Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠTEFICA GALIĆ, GLAVNA UREDNICA BiH PORTALA TAČNO: Mostarom vlada mafija „na daljinski“

Objavljeno prije

na

MONITOR: Mostar je zbog stalnih što otvorenih što latentnih napetosti opet u javnosti?
GALIĆ: U Mostaru je vatra vječno živa. Dva geta sa dva potpuno različita stila života, čekanje izbora koji nikako ne dolaze, vječni gradonačelnik u tehničkom mandatu, dva obrazovna programa, paralelne institucije. Na tzv. desnoj strani neostvareni snovi o preustroju grada i države, granice u glavama, strah i prijetnje lokalnih nasilnika ili njihovih poslušnika u institucijama, pljačka imovine svepljuvane Titove Jugoslavije, a sve u slavu nacionalnog interesa i trajne ugroženosti, pokušaj legitimiranja ratnog plijena, arhitektonska nedonoščad, nacionalistički znakovi po lokalnim brdima…

Ovdje vlada mafija ,,na daljinski”, odavde, iz Hrvatske ili svijeta zavisi gdje su umakli pravdi ili poreznim obavezama, razni generali, zločinci ili kriminalci uz sumanuto ispravljanje jezičkih varijanti, mahanje zastavama i krivotvorenje povijesti.

Ovdje kradu stadione klubu koji ih je napravio, ovdje izmišljaju godine institucijama koje su ,,ogradili” poslije devedesetih, ovdje preusmjeravaju rijeke zbog voždovih hacijendi, ovdje vlada zakon linča i bejzbol palice za one koji se nisu spremni povinovati nepisanim zakonima čopora, ovdje se kažnjava svaka drugost….

MONITOR: Je li to refleksija ukupnih događanja u BiH?
GALIĆ: Da. Mostar je refleksija cjelokupnih odnosa u BiH gdje rat nikada nije završen. Ostavljen od Sarajeva u ratu i u miru, dogovorene podjele nacionalističkih vođa osvojenih u partiji pokera koju su igrali Franjo i Alija. Tako je danas. Kako će sutra biti – do Mostaraca je.

Ono što je žalosno je da MUP HNK nema odjel za ratne zločine. Ali, tužilaštvo BiH počelo je konačno raditi na tome, hapse se ratni zločinci na svim stranama. Toliko godina nakon završetka rata, ali ipak. Najveći dio ih je odavno pobjegao u Hrvatsku, granica nije daleko. A tamo će se hrvatska desnica i militantni antikomunisti pobrinuti da im se ništa ne dogodi. Svi pričaju o svojim nevinim zločincima, iako zločin nema naciju i mora biti kažnjen ili pravda kao takva ne postoji.

MONITOR: Kako je moguće pomiriti podijeljeni Mostar?
GALIĆ: Samo porazom svih nacionalizama bilo bi to moguće, što je trenutno naučna fantastika. Ako samoprozvani zaštitnici nacionalnih interesa kažu kako su ponosni na Herceg-Bosnu, koja im je inspiracija i trajni zalog otvoreno tražeći preustroj Bosne i Hercegovine, dok u jednom dijelu Mostara stoje hercegbosanske zastave a u drugom dijelu bh zastave za Dan državnosti BiH, za to vrijeme Čović i Izetbegović zajedno piju i drže govor na prijemu u Sarajevu tim povodom. A Treći im nije ni došao. Sramotno! Ovdje se slavi zlo koje je premrežilo i Hrvatsku, poniklo i pothranjivano u njoj, što nova vlast tamo ni ne krije: vanjskopolitički joj je prioritet BiH – tuđa država! Kitarović u svojim javnim istupima lamentira o onome što je bio ratni cilj dvojca Tuđman-Milošević.

MONITOR: Nedavno ste u Mostaru preživjeli velike neprijatnosti prilikom pokušaja prijave zbog neovlaštenog isticanja zastava tzv. Herceg-Bosne…
GALIĆ: Da, bilo je to prilikom obilježavanja 25. godišnjice davno ukinute tvorevine Herceg-Bosne, jedinoj državnoj tvorevini poslije Drugog svjetskog rata u Evropi koja je u svoje temeljne osnivačke dokumente unijela rasističku odredbu da u njoj državne funkcije smiju obavljati samo dužnosnici hrvatske nacionalnosti. U Mostaru se slavilo uz vatromet, paradržavne zastave na ulicama i svečanosti uz podršku hrvatske države i njenog rukovodstva. Zastava i grb HRHB proglašeni su neustavnim, presudama Ustavnog suda FBiH 1997. i 1998. To očito ne smeta Čoviću i HDZ-u da je neometano obilježavaju a da njene zabranjene zastave ističu u javnim institucijama.

Za mene one su sinonim logora, etničkog čišćenja, zločina, rata, smrti… U ime te zastave i te tvorevine sam gledala kako trpaju na kamione i odvoze moje komšije muslimane u logore Heliodrom, Dretelj… slušala vriskove prebijanih zatvorenika, ispraćala prijatelje na groblja ili u svijet jednog po jednog. Gledala sam kako nestaje jedan svijet, ljudi, vjerski objekti, mostovi, kulturni spomenici…

Otišla sam u MUP HNK da podnesem krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio te zastave. U policiji su bili doslovno zgranuti mojim zahtjevom. Odbili su primiti prijavu s obrazloženjem da to za njih nije krivično djelo, da je to zastava hrvatskog naroda a ne hercegbosanska, pri čemu me je policajac D. Vidović nazvao kučkom i gotovo fizički nasrnuo na mene. Prijavila sam uvrede policijskih službenika unutrašnjoj kontroli MUP-a, a Tužiteljstvu HNK podnijela krivičnu prijavu. NVO i građani širom BiH, Hrvatske i Srbije pokrenuli su i peticiju protiv otvorene fašizacije u društvu, pozivajući nadležne institucije da spriječe javnu promociju ratnih zločinaca koji su svojom ideologijom proizveli bratoubilački rat.

Mi smo gotovo svakodnevno na udaru nacionalista svih predznaka i njihovih poslušnika. Nikada niko nije sankcioniran za to niti će biti. Imaju svoj kadar na svim važnim funkcijama u Mostaru i ne postoji ništa što bi to zasad promijenilo.

MONITOR: Ranije je prikazivanje kratkog dokumentarnog filma Svetlane Broz ,,Neđo od Ljubuškog”, o vašem suprugu, uzburkalo duhove u Ljubuškom. I zbog toga ste imali problema…
GALIĆ: Prošla sam i još prolazim kalvariju, zbog ispričane priče o progonu i pokušaju spašavanja Bošnjaka od terora Herceg-Bosne ‘93 u Ljubuškom. Moj suprug je dobio nagradu za građansku hrabrost posthumno, jer je netko od protjeranih ljudi ispričao tu priču Svetlani Broz i ona je došla do nas u Ljubuški.

Ne samo da sam fizički i verbalno napadana poslije toga, napustila sam grad u kojem sam živjela, obiteljsku kuću u Ljubuškom još opterećenu kreditima koje sam dizala za liječenje mog supruga. Dok su me bodrili svi koji su bili dalje od Ljubuškog, Ljubušaci su u strahu šutjeli. Niko javno nije stao uz mene. Moja djeca i nekoliko prijatelja bdjeli su danima u strahu od napada i demonstracija koje su radili ratni veteran i udruge. Puštali su Thompsonove ustaške pjesme pred vratima naše kuće iz parkiranog auta sa ogromnim zvučnicima i smijali nam se u facu. Niko se nije kretao po Ljubuškom u to vrijeme. Bilo je gore nego te hiljadu puta proklete ‘93. Prijetili su mi svi od Ljubuškog do Zagreba, od huligana do radnika MUP-a. Ljudi su me pljuvali i okretali glavu od mene kada bih izašla iz kuće. Govorili mi: Šuti, šta laješ, ubit će te. Dirnula si u zločin. Ne talasaj. Bilo je i gore nego si ispričala ali ti ne smiješ govoriti, ti si naša, neka oni laju… Trajna borba sa nacionalistima, predrasudama, neimaštinom i ljudskom glupošću, jad je koji me prati od devedesetih kada smo se javno pobunili protiv etničkog čišćenja koje je provodila Herceg Bosna vođena Tuđmanovom i Šuškovom suludom i osvetničkom politikom.

