Povežite se sa nama

danas, sjutra

NAŠI KOLUMNISTI: Pisati za Monitor

Objavljeno prije

na

Naši kolumnisti našem nedjeljniku daju posebnu dimenziju. Dubinu koja pravi razliku. Pitali smo ih zašto su, vrhunski intelektualci, izabrali da pišu za Monitor. I oni i mi znamo: honorar razlog nije


MILAN POPOVIĆ

Smisao borbe

Ovoga puta, zver oligarhijskog kapitalizma i fašizma, krenula je sa periferije Evrope i sveta. Pre dvadeset pet godina, iz Srbije Slobodana Miloševića, Hrvatske Franje Tuđmana, Crne Gore Mila Đukanovića. Danas, ova zver hara, čak i u najrazvijenijim zemljama/centrima svetskog sistema. Danas je teže nego pre četvrt veka. Zbog toga što su dovedena u pitanje najmanje dva naša glavna oslonca. Evropa/EU, koja je, iznenada, ili, da li baš iznenada, počela da podiže žice i zidove. I crnogorska opozicija, koja ni posle toliko godina, još uvek ne ume, ili ne želi, da izgradi minimum zajedničke alternative. Odnos snaga je nepovoljan. Zver podmlađena, alternativa oslabljena. Pored ostalog, i zbog toga, što je veliki deo antiratne Crne Gore iz 1990-ih, u međuvremenu, prešao na dvor oligarha. Pa sada tamo, zajedno sa njim, čeka pozivnicu NATO-a. Možda nećemo uspeti ni do kraja naših života. Ali, čak i u tom slučaju, smisao borbe ostaje. Ako ne drugačije, a ono makar kao priprema, ili kao seme, za bolju budućnost.
Zbog toga pišem za Monitor.


Ferid Muhić

Zato što je najbolji

Zašto pišem za Monitor!?
Zato što je najbolji!
Red je da ovaj kratki odgovor, meni sasvim jasan i bez obrazloženja, obrazložim i tako ga učinim jasnim i drugima. Počinjem time što ću pitanje razdvojiti na dva potpitanja:
Zašto sam počeo pisati za Monitor?
Zašto još pišem za Monitor?
Ad 1. Počeo sam zato što mi se dopala koncepcija informisanja utemeljena na principima istraživačkog novinarstva, neprikosnovenosti istine i kritičkom mišljenju i zato što sam imao puno povjerenje u tim autora na čelu sa Esadom Kočanom, koji se obavezao da će te principe poštovati.
Ad 2. Pišem i danas zato što je kroz sve promjene saradnika tokom ovih 25 godina, redakcija Monitora u potpunosti opravdala moje povjerenje i ostala beskompromisno vjerna svojim temeljnim principima.
Iz ove dvije premise, onaj moj odgovor jasan meni i bez obrazloženja, postaje logički obrazložen zaključak, jasan svima.

Filip Kovačević
Drvo

U trenutku mi se učinilo da bi bolje bilo da nisam upravo pročitao neke kolumne koje sam objavio u Monitoru prije šest-sedam godina. Učinilo mi se kako bi sve te iste riječi mogao doslovno, bez ikakvih izmjena, da napišem i sada. Učinilo mi se da se ništa nije promijenilo u crnogorskoj društveno-političkoj realnosti i da se čitavo to vremensko razdoblje svelo na sivilo jedne sizifovske sudbine. Kamen na brdo, a onda kamen niz brdo. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Pa čak i još gore. Da se kamen nije ni pomjerao sa mjesta.

Ontološka tiranija, Ljudi kao otpad, Nihilizam moći, Nepoznati bog, sve naslovi, davno objavljeni, a opet kao saliveni za sjutrašnji, još nerođeni dan. Da li to znači da se, možda, šestarom mogu prenijeti tih sedam proteklih godina na ovih sedam budućih? Da li to znači da smo osuđeni na proživljavanje ničeovskog ponavljanja istog, ali sada u kontekstu jedne loše beskonačnosti?

A, opet, priča Aleksandar, glavni protagonista posljednjeg filma Andreja Tarkovskog Prinošenje žrtve, o nekom starom monahu koji je jednom na planinskoj padini u zemlju zabio osušeno drvo. Dao je zadatak svom učeniku po imenu Kolov da svakog dana nosi vedro vode na planinu i da poliva drvo sve dok ne oživi. I tako je Kolov ujutro odlazio noseći vodu, a uveče se vraćao u manastir. Jednog jutra, kad se popeo na planinu, vidio je da je drvo procvjetalo.

Istini za volju, to se u priči desilo poslije (svega) tri godine. Ovdje se bliži trideset, a naše crnogorsko drvo kao da ne pokazuje znake života.

Realno izgleda da postoje samo tri mogućnosti. Prva mogućnost je da je to crnogorsko drvo, neko drvo od takve materije koju nije moguće oživjeti. Jednostavno, u Crnoj Gori, usljed istorijskih, kulturnih, ekonomskih i ko zna kakvih još faktora, nije moguće imati demokratiju i vladavinu prava, meritokratiju, a ne nepotizam u državnim organima i kriminalce u zatvoru, a ne u vrhu vlasti.

Druga mogućnost je da mi, koji se za takve vrijednosti borimo, ne radimo to na pravi način. Jednostavno, nepravilno polivamo, iz ovog ili onog razloga, i zbog toga drvo ne može da oživi.

Opake režimske političke i medijske skalamerije, režimski prevarni civilni sektor, analitičari i intelektualci, variraju između ove dvije mogućnosti. Često se i jedna i druga, onako nekoherentno smješane, mogu naći u diskursu premijera-drvosječe Mila Đukanovića. Naravno, ni jedna ni druga mogućnost nisu tačne. Niti je demokratija u Crnoj Gori nemoguća misija niti mi, koji smo na poprištu borbe, ne radimo prave stvari u pravo vrijeme. U čemu je onda problem? Zašto onda drvo ne cvjeta? Ostaje treća mogućnost, ona najbliža istini. To je opcija koja kaže da se ovdje radi o nelinearnom procesu sabiranja, akumulacije, sinergije napora, akcija, nadanja, pobuna i protesta mnogih aktera na mnogim nivoima u svim segmentima društva. To znači da će političko-demokratska transformacija biti i iznenadna i nepovratna kao kad leptir nastane iz gusjenice. I da se ona može desiti svakoga dana. Sav dosadašnji rad i nije ništa drugo nego test posvećenosti i nepokolebljivosti vjere u takav preokret. To je u isto vrijeme i test hrabrog trajanja i test prkosnog opstanka. To je i jasna poruka režimu da će ga Monitor nadživjeti. Barem za taj jedan dan. Eto, zbog tog dana, tog procvata crnogorskog drveta, ja pišem za Monitor.


Zoran Pusić

Glas racionalne manjine

Pisao sam i povremeno pišem za Monitor jer je uredništvo Monitora pokazalo interes za moje članke. Pišem i zato jer čitaoci Monitora razumiju ne samo jezik na kojem pišem nego i probleme o kojima pišem. Ali prije svega pišem zbog toga što mi se po uređivačkoj politici i člancima koji su u Monitoru izlazili činilo da je to tjednik racionalne manjine u Crnoj Gori. Takve manjine postoje u svim državama nastalim na području bivše Jugoslavije i, osim možda iznimaka koje potvrđuju pravilo, nemaju svojih predstavnika ni u jednom od parlamenata. Za razliku od većine pisanih medija na ovim prostorima, u Monitoru su glavnu riječ vodili ljudi koji osuđuju poticanje na etničke netrpeljivosti, koji raskrinkavaju nacionalistička licemjerja prekrivena državnim zastavama i kojima je istina bazirana na činjenicama mjerilo patriotizma. Drago mi je ako je moja mala kap, utkana u ovaj slap – što bi rekao pjesnik, doprinijela da Monitor bude, za mnoge čitaoce u Crnoj Gori i izvan nje, svjetionik u olujnim i tamnim vremenima, onda kad su svjetionici najpotrebniji.


BOBAN BATRIĆEVIĆ

Rasadnik slobodnog slova

Odrastajući u antiratnome Cetinju devedesetih godina dvadesetoga vijeka, na ulici sam mogao čuti samo dvije riječi ─ Liberal i Monitor. Njihov eho bušio je dječiju imaginaciju čitave jedne generacije koja je iz osnovne škole išla na mitinge (misleći da ide u Diznilend), i koja je umjesto crtanih filmova gledala Emila Labudovića. Ljudi s govornice „držali” su ove dvije riječi u rukama i stalno ponavljali ─ Liberal i Monitor!
S ove vremenske distance nekima od nas jasno je što smo prošli i s koju stranu istorije su nas te dvije riječi vodile. Jedna od njih je zgažena, zapaljena i iskorišćena, nestavši kao duvanski dim. Druga je gažena, paljena i korišćena, ali se i danas nekako drži. Zbog śećanja na prvu i želje za njenim krajnjim idealom ─ slobodom, ja sam u ovoj drugoj našao njenu zamjenu, jer je Monitor rasadnik slobodnoga slova i kritičke misli, a oni su temelj zdravoga društva.

Gradimir Gojer
Za čitaoce čista srca

Dok je trajao bjesomučni rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu, dok su crnogorski četnici klali i ubijali, dotle je u Crnoj Gori izlazio najseriozniji sedmični list u regionu: Monitor! Pisati danas za Monitor znači biti na strani mira i dobra (tradicionalni pozdrav bosanskohercegovačkih franjevaca), znači misliti i širiti istinu o životu, biti na strani onih koje politički režimi nepravedno žigošu i ekskomuniciraju sa životne pozornice. S ponosom pišem tekstove za kolumnu Periskop, jer znam da je čitateljska publika Monitora publika čistog srca, trezvene pameti, a poglavito čistih ruku.

Vivat Monitor!

Komentari

danas, sjutra

MONITOR OČIMA SLOBODNIH INTELEKTUALACA: Na crti, bio i ostao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ugledne intelektualce iz Crne Gore i našeg regiona pitali smo: Šta im je značio Monitor u proteklih dvadeset pet godina? (više…)

Komentari

nastavi čitati

danas, sjutra

KAKO MONITOR VIDE ŽRTVE REŽIMA: Uvijek tu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo ljude koji su zbog svojih stavova, aktivnosti i uvjerenja na razne načine bili žrtve režima – da li su u borbi za istinu mogli računati na Monitor (više…)

Komentari

nastavi čitati

danas, sjutra

Blistava baština

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se jednog dana netko ozbiljno pozabavi stanjem crnogorskog društva pri kraju dvadesetoga i početkom dvadesetprvoga stoljeća pokazat će se golema uloga tjednika Monitor. Ne samo da je Monitor okupio dobru Crnu Goru pod jedan krov, on je prednjačio u povratku časti crnogorskom narodu nakon sramotne avanture na dubrovačkoj fronti, te u borbi za povratak pune crnogorske neovisnosti. Štoviše, Monitor je poticao europeizaciju Crne Gore, otpor raznim društvenim negativnostima, te razvoj novog, demokratskog, crnogorskog identiteta. Pri tomu nije zaboravio na pluralnost Crne Gore: uvijek je imao mjesta za manjinske zajednice, koje, poput Hrvata u Boki i Primorju, svjedoče o dugom kontinuitetu suživota u ovom dijelu svijeta.
Monitorove ljude – Miška Perovića, Milku Tadić, Esada Kočana i druge – upoznao sam postepeno na raznim mjestima – od Budimpešte i New Havena do trpeze don Branka Sbutege u Dobroti, te konačno i u samoj Podgorici. Postepeno sam shvatio važnost njihova pothvata, koji mi je inače bio nepoznat sve do sredine 1990-ih, kad sam Monitor počeo primati. Tako sam se o suvremenim zbivanjima u Crnoj Gori informirao posredstvom Monitora i shvatio velike mogućnosti Crne Gore za rekonstrukciju pozitivnih odnosa u južnoslavenskom prostoru. Zapravo, bila je to povlastica posve u prilog Crne Gore, jer sa Crnom Gorom i Crnogorcima ima i drugih načina upoznavanja, koji zacijelo mnogo ne obećavaju.
Trebat će mnogo vremena da se uklone svi negativni stereotipi o Crnoj Gori i Crnogorcima. U tomu se ne može uspjeti potiskivanjem Monitora, pritiscima na njegove ljude, obnavljanjem cijele lepeze državnih mjera iz posve drugih vremena i političkih (ne)kultura. Zato neka Monitor neometano radi pospremajući Crnu Goru za bolje dana što sigurno dolaze. Kad sve loše bude zaboravljeno, ostat će njegova blistava baština.

Ivo BANAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo