Povežite se sa nama

INTERVJU

FRA DRAGO BOJIĆ, TEOLOG I PUIBLICISTA: Nacionalizmi se najviše hrane vlastitim porazima

Objavljeno prije

na

Fra Drago Bojić je franjevac franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Doktor je komunikologije od 2009. Tu titulu je stekao na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču. Bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, i urednik nekad izuzetnog franjevačkog mjesečnog magazina Svjetlo riječi. S te dužnosti ga je 2013. godine razriješila vrhuška Rimokatoličke crkve u BiH zbog neslaganja s njegovim stavovima o politizaciji religije. Direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – Zajedno u Sarajevu.

Sve to, fra Draga Bojića, vrhunskog intelektuaca, čovjeka otvrenog duha koji živi vlastita uvjerenja, odvodi iz Sarajeva u Jajce, gdje sada živi. Njegova knjiga “Zlato i tamjan – Kritički osvrti na politiku i religiju”, u izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno. net izazvala je ogromnu pažnju u BiH i čitavom regionu.

MONITOR: Kritički govorite i pišete prije svega o vlastitom kolektivu i svim religijskim institucijama koje su izdale duh svojih utemeljitelja, koje govore samo o naciji, domovini, kapitalizmu, seksualnom moralu a ne o socijalnoj i političkoj odgovornosti da se ne bi zamjerili političkim i ekonomskim elitama. Gdje su nestale temelje vrijednosti crkve danas i kako ih vratiti?
BOJIĆ: Vrednote na koje se pozivaju vjerske zajednice nisu nestale, ali su često gurnute u drugi plan zbog političkih i ekonomskih interesa tih zajednica i njihovih članova. Ideale i zahtjeve koji se postavljaju nije nimalo jednostavno izdržati i ostvarivati, ali se mora kritički konstatirati da se često to i ne želi niti se oko toga trudi. Suvremeni čovjek općenito je izgubio strast za vrednote, za dobro kao takvo i sadržaje koji se vežu uz taj pojam. Ovo je vrijeme individualnog i kolektivnog egoizma, diviniziranja svojih prava i sloboda, vrijeme političkoga uma kojemu je najvažnije da uništi svoga neprijatelja. Ovo je vrijeme pragmatičnog, tehničkog, kalkulantskog, kladioničarskog, konzumerističkog uma koji se vodi isplativošću i profitom, i pritom ne preže ni od čega pa ni od toga da uništava druge ljude. To je općenito oznaka našeg vremena i opterećuje sve naše odnose, i one za koje tvrdimo da su nam najvažniji i najsvetiji.

MONITOR: Kako komentirate nedavni pokušaj zabrane predstave Olivera Frljića od strane kardinala Puljića i Napretka na MESS-u u Sarajevu ili prije desetak godina zahtjev za usklađivanje SFF sa trajanjem ramazana? U Hrvatskoj i Srbiji čini se čak su i agresivnija miješanja crkve. Hoće li nam vjerski lideri određivati i kulturna događanja u buduće?
BOJIĆ: Svatko ima pravo na osobni stav o Frljićevim predstavama, ali takva miješanja vjerskih zajednica i njihovih predstavnika u sekularno i kulturno područje su nedopustiva. To je direktni udar na sekularnu države i sekularne vrijednosti, ali i pokušaj da se ograniči sloboda umjetničkog izražavanja. Pritom često i oni koji sebe nazivaju „sekularistima” i „kulturnjacima”, osim što znaju pasti u populizam i kič, koketiraju s političkim oblicima religije i pseudoreligije i tako sami sebe dovode u ucijenjeni i podcijenjeni položaj u odnosu na religijsku moć. Društveni i kulturni život se ne smije podređivati religijskim interesima političke moći, jer tako ste jednom nogom već upali u teokraciju – u našem slučaju u više teokracija ili više oblika političke religije. Ovi prostori su snažno obilježeni „teopolitikom” – vođenjem politike u ime Boga (E. Gentile), a sve više i „teokulturom” – vođenjem kulture po ideološkim mjerama religijskih zajednica. Ovaj slučaj, slučaj sa sarajevskim filmskim festivalom i mnogi drugi slučajevi, pokazuju opasnu tendenciju desekularizacije društva i primitivno sakraliziranje sekularnog duhovnog prostora. Sve to potvrđuje da je dijalog između teologa i umjetnika na niskoj razini. Stvoreni su ideološki frontovi koji onemogućuju dijalog. A taj dijalog je nužan, jer najuzvišeniji ljudski doživljaji i iskustva, a to su bez sumnje religiozno i umjetničko, i kada su izraženi u formi kritike, apsurda i groteske upravo pripomažu tom dijalogu i mogu biti korisni i jednima i drugima, i društvu u cjelini.

MONITOR: Svjedoci smo promjene paradigme kod intelektualca koji su devedesetih godina kritički govorili o ratu i nacionalizmu a danas su pogonsko gorivo raznim nacionalizmima. Kako obuzdati mržnju koju šire oni ili razni cerići, perići, amfilohije i može li ona biti povod novim sukobima?
BOJIĆ: Od intelektualaca najčešće i dolaze zla. Oni ih smišljaju, kreiraju, pripremaju. O tome je na našim prostorima ponajbolje pisao Mirko Kovač, koji je za života svjedočio zakazivanju mnogih intelektualaca, i onih s kojima je prijateljevao. O tome svjedoči i duga povijest intelektualnog beščašća. Intelektualci često i lako postaju režimske sluge, pa se radi osobnog probitka i interesa izručuju i prodaju nacionalnim, političkim ili vjerskim vođama. U svoje vrijeme je Isus iz Nazareta one najučenije i „najpametnije” zbog njihove nemoralnosti, nevjerodostojnosti i licemjerja nazivao „zmijskim leglom i okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža”. Koliko li ih je samo po našim akademskim zajednicama i drugim obrazovnim i kulturnim institucijama, i sekularnim i vjerskim. Takvi ljudi su „šverceri vlastitih života, prevrtljivci i intelektualni izdajnici” (M. Kangrga) i mnogi od njih često tijekom života mijenjaju stavove i pozicije, po potrebi i prema interesu. Duga je lista takvih intelektualaca na našim prostorima i ona se svakodnevno povećava. Moralni sunovrat je stalna opasnost za svakog intelektualca. To su bijedni životi jer valja svakodnevno živjeti s vlastitom nedosljednošću, sa „zločincem u sebi” (H. Arendt). Događalo se i događa i najgenijalnijim ljudima da se pervertiraju, da zaniječu same sebe, da se priklone zlu. To nam govori da pamet (znanje) nije nužno uvijek povezana s etikom i moralom. Najveća i najmonstruoznija zla smišljaju često takozvani „veliki umovi” koji lako zavedu „male umove” da im služe, da rade za njih, da pišu umjesto njih, da recikliraju njihove misli i šire njihovo zlo. Ćudoređe, i to praktična moralnost kriterij je svim intelektualcima, ukoliko ne žele postati učeni „demoni” – neprijatelji ljudi i svega što je dobro i humano.

MONITOR: Da li zbog sve prisutnijeg bošnjačkog, hrvatskog i crnogorskog nacionalizma zaboravljamo na opasnost velikosrpskog nacionalizma koji i dalje ima aspiracije na susjedne zemlje? Kako se oduprijeti velikosrpskom nacionalizmu?
BOJIĆ: Svi su nacionalizmi po sebi zli i prema svakom se treba kritički postaviti, pogotovo prema onom vlastitog kolektiva. Nacionalizmi se najviše hrane vlastitim porazima, jer se na porazima i na vlastitoj nesreći najlakše potpaljuje i raspiruje mržnja prema drugima. Velikosrpski nacionalizam i velikosrpska mitomanija, kad je riječ o novijoj povijesti na ovim prostorima, najveći su uzrok naših nesreća. U posljednje se vrijeme u Bosni i Hercegovini sve češće govori o bošnjačkom nacionalizmu kao „najvećem problemu i najvećoj opasnosti” ovog društva. Neosporno je da bošnjački nacionalizam postoji, ali ga srpski i hrvatski nacionalisti svjesno i zlurado potenciraju kako bi skrenuli pozornost s vlastitih nacionalizama i kako bi se sve izjednačilo. Pritom pokušavaju dva najveća bosansko-hercegovačka zla devedesetih godina – genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku i etnički očišćenu Herceg-Bosnu – produkt srpskog odnosno hrvatskog nacionalizma, retroaktivno opravdavati sadašnjim bošnjačkim nacionalizmom. Sve je veći broj i društveno angažiranih intelektualaca koji prihvaćaju takvu matricu mišljenja. Bošnjački pseudoislamizirani viktimološki nacionalizam služi srpskom i hrvatskom da speru sa sebe opačine prošlosti i zamaskiraju zla sadašnjosti. Naravno, treba reći i to da se bošnjački nacionalizam ponekad želi predstaviti kao da to uopće nije, ali činjenica je da on postoji i da se slično kao i dva spomenuta hrani žrtvama i stradanjima pripadnika toga kolektiva. Dugoročno gledano, on može imati velike posljedice za bosansko-hercegovačko društvo, jer nastupa u ime najbrojnijeg naroda.

MONITOR: Poglavar crnogorske pravoslavne crkve mitropolit i vladika Mihailo je bio u Srebrenici i osudio genocid. Kad ćemo to vidjeti od Bozanića u Jasenovcu? Možemo li očekivati od vjerskih poglavara istinsku osudu zločina koji su počinjeni 90-ih na prostoru Jugoslavije a kojemu su i sami doprinijeli?
BOJIĆ: Religijski poglavari i uopće ljudi koji se smatraju vjernicima, bit će vjerodostojni onda kad budu hodočastili, molili i klanjali na mjestima stradavanja drugih i kad tuđu patnju stave ispred svoje. Ne mislim da je sve u vanjskim gestama i retorici, ali to je nužni početak, jer naši su kolektivi oboljeli od simbolike i simboličnoga. Takve geste i promjena retorike su zahtjev vjere i humanosti, a ne puko diplomatsko ili političko kalkuliranje.

Štefica GALIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo