Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV ŽAJA, REDITELJ: Nesposobni za koncept mržnje

Objavljeno prije

na

Na velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta nedavno je prikazan film Slobodni Tomislava Žaje, kao prvi film Festivala filma o ljudskim pravima UBRZAJ 2016. Tomislav Žaja je rođen u Zagrebu. Stekao je zvanje magistra režije dokumentarnog filma na Filmskoj akademiji Karlovog univerziteta u Pragu. U svojoj dvadesetpetogodišnjoj karijeti, Žaja je bio scenarista, režiser i producent više od pedeset dokumentaraca, nekoliko kratkih filmova i eksperimentalnih filmova, dvije TV adaptacije pozorišnih predstava, kao i tri dugometražna filma.

MONITOR: Film ,,Slobodni” prati ljude zatvorene u hrvatskim institucijama za osobe s intelektualnim teškoćama i njihov put u slobodu. Kako ste se zainteresovali za ovu temu i koliko dugo su trajale pripreme za film?
ŽAJA: Oduvijek sam bio vezan za ove ljude, jer je moj otac kao psiholog radio s njima. Kao dijete znao sam ga pitati zašto su ovi ljudi zatvoreni i žive u tako lošim uvjetima, gorim od bilo kojeg zatvora. Nije mi bilo jasno što su skrivili i zašto su tamo. Povremeno sam s ocem odlazio u pojedine institucije kad bi on morao nešto obaviti i uvjerio sam se da se radi o jednostavnim i dragim ljudima, koji su daleko od toga da bi nekome mogli učiniti nešto nažao, i nisu ni na koji način opasni po društvo. Štoviše, oni su, za razliku od nas, nesposobni za koncept mržnje. Bilo mi je strašno žao tih ljudi i želio sam im nekako pomoći. Mnogo godina kasnije počeo sam snimati filmove o ovim ljudima i kroz posljednjih 20-ak godina napravio desetak filmova koji pričaju njihove priče. Želio sam osvijestiti ljude za njihovo postojanje i ukazati na društvenu nepravdu prema ljudima koji u biti nisu ništa drugačiji od nas. Mi smo ti koji smo ih učinili drugačijima, time što smo ih getoizirali i segregirali. Kad su u Hrvatskoj krajem 2012. godine konačno krenule pripreme za proces deinstitucionalizacije ljudi s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama, u suradnji sa Udrugom za promicanje inkluzije koja je bila partner u procesu, krenuo sam dokumentirati tu prvu fazu i ubrzo shvatio da bi to mogao biti jedan do sada neviđen dokument koji zaokružuje sve aspekte ove ljudske i društvene drame, koja se očituje kroz duboku i sveobuhvatnu promjenu, kako na pojedinačnom ljudskom, tako i na društvenom planu. Radi se o svojevrsnom redizajnu društva, koje prestaje biti ,,društvo s invaliditetom” i postaje sretno društvo sa jednakim pravima i mogućnostima za sve ljude, baš kao što piše u ustavima većine zemalja svijeta. Film sam snimao tijekom pune tri godine i na kraju završio sa oko 120 sati snimljenog materijala, iz kojega sam izmontirao film od 73 minute.

MONITOR: Koliko je bilo zahtjevno sve te njihove priče zabilježiti? Jeste li naišli na probleme ili otpor prilikom intervjuisanja?
ŽAJA: Početak snimanja bio je težak. Kamera je u većinu tih institucija ušla prvi put, ili je barem bila prvi put slobodna prikazati sve što je vidjela, a ne samo odabrane, unaprijed pripremljene i namještene ljude i situacije. Uspio sam uvjeriti Ministarstvo socijalne politike u Hrvatskoj da nam izdaju specijalnu dozvolu za snimanje i da mi daju odriješene ruke. Objasnio sam svoje motive i kakav film želim napraviti, što je naišlo na plodno tlo, pošto su u Ministarstvu shvatili da nemam namjere tražiti krivce i nekog napadati, već jednostavno afirmirati mogućnost bolje i sretnije sutrašnjice za ljude u njihovim lokalnim zajednicama, umjesto socijalne smrti na koju smo ih desetljećima osuđivali. U krajnjoj liniji je potpuno svejedno da li ljudi žive u zatvoru od jedne ili pet zvjezdica.

MONITOR: Kako ste zadobili povjerenje protagonista?
ŽAJA: Za dokumentarizam je, prije svega, potrebno puno strpljenja. Zapravo je svejedno s kojim ljudima radite, jer svaka osoba zahtijeva drugačiji pristup i komunikaciju. Ovi ljudi su na nas od početka gledali kao na prijatelje koji ih gotovo jedini posjećuju i zanimaju se za njih. Također, bilo im je jasno da smo na njihovoj strani i da im nastojimo pomoći, da smo njihovi partneri i suradnici na putu prema slobodi. Osim toga, bili su sretni da konačno i oni u nečemu sudjeluju, da surađuju na nečemu i što je najvažnije, da su u nešto uključeni. Konačno se njih pitalo o njima samima, a nije netko drugi govorio u njihovo ime. Bili su ravnopravni sudionici u projektu i u startu sam svakome objasnio da se u bilo kojem trenutku ima pravo predomisliti i reći želi li da se nešto snimi ili ne. Ako bi netko rekao da nešto ne snimamo ili da već snimljenu situaciju ne stavimo u film, znali su da ću to poštovati. Njihova volja i pravo na izbor za mene su zakon. Ljudi su važniji od filma.