O hakerskim napadima na portal i nemogućnosti normalnog funkcioniranja da ne govorim. Zaplijenili su mi porodičnu penziju i čekam još četiri pljenidbe. Ali nemaju mi više šta zaplijeniti, jer nemam više ništa osim lovačkog psa Mrvice, koja živi sa mnom u Mostaru, u tuđoj kući. Tako se ovdje kažnjava svaka donkihotska pobuna protiv njih.

Lažni vitezovi napadaju u čoporu

MONITOR: Kao istaknutog borca za ljudska prava vi se borite protiv, kako ste jednom rekli, fašizma u Ljubuškom, a vas etiketiraju kao fašisticu?
GALIĆ: To je etiketa kojom današnji domoljubi zabrinuti za svoju naciju prozivaju one neposlušne što se odmeću od čopora zovući to lijevi fašizam. Samo lažima i klevetama se bore protiv antifašizma jer drugih načina nemaju. Raspravljati s nacionalistima, zagriženim ustaškim, četničkim, klerikalističkim i drugim jurišnicima ovdje je nemoguća misija, oni ne znaju za argumente, znaju samo za sirovu silu. Meni tepaju od krave ljubuške, komunističke kurve, udbaške drukerice, kučke, orjunašica koju treba prebiti, silovati, isjeći na komade do kletve – dabogda se raspadala kao i tvoj krepali muž… Sve to uz blagoslov institucija, smišljeno, lažući, prijeteći, obezvrijeđujući, naplaćujući… A nikoga nema da vas zaštiti. Lažni vitezovi napadaju samo u čoporu. I uvijek je netko iz policije s njima.

U znaku tri nacionalizma

MONITOR: Kako biste opisali aktuelno stanje u BiH?
GALIĆ: Sve liči na početak devedesetih. Velikosrpski i velikohrvatski nacionalizmi uz svesrdnu pomoć klera su na identičnim pozicijama. Sada doduše imaju saveznika u bošnjačkom nacionalizmu kao posljedici ova dva. Kao da nemamo državu uopće. Sve je podijeljeno na tri. Ljudi su u strahu, šute ili su otupili. Rijetki progovore i odmah navuku bijes dežurnih nacionalnih čuvara. Tko može, odlazi vani. Partijama na vlasti niti opoziciji nije važan državni interes, samo vlastiti. A trojica predstavnika konstitutivnih plemena pijuni su imperijalističkih ideologija tzv. majki zemalja za koje se grozničavo drže. Dok Dodik uz podršku SPC i referendume sanja odvajanje od BiH, Čović će tako dobiti na poklon Treći entitet, a Izetbegović je u suštini zadovoljan bošnjačkim getom. To pokazuje njihova politika. Dobar znak je da je tužilaštvo krenulo sa hapšenjima i najavama optužnica za ratne zločine na svim stranama BiH. Kasno, ali ipak važno je da se to uradi. Dobar znak je da se antifašisti udružuju po cijeloj jugoslovenskoj atlantidi, ljevica najavljuje ujedinjenje za sljedeće izbore i već konkretno radi na tome. Možda ipak ima nade za našu zemlju.

Civilizacijska sramota

MONITOR: Ovih dana u toku je suđenju Ratku Mladiću. Tužitelj Alan Tiger rekao je da etničko čišćenje nije bilo posljedica rata, nego cilj Mladića i Karadžića.
GALIĆ: Očigledno da je to bio cilj, svjedočimo i danas tomu. Ovih dana obilježila se i 20. godišnjica Memoranduma SANU od kojega srpski nacionalisti nisu nikada odustali. To je ključni problem. Ipak njegovi tvorci morali su priznati poraz u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu. Mladić kao zapovjednik Glavnog stožera VRS-a, kao izvršilac odgovoran je, dok stvarni krivci, ideolozi tog stravičnog plana, su ostali nedodirljivi pravdi, a njihovi nasljednici sjede danas u parlamentima BiH, Srbije, Crne Gore. Ako bi za žrtve genocida i zločina bila moguća satisfakcija, onda bi to bio poraz ove ideologije, što se sada čini neostvarivo. Iskreno prestala sam vjerovati u vjerodostojnost ovoga suda poslije posljednjih presuda. Sramotno je i poražavajuće da se ne mogu adekvatno kazniti zločinci koji su napravili genocid i stravične zločine po cijeloj BiH. Ako je politika genocida prošla nekažnjeno onda smo svi gubitnici. To bi bila civilizacijska sramota. A žrtvama se još jednom puca u lice.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo