.

MONITOR: U dugotrajnom traganju po crnogorskoj i antičkoj istoriji stigli ste i do Njegoša…
MARTINOVIĆ: Najmanje dvadeset godina se bavim Njegošem. U posljednje četiri godine sam se posvetio knjizi Drugoga sunca luče, koja je početkom ovog ljeta objavljena u Zagrebu. Njegoš u Bilježnici ima rečenicu: Mene su grijale drugoga sunca luče. Iz nje se izdvojio naslov, koji je postao amblem kroz kojeg se fokusira sva knjiga. A knjiga opisuje dešavanja u deset posljednjih dana na Cetinju, dok Njegoš iščekuje smrt. Njega su od rođenja do smrti grijala dva sunca: ovo naše, koje svakodnevno gledamo, i ono noćno i ponoćno koje rijetki vide, među njima je bio on. Ima jedno poglavlje s naslovom Dva sunca, gdje on kaže: Ne mogu se dva sunca gledati istijema očima. Vidjećemo šta će od knjige učiniti rešeto vremena.

Njegoš je naš, a Homer reprezent Grka. I kad bi kojim slučajem nestalo Crnogoraca, živjeli bi u Njegoševom djelu.

MONITOR: Vi niste hroničar, nego i učesnik u događajima i sudbinama svojih likova, kako u recenziji knjige Povratak u Aleksandriju navodi Dimitrije Popović…
MARTINOVIĆ: Kavafi je govorio da mu je potrebno 127 glasova iz istorije na osnovu kojih bi uspostavio istoriju. To uspostavljanje vremena glasovima bitna je karakteristika moga rada i moje poetike. Pamćenje je važno za kontinuitet. Mi u Crnoj Gori nijesmo pamtili, ili nijesmo to činili kako treba, zato su nam se desile crne rupe u pamćenju. Krivotvoreni smo mi i naša istorija. Moje knjige služe i popunjavanju tih crnih rupa. Do sada nije napisana kompletna istorija Crne Gore i crnogorskog naroda. Istorije su nam uglavnom pisali drugi i to nas je dovodilo i u zabune i u zablude.

MONOTOR: Najveći dio vašeg stvaralaštva tematski je vezan za mitsku Crnu Goru – za Prevalis, Rizon (Risan), Akruvijum (Kotor), Butuu (Budva)…
MARTINOVIĆ: Na ovom malom prostoru, kako nigdje u svijetu civilizacije su ostavile jedinstven rukopis, tragove za kojima tragam i rukopis koji čitam. Ako bi na pravi način iščitali Crnu Goru, vidjeli bismo šta sve ona krije u svojim njedrima, koliko je, zapravo, bogata. Gradovi koje pominjete i drugi za kojima sam tragao i ponovo ih podigao, od nekih nije ostalo ni kamena, gradio sam riječima, tim nepropadiljivim materjalom, pred kojim su nemoćni varvari i vrijeme. U slojevima gradova našao sam sudbine ljudi, u zapisima na kamenu duše zapisivača i otiske ruku.

MONITOR: Kako ste počeli da se bavite tom temtikom?
MARTINOVIĆ: Prvo sam sanjao neke daleke drvene gradove, poslije su oni postajali moja stvarnost, našao sam ih na prostoru Crne Gore i u sebi. U poetskom petoknjižju „Neotkrivena zemlja” tragao sam za skrivenim i izgubljenim pismom rasutih simbola, biblioteka, spomeničkih sjećanja… Mnogi glasovi iz raznih stoljeća i raznih predjela stapaju se u jedan glas – Glas Crne Gore, u njen kontinuitet. Ovo petoknjižje je hor kojeg čine glasovi mnogih stoljeća koja su prošla ovom zemljom i ljudi koji su se na njoj i u njima ostvarili.

MONITOR: Vaše knjige i u tematskom i u stilskom smislu su specifične. Kakva je njihova percepcija u recentnoj crnogorskoj književnosti?
MARTINOVIĆ: Prisutan sam u Crnoj Gori, ali mnogo više na regionalnoj književnoj sceni, gdje se visoko vrednuje ono što radim. Ne žalim, niti sam zabrinut, niti to prebacujem. Sve će prije ili kasnije, dobiti svoje mjesto. Vjerujem i moje knjige i ono što radim.

MONITOR: Ko su vam književi uzori?
MARTINOVIĆ: Učio sam od Darela, Fernana Brodela, Broha, ali i Kovača i Kiša. Takođe i od velikih pisaca koji su boravili i živjeli u Herceg Novom. Ti pisci, ali i drugi, dio su mojih knjiga, bavim se njihovim sudbinama, ali na jedan atipičan način, pišem njihove imaginarne biografije.

MONITOR: Roman Drugoga sunca luče bavi se Njegošem na način kako se niko drugi do sada nije bavio.
MARTINOVIĆ: Roman baca novo svjetlo na lik vladike i gospodara Crne Gore, na njegovu sudbinsku vezu sa zemljom na čijem je čelu bio dvadeset i jednu godinu. On se više bavi malo poznatim Njegošem, nad kojim trepere metafizičke sjenke, a zovu zemaljski poslovi. Kada pročitate ukupno njegovo djelo, proučite okolnosti u kojima se ostvario, imate utisak da je on jedini koji nije umro. Da je prisutan među nama, a više u nama. Čitajući njegov Testament priključio sam se na fon sa kojeg je izgovarao riječi ove najljepše himne u svjetskoj književnosti. Taj fon sam slijedio, i u tom i takvom slijedu nastajala je ova knjiga.

MONITOR: Jednom ste rekli da vas intresuju testamenti Bodina, Đurđa Crnojevića, Vladike Vasilija, Svetoga Petra, Njegoša, Nikole… Zašto?
MARTINOVIĆ: Literatura je svojevrsni testament za mene, zavještanje za sadašnje i buduće. Samo tako pisana djela, sa tim osjećajem, stvorena su za vječnost. Među najljepše testamente spada svakako Njegošev. Usuđujem se reći, a taj sud izrekla je i Isidora Sekulić, on je najveličanstveniji u svjetskoj literaturi. To je rekao i Danilo Kiš. U testamentima crnogorskih vladika i vladara projektuje se moralna snaga Crne Gore. To je jednako prisutno i u testamentima pomenutih crnogorskih vladara, ali i u testamantima nepoznatih ljudi, ubogih a velikih, koji su hodili ovom zemljom, i ostavili riječi zavještanja, a u njima snagu jezika, koji i danas moćno zvuči.

MONITOR: Je li tačno da niste dobili nijednu književnu nagradu u Crnoj Gori?
MARTINOVIĆ: Nijesam dobio ni jednu crnogorsku nagradu. Zaobišli su me svi žiriji, sve nagrade. Nagrade dobijaju oni iza kojih stoje državni i drugi lobiji, uglavnom su to osrednji pisci, a osrednji trče za nagradama, kako bi se potvrdili. Pisca potvrđuje njegovo djelo. Ako je ono veliko, proći će sve probe vremena, a i žiriji su uglavnom ljudi osrednje intelektualnosti i kreativnosti, i uglavnom ne čitaju knjige. To sam provjerio na svom i ne samo na svom slučaju. Tvorca djelo krasi, a ne nagrade! Zalud su grčkim tragičarima udjeljivani lovorovi vijenci. Oni ih nijesu do danas sačuvali. Lovori su se osušili, a ovi i danas cvjetaju. No, čovjek želi potvrdu, i ni ja nijesam lišen te želje. Bio bih neiskren ako bih govorio dugačije.

Literatura je traganje za tajnama

MONITOR: Rijetki su pisci u Crnoj Gori koji pišu istorijske romane. Kako to objašnjavate?
MARTINOVIĆ: Ja ne pišem istorijske romane niti romane u klasičnom obliku. Od istorije pravim fikciju. Moje knjige su uslovno rečeno romani, sastavljene od različitih formi: hronike, zapisa, sna, događaja kojima dajem višu stvarnost. Ta nadgradnja je bitna. Kada sam pisao knjigu Antički gradovi/snovi i sudbine, sakupio sam obilje fakata, pa sam se u jednom trenutku našao u čudu, a pošto sam u to vrijeme imao kontakt sa Mirkom Kovačem, požalio sam mu se na problem sa kojim sam se suočio, a on mi je odgovorio: izmišljaj što više i to što budeš izmislio, što bude tvoja fikcija, to si ti, to je literatura. Tada u to nijesam povjerovao, a poslije sam se uvjerio koliko je Mirko bio u pravu. Volim da usred istorijskog događaja instaliram fikciju, koja baca posebno svjetlo na događaj. Ali, bez fakata ništa ne bih mogao da stvorim. Potreban mi je makar jedan fakat da bih ispleo priču, a nekoliko da bih napisao knjigu. Božena Jelušić je zapisala: Miraš je prepješačio sve svoje knjige. Pa gotovo da jesam. Mene intresuju predjeli, ali me interesuju i sudbine. Svaki predio čuva neku tajnu, neku sudbinu, ja tragam za tim tajnama i sudbinama. E, to je literatura.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo