Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Pokušaj ubistva građanske hrabrosti

Objavljeno prije

na

,,Iako su pokajničke izjave korisne, mislim da jedino procesuiranje zločina koji su izvršeni na širem području Dubrovnika može da pokaže istinsku spremnost države da se suoči sa zločinom, da ga zvanično kvalifikuje kao zločin umjesto nekakve nepromišljenosti zbog koje može samo da se žali. Stradali su ljudi, bila je opšta pljačka, uništavano istorijsko, civilizacijsko nasljeđe. Nije to uopšte bila bezazlena politička konfuzija, kako mnogi arhiviraju napad na Dubrovnik, već nezakonita vojno- policijska operacija koja je ostavila za sobom civilne žrtve, materijalnu i moralnu štetu od koje će se stidjeti generacije”, ovim riječima na početku našeg razgovora Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) objašnjava zbog čega su se ona i HRA sjetili da pomenu i obilježe 25 godina od napada na Dubrovnik.

MONITOR: Kako objašnjavate selektivnu „zaboravnost” onih koji su tu agresiju planirali i u njoj učestvovali?
GORJANC-PRELEVIĆ: Podsjećanje na taj suludi ratni pohod smatram djelom građanske higijene, čiji je cilj da spriječi da se slično (samo)uništavanje ikad više ponovi. Interesantno je da nažalost, još uvijek nijedna državna ustanova ne obilježava ovu godišnjicu iako je doskorašnji premijer Crne Gore jasno rekao da je opsada Dubrovnika 1991. godine bila sramota za Crnu Goru. Izgleda da to još samo on pamti, a da se ostali ustručavaju.

MONITOR: Zaboravljene su i ovdašnje žrtve – mobilisani rezervisti iz Crne Gore – ranjeni, poginuli ili nestali u tim operacijama. Kako gledate na taj „nemar”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Nažalost nema zvaničnih informacija o tačnom broju stradalih crnogorskih rezervista na dubrovačkom ratištu, valjda u pokušaju da i oni budu izbrisani iz pamćenja zajedno s tim događajem. To je krajnje nepošteno, posebno ako se ima u vidu da su oni tamo organizovano upućeni, a prethodno obmanuti ratnohuškačkim novinarstvom. I zbog toga bi trebalo da odgovara nekolicina majstora koji su svjesno lažirali informacije vodeći ljude u smrt.

MONITOR: Četvrt vijeka kasnije, oružje je i dalje aktuelno. Upravo je donijeta prva presuda protiv učesnika šesnaestooktobarskog državnog udara Mirka Velimirovića. Da li je osuđeni zaslužio dodijeljenu uslovnu kaznu ili, kako je sam zatražio u svojoj odbrani, „najveću medalju koju Crna Gora ima”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Iskreno, još uvijek ne znam. Kada bude objavljena i ta presuda i rezultat ostalih suđenja koja će se valjda desiti, moći ćemo da analiziramo uverljivost ostalih dokaza pored priznanja. Posle neuvjerljivih dobrovoljaca koji su se prijavili za napad na direktora Vijesti Željka Ivanovića, preko onoga koji se lažno optužio da je prijetio Oliveri Lakić, do vozača ministra Numanovića, i slično žrtvovanih u slučaju Ramada i torture nad Martinovićem, naivan je svako ko ne posumnja u one koji se pojave da priznanjem riješe stvar i pri tom prođu vrlo povoljno.

S druge strane, ambijent populističkog nacionalističkog anti-NATO bratstva jeste odličan milje za ovakve paravojne izlete, ali isto tako je istina i da su za sada plasirane samo vrlo tanke priče o samom državnom udaru. Hoću da naglasim da nema mjesta ljutnji prema onima iz publike koji baš ne stanu u stav mirno i ne salutiraju zvaničnoj verziji. Kao i svi drugi, očekujem suđenje i presude da bismo mogli da realno procijenimo šta se desilo.

MONITOR: Kako gledate na ponašanje institucija pravosuđa i izvršne/zakonodavne vlasti tokom i nakon „državnog udara”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Saopštenje koje je državno tužilaštvo dalo usred izbornog dana bilo je veoma političko – sadržalo je informaciju o sumnji da je neko došao da uhapsi ili otme premijera i proglasi izbornu pobjedu nekih političkih partija. Težina krivičnih djela o kojima su vanredno obavijestili javnost i jasno povezivanje opozicije sa terorističkim aktima nesumnjivo je uticalo na tok izbora. Pitanje koje se sad opravdano postavlja je da li je tužilaštvo imalo opravdan razlog da se na ovaj način umiješa u izbore ili ne. Kao što vidimo, za tvrdnje o umiješanosti neke političke partije ni do danas nisu pruženi uvjerljivi dokazi, niti je bilo ko okrivljen. Lično ne sumnjam da su tužioci i stvarno vjerovali u sve to. Međutim, mislim da je u vrijeme izbora trebalo dobro razmisliti o posljedicama takvih izjava, pa se uzdržati od takvog informisanja javnosti, i sve te informacije saopštiti naknadno.

MONITOR: Idu li slobodni izbori i puč „u paketu”?
GORJANC-PRELEVIĆ: O tome da li je puč tog dana stvarno planiran ili ne, i u kom obimu, tek treba da se do kraja izjasni sud. Ne mislim da je to trebalo servirati u toku izbora, osim ako se zaista nije radilo o krajnjoj nuždi… što javnost još uvijek ne zna.

MONITOR: Mogu li se porediti ovogodišnji novembar i prošlogodišnji oktobar – 24. oktobar i ono što mu je prethodilo – kada je ponašanje institucija u pitanju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Moj utisak je da je državno tužilaštvo raspoloženo za procesuiranje onda kad im se predmet servira, a tako se sad dogodilo, sudeći po objavljenom priznanju jednog od učesnika. Slično je bilo i za ratne zločine – jedina istraga koja je koliko-toliko uspješno okončana bila je u predmetu logora Morinj, koji je Crnoj Gori dostavljen od Hrvatske. Sada se jedina aktivna istraga zbog ratnog zločina protiv civila na Kosovu vodi u predmetu dobijenom od Srbije.

S druge strane, proaktivno djelovanje još uvijek ide teško. To pokazuje i paralela između dva događaj – epilog sveg prošlogodišnjeg nasilja je da se sudi dvojici čelnika Demokratskog fronta zbog izjava, dok se ne sudi zbog izvršenog nasilja nasilnicima pod maskama s obje strane – ni onima koji su napadali policiju, a ni onima u policiji koji su napadali građane – dva izuzetka, policajca koji su istaknuti umjesto čitave čete koja je tukla i Martinovića i ostale, samo potvrđuju pravilo. Poruka je da je pametno navući masku i nema problema, možeš nekažnjeno da udaraš gdje stigneš. To naravno nije fer, u principu vrijeđa građansko dostojanstvo, i protiv takve politike nekažnjivosti vrijedi se boriti svim pravnim sredstvima.

MONITOR: Primjer kolege Tufika Softića pokazuje da država nije uvijek ažurna kada treba zaštiti nečija prava i sankcionisati napadače. Imali ste štošta da kažete tim povodom…
GORJANC-PRELEVIĆ: Trudila sam se da iznesem što više činjenica koje uvjerljivo pokazuju da u slučaju napada na Tufika Softić nije sprovedena djelotvorna istraga, da tužioci i policija nisu uradili ono što su morali, što bi se od njih razumno očekivalo: da ispitaju sve ljude na koje je Tufik odmah rekao da sumnja; da ne čekaju 7 godina da bi uporedili DNK sa pronađenih bejzbol palica; da na vrijeme traže primjenu mjera tajnog nadzora, itd.

Tu je, ponašajući se suštinski nezainteresovano – pa prema tome i u korist kriminalaca, država u liku sasvim konkretnih tužilaca i policajaca pokazala da nema razumijevanja za istjerivanje pravde u slučaju koji je simbolički veoma važan – radi se o građaninu koji je sve svoje stavio na oltar borbe u javnom interesu, a protiv organizovanog kriminala.

Koliko je ljudi u Crnoj Gori stvarno podnijelo ili bilo spremno da podnese takvu žrtvu u tom cilju? Rijetki. Jasno je da ih ima i u policiji, pokojni inspektor Šćekić, u poslednje vreme napadi na šefa barske policije Radulovića, na inspektora Šukovića, ali svjedoci smo da se oko tih napada država ipak postarala, za razliku od napada na novinara Softića. On je model novinara i građanina kakvih bi svaka uspiješna država morala da ima više da bi imala bolju budućnost. Zbog toga želim da se izborimo za pravo na djelotvornu istragu pokušaja njegovog ubistva, jer je to, rekla bih, i istraga pokušaja ubistva građanske hrabrosti.

MONITOR: Da li i način na koji država (ne)rješava problem aistenata u nastava za djecu sa posebnim potrebama ukazuje, uz bezakonje, i na elementarno odsustvo solidarnosti sa onima kojima treba pomoć – bilo da je to posao ili stručna asistencija pri praćenju nastave?
GORJANC-PRELEVIĆ: Država je javna služba, ona postoji da građanima omogući ravnopravnost pred zakonom, bez obzira na njihov status u bilo kom smislu. Inkluzivno obrazovanje je napredna državna praksa, zasnovana na razumijevanju invaliditeta kod djece kao različitosti, a ne bolesti. I strašno je prvo uvući djecu u tu plemenitu ideju i praksu, dati im rješenje kojim dobijaju pravo na asistenta, a onda reći, a evo sad vas troje, četvoro u stvari imate jednog asistenta na po sat vremena, evo asistenta koji volontira tako što mama i tata moraju da mu plate da bi mogao da ne radi negde drugo, a sve zato što je neko od silnih izbora zaboravio da svoj osnovni posao završi na vrijeme. Taj gorući problem može još uvijek da se riješi na zadovoljstvo svih i ponos Crne Gore. Posle mjeseci nesolidarnosti i ponižavanja i djece i roditelja i asistenata, očekujemo konačno rješenje bez potrebe za daljim apelima, ubeđivanjima i protestima.

MONITOR: Konačno, jedan od načina na koji crnogorsko društvo pravi paralele između Đukanovića i njegovih povremenih „nasljednika” jeste odnos prema civilnom sektoru i medijima. Šta u tom kontekstu očekujete od novog premijera?
GORJANC-PRELEVIĆ: Očekujem da se kreće u okvirima evropskih standarda ljudskih prava i razumevanja uloga svih nas u demokratskom društvu. Svi smo tu da štitimo javni interes. I medije i civilni sektor i vlast povezuje to što se bavimo poslovima u kojima bi javni interes trebalo da je preči od privatnog. Svaka mudra vlast toga treba da je svesna. Duško Marković je kao ministar pravde bio vrlo efikasan i profesionalan u saradnji sa NVO, bar prema iskustvu HRA, pa očekujem da to bude i pravilo na nivou nove Vlade.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo