Povežite se sa nama

INTERVJU

ŠTEFICA GALIĆ, GLAVNA UREDNICA BiH PORTALA TAČNO: Mostarom vlada mafija „na daljinski“

Objavljeno prije

na

MONITOR: Mostar je zbog stalnih što otvorenih što latentnih napetosti opet u javnosti?
GALIĆ: U Mostaru je vatra vječno živa. Dva geta sa dva potpuno različita stila života, čekanje izbora koji nikako ne dolaze, vječni gradonačelnik u tehničkom mandatu, dva obrazovna programa, paralelne institucije. Na tzv. desnoj strani neostvareni snovi o preustroju grada i države, granice u glavama, strah i prijetnje lokalnih nasilnika ili njihovih poslušnika u institucijama, pljačka imovine svepljuvane Titove Jugoslavije, a sve u slavu nacionalnog interesa i trajne ugroženosti, pokušaj legitimiranja ratnog plijena, arhitektonska nedonoščad, nacionalistički znakovi po lokalnim brdima…

Ovdje vlada mafija ,,na daljinski”, odavde, iz Hrvatske ili svijeta zavisi gdje su umakli pravdi ili poreznim obavezama, razni generali, zločinci ili kriminalci uz sumanuto ispravljanje jezičkih varijanti, mahanje zastavama i krivotvorenje povijesti.

Ovdje kradu stadione klubu koji ih je napravio, ovdje izmišljaju godine institucijama koje su ,,ogradili” poslije devedesetih, ovdje preusmjeravaju rijeke zbog voždovih hacijendi, ovdje vlada zakon linča i bejzbol palice za one koji se nisu spremni povinovati nepisanim zakonima čopora, ovdje se kažnjava svaka drugost….

MONITOR: Je li to refleksija ukupnih događanja u BiH?
GALIĆ: Da. Mostar je refleksija cjelokupnih odnosa u BiH gdje rat nikada nije završen. Ostavljen od Sarajeva u ratu i u miru, dogovorene podjele nacionalističkih vođa osvojenih u partiji pokera koju su igrali Franjo i Alija. Tako je danas. Kako će sutra biti – do Mostaraca je.

Ono što je žalosno je da MUP HNK nema odjel za ratne zločine. Ali, tužilaštvo BiH počelo je konačno raditi na tome, hapse se ratni zločinci na svim stranama. Toliko godina nakon završetka rata, ali ipak. Najveći dio ih je odavno pobjegao u Hrvatsku, granica nije daleko. A tamo će se hrvatska desnica i militantni antikomunisti pobrinuti da im se ništa ne dogodi. Svi pričaju o svojim nevinim zločincima, iako zločin nema naciju i mora biti kažnjen ili pravda kao takva ne postoji.

MONITOR: Kako je moguće pomiriti podijeljeni Mostar?
GALIĆ: Samo porazom svih nacionalizama bilo bi to moguće, što je trenutno naučna fantastika. Ako samoprozvani zaštitnici nacionalnih interesa kažu kako su ponosni na Herceg-Bosnu, koja im je inspiracija i trajni zalog otvoreno tražeći preustroj Bosne i Hercegovine, dok u jednom dijelu Mostara stoje hercegbosanske zastave a u drugom dijelu bh zastave za Dan državnosti BiH, za to vrijeme Čović i Izetbegović zajedno piju i drže govor na prijemu u Sarajevu tim povodom. A Treći im nije ni došao. Sramotno! Ovdje se slavi zlo koje je premrežilo i Hrvatsku, poniklo i pothranjivano u njoj, što nova vlast tamo ni ne krije: vanjskopolitički joj je prioritet BiH – tuđa država! Kitarović u svojim javnim istupima lamentira o onome što je bio ratni cilj dvojca Tuđman-Milošević.

MONITOR: Nedavno ste u Mostaru preživjeli velike neprijatnosti prilikom pokušaja prijave zbog neovlaštenog isticanja zastava tzv. Herceg-Bosne…
GALIĆ: Da, bilo je to prilikom obilježavanja 25. godišnjice davno ukinute tvorevine Herceg-Bosne, jedinoj državnoj tvorevini poslije Drugog svjetskog rata u Evropi koja je u svoje temeljne osnivačke dokumente unijela rasističku odredbu da u njoj državne funkcije smiju obavljati samo dužnosnici hrvatske nacionalnosti. U Mostaru se slavilo uz vatromet, paradržavne zastave na ulicama i svečanosti uz podršku hrvatske države i njenog rukovodstva. Zastava i grb HRHB proglašeni su neustavnim, presudama Ustavnog suda FBiH 1997. i 1998. To očito ne smeta Čoviću i HDZ-u da je neometano obilježavaju a da njene zabranjene zastave ističu u javnim institucijama.

Za mene one su sinonim logora, etničkog čišćenja, zločina, rata, smrti… U ime te zastave i te tvorevine sam gledala kako trpaju na kamione i odvoze moje komšije muslimane u logore Heliodrom, Dretelj… slušala vriskove prebijanih zatvorenika, ispraćala prijatelje na groblja ili u svijet jednog po jednog. Gledala sam kako nestaje jedan svijet, ljudi, vjerski objekti, mostovi, kulturni spomenici…

Otišla sam u MUP HNK da podnesem krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno postavio te zastave. U policiji su bili doslovno zgranuti mojim zahtjevom. Odbili su primiti prijavu s obrazloženjem da to za njih nije krivično djelo, da je to zastava hrvatskog naroda a ne hercegbosanska, pri čemu me je policajac D. Vidović nazvao kučkom i gotovo fizički nasrnuo na mene. Prijavila sam uvrede policijskih službenika unutrašnjoj kontroli MUP-a, a Tužiteljstvu HNK podnijela krivičnu prijavu. NVO i građani širom BiH, Hrvatske i Srbije pokrenuli su i peticiju protiv otvorene fašizacije u društvu, pozivajući nadležne institucije da spriječe javnu promociju ratnih zločinaca koji su svojom ideologijom proizveli bratoubilački rat.

Mi smo gotovo svakodnevno na udaru nacionalista svih predznaka i njihovih poslušnika. Nikada niko nije sankcioniran za to niti će biti. Imaju svoj kadar na svim važnim funkcijama u Mostaru i ne postoji ništa što bi to zasad promijenilo.

MONITOR: Ranije je prikazivanje kratkog dokumentarnog filma Svetlane Broz ,,Neđo od Ljubuškog”, o vašem suprugu, uzburkalo duhove u Ljubuškom. I zbog toga ste imali problema…
GALIĆ: Prošla sam i još prolazim kalvariju, zbog ispričane priče o progonu i pokušaju spašavanja Bošnjaka od terora Herceg-Bosne ‘93 u Ljubuškom. Moj suprug je dobio nagradu za građansku hrabrost posthumno, jer je netko od protjeranih ljudi ispričao tu priču Svetlani Broz i ona je došla do nas u Ljubuški.

Ne samo da sam fizički i verbalno napadana poslije toga, napustila sam grad u kojem sam živjela, obiteljsku kuću u Ljubuškom još opterećenu kreditima koje sam dizala za liječenje mog supruga. Dok su me bodrili svi koji su bili dalje od Ljubuškog, Ljubušaci su u strahu šutjeli. Niko javno nije stao uz mene. Moja djeca i nekoliko prijatelja bdjeli su danima u strahu od napada i demonstracija koje su radili ratni veteran i udruge. Puštali su Thompsonove ustaške pjesme pred vratima naše kuće iz parkiranog auta sa ogromnim zvučnicima i smijali nam se u facu. Niko se nije kretao po Ljubuškom u to vrijeme. Bilo je gore nego te hiljadu puta proklete ‘93. Prijetili su mi svi od Ljubuškog do Zagreba, od huligana do radnika MUP-a. Ljudi su me pljuvali i okretali glavu od mene kada bih izašla iz kuće. Govorili mi: Šuti, šta laješ, ubit će te. Dirnula si u zločin. Ne talasaj. Bilo je i gore nego si ispričala ali ti ne smiješ govoriti, ti si naša, neka oni laju… Trajna borba sa nacionalistima, predrasudama, neimaštinom i ljudskom glupošću, jad je koji me prati od devedesetih kada smo se javno pobunili protiv etničkog čišćenja koje je provodila Herceg Bosna vođena Tuđmanovom i Šuškovom suludom i osvetničkom politikom.

O hakerskim napadima na portal i nemogućnosti normalnog funkcioniranja da ne govorim. Zaplijenili su mi porodičnu penziju i čekam još četiri pljenidbe. Ali nemaju mi više šta zaplijeniti, jer nemam više ništa osim lovačkog psa Mrvice, koja živi sa mnom u Mostaru, u tuđoj kući. Tako se ovdje kažnjava svaka donkihotska pobuna protiv njih.

Lažni vitezovi napadaju u čoporu

MONITOR: Kao istaknutog borca za ljudska prava vi se borite protiv, kako ste jednom rekli, fašizma u Ljubuškom, a vas etiketiraju kao fašisticu?
GALIĆ: To je etiketa kojom današnji domoljubi zabrinuti za svoju naciju prozivaju one neposlušne što se odmeću od čopora zovući to lijevi fašizam. Samo lažima i klevetama se bore protiv antifašizma jer drugih načina nemaju. Raspravljati s nacionalistima, zagriženim ustaškim, četničkim, klerikalističkim i drugim jurišnicima ovdje je nemoguća misija, oni ne znaju za argumente, znaju samo za sirovu silu. Meni tepaju od krave ljubuške, komunističke kurve, udbaške drukerice, kučke, orjunašica koju treba prebiti, silovati, isjeći na komade do kletve – dabogda se raspadala kao i tvoj krepali muž… Sve to uz blagoslov institucija, smišljeno, lažući, prijeteći, obezvrijeđujući, naplaćujući… A nikoga nema da vas zaštiti. Lažni vitezovi napadaju samo u čoporu. I uvijek je netko iz policije s njima.

U znaku tri nacionalizma

MONITOR: Kako biste opisali aktuelno stanje u BiH?
GALIĆ: Sve liči na početak devedesetih. Velikosrpski i velikohrvatski nacionalizmi uz svesrdnu pomoć klera su na identičnim pozicijama. Sada doduše imaju saveznika u bošnjačkom nacionalizmu kao posljedici ova dva. Kao da nemamo državu uopće. Sve je podijeljeno na tri. Ljudi su u strahu, šute ili su otupili. Rijetki progovore i odmah navuku bijes dežurnih nacionalnih čuvara. Tko može, odlazi vani. Partijama na vlasti niti opoziciji nije važan državni interes, samo vlastiti. A trojica predstavnika konstitutivnih plemena pijuni su imperijalističkih ideologija tzv. majki zemalja za koje se grozničavo drže. Dok Dodik uz podršku SPC i referendume sanja odvajanje od BiH, Čović će tako dobiti na poklon Treći entitet, a Izetbegović je u suštini zadovoljan bošnjačkim getom. To pokazuje njihova politika. Dobar znak je da je tužilaštvo krenulo sa hapšenjima i najavama optužnica za ratne zločine na svim stranama BiH. Kasno, ali ipak važno je da se to uradi. Dobar znak je da se antifašisti udružuju po cijeloj jugoslovenskoj atlantidi, ljevica najavljuje ujedinjenje za sljedeće izbore i već konkretno radi na tome. Možda ipak ima nade za našu zemlju.

Civilizacijska sramota

MONITOR: Ovih dana u toku je suđenju Ratku Mladiću. Tužitelj Alan Tiger rekao je da etničko čišćenje nije bilo posljedica rata, nego cilj Mladića i Karadžića.
GALIĆ: Očigledno da je to bio cilj, svjedočimo i danas tomu. Ovih dana obilježila se i 20. godišnjica Memoranduma SANU od kojega srpski nacionalisti nisu nikada odustali. To je ključni problem. Ipak njegovi tvorci morali su priznati poraz u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu. Mladić kao zapovjednik Glavnog stožera VRS-a, kao izvršilac odgovoran je, dok stvarni krivci, ideolozi tog stravičnog plana, su ostali nedodirljivi pravdi, a njihovi nasljednici sjede danas u parlamentima BiH, Srbije, Crne Gore. Ako bi za žrtve genocida i zločina bila moguća satisfakcija, onda bi to bio poraz ove ideologije, što se sada čini neostvarivo. Iskreno prestala sam vjerovati u vjerodostojnost ovoga suda poslije posljednjih presuda. Sramotno je i poražavajuće da se ne mogu adekvatno kazniti zločinci koji su napravili genocid i stravične zločine po cijeloj BiH. Ako je politika genocida prošla nekažnjeno onda smo svi gubitnici. To bi bila civilizacijska sramota. A žrtvama se još jednom puca u lice.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo