Povežite se sa nama

FELJTON

MIRKO KOVAČ: NAJDAROVITIJI PISAC MEĐU VELIKANIMA (I): Cement nacionalizma

Objavljeno prije

na

U prvom broju Monitora, od 19. oktobra 1990. godine, objavljen je intervju sa Mirkom Kovačem pod naslovom ,,Trijumf vođa, katastrofa naroda”. U uvodnom dijelu navodi se da je već dugo Kovač u samom vrhu jugoslovenske književne scene, ali da je ,,ovih dana i hroničar vremena – homo politikus”. Sa grupom beogradskih intelektualaca osnovao je Liberalni forum, udruženja koje se u Srbiji pojavilo kao ,,protivteža” i vladajućoj politici i njenoj opoziciji. Zato je razgovor sa Kovačem započeo o politici.

KOVAČ: Možete Ii zamisliti da mi sad ovdje sjedimo i drvimo o književnim postupcima, o ,,tački motrišta” u proznom djelu, o ,,semantičkim poljima” u pjesništvu itd. Doduše, meni bi takav razgovor bio ugodniji, rado bih govorio o književnosti, ali mi za to više naprosto nemamo uslove, nemamo ni vremena, a uskoro nećemo imati ni građanskog mira. Sjećate se one božanstvene pripovijetke Danila Kiša Kratka biografija A. A. Darmolatova. Pjesnik Darmolatov ušuškavao je telefon perjanim jastucima da ne bi čuo uznemirujući glas. Kad je Ahmatova pričala o egzekuciji nad velikim pjesnikom Gumiljovim, zbrisao je s čašom u ruci i zavalio se u fotelju. Mandeljštam je pred hapšenje došao da se oprosti od druga iz mladosti Darmolatova, ali ovaj je žurio na jahanje, odskakutao je u smiješnim jahaćim gaćama, nije se pozdravio s Mandeljštamom koji je umro u nekom od kotimskih logora. Darmolatov je ostao na slobodi, ali je obolio od elefantijazisa mošnji koje su dostigle veličinu ,,kolhozne tikve”, kako to pisac reče. Dakle, istorija se ne može izbjeći, ona ostavija udarce bilo da si u njoj do guše, bilo da si kao Darmolatov. Mandeljštam je ušao u svjetsku istoriju književnosti, a Darmolatov u udžbenike patologije kao medicinski fenomen. Hoću reći: naš je ulazak u istoriju neminovan, ali mi moramo odlučiti kako tamo utazimo. Danilo je lijepo rekao ,,da nisu dovoljna samo muda”, vidjeli smo slučaj Darmolatova, moraju se sada uložiti i intelektualne moći da se barem ukaže na nove i sve očitije zablude, da se ne suglasimo s nepravdom i ludilom. Otuda i moja potreba da se pojavim u ulozi političkog Čovjeka, kako rekoste, ma koliko imao otpore prema politici, ali ne može se dopustiti da vas ovi politički krokodili pojedu, naprosto u čovjeku prorade odbrambeni instinkti. Prema tome, sve što u ovom trenutku činim politički i intelektualno nije ništa drugo do samoodbrana, moralna samoodbrana!

MONITOR: Liberalni forum dokaz je prisustva i one vrste intelektualaca koja se na jasan način distanciraju od tobožnjih intelektualaca koji su svoj individualitet, ukoliko su ga i posjedovaili, žrtvovali fanatizovanom nacionalnom osjećaju, utapajući se u bezličnu masu. Ima li vas više od onog broja koji se javno oglasio?
KOVAČ: Što se tiče LiberaInog foruma reći ću vam sljedeće: to je jedna intelektualna družina koja se našla zajedno, ili bolje reći na istoj strani, u trenutku kad se dio srpske inteligencije slizao s vlastima. Tada je ostao prazan intelektualni prostor u kojem se onda zatekao onaj homo vulgaris, prostor kojim je zagospodarila vulgarna politika, a kumovali su joj upravo intelektualci. Mi smo se, svako na svoj način, kritički postavili prema tzv. ,,mladom totalitarizmu” da uzmem taj Gliksmanov termin, koji se rađao na razvalinama istočnoevropskog, pa i našeg, totalitarizma. E, sad, da ne odem previše u filozofiranje, svako je od nas, manje-više, imao priliku o svemu tome govoriti, imao je priliku da se jasno odredi prema novim mitovima, prema novim formama diktature, ali sve je to mnogo efektnije kad se oglasite preko jednog Foruma, kad se vežete uz evropski liberalni pokret u koji se ne ulazi pojedinačno već organizovano. Naš Forum je, ipak, elitistički, nemamo nikakvih ambicija da se otimamo za vlast, ali želimo djelovati razborito i samo u prilog liberaIne demokratije. Ima nas mnogo više nego što mislite, a naše je dejstvo mnogo veće nego što mi mislimo, ali nije stvar u tome, nama brojke nijesu potrebne, mi baratarno drugim sredstvima. U Beogradu nas već nazivaju ,,masonskom ložom”, a to već ponešto govori o uznemirenju koje unosi naš Forum u ovaj duhovno razoreni Beograd. Znate, danas su vremena prevratnička, a ona uvijek donose razne zablude i razne zavjere: mi se tu moramo odrediti. Na kraju da kažem i to, naš Forum nije partija, uostalom Iiberali su i u razvijenim parlarmentarnim demokratijama samo neka vrsta intelektuaIne distance, ako se tako može reći, neka vrsta korektiva. U ovoj fazi mi ćemo imati takvu ulogu.

MONITOR: Na jugoslovenskoj političkoj sceni, preciznije na njenim jugoistočnim prostorima, bestidno se zloupotrebljava masa kojoj se umjesto istinske demokratije i hljeba nude opasne, prljave igre s oružjem. Nazire ii se kraj tome?
KOVAČ: Ja sam se prilično jasno odredio prema masovnim pokretima, prema kolektivnim euforijama uopšte, u tome sam već ponešto rekao i izrazio svoju odbojnost prema ,,masi koja se lako gnječi i mijesi”. Na Ieđima rulje uvijek isplivaju tipovi sumnjivih vrijednosti. Moglo bi se slobodno reći najgori, jer čestit čovjek ne pristaje da zlorabljenjem stiče bilo kakve političke poene. Ono što je odurno kod rulje to je neka uspaljenost, neka ,,podivijala erotika”, pa neka alkoholizirana svijest, jedan mutan pogled na stvarnost.

Masa je uvijek daleko od istine, tako je nekako rekao jedan njemački pisac. To što se kod nas zbivalo u posljednje dvije-tri godine, taj pokret srpske raje, imao je jedan antidemokratski karakter, u suštini bjekstvo od civilizacije… Ta galama po našim palankama i krčmama, to arlaukanje pijane mase zapravo je uvod, uvodna sekvenca u raspad Jugoslavije. Odmah da se razumijemo, kad kažem raspad Jugoslavije nijesam ni najmanje sentimentalan, ne bih htio da ispadnem braniteij one lažne federacije, ali sam očekivao ideološki raspad prije svega, krah boljševizma, očekivao sam demokratsku revoluciju, napad na birokratske institucrje, na birokratski socijalizam u cjelini. Medutim, raja je rušila pojedince, manje-više već srušene, dakle rušila je jedne, a veličala druge, možda još gore tipove od njihovih prethodnika, ali masa nikada ne zna šta radi, ona se samo valja ulicama i gazi, to je broj tijela i ništa više! Ima li tome kraja? Nema, ali dođe jedan trenutak, da se poslužirn Le Bonom, kad se masa zasiti nereda i instinktivno zaplovi prema ropstvu. Tu ropsku masu imali smo četrdesetak godina pod proleterskom diktaturom, ali ona se nije oslobodila već je samo prešla u novu formu ropstva. Dakle, opet se robuje mitovima, sada nacionalnim, opet se kliče vođama, tako da ćemo u narednom periodu imati tzv. ,,izborne gomile”. Ako bih se malo igrao proroka, uvjeren sam da će pravoslavne mase i na slobodnim izborima glasati za komuniste, daj bože da se prevarim, ali čitajući Berđajeva sve više vjerujem da postoje krvne veze između komunizma i pravoslavlja. Sam Berđajev doživijava komunističku partiju kao neku vrstu ,,ateističke sekte”. On čak ističe da je komunizam izrazito ruska tvorevina, a da mu je taj ruski religijski temperament, ta ruska raskolnička psihologija temelj. Mi sad imamo u srpskoj boljševičkoj politici spregu i ljubav te politike i pravoslavlja, a tu je cement nacionalizam!

Filip David: Posljednji veliki pisac epohe
– Sa odlaskom Mirka Kovača, a to mi je činjenica koju ne mogu da prihvatim, izgleda mi zastrašujuće i neverovatno prosto da Mirka sa onom njegovom snagom, inteligencijom više nema; to je kraj jedne epohe u kojoj je on poslednji veliki pisac i ne samo to, nego odlaskom Mirka Kovača, zapravo, čini mi se da je to konačan kraj jedne velike Jugoslavije. Jer Mirko Kovač je, kao i njegovi prijatelji Kiš i Pekić, pripadao svim književnostima, i crnogorskoj, i srpskoj, i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj, on je bio posljednji veliki pisac epohe.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IV): Oda ljubavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Mara CRNOJEVIĆ – Mara, šćer hercega Stjepana Vukčića Kosače, bila je druga supruga Ivana Crnojevića, gorostasne figure crnogorske istorije. Neobična je ljubavna priča Mare i Ivana. Kao da se poslije toliko vjekova ponovila ona velika ljubavna pripovijest između Vladimira i Kosare.

Ivan je u mladim danima proveo kao zatočenik 10 godina na dvoru hercega Stjepana. To je bila garancija da njegov otac Stefanica neće napadati i mijenjati granice koje su uspostavljene između teritorija Zete i dijela bosanske države, koju je držao Stjepan. Ivan je uz posredovanje Mletaka oslobođen. Za vrijeme zatočeništva Ivan se zagledao u Maru i rodila se ljubav između njih. Zbog raznih okolnosti i sukoba oko teritorija ta ljubav nije odmah krunisana brakom.

Mara je rasla na dvoru koji je podržavao Crkvu bosansku (bogumile) i đe su dosta uticaja imali i franjevci. Dodir sa različitim kulturama uticao je i na nju i na mladoga Ivana da prošire svoje vidike i obrazovanje. Marin otac Stjepan ženio se tri puta i nije sasvim pouzdano od koje mu je supruge šćer Mara. Prva supruga Stjepana Kosače bila je zetska vojvotkinja Jelena Balšić, šćer Balše III.

Mara i Ivan su se vjenčali 1469. god. Za njihovu svadbu darove je poslala i Dubrovačka Republika. Imali su tri sina. Najstariji Đurđe, osnivač štamparije, imao je titulu gospodar zetsko-crnogorski. Drugi sin, Stefan, gospodin Zete i Crne Gore, umro je u Veneciji bez poroda. Najmlađi Staniša, pošao je kao zatočnik u Carigrad i tamo se islamizirao, nazivajući se Skender-begom. U ljetopisima se pominje da su Mara i Ivan imali dvije ili tri šćeri. Neđe se navodi da su imali samo jednu šćer, koja se zvala Jekatarina. Ona je bila udata za vlaškog vojvodu Radula. Zabunu poneđe izaziva i pominjanje Ivanove sestre Anđeline.

Mara Crnojević bila je velika podršku Ivanu u borbi za slobodu i utemeljenje savremene Crne Gore. Iako o Mari Crnojević nema mnogo podataka, njen blagotvorni rad i uticaj vide se u djelima njenog supruga i potomstva. Mara je na svoje potomke prenijela, a nas obogatila, ljubav prema umjetnosti i poštovanju kulture.

Jelisaveta-Lizbeta CRNOJEVIĆ – Plemkinja, zetska/crnogorska vladarka i nasljednica Đurđeva trona.

Jelisaveta, druga supruga zetskog/crnogorskog gospodara Đurđa Crnojevića, bila je plemićkog roda. Ona je šćer Antonija Erica, iz bogate venecijanske vlastelinske porodice. U izvjesnoj mjeri početak njenog braka s nasljednikom gospodara Ivana Crnojevića može se svrstati u političke dogovore, karakteristične za srednji vijek.

Ivan je ratovao sa Venecijom i da bi se popravili odnosi kotorski knez i providur Paolo Erico, posredovao je da se njegova rođaka uda u Crnu Goru.

Iako je Venecija mislila da će preko Jelisavete imati uticaja na Đurđa, on je ženidbu shvatio kao svoju privatnu stvar, od koje ne zavisi državna politika. Jelisaveta je bila podstrek i potpora Đurđu u duhu renesanse, koji je prodirao na Cetinje i Crnu Goru, a vrhunac je bio kad je Đurđe štampao knjige u prvoj državnoj štampariji na svijetu.