MONITOR: Kako je protekla premijera? S obzirom na to da je ovo vrlo intiman film, kako je reagovala porodica protagonista, institucije…?
ŽAJA: Reakcije na film su odlične, publika ga jako voli. To mi je puno važnije od mišljenja kritičara, iako su i kritike vrlo dobre. Film je ove godine prikazan na više od 30 međunarodnih festivala i dobio je osam nagrada za najbolji film. No mene najviše od svega vesele turneje po raznim zemljama, gdje odlazim među ljude i nakon projekcija vodim diskusije s publikom. Taj dijalog je izuzetno važan, jer se tom prilikom ljudi okreću od sebe ka drugima, a pritom uče o sebi i vlastitom društvu naglas promišljajući nadolazeće promjene i bolju budućnost za sve članove svojih lokalnih zajednica. Nešto slično planiram organizirati i u Crnoj Gori, te sam u vezi s tim već započeo razgovore s ljudima iz vladinih i nevladinih organizacija koji su pokazali interes za pokretanje javne diskusije na ovu temu. Crna Gora je na putu u Europsku uniju i pitanje deinstitucionalizacije i inkluzije je jedno od neizostavnih poglavlja u procesu pridruživanja. U tom smislu je razmjena iskustava sa Hrvatskom dobar potez, a ja ću osobno dati sve od sebe da promoviram vrijednosti inkluzije i pomognem u povezivanju svih strana u procesu. Osnovni preduvjet za promjenu je ostvarivanje partnerskog odnosa vladinih i nevladinih organizacija.

MONITOR: Koje su to još teme koje vas interesuju?
ŽAJA: Svaki film za mene je nova misija. Osim umjetničkog aspekta, ili baš zbog njega, film je moćno oružje za društvene promjene, jer nas poučava na direktan način, kroz iskustveni doživljaj, te tako utječe na svijest ljudi i mijenja ih. Danas su autori angažiranih dokumentaraca ujedno svojevrsni aktivisti, zagovarači prava ljudi čije priče iznose u javnost, ljudi kojima su filmom dali glas i mogućnost da uđu u naše živote, da postanu dio nas. Trenutno radim na novom dugometražnom dokumentarcu koji se zove ,,Susjedi”. Taj film prati grupu ljudi sa psihičkim bolestima u Osijeku, koji nakon dugogodišnjeg boravka po duševnim bolnicama i institucijama pokušavaju živjeti na slobodi, a to znači pronaći posao, obnoviti kontakte sa svojim raspadnutim obiteljima, pronaći svoje mjesto pod suncem.

MONITOR: Početkom godine počinje snimanje filma proslavljenog Veljka Bulajića, na kome ćete sarađivati. Neke scene biće snimljene i u Crnoj Gori?
ŽAJA: Budući da osim kao redatelj radim i kao producent međunarodnih filmskih projekata, Veljko Bulajić mi je prije nekoliko godina ponudio da pročitam njegov scenarij za film Bijeg do mora. Od prve sam se oduševio, jer scenarij ne samo da je odličan, nego je i potpuno drugačiji od prethodnih Bulajićevih filmova. Tako je počela moja suradnja sa Bulajićem, koji je legenda europskog filma i čovjek od kojega sam puno naučio. Sad smo u završnim pripremama za snimanje koje počinje za oko dva mjeseca i završava sredinom aprila. Bijeg do mora je intimna priča jednog njemačkog vojnika iz Drugog svjetskog rata, koji se kao starac nakon smrti supruge vraća na mjesto gdje je nekada ratovao i gdje se zaljubio u jednu ženu iz tog kraja. Radi se o filmu u kojem nema politike i mitova, nema dobrih i loših, u kojemu se Bulajić bavi isključivo malim, običnim ljudima u brutalnoj okrutnosti rata. Bijeg do mora je koprodukcija Gral Filma iz Hrvatske i Dogma studija iz Crne Gore, a trenutno smo u završnim pregovorima sa njemačkom producentskom kućom Laura Film iz Berlina. U Crnoj Gori ćemo snimati desetak dana u aprilu slijedeće godine. Glavnu ulogu će igrati poznati njemački glumac Tom Wlaschiha, a nekoliko uloga je pripalo poznatim crnogorskim glumcima poput Mirka Vlahovića, Srđana Grahovca i drugih. Crna Gora obiluje izuzetno atraktivnim filmskim lokacijama, pa će kroz široku međunarodnu kino i TV distribuciju ovaj film promovirati ljepote i specifičnosti Crne Gore na najbolji mogući način.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo