Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠTEFICA GALIĆ, GLAVNA UREDNICA BiH PORTALA TAČNO: Mostarom vlada mafija „na daljinski“

Objavljeno prije

na

MONITOR: Mostar je zbog stalnih što otvorenih što latentnih napetosti opet u javnosti?
GALIĆ: U Mostaru je vatra vječno živa. Dva geta sa dva potpuno različita stila života, čekanje izbora koji nikako ne dolaze, vječni gradonačelnik u tehničkom mandatu, dva obrazovna programa, paralelne institucije. Na tzv. desnoj strani neostvareni snovi o preustroju grada i države, granice u glavama, strah i prijetnje lokalnih nasilnika ili njihovih poslušnika u institucijama, pljačka imovine svepljuvane Titove Jugoslavije, a sve u slavu nacionalnog interesa i trajne ugroženosti, pokušaj legitimiranja ratnog plijena, arhitektonska nedonoščad, nacionalistički znakovi po lokalnim brdima…

Ovdje vlada mafija ,,na daljinski”, odavde, iz Hrvatske ili svijeta zavisi gdje su umakli pravdi ili poreznim obavezama, razni generali, zločinci ili kriminalci uz sumanuto ispravljanje jezičkih varijanti, mahanje zastavama i krivotvorenje povijesti.

Ovdje kradu stadione klubu koji ih je napravio, ovdje izmišljaju godine institucijama koje su ,,ogradili” poslije devedesetih, ovdje preusmjeravaju rijeke zbog voždovih hacijendi, ovdje vlada zakon linča i bejzbol palice za one koji se nisu spremni povinovati nepisanim zakonima čopora, ovdje se kažnjava svaka drugost….

MONITOR: Je li to refleksija ukupnih događanja u BiH?
GALIĆ: Da. Mostar je refleksija cjelokupnih odnosa u BiH gdje rat nikada nije završen. Ostavljen od Sarajeva u ratu i u miru, dogovorene podjele nacionalističkih vođa osvojenih u partiji pokera koju su igrali Franjo i Alija. Tako je danas. Kako će sutra biti – do Mostaraca je.

Ono što je žalosno je da MUP HNK nema odjel za ratne zločine. Ali, tužilaštvo BiH počelo je konačno raditi na tome, hapse se ratni zločinci na svim stranama. Toliko godina nakon završetka rata, ali ipak. Najveći dio ih je odavno pobjegao u Hrvatsku, granica nije daleko. A tamo će se hrvatska desnica i militantni antikomunisti pobrinuti da im se ništa ne dogodi. Svi pričaju o svojim nevinim zločincima, iako zločin nema naciju i mora biti kažnjen ili pravda kao takva ne postoji.

MONITOR: Kako je moguće pomiriti podijeljeni Mostar?
GALIĆ: Samo porazom svih nacionalizama bilo bi to moguće, što je trenutno naučna fantastika. Ako samoprozvani zaštitnici nacionalnih interesa kažu kako su ponosni na Herceg-Bosnu, koja im je inspiracija i trajni zalog otvoreno tražeći preustroj Bosne i Hercegovine, dok u jednom dijelu Mostara stoje hercegbosanske zastave a u drugom dijelu bh zastave za Dan državnosti BiH, za to vrijeme Čović i Izetbegović zajedno piju i drže govor na prijemu u Sarajevu tim povodom. A Treći im nije ni došao. Sramotno! Ovdje se slavi zlo koje je premrežilo i Hrvatsku, poniklo i pothranjivano u njoj, što nova vlast tamo ni ne krije: vanjskopolitički joj je prioritet BiH – tuđa država! Kitarović u svojim javnim istupima lamentira o onome što je bio ratni cilj dvojca Tuđman-Milošević.

MONITOR: Nedavno ste u Mostaru preživjeli velike neprijatnosti prilikom pokušaja prijave zbog neovlaštenog isticanja zastava tzv. Herceg-Bosne…
GALIĆ: Da, bilo je to prilikom obilježavanja 25. godišnjice davno ukinute tvorevine Herceg-Bosne, jedinoj državnoj tvorevini poslije Drugog svjetskog rata u Evropi koja je u svoje temeljne osnivačke dokumente unijela rasističku odredbu da u njoj državne funkcije smiju obavljati samo dužnosnici hrvatske nacionalnosti. U Mostaru se slavilo uz vatromet, paradržavne zastave na ulicama i svečanosti uz podršku hrvatske države i njenog rukovodstva. Zastava i grb HRHB proglašeni su neustavnim, presudama Ustavnog suda FBiH 1997. i 1998. To očito ne smeta Čoviću i HDZ-u da je neometano obilježavaju a da njene zabranjene zastave ističu u javnim institucijama.

Za mene one su sinonim logora, etničkog čišćenja, zločina, rata, smrti… U ime te zastave i te tvorevine sam gledala kako trpaju na kamione i odvoze moje komšije muslimane u logore Heliodrom, Dretelj… slušala vriskove prebijanih zatvorenika, ispraćala prijatelje na groblja ili u svijet jednog po jednog. Gledala sam kako nestaje jedan svijet, ljudi, vjerski objekti, mostovi, kulturni spomenici…

Otišla sam u MUP HNK da podnesem krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio te zastave. U policiji su bili doslovno zgranuti mojim zahtjevom. Odbili su primiti prijavu s obrazloženjem da to za njih nije krivično djelo, da je to zastava hrvatskog naroda a ne hercegbosanska, pri čemu me je policajac D. Vidović nazvao kučkom i gotovo fizički nasrnuo na mene. Prijavila sam uvrede policijskih službenika unutrašnjoj kontroli MUP-a, a Tužiteljstvu HNK podnijela krivičnu prijavu. NVO i građani širom BiH, Hrvatske i Srbije pokrenuli su i peticiju protiv otvorene fašizacije u društvu, pozivajući nadležne institucije da spriječe javnu promociju ratnih zločinaca koji su svojom ideologijom proizveli bratoubilački rat.

Mi smo gotovo svakodnevno na udaru nacionalista svih predznaka i njihovih poslušnika. Nikada niko nije sankcioniran za to niti će biti. Imaju svoj kadar na svim važnim funkcijama u Mostaru i ne postoji ništa što bi to zasad promijenilo.

MONITOR: Ranije je prikazivanje kratkog dokumentarnog filma Svetlane Broz ,,Neđo od Ljubuškog”, o vašem suprugu, uzburkalo duhove u Ljubuškom. I zbog toga ste imali problema…
GALIĆ: Prošla sam i još prolazim kalvariju, zbog ispričane priče o progonu i pokušaju spašavanja Bošnjaka od terora Herceg-Bosne ‘93 u Ljubuškom. Moj suprug je dobio nagradu za građansku hrabrost posthumno, jer je netko od protjeranih ljudi ispričao tu priču Svetlani Broz i ona je došla do nas u Ljubuški.

Ne samo da sam fizički i verbalno napadana poslije toga, napustila sam grad u kojem sam živjela, obiteljsku kuću u Ljubuškom još opterećenu kreditima koje sam dizala za liječenje mog supruga. Dok su me bodrili svi koji su bili dalje od Ljubuškog, Ljubušaci su u strahu šutjeli. Niko javno nije stao uz mene. Moja djeca i nekoliko prijatelja bdjeli su danima u strahu od napada i demonstracija koje su radili ratni veteran i udruge. Puštali su Thompsonove ustaške pjesme pred vratima naše kuće iz parkiranog auta sa ogromnim zvučnicima i smijali nam se u facu. Niko se nije kretao po Ljubuškom u to vrijeme. Bilo je gore nego te hiljadu puta proklete ‘93. Prijetili su mi svi od Ljubuškog do Zagreba, od huligana do radnika MUP-a. Ljudi su me pljuvali i okretali glavu od mene kada bih izašla iz kuće. Govorili mi: Šuti, šta laješ, ubit će te. Dirnula si u zločin. Ne talasaj. Bilo je i gore nego si ispričala ali ti ne smiješ govoriti, ti si naša, neka oni laju… Trajna borba sa nacionalistima, predrasudama, neimaštinom i ljudskom glupošću, jad je koji me prati od devedesetih kada smo se javno pobunili protiv etničkog čišćenja koje je provodila Herceg Bosna vođena Tuđmanovom i Šuškovom suludom i osvetničkom politikom.

O hakerskim napadima na portal i nemogućnosti normalnog funkcioniranja da ne govorim. Zaplijenili su mi porodičnu penziju i čekam još četiri pljenidbe. Ali nemaju mi više šta zaplijeniti, jer nemam više ništa osim lovačkog psa Mrvice, koja živi sa mnom u Mostaru, u tuđoj kući. Tako se ovdje kažnjava svaka donkihotska pobuna protiv njih.

Lažni vitezovi napadaju u čoporu

MONITOR: Kao istaknutog borca za ljudska prava vi se borite protiv, kako ste jednom rekli, fašizma u Ljubuškom, a vas etiketiraju kao fašisticu?
GALIĆ: To je etiketa kojom današnji domoljubi zabrinuti za svoju naciju prozivaju one neposlušne što se odmeću od čopora zovući to lijevi fašizam. Samo lažima i klevetama se bore protiv antifašizma jer drugih načina nemaju. Raspravljati s nacionalistima, zagriženim ustaškim, četničkim, klerikalističkim i drugim jurišnicima ovdje je nemoguća misija, oni ne znaju za argumente, znaju samo za sirovu silu. Meni tepaju od krave ljubuške, komunističke kurve, udbaške drukerice, kučke, orjunašica koju treba prebiti, silovati, isjeći na komade do kletve – dabogda se raspadala kao i tvoj krepali muž… Sve to uz blagoslov institucija, smišljeno, lažući, prijeteći, obezvrijeđujući, naplaćujući… A nikoga nema da vas zaštiti. Lažni vitezovi napadaju samo u čoporu. I uvijek je netko iz policije s njima.

U znaku tri nacionalizma

MONITOR: Kako biste opisali aktuelno stanje u BiH?
GALIĆ: Sve liči na početak devedesetih. Velikosrpski i velikohrvatski nacionalizmi uz svesrdnu pomoć klera su na identičnim pozicijama. Sada doduše imaju saveznika u bošnjačkom nacionalizmu kao posljedici ova dva. Kao da nemamo državu uopće. Sve je podijeljeno na tri. Ljudi su u strahu, šute ili su otupili. Rijetki progovore i odmah navuku bijes dežurnih nacionalnih čuvara. Tko može, odlazi vani. Partijama na vlasti niti opoziciji nije važan državni interes, samo vlastiti. A trojica predstavnika konstitutivnih plemena pijuni su imperijalističkih ideologija tzv. majki zemalja za koje se grozničavo drže. Dok Dodik uz podršku SPC i referendume sanja odvajanje od BiH, Čović će tako dobiti na poklon Treći entitet, a Izetbegović je u suštini zadovoljan bošnjačkim getom. To pokazuje njihova politika. Dobar znak je da je tužilaštvo krenulo sa hapšenjima i najavama optužnica za ratne zločine na svim stranama BiH. Kasno, ali ipak važno je da se to uradi. Dobar znak je da se antifašisti udružuju po cijeloj jugoslovenskoj atlantidi, ljevica najavljuje ujedinjenje za sljedeće izbore i već konkretno radi na tome. Možda ipak ima nade za našu zemlju.

Civilizacijska sramota

MONITOR: Ovih dana u toku je suđenju Ratku Mladiću. Tužitelj Alan Tiger rekao je da etničko čišćenje nije bilo posljedica rata, nego cilj Mladića i Karadžića.
GALIĆ: Očigledno da je to bio cilj, svjedočimo i danas tomu. Ovih dana obilježila se i 20. godišnjica Memoranduma SANU od kojega srpski nacionalisti nisu nikada odustali. To je ključni problem. Ipak njegovi tvorci morali su priznati poraz u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu. Mladić kao zapovjednik Glavnog stožera VRS-a, kao izvršilac odgovoran je, dok stvarni krivci, ideolozi tog stravičnog plana, su ostali nedodirljivi pravdi, a njihovi nasljednici sjede danas u parlamentima BiH, Srbije, Crne Gore. Ako bi za žrtve genocida i zločina bila moguća satisfakcija, onda bi to bio poraz ove ideologije, što se sada čini neostvarivo. Iskreno prestala sam vjerovati u vjerodostojnost ovoga suda poslije posljednjih presuda. Sramotno je i poražavajuće da se ne mogu adekvatno kazniti zločinci koji su napravili genocid i stravične zločine po cijeloj BiH. Ako je politika genocida prošla nekažnjeno onda smo svi gubitnici. To bi bila civilizacijska sramota. A žrtvama se još jednom puca u lice.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo