Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Pokušaj ubistva građanske hrabrosti

Objavljeno prije

na

,,Iako su pokajničke izjave korisne, mislim da jedino procesuiranje zločina koji su izvršeni na širem području Dubrovnika može da pokaže istinsku spremnost države da se suoči sa zločinom, da ga zvanično kvalifikuje kao zločin umjesto nekakve nepromišljenosti zbog koje može samo da se žali. Stradali su ljudi, bila je opšta pljačka, uništavano istorijsko, civilizacijsko nasljeđe. Nije to uopšte bila bezazlena politička konfuzija, kako mnogi arhiviraju napad na Dubrovnik, već nezakonita vojno- policijska operacija koja je ostavila za sobom civilne žrtve, materijalnu i moralnu štetu od koje će se stidjeti generacije”, ovim riječima na početku našeg razgovora Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) objašnjava zbog čega su se ona i HRA sjetili da pomenu i obilježe 25 godina od napada na Dubrovnik.

MONITOR: Kako objašnjavate selektivnu „zaboravnost” onih koji su tu agresiju planirali i u njoj učestvovali?
GORJANC-PRELEVIĆ: Podsjećanje na taj suludi ratni pohod smatram djelom građanske higijene, čiji je cilj da spriječi da se slično (samo)uništavanje ikad više ponovi. Interesantno je da nažalost, još uvijek nijedna državna ustanova ne obilježava ovu godišnjicu iako je doskorašnji premijer Crne Gore jasno rekao da je opsada Dubrovnika 1991. godine bila sramota za Crnu Goru. Izgleda da to još samo on pamti, a da se ostali ustručavaju.

MONITOR: Zaboravljene su i ovdašnje žrtve – mobilisani rezervisti iz Crne Gore – ranjeni, poginuli ili nestali u tim operacijama. Kako gledate na taj „nemar”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Nažalost nema zvaničnih informacija o tačnom broju stradalih crnogorskih rezervista na dubrovačkom ratištu, valjda u pokušaju da i oni budu izbrisani iz pamćenja zajedno s tim događajem. To je krajnje nepošteno, posebno ako se ima u vidu da su oni tamo organizovano upućeni, a prethodno obmanuti ratnohuškačkim novinarstvom. I zbog toga bi trebalo da odgovara nekolicina majstora koji su svjesno lažirali informacije vodeći ljude u smrt.

MONITOR: Četvrt vijeka kasnije, oružje je i dalje aktuelno. Upravo je donijeta prva presuda protiv učesnika šesnaestooktobarskog državnog udara Mirka Velimirovića. Da li je osuđeni zaslužio dodijeljenu uslovnu kaznu ili, kako je sam zatražio u svojoj odbrani, „najveću medalju koju Crna Gora ima”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Iskreno, još uvijek ne znam. Kada bude objavljena i ta presuda i rezultat ostalih suđenja koja će se valjda desiti, moći ćemo da analiziramo uverljivost ostalih dokaza pored priznanja. Posle neuvjerljivih dobrovoljaca koji su se prijavili za napad na direktora Vijesti Željka Ivanovića, preko onoga koji se lažno optužio da je prijetio Oliveri Lakić, do vozača ministra Numanovića, i slično žrtvovanih u slučaju Ramada i torture nad Martinovićem, naivan je svako ko ne posumnja u one koji se pojave da priznanjem riješe stvar i pri tom prođu vrlo povoljno.

S druge strane, ambijent populističkog nacionalističkog anti-NATO bratstva jeste odličan milje za ovakve paravojne izlete, ali isto tako je istina i da su za sada plasirane samo vrlo tanke priče o samom državnom udaru. Hoću da naglasim da nema mjesta ljutnji prema onima iz publike koji baš ne stanu u stav mirno i ne salutiraju zvaničnoj verziji. Kao i svi drugi, očekujem suđenje i presude da bismo mogli da realno procijenimo šta se desilo.

MONITOR: Kako gledate na ponašanje institucija pravosuđa i izvršne/zakonodavne vlasti tokom i nakon „državnog udara”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Saopštenje koje je državno tužilaštvo dalo usred izbornog dana bilo je veoma političko – sadržalo je informaciju o sumnji da je neko došao da uhapsi ili otme premijera i proglasi izbornu pobjedu nekih političkih partija. Težina krivičnih djela o kojima su vanredno obavijestili javnost i jasno povezivanje opozicije sa terorističkim aktima nesumnjivo je uticalo na tok izbora. Pitanje koje se sad opravdano postavlja je da li je tužilaštvo imalo opravdan razlog da se na ovaj način umiješa u izbore ili ne. Kao što vidimo, za tvrdnje o umiješanosti neke političke partije ni do danas nisu pruženi uvjerljivi dokazi, niti je bilo ko okrivljen. Lično ne sumnjam da su tužioci i stvarno vjerovali u sve to. Međutim, mislim da je u vrijeme izbora trebalo dobro razmisliti o posljedicama takvih izjava, pa se uzdržati od takvog informisanja javnosti, i sve te informacije saopštiti naknadno.

MONITOR: Idu li slobodni izbori i puč „u paketu”?
GORJANC-PRELEVIĆ: O tome da li je puč tog dana stvarno planiran ili ne, i u kom obimu, tek treba da se do kraja izjasni sud. Ne mislim da je to trebalo servirati u toku izbora, osim ako se zaista nije radilo o krajnjoj nuždi… što javnost još uvijek ne zna.

MONITOR: Mogu li se porediti ovogodišnji novembar i prošlogodišnji oktobar – 24. oktobar i ono što mu je prethodilo – kada je ponašanje institucija u pitanju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Moj utisak je da je državno tužilaštvo raspoloženo za procesuiranje onda kad im se predmet servira, a tako se sad dogodilo, sudeći po objavljenom priznanju jednog od učesnika. Slično je bilo i za ratne zločine – jedina istraga koja je koliko-toliko uspješno okončana bila je u predmetu logora Morinj, koji je Crnoj Gori dostavljen od Hrvatske. Sada se jedina aktivna istraga zbog ratnog zločina protiv civila na Kosovu vodi u predmetu dobijenom od Srbije.

S druge strane, proaktivno djelovanje još uvijek ide teško. To pokazuje i paralela između dva događaj – epilog sveg prošlogodišnjeg nasilja je da se sudi dvojici čelnika Demokratskog fronta zbog izjava, dok se ne sudi zbog izvršenog nasilja nasilnicima pod maskama s obje strane – ni onima koji su napadali policiju, a ni onima u policiji koji su napadali građane – dva izuzetka, policajca koji su istaknuti umjesto čitave čete koja je tukla i Martinovića i ostale, samo potvrđuju pravilo. Poruka je da je pametno navući masku i nema problema, možeš nekažnjeno da udaraš gdje stigneš. To naravno nije fer, u principu vrijeđa građansko dostojanstvo, i protiv takve politike nekažnjivosti vrijedi se boriti svim pravnim sredstvima.

MONITOR: Primjer kolege Tufika Softića pokazuje da država nije uvijek ažurna kada treba zaštiti nečija prava i sankcionisati napadače. Imali ste štošta da kažete tim povodom…
GORJANC-PRELEVIĆ: Trudila sam se da iznesem što više činjenica koje uvjerljivo pokazuju da u slučaju napada na Tufika Softić nije sprovedena djelotvorna istraga, da tužioci i policija nisu uradili ono što su morali, što bi se od njih razumno očekivalo: da ispitaju sve ljude na koje je Tufik odmah rekao da sumnja; da ne čekaju 7 godina da bi uporedili DNK sa pronađenih bejzbol palica; da na vrijeme traže primjenu mjera tajnog nadzora, itd.

Tu je, ponašajući se suštinski nezainteresovano – pa prema tome i u korist kriminalaca, država u liku sasvim konkretnih tužilaca i policajaca pokazala da nema razumijevanja za istjerivanje pravde u slučaju koji je simbolički veoma važan – radi se o građaninu koji je sve svoje stavio na oltar borbe u javnom interesu, a protiv organizovanog kriminala.

Koliko je ljudi u Crnoj Gori stvarno podnijelo ili bilo spremno da podnese takvu žrtvu u tom cilju? Rijetki. Jasno je da ih ima i u policiji, pokojni inspektor Šćekić, u poslednje vreme napadi na šefa barske policije Radulovića, na inspektora Šukovića, ali svjedoci smo da se oko tih napada država ipak postarala, za razliku od napada na novinara Softića. On je model novinara i građanina kakvih bi svaka uspiješna država morala da ima više da bi imala bolju budućnost. Zbog toga želim da se izborimo za pravo na djelotvornu istragu pokušaja njegovog ubistva, jer je to, rekla bih, i istraga pokušaja ubistva građanske hrabrosti.

MONITOR: Da li i način na koji država (ne)rješava problem aistenata u nastava za djecu sa posebnim potrebama ukazuje, uz bezakonje, i na elementarno odsustvo solidarnosti sa onima kojima treba pomoć – bilo da je to posao ili stručna asistencija pri praćenju nastave?
GORJANC-PRELEVIĆ: Država je javna služba, ona postoji da građanima omogući ravnopravnost pred zakonom, bez obzira na njihov status u bilo kom smislu. Inkluzivno obrazovanje je napredna državna praksa, zasnovana na razumijevanju invaliditeta kod djece kao različitosti, a ne bolesti. I strašno je prvo uvući djecu u tu plemenitu ideju i praksu, dati im rješenje kojim dobijaju pravo na asistenta, a onda reći, a evo sad vas troje, četvoro u stvari imate jednog asistenta na po sat vremena, evo asistenta koji volontira tako što mama i tata moraju da mu plate da bi mogao da ne radi negde drugo, a sve zato što je neko od silnih izbora zaboravio da svoj osnovni posao završi na vrijeme. Taj gorući problem može još uvijek da se riješi na zadovoljstvo svih i ponos Crne Gore. Posle mjeseci nesolidarnosti i ponižavanja i djece i roditelja i asistenata, očekujemo konačno rješenje bez potrebe za daljim apelima, ubeđivanjima i protestima.

MONITOR: Konačno, jedan od načina na koji crnogorsko društvo pravi paralele između Đukanovića i njegovih povremenih „nasljednika” jeste odnos prema civilnom sektoru i medijima. Šta u tom kontekstu očekujete od novog premijera?
GORJANC-PRELEVIĆ: Očekujem da se kreće u okvirima evropskih standarda ljudskih prava i razumevanja uloga svih nas u demokratskom društvu. Svi smo tu da štitimo javni interes. I medije i civilni sektor i vlast povezuje to što se bavimo poslovima u kojima bi javni interes trebalo da je preči od privatnog. Svaka mudra vlast toga treba da je svesna. Duško Marković je kao ministar pravde bio vrlo efikasan i profesionalan u saradnji sa NVO, bar prema iskustvu HRA, pa očekujem da to bude i pravilo na nivou nove Vlade.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo