Ugledne intelektualce iz Crne Gore i našeg regiona pitali smo: Šta im je značio Monitor u proteklih dvadeset pet godina?

Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, Beograd
Predanost istini

– Bilo je godina,1991, 1992, 1993, 1998. i 1999. godina, koje pamtim po teškim zločinima i predanosti Monitora da istinito kaže šta se događa u Dubrovniku, ko je oteo putnike iz voza Beograd – Bar, ko je porodicu Bungur iz Bukovice sproveo u policijsku stanicu u Čajniče, ko ih tamo i zašto drži kao taoce, kako generali ,,brane” Kosovo…. Mujo Babačić je svoje poslednje tugovanje za sinom Ismetom podelio sa Monitorom. I drugi očevi, majke i deca otetih iz voza Beograd – Bar znali su da je Monitor njihova adresa. Prošao je rat, Monitor je postao uporniji u kazivanju činjenica i čuvanju sećanja. Zbog toga mi je blizak kao najbolji prijatelj.

Svetlana Broz, Garivo, Sarajevo
Bastion građanske hrabrosti

– Osnovan u vreme kada je bio najpotrebniji, kao glas razuma u bezumlju ratova na Balkanu, Monitor punih četvrt veka predstavlja ogledalo u kojem zli gospodari naših kolektivnih sudbina ne žele da vide svoje nakazno lice, nego bi uporno da ga razbiju. U vremenima ratova Monitor je, jedini u Crnoj Gori, ostavljao čitaocima mogućnost da vrate sopstveni dignitet i da se uvere da nisu sasvim usamljeni, jer imaju sačuvane moralne norme. Isti princip borbe za istinu i uvek istaknut najviši stepen profesionalnosti svrstava Monitor među nekoliko, na prste ruke prebrojivih medija na zapadnom Balkanu. Biti konstantno savest bolesnog društva koje sledi ili se ne suprotstavlja svojim zlim liderima, podrazumeva ogroman napor i stalna izlaganja agresivnoj i podmukloj osveti moćnika, zbog čega mi je uredništvo Monitora uvek imponovalo kao bastion moralnosti, normalnosti i vrhunskog profesionalizma, ali iznad svega – građanske hrabrosti.

Duško Kovačević, bloger, Podgorica
Savremenik zakašnjele autokratije

– Ne pripadam dijelu Crne Gore koji je ideološko pribježište pronalazio 90-ih na stranicama Monitora, koji slavi 25 godina trajanja, šta bi i za mnoge evropske nedjeljnike, koji egzistiraju u ambijentu neuporedivo razuđenije žurnalističke tradicije, bio vrlo značajan jubilej. Međutim, to i jeste specifična društvena uloga ili udes Monitora, savremenika jedne zakašnjele balkanske autokratije, koji je paralelno s njom stasavao razotkrivajući stvarnost ispunjenu gustom sjenkom političkog i svakog drugog kriminala. I tu dolazimo do odgovora – šta nam je sve ove godine značio Monitor. Misija ovog lista ne ogleda se prevashodno u ideološkom ili identitetskom preciznom određenju, što je podrazumijevajuće u uređivačkoj politici svakog angažovanog medija, nego u naporu da osvijesti crnogorski društveni i politički etos u čijem odsustvu ostaje zatvoreno lijevo i desno, nacionalno i globalističko, tradicionalno i moderno … Vremenom Monitor je postajao svjesniji činjenice, naročito poslije referenduma, da je u ovakvoj Crnoj Gori uzaludno zastupati bilo koju legitimnu političku opciju i svoj medijski uticaj usredsređuje na borbu protiv Đukanovićevog aparata koji nam ne dozvoljava skok u političko. Taj momenat me je kao redovnog čitaoca još čvršće vezao za Monitor, jer sam u njemu prepoznao medijski pristup koji se upliće u realpolitičku sferu na ozbiljniji i dalekosežniji način. Za razliku od ogromne većine koja na pomen Monitora prizva sjećanja na njegov antiratni i „nacional-romantičarski” period iz ranih 90-ih, ja akcentujem i pozniju fazu iako cijenim i razumijem taj njegov početni entuzijazam.

Staša Zajović, Žene u crnom, Beograd
Uvijek neposlušni/e!

– Monitor je u smutnim vremenima među prvima osjetio i razumio pozadinu ludila koje se počelo valjati oko nas. Kako meni, tako i mojim istomišljenicama/icima, koji/e smo se već posvetili otporu fašizmu, militarizmu i ratu, Monitor je predstavljao znak ohrabrenja. Beskompromisno ustrajavajući na istini, ovaj je list djelom pokazao i pokazuje kako se i u najgorim vremenima može odbacivati etnička lojalnost i iskazivati neposlušnost autokratskom režimu. Monitor se uvijek nalazio tamo gdje je najopasnije. Kada su tzv. JNA i crnogorski rezervisti krenuli na Dubrovnik, Monitor je bio među malobrojnim medijima koji su dokumentovali te najsramotnije stranice u istoriji Crne Gore; jednako važi za vraćanje očajnika iz BiH pravo u ruke srpskim ubicama, takođe i za logor u Morinju, kao i za mnogo drugih strašnih i sramotnih stvari koje su se tada dešavale. Tih dana su uz Monitor bili nezavisni intelektualci, Liberalni savez, kao i ljudi koji su bili protiv rata; i mi, antiratne aktivistkinje, bile smo uz Monitor, uzajamno smo se podržavali, iako smo i mi i Monitor često bili (i dalje smo) na meti vlasti i njihovih poslušnika, raznih klerofašističkih grupa, a i nazovi elita koje su sve to osmislile i planirale. Crnogorska vlast je zdušno u svemu podržava tiranina Miloševića. Monitor je sve to pratio i o tome pisao, što služi na čast novinarskoj profesiji. Mi, Žene u crnom, ponosne smo na Monitor, koji smo smatrale i našim glasilom. Tako je i danas!

Daliborka Uljarević, Centar za građansko obrazovanje, Podgorica
Sinonim odbrane građanskih vrijednosti

Nije bilo lako preživjeti 25 godina dinamične crnogorske istorije. Dodatno teško bilo je u vremenu rata i raspada države biti hroničar sa savješću i kritičar bez straha, biti protiv besmislenog i krvavog rata, ali i govoriti o kriminalizaciji vlasti, problematizirati postupke donosilaca odluka u različitim sferama i otvarati brojne druge ,,zabranjene” teme. Monitor je sinonim otpora, odbrane građanskih i demokratskih vrijednosti, materijalizovana šansa da je vrijedno boriti se za bolje društvo, iako je cijena te borbe vrlo visoka. Monitor je postao i junak jednog vremena, od ilegalnih početaka do najuticajnijeg crnogorskog nedjeljnika, a boreći se u svim fazama svog rada i za goli opstanak. I danas nije mali broj onih koji bi uz čestitku voljeli da se ovaj nedjeljnik trajno preseli u sjećanje i postane prošlost. Ti nikada neće biti dio prosperitetne, građanske Crne Gore, kojoj je ovaj nedjeljnik bio i ostao glas, a nerijetko i krik da bi se čuo od zaglušujuće jeke oružja, gluposti i primitivizma. Monitor nedjeljno korača ka slobodnom i otvorenom društvu, osvjetljavajući i snažno provocirajući nepotizmom, kriminalom i korupcijom usporenu crnogorsku zbilju, onespokojavajući mnoge nosioce vlasti i moći. Biti onaj koji uzbunjuje javnost nepokolebljivo dovodeći u pitanje dominantne projekte moći nije lako. Ali, upravo činjenica da takav Monitor postoji i danas pokazuje da crnogorsko društvo ima potencijal demokratskog razvoja. Monitor je dao svoj neizbrisivi pečat u dvadestpetogodišnjoj borbi moderne Crne Gore za vrijednosti građanskog društva, poštovanje ljudskih prava i sloboda. Ovaj rođendan je jedan od najvećih društvenih događaja u Crnoj Gori, događaj koji je ,,Crnogorcima spasio obraz” koliko je to bilo moguće.

Prof. dr Šerbo Rastoder
Pouzdani svjedok

– Shvatio sam da Monitor nije obična novina kada me je početkom devedesetih kolega oštro ukorio da je razočaran sa mnom ,,jer čitam te ustaške novine”. Vjerovatno zato što svaki bolesnik ima pravo na terapiju,uporno sam svih 25 godina redovno koristio Monitor. Ubijeđen sam i da je novina ,,svjedok jednog vremena” pa sam ga takvog u kompletu, poklonio jednoj biblioteci za koju vjerujem da će nadživjeti sve nas. Često, kada poželim da osvježim pamćenje potražim stare brojeve. I shvatim da je u Monitoru ,,sačuvana kompletna istorija bolesti ovoga društva”. Zašto je to važno? Pa valjda zato što je obaveza svakog glasila da ,,otkriva i svjedoči”. O Monitoru razmišljam kao o svjedoku vremena i o tome kako će u analizi slike o ,,prošlom” Monitor možda imati i značajniju ulogu, nego što to ima kao nedeljno glasilo u društvu. To nije samo nedeljnik koji je četvrt vijeka neprekidno izlazio u državi koja nema tradiciju takvog novinarstva. Mnogo važnije: u ovih 25 godina Monitor se izborio, osvojio i potvrdio pravo da se bude drugačiji. Koliko je to bilo lako, ili teško, najbolje znaju oni koji su stvarali Monitor. Mi, čitaoci postali smo njegovi ,,zavisnici”. Odvikavati se od te ,,zavisnosti” poslije 25 godina nije moguće, a da društvo ne doživi kolektivni postraumatski stres.

Luko Brailo, novinar, Dubrovnik
U raju je lijepo, ali u paklu je ekipa

Osjećam ogromno ljudsko i profesionalno zadovoljstvo što sam prije 25 godina odabrao pravu stranu u Crnoj Gori. Onu časnu, koja ne mrzi, mediteranski otvorenu, antiratnu, moralnu i neizmjerno hrabru u odnosu na političke, vojne, medijske i druge prilike koje su vladale Crnom Gorom. Stoga se ovom obljetničkom prigodom prisjećam Feralovog slogana koji kaže:„U raju je lijepo, ali u paklu je ekipa”. Da, vrijedilo je biti dijelom ekipe Monitora i Liberalnog saveza CG i drugih suverenistički opredijeljenih pojedinaca i organizacija koji su unatoč svim užasima koje je donijela tzv. Operacija Dubrovnik vjerovali u bolju sutrašnjicu, u dobre međudržavne i, nadasve, korektne međuljudske odnose između susjeda. Vrijedilo je i ljudski i novinarski proživjeti tih 25 godina kako bih danas s neskrivenim ponosom mogao reći: da, bili smo u pravu, iako smo sve to vrijeme bili u manjini. Nije mnogo, rekli bi mudriji, ali čovjeka veseli! Bez obzira na ,,manjinsku” okolnost nadam se da će jednoga dana, neki istraživači, ipak zamijetiti – ko je što pisao i kakva je stajališta zauzimao od doba AB revolucije i „rata za mir”, preko poraća, referenduma o crnogorskoj samostalnosti i bolnih tranzicijskih procesa, do današnjih dana. Novija povijest Crne Gore neće se moći objektivno ispisivati bez Monitora i tekstova objavljenih u ovom tjedniku. I priloga koji tek dolaze na red.

Ervina Dabižinović, Anima, Kotor
Čuvar razuma u nerazumnim okolnostima

Monitor je sve ove godine prvo bio prostor drugačijeg i za drugačije u vrijeme kada su ratne i nacionalističke falange pustošile lešinu od stvarnosti u koju su nas samljeli. Čuvao je ono malo pameti i razuma u nerazumnim okolnostima. Djelovao je u ime mira. Ukazivao na rušitelje u svakom smislu – aktuelni politički establišment, one koji su im „oprali biografije” i one koji im i danas skidaju kapu za navodnu bandijeru demokratije. Istrajavanje na kulturi mira i različitosti, te otvaranje teških pitanja pokradene i devastirane stvarnosti- kriminalizacija politike i korupcija u svakom njenom segmentu, klerikalizacija politike i politizacija klera, mobilizacija nacionalističkih masa- predstavljaju te tačke koje Monitor čine malim ostrvom. Koji svjedoči da još nismo baš svi smetnuli sa uma iako nas ubjeđuju u to. Dobro je imati Monitor. Dođe kao uspravno hodanje. Tome su zaslužni mnogi koji su pisali za Monitor, koji su i danas sa nama i oni koji više nisu. Pominjem i u ovoj prilici Tamaru Kaliternu, kritički osjetljivu, jasnu, sa preciznim metrom antifašističkog duha i ideologije. Najbolje tekstove na temu suočavanja sa nasljeđem ratnokriminalnih i profiterskih bagaža, u karijeri novinarke napisala je za Monitor. Moram dodati, da Monitor sporadično otvara pitanje realnosti žena u Crnoj Gori, malo otvara prostor za glas žena koje se bave pitanjima teškog nasljeđa prošlosti, njihovog života i položaja, borbe i opiranja, ali i potencijala kojeg imaju.

Esad Bajtal, filozof i sociolog, Sarajevo
Moralno nepotkupljivi

– Monitor, kao sedmičnik etički obavezujućeg naslova (savjetnik, kritičar, onaj koji opominje i poučava), navršava 25 godina dramatičnog bivanja na bolno studenoj vjetrometini društvenih mijena. I onda kada drugi odustaju ili nestaju, Monitor slijedi nijemi zov svoje demokratske misije. Htijenja da bude u centru prelomnih događaja ratnog bespuća i poratnih pragmatičko-ideoloških zabluda što se udobno ljuljkaju na egoističkom valu nekritičke samodovoljnosti. Prolaziti kroz sve ono kroz šta su prolazili novinari Monitora, u svojoj borbi za slobodu govora u okruženju oporih protivnika, koji imaju moć, silu i ideologizirano sudstvo iza sebe, nije nešto s čime bi se ljudska prosječnost mogla, iz broja u broj, tako uspješno nositi. Nositi onako kako je to, svemu uprkos, činio tim istinoljubivih zanesenjaka vođenih sviješću da, mirabeovski govoreći, uspjeh u društvu sve ćešće traži ušutkivanje i ubijanje vlastite savjesti. A oni na to, bez obzira na cijenu, nisu pristajali. Ako bi sve rečeno i mnogo toga neizrečenog trebalo sažeti u jednu misao koja baca neugasivo svjetlo na moralno-borbeno polje Monitora, onda bi to bila misao njemačkog književnika L. Börne-a: „Ko može raditi u stvarnom svijetu i živjeti u idealnom, taj je postigao ono najviše”. U toj misli je sadržana ljudska misija i lična karta Monitora i onih koji ga odvažno nose na svojim spisateljskim plećima.

Balša Brković, pisac, Podgorica
Dvije i po decenije istrajnosti i borbe

– Ne smijem ni da zamislim Crnu Goru bez Monitora u proteklih četvrt vijeka. Čitaoci prvih brojeva Monitora sjećaju se što je naklonost u sjeni bombi. I ogavnih napada koji nisu stali do danas. Samo se mijenjaju izvođači radova, onaj za čiji račun se to radi, takođe je postojan kao Monitor, evo već 25 godina. Pogledajte spisak autora koje je promovisao Monitor u proteklom periodu. Nema značajnijeg imena koje se nije oglasilo/oglašavalo u Monitoru. Ostalo je jasno. Dvadeset i pet godina istrajnosti i borbe. Monitor je podvig kakvih nema mnogo u crnogorskoj istoriji duha.

Veseljko KOPRIVICA