Jelisaveta i Đurđe imali su šestoro djece, sinove Solomona, Konstantina, Ivana i šćerke Mariju, Antoniju i jednu o kojoj nema podataka. Kakva je Jelisaveta bila najbolje se vidi iz Đurđevog odnosa prema njoj, koji je ona svakako zaslužila svojom ljubavlju, odanošću i posvećenosti porodici i Crnoj Gori. Đurđe je volio Jelisavetu, pametnu i lijepu ženu i to ga je nadahnjivalo.

U borbi za spas države i slobode Đurđe je morao napuštiti Crnu Goru. U svom testamentarnom pismu, pisanom 22. oktobra 1499. godine, upućenom Jelisaveti, otkriva se sva veličina njihovog odnosa, neizmjerne ljubavi i uvažavanja. Pismo počinje obraćanjem i objašnjenjem oporuke u slučaju svoje smrti: ,,Tvoj Đurđe Crnojević, tebi draga ženo. Izabeto, evo pišem, što ti oporučiti imam, ne bih li te razveselio. Bog sam zna, kad ćemo se, i gđe opet sastati, spomenuvši se smrtnoga časa, odlučio sam napisati ovu oporuku… Moja je tvrda volja: da ti niko, bio on duhovni, bio svjetovni gospodin, bio brat, bio stričević, ili kojega mu drago položaja čovjek, ne može zapovijedati, ili te na što silom primorati, nego naređujem, da te niko ne smije pitati za ono što si po mojoj zapovijedi učinila… Na dalje da posjeduješ sve ono što je gore napisano, udala se, ili udovala, riječju: da budeš, dok si živa, gospodarica od svega od čega bio gospodar ja, da sam u životu!”

Njegova oporuka, neobična je čak i za današnje doba: ,,Jednom riječju: tebi, draga ženo Izabeto, isporučujem sve, i naređujem, da vladaš sama, budi onijem što nijesam napisao, tako stečenijem, kao i onijem, što bi nas s vremenom moglo dopasti; i da ti, moja ženo, za moju grješnu dušu i za moju dragu đečicu i za uzveličenje svoga poštenja upravljaš po volji svijem mojim imetkom, malijem i velikijem!”

,,Daj, rekoh, sve crkve svete Marije na rijeci Cetini; i tako će svijet poznati pravu ljubav, kojom si me ljubila, kad vide, da ljubiš i dušu moju poslije smrti…”

Veličanstvena oda ljubavi i poštovanja ispisana rukom crnogorskog gospodara. Jelisaveta-Lizbeta i Đurđe više se nijesu sreli.

(Nastaviće se)

Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (III): Temelji države Zete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

JELENA BALŠIĆ – vladarka Zete/Crne Gore.

Jelena Balšić, šćer Lazara Hrebeljanovića, rođena je između 1366. i 1371. godine u Prilepcu. Jelena je poznata i kao Despa, iako je to ime njene mlađe sestre, Olivere, udate za sultana Bajazita.

Jelena se u 17. godini (1386. godine) udala za Đurđa II Stracimirovića Balšića, sa kojim je živjela 17 godina, do njegove smrti 1403. godine.

Vladala je u ime sina Balše III i zajedno s njim sve do 1411. godine, a onda se preudala za Sandalja Hranića.

Jelena Balšić je i po porijeklu i po položajima koje je zauzimala izuzetno zanimljiva ličnost crnogorske istorije.

Za vrijeme upravljanja Zetom jednakim žarom borila se za njeno očuvanje. Kao vladarka, svrstala se u red žena vladarki koje su vodile mudru politiku.

Vladavina Jelene Balšić obilježena je ratovanjem protiv Venecije (1405–1409). Jelenina namjera bila je da pod vlast Zete vrati gradove Skadar i Drivast, koje je Đurađ ustupio Veneciji.

Kad je bilo potrebno pregovarati s Venecijom, Jelena je otišla umjesto sina Balše, pokazujući odlučnost i borbenost, ali i sentimentalnost. Mir sa Venecijom sklopljen je 1409. godine.

Nadživjela je prvoga muža 40 godina, sina 22, a drugoga muža 8 godina.

U Zetu se vratila nakon 1435. godine s namjerom da za sebe sagradi grobnu Bogorodičnu crkvu na ostrvu Beška (Brezovica), đe je i sahranjena 1443. godine.

Od njenih pisama i sopstvenih tekstova, njen ispovjednik Nikon Jerusalimac sačinio je u Goričanima ,,Gorički zbornik”.

O Jeleni Balšić, Nikola I Petrović-Njegoš pisao je u romanu Despa, zapravo je svoj roman posvetio Jeleni Balšić. Ovaj roman objavljen je na Cetinju 2008. godine.

Godine 2005, Narodna knjiga Beograd objavila je roman Mesečeva rosa, Teodore Tare, koji za temu ima upravo život i rad Jelene Balšić.

MARA-MARIJA CRNOJEVIĆ Plemkinja, vladarka, supruga Stefanice Crnojevića, Mara, koju u nekim spisima zovu i Marija, najstarije je dijete Ivana i Voisave, iz albanske velikaške porodice Kastrioti. Njen brat je čuveni i legendarni junak Skenderbeg (Đerđ Kastrioti) koji je digao bunu protiv sultana i 1444. godine pozvao okolne narode na zajedničku borbu za slobodu. Dobio je nadimak „Zmaj od Albanije“, a Turci su ga zvali Iskander, po Aleksandru Makedonskom.

U Maru se zaljubio Stefan Stefanica Crnojević, prvi vladar Zete/Crne Gore iz porodice Crnojevića. Prvi pomen o Stefanu, kojega su zbog malog rasta zvali Stefanica, bilježimo 1426. godine. Stefanica je imao i drugi nadimak, koji su mu dali Mlečani. Zbog smjelosti, hrabrosti i uspješne vladavine, nazvali su ga „Veličanstveni“ – velmožni, magnifico. Stefanica je vladao od 1451 do 1465, kada ga je naslijedio sin Ivan.

Mara Kastrioti Crnojević upamćena je kao supruga jednog vladara i majka drugog. Zahvaljujući Mari, jačale su prijateljske i rodbinske veze Crnogoraca i Albanaca. Zato su Stefan Crnojević i Đerđ Kastrioti Skenderbeg ostali u pamćenju u Crnoj Gori i Albaniji kao simbol i poučni primjer srednjovjekovnog viteštva i poštovanja.

Mara i Stefan su imali dva sina, Đurađa i Ivana, a u nekim spisima pominje se i šćer, udata u Kotoru, u familiju Bizanti. Đurađa su ponekad zvali i Andrej ili Arvanit. Po nekim starim legendama Stefanica i Mara imali su i treće dijete, sina Božidara, za koga se kaže da se zvao „Arvanit Hrabri“. U boju s Turcima, na Ćemovskom polju 1450. godine, poginuo je Ivanov brat Đurađ. Đurađ je imao suprugu Vojislavu, ćerku albanskog prvaka Leke Dukađina.

Od Stefanice počinje svaka priča o Crnojevićima kao vladarskoj dinastiji. Mara je bila pouzdani oslonoc u velikim poduhvatima koje je Stefanica preduzimao. Oslonio se na dukljansku tradiciju i nasljeđe dinastija Vojislavljević i Balšić, uspijevajući da udari temelje državne posebnosti u veoma nepovoljnim uslovima. Čuvao je uspješno slobodu od raznih neprijatelja koji su napadali spolja, a savladao je i domaće velikaše i braću koja su pretendovala na prijesto.

Prenio je prijestonicu iz Skadra u Žabljak, na Skadarskom jezeru. Stefanica je umro 1465. godine. Svom nasljedniku Ivanu ostavio je državu ukorijenjenu u narodnoj tradiciji. Vjerovatno i zbog uticaja supruge, plemenite Mare – Marije, Stefanica se, iako veliki ratnik i vješti strateg, razlikovao od drugih velikaša onoga doba.

Mara i Stefanica sahranjeni su u manastiru Kom, na Skadarskome jezeru, u Crkvi Uspenja Bogorodice. To je zadužbina Đurđa i Alekse (Lješa) Crnojevića, podignuta između 1415. do 1427. godine. U tome manastiru je Petar II Petrović-Njegoš rukopoložen za arhimandrita.

Poslije Stefaničine smrti, Ivan je doveo primorske majstore da gotičkim ornamentima izrezbare nadgrobni spomenik njegovih roditelja. Iako je zub vremena nagrizao natpise, vjeruje se da na Marinoj nadgrobnoj ploči piše: „Ovo je ploča gospođe Mare princeze crnogorske sestre Đurđa Skenderbega.”

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo