Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV ŽAJA, REDITELJ: Nesposobni za koncept mržnje

Objavljeno prije

na

Na velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta nedavno je prikazan film Slobodni Tomislava Žaje, kao prvi film Festivala filma o ljudskim pravima UBRZAJ 2016. Tomislav Žaja je rođen u Zagrebu. Stekao je zvanje magistra režije dokumentarnog filma na Filmskoj akademiji Karlovog univerziteta u Pragu. U svojoj dvadesetpetogodišnjoj karijeti, Žaja je bio scenarista, režiser i producent više od pedeset dokumentaraca, nekoliko kratkih filmova i eksperimentalnih filmova, dvije TV adaptacije pozorišnih predstava, kao i tri dugometražna filma.

MONITOR: Film ,,Slobodni” prati ljude zatvorene u hrvatskim institucijama za osobe s intelektualnim teškoćama i njihov put u slobodu. Kako ste se zainteresovali za ovu temu i koliko dugo su trajale pripreme za film?
ŽAJA: Oduvijek sam bio vezan za ove ljude, jer je moj otac kao psiholog radio s njima. Kao dijete znao sam ga pitati zašto su ovi ljudi zatvoreni i žive u tako lošim uvjetima, gorim od bilo kojeg zatvora. Nije mi bilo jasno što su skrivili i zašto su tamo. Povremeno sam s ocem odlazio u pojedine institucije kad bi on morao nešto obaviti i uvjerio sam se da se radi o jednostavnim i dragim ljudima, koji su daleko od toga da bi nekome mogli učiniti nešto nažao, i nisu ni na koji način opasni po društvo. Štoviše, oni su, za razliku od nas, nesposobni za koncept mržnje. Bilo mi je strašno žao tih ljudi i želio sam im nekako pomoći. Mnogo godina kasnije počeo sam snimati filmove o ovim ljudima i kroz posljednjih 20-ak godina napravio desetak filmova koji pričaju njihove priče. Želio sam osvijestiti ljude za njihovo postojanje i ukazati na društvenu nepravdu prema ljudima koji u biti nisu ništa drugačiji od nas. Mi smo ti koji smo ih učinili drugačijima, time što smo ih getoizirali i segregirali. Kad su u Hrvatskoj krajem 2012. godine konačno krenule pripreme za proces deinstitucionalizacije ljudi s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama, u suradnji sa Udrugom za promicanje inkluzije koja je bila partner u procesu, krenuo sam dokumentirati tu prvu fazu i ubrzo shvatio da bi to mogao biti jedan do sada neviđen dokument koji zaokružuje sve aspekte ove ljudske i društvene drame, koja se očituje kroz duboku i sveobuhvatnu promjenu, kako na pojedinačnom ljudskom, tako i na društvenom planu. Radi se o svojevrsnom redizajnu društva, koje prestaje biti ,,društvo s invaliditetom” i postaje sretno društvo sa jednakim pravima i mogućnostima za sve ljude, baš kao što piše u ustavima većine zemalja svijeta. Film sam snimao tijekom pune tri godine i na kraju završio sa oko 120 sati snimljenog materijala, iz kojega sam izmontirao film od 73 minute.

MONITOR: Koliko je bilo zahtjevno sve te njihove priče zabilježiti? Jeste li naišli na probleme ili otpor prilikom intervjuisanja?
ŽAJA: Početak snimanja bio je težak. Kamera je u većinu tih institucija ušla prvi put, ili je barem bila prvi put slobodna prikazati sve što je vidjela, a ne samo odabrane, unaprijed pripremljene i namještene ljude i situacije. Uspio sam uvjeriti Ministarstvo socijalne politike u Hrvatskoj da nam izdaju specijalnu dozvolu za snimanje i da mi daju odriješene ruke. Objasnio sam svoje motive i kakav film želim napraviti, što je naišlo na plodno tlo, pošto su u Ministarstvu shvatili da nemam namjere tražiti krivce i nekog napadati, već jednostavno afirmirati mogućnost bolje i sretnije sutrašnjice za ljude u njihovim lokalnim zajednicama, umjesto socijalne smrti na koju smo ih desetljećima osuđivali. U krajnjoj liniji je potpuno svejedno da li ljudi žive u zatvoru od jedne ili pet zvjezdica.

MONITOR: Kako ste zadobili povjerenje protagonista?
ŽAJA: Za dokumentarizam je, prije svega, potrebno puno strpljenja. Zapravo je svejedno s kojim ljudima radite, jer svaka osoba zahtijeva drugačiji pristup i komunikaciju. Ovi ljudi su na nas od početka gledali kao na prijatelje koji ih gotovo jedini posjećuju i zanimaju se za njih. Također, bilo im je jasno da smo na njihovoj strani i da im nastojimo pomoći, da smo njihovi partneri i suradnici na putu prema slobodi. Osim toga, bili su sretni da konačno i oni u nečemu sudjeluju, da surađuju na nečemu i što je najvažnije, da su u nešto uključeni. Konačno se njih pitalo o njima samima, a nije netko drugi govorio u njihovo ime. Bili su ravnopravni sudionici u projektu i u startu sam svakome objasnio da se u bilo kojem trenutku ima pravo predomisliti i reći želi li da se nešto snimi ili ne. Ako bi netko rekao da nešto ne snimamo ili da već snimljenu situaciju ne stavimo u film, znali su da ću to poštovati. Njihova volja i pravo na izbor za mene su zakon. Ljudi su važniji od filma.

MONITOR: Kako je protekla premijera? S obzirom na to da je ovo vrlo intiman film, kako je reagovala porodica protagonista, institucije…?
ŽAJA: Reakcije na film su odlične, publika ga jako voli. To mi je puno važnije od mišljenja kritičara, iako su i kritike vrlo dobre. Film je ove godine prikazan na više od 30 međunarodnih festivala i dobio je osam nagrada za najbolji film. No mene najviše od svega vesele turneje po raznim zemljama, gdje odlazim među ljude i nakon projekcija vodim diskusije s publikom. Taj dijalog je izuzetno važan, jer se tom prilikom ljudi okreću od sebe ka drugima, a pritom uče o sebi i vlastitom društvu naglas promišljajući nadolazeće promjene i bolju budućnost za sve članove svojih lokalnih zajednica. Nešto slično planiram organizirati i u Crnoj Gori, te sam u vezi s tim već započeo razgovore s ljudima iz vladinih i nevladinih organizacija koji su pokazali interes za pokretanje javne diskusije na ovu temu. Crna Gora je na putu u Europsku uniju i pitanje deinstitucionalizacije i inkluzije je jedno od neizostavnih poglavlja u procesu pridruživanja. U tom smislu je razmjena iskustava sa Hrvatskom dobar potez, a ja ću osobno dati sve od sebe da promoviram vrijednosti inkluzije i pomognem u povezivanju svih strana u procesu. Osnovni preduvjet za promjenu je ostvarivanje partnerskog odnosa vladinih i nevladinih organizacija.

MONITOR: Koje su to još teme koje vas interesuju?
ŽAJA: Svaki film za mene je nova misija. Osim umjetničkog aspekta, ili baš zbog njega, film je moćno oružje za društvene promjene, jer nas poučava na direktan način, kroz iskustveni doživljaj, te tako utječe na svijest ljudi i mijenja ih. Danas su autori angažiranih dokumentaraca ujedno svojevrsni aktivisti, zagovarači prava ljudi čije priče iznose u javnost, ljudi kojima su filmom dali glas i mogućnost da uđu u naše živote, da postanu dio nas. Trenutno radim na novom dugometražnom dokumentarcu koji se zove ,,Susjedi”. Taj film prati grupu ljudi sa psihičkim bolestima u Osijeku, koji nakon dugogodišnjeg boravka po duševnim bolnicama i institucijama pokušavaju živjeti na slobodi, a to znači pronaći posao, obnoviti kontakte sa svojim raspadnutim obiteljima, pronaći svoje mjesto pod suncem.

MONITOR: Početkom godine počinje snimanje filma proslavljenog Veljka Bulajića, na kome ćete sarađivati. Neke scene biće snimljene i u Crnoj Gori?
ŽAJA: Budući da osim kao redatelj radim i kao producent međunarodnih filmskih projekata, Veljko Bulajić mi je prije nekoliko godina ponudio da pročitam njegov scenarij za film Bijeg do mora. Od prve sam se oduševio, jer scenarij ne samo da je odličan, nego je i potpuno drugačiji od prethodnih Bulajićevih filmova. Tako je počela moja suradnja sa Bulajićem, koji je legenda europskog filma i čovjek od kojega sam puno naučio. Sad smo u završnim pripremama za snimanje koje počinje za oko dva mjeseca i završava sredinom aprila. Bijeg do mora je intimna priča jednog njemačkog vojnika iz Drugog svjetskog rata, koji se kao starac nakon smrti supruge vraća na mjesto gdje je nekada ratovao i gdje se zaljubio u jednu ženu iz tog kraja. Radi se o filmu u kojem nema politike i mitova, nema dobrih i loših, u kojemu se Bulajić bavi isključivo malim, običnim ljudima u brutalnoj okrutnosti rata. Bijeg do mora je koprodukcija Gral Filma iz Hrvatske i Dogma studija iz Crne Gore, a trenutno smo u završnim pregovorima sa njemačkom producentskom kućom Laura Film iz Berlina. U Crnoj Gori ćemo snimati desetak dana u aprilu slijedeće godine. Glavnu ulogu će igrati poznati njemački glumac Tom Wlaschiha, a nekoliko uloga je pripalo poznatim crnogorskim glumcima poput Mirka Vlahovića, Srđana Grahovca i drugih. Crna Gora obiluje izuzetno atraktivnim filmskim lokacijama, pa će kroz široku međunarodnu kino i TV distribuciju ovaj film promovirati ljepote i specifičnosti Crne Gore na najbolji mogući način.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo