U prvom broju Monitora, od 19. oktobra 1990. godine, objavljen je intervju sa Mirkom Kovačem pod naslovom ,,Trijumf vođa, katastrofa naroda”. U uvodnom dijelu navodi se da je već dugo Kovač u samom vrhu jugoslovenske književne scene, ali da je ,,ovih dana i hroničar vremena – homo politikus”. Sa grupom beogradskih intelektualaca osnovao je Liberalni forum, udruženja koje se u Srbiji pojavilo kao ,,protivteža” i vladajućoj politici i njenoj opoziciji. Zato je razgovor sa Kovačem započeo o politici.
KOVAČ: Možete Ii zamisliti da mi sad ovdje sjedimo i drvimo o književnim postupcima, o ,,tački motrišta” u proznom djelu, o ,,semantičkim poljima” u pjesništvu itd. Doduše, meni bi takav razgovor bio ugodniji, rado bih govorio o književnosti, ali mi za to više naprosto nemamo uslove, nemamo ni vremena, a uskoro nećemo imati ni građanskog mira. Sjećate se one božanstvene pripovijetke Danila Kiša Kratka biografija A. A. Darmolatova. Pjesnik Darmolatov ušuškavao je telefon perjanim jastucima da ne bi čuo uznemirujući glas. Kad je Ahmatova pričala o egzekuciji nad velikim pjesnikom Gumiljovim, zbrisao je s čašom u ruci i zavalio se u fotelju. Mandeljštam je pred hapšenje došao da se oprosti od druga iz mladosti Darmolatova, ali ovaj je žurio na jahanje, odskakutao je u smiješnim jahaćim gaćama, nije se pozdravio s Mandeljštamom koji je umro u nekom od kotimskih logora. Darmolatov je ostao na slobodi, ali je obolio od elefantijazisa mošnji koje su dostigle veličinu ,,kolhozne tikve”, kako to pisac reče. Dakle, istorija se ne može izbjeći, ona ostavija udarce bilo da si u njoj do guše, bilo da si kao Darmolatov. Mandeljštam je ušao u svjetsku istoriju književnosti, a Darmolatov u udžbenike patologije kao medicinski fenomen. Hoću reći: naš je ulazak u istoriju neminovan, ali mi moramo odlučiti kako tamo utazimo. Danilo je lijepo rekao ,,da nisu dovoljna samo muda”, vidjeli smo slučaj Darmolatova, moraju se sada uložiti i intelektualne moći da se barem ukaže na nove i sve očitije zablude, da se ne suglasimo s nepravdom i ludilom. Otuda i moja potreba da se pojavim u ulozi političkog Čovjeka, kako rekoste, ma koliko imao otpore prema politici, ali ne može se dopustiti da vas ovi politički krokodili pojedu, naprosto u čovjeku prorade odbrambeni instinkti. Prema tome, sve što u ovom trenutku činim politički i intelektualno nije ništa drugo do samoodbrana, moralna samoodbrana!
MONITOR: Liberalni forum dokaz je prisustva i one vrste intelektualaca koja se na jasan način distanciraju od tobožnjih intelektualaca koji su svoj individualitet, ukoliko su ga i posjedovaili, žrtvovali fanatizovanom nacionalnom osjećaju, utapajući se u bezličnu masu. Ima li vas više od onog broja koji se javno oglasio?
KOVAČ: Što se tiče LiberaInog foruma reći ću vam sljedeće: to je jedna intelektualna družina koja se našla zajedno, ili bolje reći na istoj strani, u trenutku kad se dio srpske inteligencije slizao s vlastima. Tada je ostao prazan intelektualni prostor u kojem se onda zatekao onaj homo vulgaris, prostor kojim je zagospodarila vulgarna politika, a kumovali su joj upravo intelektualci. Mi smo se, svako na svoj način, kritički postavili prema tzv. ,,mladom totalitarizmu” da uzmem taj Gliksmanov termin, koji se rađao na razvalinama istočnoevropskog, pa i našeg, totalitarizma. E, sad, da ne odem previše u filozofiranje, svako je od nas, manje-više, imao priliku o svemu tome govoriti, imao je priliku da se jasno odredi prema novim mitovima, prema novim formama diktature, ali sve je to mnogo efektnije kad se oglasite preko jednog Foruma, kad se vežete uz evropski liberalni pokret u koji se ne ulazi pojedinačno već organizovano. Naš Forum je, ipak, elitistički, nemamo nikakvih ambicija da se otimamo za vlast, ali želimo djelovati razborito i samo u prilog liberaIne demokratije. Ima nas mnogo više nego što mislite, a naše je dejstvo mnogo veće nego što mi mislimo, ali nije stvar u tome, nama brojke nijesu potrebne, mi baratarno drugim sredstvima. U Beogradu nas već nazivaju ,,masonskom ložom”, a to već ponešto govori o uznemirenju koje unosi naš Forum u ovaj duhovno razoreni Beograd. Znate, danas su vremena prevratnička, a ona uvijek donose razne zablude i razne zavjere: mi se tu moramo odrediti. Na kraju da kažem i to, naš Forum nije partija, uostalom Iiberali su i u razvijenim parlarmentarnim demokratijama samo neka vrsta intelektuaIne distance, ako se tako može reći, neka vrsta korektiva. U ovoj fazi mi ćemo imati takvu ulogu.
MONITOR: Na jugoslovenskoj političkoj sceni, preciznije na njenim jugoistočnim prostorima, bestidno se zloupotrebljava masa kojoj se umjesto istinske demokratije i hljeba nude opasne, prljave igre s oružjem. Nazire ii se kraj tome?
KOVAČ: Ja sam se prilično jasno odredio prema masovnim pokretima, prema kolektivnim euforijama uopšte, u tome sam već ponešto rekao i izrazio svoju odbojnost prema ,,masi koja se lako gnječi i mijesi”. Na Ieđima rulje uvijek isplivaju tipovi sumnjivih vrijednosti. Moglo bi se slobodno reći najgori, jer čestit čovjek ne pristaje da zlorabljenjem stiče bilo kakve političke poene. Ono što je odurno kod rulje to je neka uspaljenost, neka ,,podivijala erotika”, pa neka alkoholizirana svijest, jedan mutan pogled na stvarnost.
Masa je uvijek daleko od istine, tako je nekako rekao jedan njemački pisac. To što se kod nas zbivalo u posljednje dvije-tri godine, taj pokret srpske raje, imao je jedan antidemokratski karakter, u suštini bjekstvo od civilizacije… Ta galama po našim palankama i krčmama, to arlaukanje pijane mase zapravo je uvod, uvodna sekvenca u raspad Jugoslavije. Odmah da se razumijemo, kad kažem raspad Jugoslavije nijesam ni najmanje sentimentalan, ne bih htio da ispadnem braniteij one lažne federacije, ali sam očekivao ideološki raspad prije svega, krah boljševizma, očekivao sam demokratsku revoluciju, napad na birokratske institucrje, na birokratski socijalizam u cjelini. Medutim, raja je rušila pojedince, manje-više već srušene, dakle rušila je jedne, a veličala druge, možda još gore tipove od njihovih prethodnika, ali masa nikada ne zna šta radi, ona se samo valja ulicama i gazi, to je broj tijela i ništa više! Ima li tome kraja? Nema, ali dođe jedan trenutak, da se poslužirn Le Bonom, kad se masa zasiti nereda i instinktivno zaplovi prema ropstvu. Tu ropsku masu imali smo četrdesetak godina pod proleterskom diktaturom, ali ona se nije oslobodila već je samo prešla u novu formu ropstva. Dakle, opet se robuje mitovima, sada nacionalnim, opet se kliče vođama, tako da ćemo u narednom periodu imati tzv. ,,izborne gomile”. Ako bih se malo igrao proroka, uvjeren sam da će pravoslavne mase i na slobodnim izborima glasati za komuniste, daj bože da se prevarim, ali čitajući Berđajeva sve više vjerujem da postoje krvne veze između komunizma i pravoslavlja. Sam Berđajev doživijava komunističku partiju kao neku vrstu ,,ateističke sekte”. On čak ističe da je komunizam izrazito ruska tvorevina, a da mu je taj ruski religijski temperament, ta ruska raskolnička psihologija temelj. Mi sad imamo u srpskoj boljševičkoj politici spregu i ljubav te politike i pravoslavlja, a tu je cement nacionalizam!
Filip David: Posljednji veliki pisac epohe
– Sa odlaskom Mirka Kovača, a to mi je činjenica koju ne mogu da prihvatim, izgleda mi zastrašujuće i neverovatno prosto da Mirka sa onom njegovom snagom, inteligencijom više nema; to je kraj jedne epohe u kojoj je on poslednji veliki pisac i ne samo to, nego odlaskom Mirka Kovača, zapravo, čini mi se da je to konačan kraj jedne velike Jugoslavije. Jer Mirko Kovač je, kao i njegovi prijatelji Kiš i Pekić, pripadao svim književnostima, i crnogorskoj, i srpskoj, i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj, on je bio posljednji veliki pisac epohe.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice