Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Pokušaj ubistva građanske hrabrosti

Objavljeno prije

na

,,Iako su pokajničke izjave korisne, mislim da jedino procesuiranje zločina koji su izvršeni na širem području Dubrovnika može da pokaže istinsku spremnost države da se suoči sa zločinom, da ga zvanično kvalifikuje kao zločin umjesto nekakve nepromišljenosti zbog koje može samo da se žali. Stradali su ljudi, bila je opšta pljačka, uništavano istorijsko, civilizacijsko nasljeđe. Nije to uopšte bila bezazlena politička konfuzija, kako mnogi arhiviraju napad na Dubrovnik, već nezakonita vojno- policijska operacija koja je ostavila za sobom civilne žrtve, materijalnu i moralnu štetu od koje će se stidjeti generacije”, ovim riječima na početku našeg razgovora Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) objašnjava zbog čega su se ona i HRA sjetili da pomenu i obilježe 25 godina od napada na Dubrovnik.

MONITOR: Kako objašnjavate selektivnu „zaboravnost” onih koji su tu agresiju planirali i u njoj učestvovali?
GORJANC-PRELEVIĆ: Podsjećanje na taj suludi ratni pohod smatram djelom građanske higijene, čiji je cilj da spriječi da se slično (samo)uništavanje ikad više ponovi. Interesantno je da nažalost, još uvijek nijedna državna ustanova ne obilježava ovu godišnjicu iako je doskorašnji premijer Crne Gore jasno rekao da je opsada Dubrovnika 1991. godine bila sramota za Crnu Goru. Izgleda da to još samo on pamti, a da se ostali ustručavaju.

MONITOR: Zaboravljene su i ovdašnje žrtve – mobilisani rezervisti iz Crne Gore – ranjeni, poginuli ili nestali u tim operacijama. Kako gledate na taj „nemar”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Nažalost nema zvaničnih informacija o tačnom broju stradalih crnogorskih rezervista na dubrovačkom ratištu, valjda u pokušaju da i oni budu izbrisani iz pamćenja zajedno s tim događajem. To je krajnje nepošteno, posebno ako se ima u vidu da su oni tamo organizovano upućeni, a prethodno obmanuti ratnohuškačkim novinarstvom. I zbog toga bi trebalo da odgovara nekolicina majstora koji su svjesno lažirali informacije vodeći ljude u smrt.

MONITOR: Četvrt vijeka kasnije, oružje je i dalje aktuelno. Upravo je donijeta prva presuda protiv učesnika šesnaestooktobarskog državnog udara Mirka Velimirovića. Da li je osuđeni zaslužio dodijeljenu uslovnu kaznu ili, kako je sam zatražio u svojoj odbrani, „najveću medalju koju Crna Gora ima”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Iskreno, još uvijek ne znam. Kada bude objavljena i ta presuda i rezultat ostalih suđenja koja će se valjda desiti, moći ćemo da analiziramo uverljivost ostalih dokaza pored priznanja. Posle neuvjerljivih dobrovoljaca koji su se prijavili za napad na direktora Vijesti Željka Ivanovića, preko onoga koji se lažno optužio da je prijetio Oliveri Lakić, do vozača ministra Numanovića, i slično žrtvovanih u slučaju Ramada i torture nad Martinovićem, naivan je svako ko ne posumnja u one koji se pojave da priznanjem riješe stvar i pri tom prođu vrlo povoljno.

S druge strane, ambijent populističkog nacionalističkog anti-NATO bratstva jeste odličan milje za ovakve paravojne izlete, ali isto tako je istina i da su za sada plasirane samo vrlo tanke priče o samom državnom udaru. Hoću da naglasim da nema mjesta ljutnji prema onima iz publike koji baš ne stanu u stav mirno i ne salutiraju zvaničnoj verziji. Kao i svi drugi, očekujem suđenje i presude da bismo mogli da realno procijenimo šta se desilo.

MONITOR: Kako gledate na ponašanje institucija pravosuđa i izvršne/zakonodavne vlasti tokom i nakon „državnog udara”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Saopštenje koje je državno tužilaštvo dalo usred izbornog dana bilo je veoma političko – sadržalo je informaciju o sumnji da je neko došao da uhapsi ili otme premijera i proglasi izbornu pobjedu nekih političkih partija. Težina krivičnih djela o kojima su vanredno obavijestili javnost i jasno povezivanje opozicije sa terorističkim aktima nesumnjivo je uticalo na tok izbora. Pitanje koje se sad opravdano postavlja je da li je tužilaštvo imalo opravdan razlog da se na ovaj način umiješa u izbore ili ne. Kao što vidimo, za tvrdnje o umiješanosti neke političke partije ni do danas nisu pruženi uvjerljivi dokazi, niti je bilo ko okrivljen. Lično ne sumnjam da su tužioci i stvarno vjerovali u sve to. Međutim, mislim da je u vrijeme izbora trebalo dobro razmisliti o posljedicama takvih izjava, pa se uzdržati od takvog informisanja javnosti, i sve te informacije saopštiti naknadno.

MONITOR: Idu li slobodni izbori i puč „u paketu”?
GORJANC-PRELEVIĆ: O tome da li je puč tog dana stvarno planiran ili ne, i u kom obimu, tek treba da se do kraja izjasni sud. Ne mislim da je to trebalo servirati u toku izbora, osim ako se zaista nije radilo o krajnjoj nuždi… što javnost još uvijek ne zna.

MONITOR: Mogu li se porediti ovogodišnji novembar i prošlogodišnji oktobar – 24. oktobar i ono što mu je prethodilo – kada je ponašanje institucija u pitanju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Moj utisak je da je državno tužilaštvo raspoloženo za procesuiranje onda kad im se predmet servira, a tako se sad dogodilo, sudeći po objavljenom priznanju jednog od učesnika. Slično je bilo i za ratne zločine – jedina istraga koja je koliko-toliko uspješno okončana bila je u predmetu logora Morinj, koji je Crnoj Gori dostavljen od Hrvatske. Sada se jedina aktivna istraga zbog ratnog zločina protiv civila na Kosovu vodi u predmetu dobijenom od Srbije.

S druge strane, proaktivno djelovanje još uvijek ide teško. To pokazuje i paralela između dva događaj – epilog sveg prošlogodišnjeg nasilja je da se sudi dvojici čelnika Demokratskog fronta zbog izjava, dok se ne sudi zbog izvršenog nasilja nasilnicima pod maskama s obje strane – ni onima koji su napadali policiju, a ni onima u policiji koji su napadali građane – dva izuzetka, policajca koji su istaknuti umjesto čitave čete koja je tukla i Martinovića i ostale, samo potvrđuju pravilo. Poruka je da je pametno navući masku i nema problema, možeš nekažnjeno da udaraš gdje stigneš. To naravno nije fer, u principu vrijeđa građansko dostojanstvo, i protiv takve politike nekažnjivosti vrijedi se boriti svim pravnim sredstvima.

MONITOR: Primjer kolege Tufika Softića pokazuje da država nije uvijek ažurna kada treba zaštiti nečija prava i sankcionisati napadače. Imali ste štošta da kažete tim povodom…
GORJANC-PRELEVIĆ: Trudila sam se da iznesem što više činjenica koje uvjerljivo pokazuju da u slučaju napada na Tufika Softić nije sprovedena djelotvorna istraga, da tužioci i policija nisu uradili ono što su morali, što bi se od njih razumno očekivalo: da ispitaju sve ljude na koje je Tufik odmah rekao da sumnja; da ne čekaju 7 godina da bi uporedili DNK sa pronađenih bejzbol palica; da na vrijeme traže primjenu mjera tajnog nadzora, itd.

Tu je, ponašajući se suštinski nezainteresovano – pa prema tome i u korist kriminalaca, država u liku sasvim konkretnih tužilaca i policajaca pokazala da nema razumijevanja za istjerivanje pravde u slučaju koji je simbolički veoma važan – radi se o građaninu koji je sve svoje stavio na oltar borbe u javnom interesu, a protiv organizovanog kriminala.

Koliko je ljudi u Crnoj Gori stvarno podnijelo ili bilo spremno da podnese takvu žrtvu u tom cilju? Rijetki. Jasno je da ih ima i u policiji, pokojni inspektor Šćekić, u poslednje vreme napadi na šefa barske policije Radulovića, na inspektora Šukovića, ali svjedoci smo da se oko tih napada država ipak postarala, za razliku od napada na novinara Softića. On je model novinara i građanina kakvih bi svaka uspiješna država morala da ima više da bi imala bolju budućnost. Zbog toga želim da se izborimo za pravo na djelotvornu istragu pokušaja njegovog ubistva, jer je to, rekla bih, i istraga pokušaja ubistva građanske hrabrosti.

MONITOR: Da li i način na koji država (ne)rješava problem aistenata u nastava za djecu sa posebnim potrebama ukazuje, uz bezakonje, i na elementarno odsustvo solidarnosti sa onima kojima treba pomoć – bilo da je to posao ili stručna asistencija pri praćenju nastave?
GORJANC-PRELEVIĆ: Država je javna služba, ona postoji da građanima omogući ravnopravnost pred zakonom, bez obzira na njihov status u bilo kom smislu. Inkluzivno obrazovanje je napredna državna praksa, zasnovana na razumijevanju invaliditeta kod djece kao različitosti, a ne bolesti. I strašno je prvo uvući djecu u tu plemenitu ideju i praksu, dati im rješenje kojim dobijaju pravo na asistenta, a onda reći, a evo sad vas troje, četvoro u stvari imate jednog asistenta na po sat vremena, evo asistenta koji volontira tako što mama i tata moraju da mu plate da bi mogao da ne radi negde drugo, a sve zato što je neko od silnih izbora zaboravio da svoj osnovni posao završi na vrijeme. Taj gorući problem može još uvijek da se riješi na zadovoljstvo svih i ponos Crne Gore. Posle mjeseci nesolidarnosti i ponižavanja i djece i roditelja i asistenata, očekujemo konačno rješenje bez potrebe za daljim apelima, ubeđivanjima i protestima.

MONITOR: Konačno, jedan od načina na koji crnogorsko društvo pravi paralele između Đukanovića i njegovih povremenih „nasljednika” jeste odnos prema civilnom sektoru i medijima. Šta u tom kontekstu očekujete od novog premijera?
GORJANC-PRELEVIĆ: Očekujem da se kreće u okvirima evropskih standarda ljudskih prava i razumevanja uloga svih nas u demokratskom društvu. Svi smo tu da štitimo javni interes. I medije i civilni sektor i vlast povezuje to što se bavimo poslovima u kojima bi javni interes trebalo da je preči od privatnog. Svaka mudra vlast toga treba da je svesna. Duško Marković je kao ministar pravde bio vrlo efikasan i profesionalan u saradnji sa NVO, bar prema iskustvu HRA, pa očekujem da to bude i pravilo na nivou nove Vlade.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo