Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Pokušaj ubistva građanske hrabrosti

Objavljeno prije

8 godina

na

tea-gorjanc-prelevic

,,Iako su pokajničke izjave korisne, mislim da jedino procesuiranje zločina koji su izvršeni na širem području Dubrovnika može da pokaže istinsku spremnost države da se suoči sa zločinom, da ga zvanično kvalifikuje kao zločin umjesto nekakve nepromišljenosti zbog koje može samo da se žali. Stradali su ljudi, bila je opšta pljačka, uništavano istorijsko, civilizacijsko nasljeđe. Nije to uopšte bila bezazlena politička konfuzija, kako mnogi arhiviraju napad na Dubrovnik, već nezakonita vojno- policijska operacija koja je ostavila za sobom civilne žrtve, materijalnu i moralnu štetu od koje će se stidjeti generacije”, ovim riječima na početku našeg razgovora Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) objašnjava zbog čega su se ona i HRA sjetili da pomenu i obilježe 25 godina od napada na Dubrovnik.

MONITOR: Kako objašnjavate selektivnu „zaboravnost” onih koji su tu agresiju planirali i u njoj učestvovali?
GORJANC-PRELEVIĆ: Podsjećanje na taj suludi ratni pohod smatram djelom građanske higijene, čiji je cilj da spriječi da se slično (samo)uništavanje ikad više ponovi. Interesantno je da nažalost, još uvijek nijedna državna ustanova ne obilježava ovu godišnjicu iako je doskorašnji premijer Crne Gore jasno rekao da je opsada Dubrovnika 1991. godine bila sramota za Crnu Goru. Izgleda da to još samo on pamti, a da se ostali ustručavaju.

MONITOR: Zaboravljene su i ovdašnje žrtve – mobilisani rezervisti iz Crne Gore – ranjeni, poginuli ili nestali u tim operacijama. Kako gledate na taj „nemar”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Nažalost nema zvaničnih informacija o tačnom broju stradalih crnogorskih rezervista na dubrovačkom ratištu, valjda u pokušaju da i oni budu izbrisani iz pamćenja zajedno s tim događajem. To je krajnje nepošteno, posebno ako se ima u vidu da su oni tamo organizovano upućeni, a prethodno obmanuti ratnohuškačkim novinarstvom. I zbog toga bi trebalo da odgovara nekolicina majstora koji su svjesno lažirali informacije vodeći ljude u smrt.

MONITOR: Četvrt vijeka kasnije, oružje je i dalje aktuelno. Upravo je donijeta prva presuda protiv učesnika šesnaestooktobarskog državnog udara Mirka Velimirovića. Da li je osuđeni zaslužio dodijeljenu uslovnu kaznu ili, kako je sam zatražio u svojoj odbrani, „najveću medalju koju Crna Gora ima”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Iskreno, još uvijek ne znam. Kada bude objavljena i ta presuda i rezultat ostalih suđenja koja će se valjda desiti, moći ćemo da analiziramo uverljivost ostalih dokaza pored priznanja. Posle neuvjerljivih dobrovoljaca koji su se prijavili za napad na direktora Vijesti Željka Ivanovića, preko onoga koji se lažno optužio da je prijetio Oliveri Lakić, do vozača ministra Numanovića, i slično žrtvovanih u slučaju Ramada i torture nad Martinovićem, naivan je svako ko ne posumnja u one koji se pojave da priznanjem riješe stvar i pri tom prođu vrlo povoljno.

S druge strane, ambijent populističkog nacionalističkog anti-NATO bratstva jeste odličan milje za ovakve paravojne izlete, ali isto tako je istina i da su za sada plasirane samo vrlo tanke priče o samom državnom udaru. Hoću da naglasim da nema mjesta ljutnji prema onima iz publike koji baš ne stanu u stav mirno i ne salutiraju zvaničnoj verziji. Kao i svi drugi, očekujem suđenje i presude da bismo mogli da realno procijenimo šta se desilo.

MONITOR: Kako gledate na ponašanje institucija pravosuđa i izvršne/zakonodavne vlasti tokom i nakon „državnog udara”?
GORJANC-PRELEVIĆ: Saopštenje koje je državno tužilaštvo dalo usred izbornog dana bilo je veoma političko – sadržalo je informaciju o sumnji da je neko došao da uhapsi ili otme premijera i proglasi izbornu pobjedu nekih političkih partija. Težina krivičnih djela o kojima su vanredno obavijestili javnost i jasno povezivanje opozicije sa terorističkim aktima nesumnjivo je uticalo na tok izbora. Pitanje koje se sad opravdano postavlja je da li je tužilaštvo imalo opravdan razlog da se na ovaj način umiješa u izbore ili ne. Kao što vidimo, za tvrdnje o umiješanosti neke političke partije ni do danas nisu pruženi uvjerljivi dokazi, niti je bilo ko okrivljen. Lično ne sumnjam da su tužioci i stvarno vjerovali u sve to. Međutim, mislim da je u vrijeme izbora trebalo dobro razmisliti o posljedicama takvih izjava, pa se uzdržati od takvog informisanja javnosti, i sve te informacije saopštiti naknadno.

MONITOR: Idu li slobodni izbori i puč „u paketu”?
GORJANC-PRELEVIĆ: O tome da li je puč tog dana stvarno planiran ili ne, i u kom obimu, tek treba da se do kraja izjasni sud. Ne mislim da je to trebalo servirati u toku izbora, osim ako se zaista nije radilo o krajnjoj nuždi… što javnost još uvijek ne zna.

MONITOR: Mogu li se porediti ovogodišnji novembar i prošlogodišnji oktobar – 24. oktobar i ono što mu je prethodilo – kada je ponašanje institucija u pitanju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Moj utisak je da je državno tužilaštvo raspoloženo za procesuiranje onda kad im se predmet servira, a tako se sad dogodilo, sudeći po objavljenom priznanju jednog od učesnika. Slično je bilo i za ratne zločine – jedina istraga koja je koliko-toliko uspješno okončana bila je u predmetu logora Morinj, koji je Crnoj Gori dostavljen od Hrvatske. Sada se jedina aktivna istraga zbog ratnog zločina protiv civila na Kosovu vodi u predmetu dobijenom od Srbije.

S druge strane, proaktivno djelovanje još uvijek ide teško. To pokazuje i paralela između dva događaj – epilog sveg prošlogodišnjeg nasilja je da se sudi dvojici čelnika Demokratskog fronta zbog izjava, dok se ne sudi zbog izvršenog nasilja nasilnicima pod maskama s obje strane – ni onima koji su napadali policiju, a ni onima u policiji koji su napadali građane – dva izuzetka, policajca koji su istaknuti umjesto čitave čete koja je tukla i Martinovića i ostale, samo potvrđuju pravilo. Poruka je da je pametno navući masku i nema problema, možeš nekažnjeno da udaraš gdje stigneš. To naravno nije fer, u principu vrijeđa građansko dostojanstvo, i protiv takve politike nekažnjivosti vrijedi se boriti svim pravnim sredstvima.

MONITOR: Primjer kolege Tufika Softića pokazuje da država nije uvijek ažurna kada treba zaštiti nečija prava i sankcionisati napadače. Imali ste štošta da kažete tim povodom…
GORJANC-PRELEVIĆ: Trudila sam se da iznesem što više činjenica koje uvjerljivo pokazuju da u slučaju napada na Tufika Softić nije sprovedena djelotvorna istraga, da tužioci i policija nisu uradili ono što su morali, što bi se od njih razumno očekivalo: da ispitaju sve ljude na koje je Tufik odmah rekao da sumnja; da ne čekaju 7 godina da bi uporedili DNK sa pronađenih bejzbol palica; da na vrijeme traže primjenu mjera tajnog nadzora, itd.

Tu je, ponašajući se suštinski nezainteresovano – pa prema tome i u korist kriminalaca, država u liku sasvim konkretnih tužilaca i policajaca pokazala da nema razumijevanja za istjerivanje pravde u slučaju koji je simbolički veoma važan – radi se o građaninu koji je sve svoje stavio na oltar borbe u javnom interesu, a protiv organizovanog kriminala.

Koliko je ljudi u Crnoj Gori stvarno podnijelo ili bilo spremno da podnese takvu žrtvu u tom cilju? Rijetki. Jasno je da ih ima i u policiji, pokojni inspektor Šćekić, u poslednje vreme napadi na šefa barske policije Radulovića, na inspektora Šukovića, ali svjedoci smo da se oko tih napada država ipak postarala, za razliku od napada na novinara Softića. On je model novinara i građanina kakvih bi svaka uspiješna država morala da ima više da bi imala bolju budućnost. Zbog toga želim da se izborimo za pravo na djelotvornu istragu pokušaja njegovog ubistva, jer je to, rekla bih, i istraga pokušaja ubistva građanske hrabrosti.

MONITOR: Da li i način na koji država (ne)rješava problem aistenata u nastava za djecu sa posebnim potrebama ukazuje, uz bezakonje, i na elementarno odsustvo solidarnosti sa onima kojima treba pomoć – bilo da je to posao ili stručna asistencija pri praćenju nastave?
GORJANC-PRELEVIĆ: Država je javna služba, ona postoji da građanima omogući ravnopravnost pred zakonom, bez obzira na njihov status u bilo kom smislu. Inkluzivno obrazovanje je napredna državna praksa, zasnovana na razumijevanju invaliditeta kod djece kao različitosti, a ne bolesti. I strašno je prvo uvući djecu u tu plemenitu ideju i praksu, dati im rješenje kojim dobijaju pravo na asistenta, a onda reći, a evo sad vas troje, četvoro u stvari imate jednog asistenta na po sat vremena, evo asistenta koji volontira tako što mama i tata moraju da mu plate da bi mogao da ne radi negde drugo, a sve zato što je neko od silnih izbora zaboravio da svoj osnovni posao završi na vrijeme. Taj gorući problem može još uvijek da se riješi na zadovoljstvo svih i ponos Crne Gore. Posle mjeseci nesolidarnosti i ponižavanja i djece i roditelja i asistenata, očekujemo konačno rješenje bez potrebe za daljim apelima, ubeđivanjima i protestima.

MONITOR: Konačno, jedan od načina na koji crnogorsko društvo pravi paralele između Đukanovića i njegovih povremenih „nasljednika” jeste odnos prema civilnom sektoru i medijima. Šta u tom kontekstu očekujete od novog premijera?
GORJANC-PRELEVIĆ: Očekujem da se kreće u okvirima evropskih standarda ljudskih prava i razumevanja uloga svih nas u demokratskom društvu. Svi smo tu da štitimo javni interes. I medije i civilni sektor i vlast povezuje to što se bavimo poslovima u kojima bi javni interes trebalo da je preči od privatnog. Svaka mudra vlast toga treba da je svesna. Duško Marković je kao ministar pravde bio vrlo efikasan i profesionalan u saradnji sa NVO, bar prema iskustvu HRA, pa očekujem da to bude i pravilo na nivou nove Vlade.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIKOLA LUNIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR SAVJETA ZA STRATEŠKE POLITIKE IZ  BEOGRADA: Upotrijebljen je neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Mala je  mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod

 

 

MONITOR:  U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?

LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji.  Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.

MONITOR:  Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su  se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“  predviđate?

LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam  postale svakodnevnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

2 sedmice

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP,  vi  kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?

MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.

Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.

MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora,  medija..  Kako vidite reakciju javnosti?

MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.

MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?

MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.

MONITOR:  Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite  da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?

MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.

MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?

MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.

MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?

MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.

MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?

MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo