Povežite se sa nama

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Važne lekcije

Objavljeno prije

na

Pitali smo – šta govore rezultati lokalnih izbora

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK:
Pored DPS-a, gubitnici su partije manjinske Vlade

Lokalni izbori su pokazali da rezultati od 20 avgusta 2020. godine nisu sporadično posrtanje DPS-a već  konačni odlazak ove partije u opoziciju, a možda i u političku prošlost. DPS nije pokušao da se ozbiljno transformiše, niti za to ova partija, u kojoj su ljudi od kapaciteta davno marginalizovani, ima potencijala. Bivša vlast se držala strategije „političke ucjene“,  po kojoj  su oni uslov crnogorske nezavisnosti. Budući da je na političkoj sceni u proteklim decenijama eliminisao građanske snage, DPS je nastojao  da mu jedina alternativa bude ona velikosrpska, negatorska sa stanovišta državnog integriteta. Ipak, rekao bih  rezultati lokalnih izbora nisu tako loši s obzirom na navedenu političku destrukciju bivše vlasti.

Pored DPS-a suštinski gubitnici ovih izbora su  partije koje čine Vladu Crne Gore, SNP i URA. Nažalost URA je propustila istorijsku šansu na koju je građanska Crna Gora čekala od 2001. godine, dakle više od 20 godine, kada je Liberalni savez ispustio priliku da formira Vladu. Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om, ozbiljne afere koje kompromituju vrh partije, dovele su do pada Vlade, a na izborima do marginalizacije URA-e, budući da na lokalnom nivou nisu više potrebni parlamentarnoj većini od 20. avgusta 2020. godine.

Izborni rezultat SNP-a pokazuje svu neprincipijelnost formiranja predizbornih koalicija, kada partije u koalicionom statusu osvoje skupštinske mandate koji im samostalno ne bi pripadali. Još im manje pripadaju mandati u Vladi.

Mada će Demokrate izvjesno biti dio nove lokalne vlasti u Podgorici smatram da nemaju razloga za slavlje. Strategija „pobjede, a ne podjele“ je suviše pasivna. Politika iziskuje  proaktivni pristup i pored negativne kampanje, još i više podrazumijeva iznalaženje afirmativnih rješenja, koja praktično utiču na život građana.

Upravo u tom političkom praksisu uzdigla se Evropa sad koja je nakon decenije stagnacije zarada, građanima donijela bolji život. Da li je program fiskalne reforme održiv, te da li će dovesti do negativnih efekata na sami standard građana u budućnosti, to su za prosječnog žitelja Crne Gore uglavnom apstraktne teme.  Evropi sad će biti pravi izazov formiranje gradske vlasti sa Demokratskim frontom, sa čijim čelnicima baš i nije lako voditi smislenu i svrsishodnu politiku.

Plaši me politički opstanak Demokratskog fronta, šta više samostalno preuzimanje od javnih interesa značajnih opština kao što je Budva. Moramo biti svjesni da su se populizam i šovinizam „krčkali“ na socijalnim marginama decenijske stagnacije bivšeg režima.

Crnu Goru uskoro očekuju parlamentarni izbori, jer su lokalni izbori delegitimizovali dalji opstanak Vlade i u tehničkom mandatu. Vjerovatno se izbori mogu očekivati na proljeće zajedno sa predsjedničkim. Moguće je da će se Đukanović ponovo kandidovati, no politička erozija DPS-a teško će ga ostaviti na mjestu predsjednika, i ako njegovi politički oponenti nisu sposobni da predlože ozbiljnog protivkandidata. Uostalom DPS je u padu i pored činjenice da od izbora 2020. godine funkciju premijera ne obavljaju ličnosti  koje mogu da odgovore državničkim izazovima, već je država u kontinuiranom v.d. stanju.

 

MILKA TADIĆ MIJOVIĆ, CIN CG
Kraj epohe DPS-a

Rezultati ovih izbora su istorijski, jer označavaju kraj epohe DPS-a. Taj je kraj samo najavljen 30. avgusta 2020. i uprkos svim greškama, svađama i nesnalaženjima tanke avgustovske većine kojih je bilo napretek u ove dvije godine, uprkos rastakanju institucija, strah od povratka DPS-a je bio veći od iznevjerenih nada nove vlasti.

Ovaj rezultat je istorijski, ne samo zbog kraha DPS-a, već što se konačno i ovdje na izborima nagrađuje i kažnjavaju rezultati jedne politike. A to je ključni mehanizam demokratije, koji bi Crnu Goru mogao izvesti iz pretpolitičkog stanja.

Stvarni pobjednik ovih izbora su građani. Oni su, više nego partije anti-Đukanovićevog bloka, zadali udarac decenijskoj korumpiranoj vasti, koja je razorila ovu zemlju, njenu ekonomiju, njenu prirodu, prostor, vrijednosti i istjerala desetine hiljada ljudi iz zemlje.
Birači su poručili – da biste nešto dobili, morate nam nešto i dati. Zato je Evropa sad, partija bez infrastrukture, tako sjajno prošla. Desetine hiljada ljudi osjetile su konkretnu korist od programa ministara Spajića i Milatovića. Da li je njihova reforma održiva ili ne, to je drugo pitanje… Ako se pokaže neodrživom, kazniće ih na nekim narednim izborima zbog iznevjerenih obećanja.

U Crnoj Gori je konačno važnije šta imate u frižideru od četnika i partizana, Srbije i Rusije, NATO-a i Belvedera, crkvi i džamija, patriota i izdajnika…

Na kraju, bilo bi jako važno da se najkasnije na proljeće, sa predsjedničkim, organizuju i parlamentarni izbori, jer je odnos političkih snaga u Crnoj Gori znatno izmijenjen u odnosu na 30. avgust 2020. i trenutna većina više nema legitimitet.

 

DEJAN MILOVAC, MANS:
Živi DPS mehanizmi

Protekli izbori nisu donijeli ništa novo kada je u pitanju transparentnost i poštovanje Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja, i vidjeli smo da su svi „DPS mehanizmi“ za nezakonit uticaj na izbornu volju građana i dalje na snazi, te da se i te kako koriste od strane partija takozvane nove parlamentarne većine. Ovo se u prvom redu odnosi na zapošljavanje u državnim kompanijama koje uopšte nije regulisano postojećim izbornim zakonodavstvom za čiju izmjenu u posljednje dvije godine od pada DPS-a, nije bilo političke volje.

Isplate socijale iz budžetske rezerve, prekoračenje potrošnje polovine budžetskih korisnika, zapošljavanje na ugovorima o djelu, te funkcionerska kampanja, nemilice su korišćeni od strane političkih partije koje su svojevremeno iz opozicionih klupa oštro kritikovale takvu praksu DPS-a. Uz to možemo dodati birački spisak koji još uvijek nije „očišćen“ od prostora za zloupotrebe, kao i besprizorni birački inženjering sa izdvajanjem glasača sa područja Zete u posebnu opštinu kako bi se uticalo na konačni ishod izbora u Podgorici.

Ono što je posebno problematično je da na političkoj sceni gotovo da ne postoje partneri , nakon svega što smo vidjeli, za ozbiljnu izbornu reformu koja bi za rezultat imala oslobađanje institucija zaduženih za praćenje izbora i značajno ograničavanje prostora za zloupotrebe. To će na duži rok neminovno dovesti do normalizacije koruptivnog ponašanja institucija i političkih partija, a sam izborni proces učiniti dodatno netransparetnim.

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: 
Ukoliko se Đukanović ne povuče, DPS će nastaviti da gubi podršku

Uspjeh ili neuspjeh političkih partija na lokalnim izborima može se cijeniti najočiglednije kroz rezultate koji su ostvarili u Podgorici. Među partijama koje na državnom nivou vrše vlast, lošiji rezultat su ostvarili Demokratska Crna Gora i pokret URA. Ove dvije partije treba da analiziraju svoje djelovanje i odluke koje su donosili nakon 30. avgusta 2020. Osim odluka koje partije donose, nije manje važno ni njihovo ponašanje u komunikaciji sa drugim političkim subjektima. Građani znaju da prepoznaju prepotentnost, sujetu, nedosljednost i druge karakterne osobine partijskih lidera i funkcionera. Moguće da i tu treba dijelom tražiti objašnjenje zašto je Evropa sad dobila toliku podršku, građani nisu imali priliku da podrobnije upoznaju funkcionere tek osnovane partije pa se možda nisu imali kad razočarati kao što su se razočarali u druge.

O najvećem gubitniku je već skoro sve rečeno − DPS sa koalicionim partnerima je nastavio pad. Postalo je očigldno da DPS sa Đuaknovićem na čelu više nije partija koja može bitno uticati na političke procese u Crnoj Gori. Ukoliko se Milo Đukanović ne povuče sa mjesta predsjednika DPS-a ova partija će nastaviti da gubi podršku birača a njen koalicioni potencijal će ostati nula. Bez svih partija na poltičkoj sceni se može i bez svih njih će postojati Crna Gora. Sa druge strane je važno zbog daljeg razvoja Crne Gore da što više političkih subjekata bude građanske orijentacije, da žele vladavinu prava i profesionalzaciju institucija. Ako je DPS u stanju da se transformiše u vrijednosnom smislu, oslobodi radikalizma i vrati građanskim principima, ako je spreman da po prvi put u svojoj dugoj istoriji počne primjenjivati koncept vladavine prava i ako po prvi put u svojoj istoriji bude insistirao suštinski na profesionalizaciji institucija i zaustavljanju partijskog zapošljavanja, onda i ova politička struktura ima šansu da opstane na političkoj sceni i da doprinos razvoju zajednice.

Period pred nama će pokazati da li većina građana želi jačanje građanskih partija i da li zapravo u Evropi sad vide partiju koja se ne bavi identitetskim pitanjima i koja je okrenuta ekonomskim i socijalnim temama. Demokrate takođe moraju da razmisle da li žele da nastave sa partijskim zapošljavanjem (i zapošljavanjem svoje rodbine) dok URA mora da se opredijeli da li zaista želi vladavinu prava jer je glasanjem za odlaganje lokalnih izvora i prekrajanjem teritorija u započetom izbornom procesu (Opština Zeta) kršila Ustav i zakone.

Raduje me što građani sve brže sazrijevaju i traže sve više i odmah. Partije će morati da u svoje strukture uključuju kredibilne  i kompetentne ljude i oslobode se mediokriteta koji dominiraju političkom scenom.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
U demokratskom društvu, lideri DPS-a bi podnijeli ostavke

Lokalni izbori su donekle raščistili situaciju, pokazali ko je gdje. DPS je doživio krah od kojeg mu nema oporavka, vukući u ponor sa sobom koalicione partnere, grupe građana i onaj dio intelektualaca i javnih ličnosti koji je svoju sudbinu vezalo uz njih. Apsolutni pobjednik izbora, kao novi pokret je Evropa sad, koji je ostvario impresivan rezultat − u Podgorici posebno. Demokratski front uprkos manjem padu podrške takođe može biti zadovoljan rezultatom izbora, a svi ostali su gubitnici.

U demokratskim društvima, poslije serije teških poraza, najprije na državnom a zatim na lokalnom nivou, lider DPS-a bi preuzeo odgovornost i dao ostavku. Odmah poslije njega, to bi uradio lider SNP-a, jer je nekad jaku partiju doveo ispod cenzusa u glavnom gradu. Vođe Demokrata i pokreta URA bi takođe preuzeli odgovornost za suštinski loše izborne rezultate, ali se ništa od toga nije desilo – i vjerovatno neće. Lideri naših partija su bogom dani, nesmjenjivi, svi u stvari liče na Đukanovića protiv koga se kao decenijama bore.

DPS, opterećen hipotekom teške korupcije i kriminala, definitivno ide ka tome da postane partija sa najstrmoglavijim padom podrške, većom i od SNP-a, ako se pod hitno ne oslobodi najkorumpiranijih i u javnosti najomrznutijih funkcionera. Postoji realna opasnost da nepromijenjen DPS, „braneći“ Crnu Goru na način na koji je brani – sa istim ljudima na njegovom čelu, upravo bude njen grobar.
Osiromašeni građani su spas vidjeli u benifitima koje im je nakratko donio program Evropa sad kroz povećanje plata, i tu po meni leži tajna ovakvog njihovog uspjeha. Lično mislim da je taj program populistički, neodrživ, bez ekonomske podloge, i da će nas vrlo brzo baciti u kandže MMF-a, što znači: maksimalno stezanje kaiša, umanjenje plata i penzija, masovno otpuštanja upošljenika u javnoj upravi, kresanje budžeta za zdravstvo i školstvo.

Ovi izbori, tj. praćenje predizborne kampanje, pokazali su i visok stepen neprofesionalnosti komercijalnih medija, kršenja novinarskog kodeksa i zakona. Većina njih je, inače relativno mirnu i fer kampanju pratila pristasno, navijajući za svoje favorite, posebno diskriminišući nove i neetablirane političke partije.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Autoritarna poza Đukanovića izazvala smijeh

Kao pozitivno bih istakao to što je autoritarna poza Mila Đukanovića sada izazivala smijeh, i to djeluje ohrabrujuće više nego izborni rezultat njegova partije. Pozitivno je i to što se našao neko da baci rukavicu domaćoj partitokratiji i ponudi ozbiljan novi politički pristup i političku filozofiju. Naravno da mislim na Preokret.

Negativno je to što su građani i građanke Crne Gore, budući jedini suvereni, nažalost kao i ranije hrlili na političku pijacu da kupe obećanja političkih partija, a ne da biraju na konkursu izvođača radova za ono što su sami zaželjeli, promislili i isplanirali.

Milena PEROVIĆ

Komentari

FOKUS

RASHODOVANJE TRINAESTOG JULA: Kuća raskućnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako se uzmu u obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se po njima ubuduće mjerimo, 13. jul postaće antipod samom sebi. Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane

U susret Trinaestom julu slavilo se mnogo štošta, a najmanje antifašizam i antifašističko nasleđe. Ono se uglavnom krečilo. Sedmicu uoči Dana ustanka obilježila je dodjela Trinaestojulske nagrade, koja je možda bolje od ičega ogolila vrijednosti vlasti moderne Crne Gore.  Što bi rekao predsjednik parlamenta Andrija Mandić na dodjeli nagrada u Vili Gorica: „Djela ovogodišnjih dobitnika nagrade, simbol su onoga što 13. jul treba da bude u 21. vijeku“. Lelek.

Ako se uzmu o obzir vrijednosti ovogodišnjih dobitnika Trinaestojulske nagrade, i želje dijela vlasti da se ubuduće mjerimo po njima, 13. jul može postati antipod samom sebi. Nagradu su ove godine, po volji Žirija, odnosno parlamentarne većine koja ga je birala u parlamentu, dobili pjesnik Bećir Vuković i grafičar  Veljo Stanišić. Nagradu je dobio i muzičar Miloš Karadaglić, ali je odbio da je primi „u ovim okolnostima“. Žiri su činili predsjednik Nikola D. Rakočević i članovi Želidrag Nikčević, David Kalaj, Radoslav Stanišić, Miodrag Živković, Danilo Marunović i Dragan Koprivica.

Vuković je javnosti,  više nego po poeziji, poznat po negiranju crnogorske nacije. „Smatramo da je ova odluka nagrada onima koji otvoreno negiraju postojanje crnogorske nacije i identiteta”, navodi se u peticiji pokrenutoj za oduzimanje nagrade Vukoviću.  Društvene mreže  i mediji preplavljeni su njegovim izjavama na tu temu, od kojih je najčuvenija ona u kojoj kaže da su crnogorsku naciju izmislili Milovan Đilas i Kominterna, a Crnu Goru naziva nesrećnicom koju treba cimnuti za mrtve nogare.

„Kad je Crna Gora kažnjena istorijskom ironijom? Onda kad je Kominterna krenula da izmišlja nacije. Đilas je Crnoj Gori oko vrata namako omču. Na tim vješalima do danas ljulja se potonja udovica Kominterne. Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovari na zemlju, i pregrnuti lopatom zemlje”, pisao je svojevremeno. Tu je i Vukovićev poetski uzlet: „Četnici su gospoda, bili i ostali“.

Osim što je ovjenčan ovogodišnjom Trinaestojulskom nagradom, Vuković je 2021. izabran i za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Na to su ga mjesto preporučili glasovi bivšeg DF, a od sedam članova Administrativnog odbora, šest je glasalo za tu odluku.  Protiv je bila samo Kenana Strujić-Harbić. Godinu ranije predložen je za člana žirija, a iz DPS-a su  podršku tom predlogu obrazlagali  kao pokušaj „zdravog dijaloga“  unutar parlamenta. Danas, kažu iz te partije, Vuković zaslužuje prezir.

Za razliku od Vukovićevih mrziteljskih izjava, podatak o tome da li je i gdje je objavio knjigu za koju je ove godine nagrađen,  nije lako pronaći. Radi se o  zbirci poezije Kuće beskućnika.  Da knjiga postoji, što je dobar dio javnosti problematizovao, Vuković se potrudio da dokaže na dodjeli u Vili Gorica, podižući jedan primjerak u zrak. Prethodno su  mediji objavili da zbirka nije registrovana u skladu sa propisima.  Vijesti su objavile da do petka, 4. jula, knjiga nije bila katalogizovana u COBISS.CG. Pretragom COBISS.CG mogla se pronaći samo knjiga istoimenog naziva Benamina Isovića iz 1969. Vuković nije očito bio ni mnogo originalan. Vijesti su objavile i da je istog dana ustanovljeno da je zapis u sistemu COBISS.SR izmijenjen, koristeći prethodno formiran zapis od 2. aprila 2025. Vukovićeva knjiga je tada registrovana kao „u štampi“, uz napomenu da nijedna biblioteka u sistemu COBISS.SR ne posjeduje njen primjerak.

“Moja knjiga je registrovana u Srbiji, ovo je antisrpska histerija” ,uzvratio je Vuković. Dal je antisrpska histerija zaposjela i Srbiju, tek je i  Narodna biblioteka Srbije potvrdila da ne posjeduje primjerak Vukovićeve knjige.

Dok Vuković dobija svu javnu pažnju, drugi ovogodišnji laureat, grafičar Veljo Stanišić, bio je van fokusa.  Pažnju javnosti izazvalo je tek njegovo televizijsko gostovanje  gdje je Karadaglićevo  odbijanje da primi nagradu, okvalifikovao kao  „ciganisanje“. Reagovale su civilne organizacije i ombudsman, ocjenjujući da je Stanišićeva izjava govor mržnje i diskriminatorska. Stanišić se potom izvinio i zatražio oproštaj od braće Roma. „Da bismo razumjeli na šta mislim, molim da se romske organizacije raspitaju kod nikšićke braće, ko je i kakav Vojo Stanišić“, kazao je.  Kao biva, njemu je ova izjava koja odiše duboko utkanimm predrasudama, tek uzrečica. Inače je dobar komšija.

Stanišić je u emisiji izjavio i da Karadaglić nije dostojan Trinaestojulske nagrade. O Karadagliću se svakako  ne mora raspitivati u Nikšiću, obzirom da ima međunarodnu muzičku karijeru i reputaciju. Mnogi izražavaju poštovanje prema njegovom odbijanju nagrade. No neki podsjećaju da je javno podržao Đukanovića u političkoj kampanji 2018, odnosno bio njen dio.

Stanišić  je Karadaglićevo odbijanje Trinaestojulske nagrade, objasnio je naknadno,  doživio kao  uvredu i ambiciju da ponizi njegov narod i njega. „Kao što to prikriveno ili otvoreno sprovodi jedan određeni broj nevladinih organizacija i političkih partija. Mi smo crni, a oni su bijeli, mi smo traktordrajversi, a oni građani. Da li smo mi koji ne pripadamo javnoj sceni, u njenoj vještačkoj performativnosti, uopšte priznati kao jednaki njima? Mora li se to nazvati aparthejd?”, zapitao se Stanišić. Kandidujući se tako da dobije još jednu nagradu za redefinisanje pojma „aparthejd“. Po Stanišiću kritika onih koji veličaju krvave ideologije i ratne zločince zove se aparthejd.

Karadaglić je u obraćanju u kom kaže da ne može da primi nagradu kazao da je neizmjerno zahvalan na odluci da bude predložen i izabran za dobitnika najvećeg crnogorskog priznanja – Trinaestojulske nagrade.

„Tu odluku doživljavam ne samo kao priznanje za dosadašnji rad, već još više kao obavezu za buduće vrijeme. Moja namjera je bila da sav novčani iznos nagrade usmjerim u Fondaciju koju sam osnovao radi pomoći mladim umjetnicima i talentima iz Crne Gore. Nažalost, u okolnostima na koje nijesam mogao uticati, ja ovo izuzetno priznanje ne mogu primiti i nadam se da će ukupna crnogorska javnost imati razumijevanje za ovaj moj čin”, naveo je.

Fondaciju koju je Karadaglić osnovao i u koju je htio da donira novac od nagrade, javno je 2022, trošeći posljednje dane mandata predsjednika Crne Gore, podržao Milo Đukanović. Nakon sastanka sa Karadaglićem, Đukanović je tada poručio da će ta fondacija  biti most između Crne Gore i svijeta. Nesporno je Karadaglićevo pravo na politički stav. Ali ne treba prećutati: međunarodno ugledni muzičar nije se  nikada osvrnuo na ulogu Đukanovićevog režima u krvavim devedesetim kada je istorija takođe prekrajana, proganjani svjedoci ratnih zločina i mirovni aktivisti, a predmeti ratnih zločina duboko skrivani u tužilačkim fiokama, kako bi se odgovornost  vlasti zaboravila.

U javnosti i na društvenim mrežama brojni su glasovi da se Vukoviću oduzme nagrada. Trinaestojulska je ove godine svakako  oduzeta od sebe same i antifašizma koji treba  da simbolizuje. Na  dodjeli, posebno mjesto zauzeo je, u tom duhu, mitropolit Joanikije. Svaki govornik na svečanosti, od predsjednika parlamenta kao domaćina proslave, do laureata,  govor bi započinjao obraćanjem mitropolitu, te sveštenstvu koje je takođe bilo prisutno na zabavi.  Mitropolit je svojim nedavnim izjavama o ratnom zločincu Pavlu Đurišiću kao „heroju nepobjedivog karaktera“ otvorio novu sezonu veličanja četničkog pokreta kod kuće, te njihovog predstavljanja kao antifašista. Antifašisti se prevrću u grobovima. Nastavile su i druge kolege iz MPC. Domaćin dodjele Trinaestojulske nagrade, Mandić to je nedavno definisao slobodom govora. Ostatak vlasti i dalje ćuti.

Trinaestojulsko slavlje, povodom dodjele nagrade u Vili Gorica bilo je u stvari tek nastavak  politike koja pokušava izjednačiti fašiste i antifašiste, kroz brižljivo odabrane riječi govornika, raznorazne ansamble i njihove igre, te odabir zvanica. Na proslavi su osim sveštenstva, mahom bili prisutni predstavnici Mandićevog dijela parlamentarne većine. Dobar dio vlasti nije bio na proslavi, niti su se uključivali u polemike oko dodjele nagrade.

Znakovito: na tri decenije od genocida u Srebrenici, koji se desio 11. Jula 1995. godine, u žiriju koji je dodijelio Trinaestojulsku nagradu bio je i  savjetnik predsjednika parlamenta, Želidrag Nikčević, član žirija koji je 1993. godine dodijelio nagradu Risto Ratković Radovanu Karadžiću.

Na proslavi nije bilo ni opozicije, ali je jedan dio opozicionih poslanika bio među protestantima  ispred Vila Gorica. Mediji su objavili da je protestovalo više stotina građana. Policija ih je spriječila da dođu do vile upotrebom biber spreja, dok je  interventna jedinica  upotrijebila i silu.

Policija nije dozvolila Danilu Marunoviću, članu Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, da prođe ka Vili Gorica zbog toga što je, kako su naveli, pozvao građane da probiju kordon.

Marunović je, navodno zbog svoje kolumne, nedavno priveden na informativni razgovor BIA dok je boravio u Beogradu,  gdje je gostovala njegove pozorišna predstava Gospoda Glembajevi. „Ne može se završiti na ovome“, poručio je na protestu ispre Vile Gorica.

Marunović je u javnosti prepoznat kao blizak bivšem režimu. „Bemax je posljednja linija odbrane Crne Gore“, pisao je svojevremeno u jednoj od svojih kolumni.  Đukanovića je poređivao sa  kraljom Nikolom. Proglašavao ga  simbolom, svetionikom u mraku…

Još je teže stanje  nego što izgleda. Problem sem vlasti, njihovog prekrajanja istorije i veličanja zločinaca, je i onaj  antifašizam  koji odbija da vidi koliko je Đukanovićev režim trasirao put u ove dane.  Zato, nemamo se mnogo čime pohvaliti. Na djelu je raskućivanje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata  od 30 odsto.To bi građane na godišnjem nivou koštalo –  8,5 miliona eura

 

Iako je sve bilo spremno, Vlada je odustala od ideje da se kroz izmjene Zakona o zaradama u javnom sektoru funkcionerima plate povećaju 30 odsto.

Ovu informaciju objavila je TV Vijesti, ali za nju još nema potvrde iz Vlade. Dolazi u trenutku kada se prosvjetarima, koji su ove sedmice protestovali, plate, zbog novog načina obračuna, smanjuju i do 60 eura. Istovremeno,  pojedinim funkcionerima su trebale da se povećaju za prosječno – 600 eura.

Cijela priča oko povećanja plata, jedne od najgolemijih administracija u Evropi, počela je u novembru prošle godine. Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata od 30 odsto. To bi građane na godišnjem nivou koštalo – 8,5 miliona eura.

Povećanje se odnosi za zaposlene na državnom nivou, kao i lokalnim samoupravama, zatim sudstvu, Skupštini, službama predsjednika Crne Gore, nezavisnim i regulatornim tijelima, kao i privrednim društvima u većinskom vlasništvu države, odnosno lokalne samouprave.

Obrazloženje za povećanje plate resor ministra Novice Vukovića pravda time što ,,sada u sistemu zarada pojedini službenici imaju veće plate od nadređenih rukovodilaca”. Istu odbranu ovog predloga javnosti su ponudili i poslanici vlasti.

Namjera za veće plate se pravdala i time ,,da su prethodnih par godina kroz izmjene kolektivnih ugovora uvećani koeficijenti složenosti poslova za sve zaposlene u javnom sektoru izuzev za javne funkcionere i nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija”.

Iz Unija slobodnih sindikata i civilnog sektora kritikovali su ovu namjeru vlasti da za svoje potrebe još dublje zavuče ruku u budžet. Naveli su da je plan Vlade o povećanju plata javnim funkcionerima prevršio svaku mjeru, te da očekuju da će reakcija javnosti biti oštra. Reakcije javnosti, usljed ,,aktuelenijih” političkih, nacionalnih i vjerskih tema, uglavnom i nije bilo.

U martu ove godine ministar pravde Bojan Božović najavio je da će Vlada razmatrati povećanje plata sudijama i tužiocima za 30 odsto. Cilj je sačuvati postojeći kadar i motivisati novi za rad u pravosuđu.

Nije navedeno, ali javne funkcionere posebno boli što su se doktorima i profesorima zarade uvećale oko 50 odsto stupanjem na snagu izmjena zakona iz 2022. godine.

U dokumentu koji je Ministarstvo finansija objavilo u februaru ove godine a u kome su prikazane najveće plate iz budžeta za januar prvih deset najvećih plata primaju ljekari od 3.900 do 4.000 eura. Plate veće od 3.000 eura, pored doktora, obezbijeđene su za univerzitetske profesore, tužioce i sudije.

Premijer Milojko Spajić u maju je primio 2.048 eura, njemu bi povećanje iznosilo 614 eura. Među potpredsjednicima Vlade, najveću platu imao je Ervin Ibrahimović, potpredsjednik za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova (2.062 eura), dok je najnižu platu među njima imao Filip Ivanović, zadužen za vanjske i evropske poslove (1.781 eura).

Nik Gjeloshaj, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, primio je 1.977 eura. Momo Koprivica, potpredsjednik za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju- 1.860 eura. Aleksa Bečić, potpredsjednik za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku-1.848 eura. Budimir Aleksić, potpredsjednik za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama- 2.055 eura. Milun Zogović, potpredsjednik za infrastrukturu i regionalni razvoj- 1.805 eura. Milutin Butorović, ministar bez portfelja, zadužen za odnose sa Skupštinom, primio je 1.737 eura. Predrag Burić, specijalni kontrolor za nacionalnu bezbjednost, imao je platu od 2.076 eura.

Šef Kabineta premijera, Branko Krvavac, primio je 1.502 eura, dok je generalni sekretar Vlade, Dragoljub Nikolić, imao 1.715 eura. Savjetnici premijera i potpredsjednika Vlade imali su neto zarade koje su se uglavnom kretale između 1.200 i 1.600 eura, u zavisnosti od resora i zaduženja.

Prema zvaničnim podacima za maj najveću zaradu za taj mjesec od 3.812 eura primila je predstavnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Katarina Peković. U slučaju povećanje plate od 30 odsto njena plata bi iznosila blizu 5.000 eura. Najnižu platu je primio savjetnik potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose Mazo Crnovršanin, svega 369 eura, u slučaju povećanja on bi premašio minimalnu zaradu od 450 eura.

Od 81 poslanika u Skupštini Crne Gore njih 30 je u junu primilo preko 2000 eura, najavljenim povećanjem svima njima bi se plate povećale za preko 600 eura. Najveću junsku zaradu imao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić – 2.860 eura, a sa povećanjem plata bi mu skočila na 3.700 eura.

Više od dvije hiljade eura u junu primili su sljedeći poslanici: Jelenka Andrić, Boris BogdanovićZoja Bojanić LalovićDragan BojovićVladislav BojovićBogdan BožovićJelena Božović , Nikola CamajVasilije ČarapićRadinka ĆinćurArtan ČobiVelimir ĐokovićDejan ĐurovićJevto ErakovićMilan KneževićMiloš KonatarBranka MarkovićBoris MugošaJelena NedovićAndrija NikolićMirsad NurkovićBoris PejovićJevrosima PejovićDražen PetrićZdenka PopovićAmer SmailovićJovan VučurovićAdrijan VuksanovićMehmed Zenka.

Veće plate od ministara i poslanika primaju uglavnom partijski kadrovi zapošljeni u državnim preduzećima. Tako direktor Plantaža 13. jul Igor Čađenović ima platu od 3.900 eura, Jovan Gregović, direktor Budvanske rivijere 3.700, Nemanja Laković,  direktor Rudnika uglja Pljevlja tri i po hiljade, Mladen Mikelj, direktor Morskog dobra – 3.200 eura…

S druge strane oko 140.000 ili 74 odsto crnogorskih radnika prima platu ispod visine prosječne zarade od 1.000 eura, podaci su Poreske uprave. Podaci iz decembra govore da svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori, odnosno njih 47.600, radi za minimalnu ili nižu neto zaradu od 600 eura.

Kada statistika uzme platu lokalnog fukcionera od blizu 4.000 eura i njegovog radnika od 500, dobija se prosječna plata od hiljadu eura. Da bi se statistika popravila iz Vlade su i ovako obrazlagali neophodnost povećanja funkcionerskih plata: ,,Neadekvatan raspon u visini zarada i relativno niske zarade u odnosu na složenost i odgovornost određenih poslova utiče na odliv kadrova i slabo interesovanje i deficit stručnog kadra za pojedine poslove, posebno u oblasti pravosuđa i tužilaštva”.

U Vladinom izvještaju o sprovedenoj analizu uticaja propisa navodi se i da je Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru ,,od 2016. godine kada je prvi put donesen, mijenjan čak 14 puta od čega su odlukama Ustavnog suda Crne Gore u dva navrata ukinute pojedine odredbe kao neustavne”.

Što se desilo sa najnovijom, 15. izmjenom, i da li će se Vlada osmjeliti na drastično povećanje funkcionerske plata, ostaje da se vidi. Jasna je namjera da se jaz u zaradama dodatno poveća i da se ogromne privilegije rada u državnoj službi još više utvrde.

Protest prosvjetara

Sindikat prosvjete Crne Gore je u utorak ispred Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija organizovao protest. Sindikalci se bune zbog smanjenja julskih plata i  traže da im se objasni zašto će im plate od jula biti smanjenje i do 60 eura. Oni su izračunali  da će to smanjenje pogoditi između sedam i osam hiljada nastavnika.

Poručili su da će nakon što bude isplaćena umanjena plata prosvjetarima za jul, podnijeti krivičnu prijavu protiv odgovornih u Ministarstvu finansija zbog, kako su rekli, kršenja Zakona o zaradama u javnom sektoru i Granskog kolektivnog ugovora. Pozvali su nadležne da ne dođe do toga i da nastave socijalni dogovor radi postizanja kompromisa.
Najavili su da će, ukoliko ne dođe do dogovora, novi skup organizovati u avgustu ispred Vlade, kada više ne planiraju da traže razgovore, već će tražiti ostavke. Dalje su najavili da će organizovati i štrajk od septembra, što će podrazumijevati obustavu nastave.

Iz Ministarstva finansija oglasili su se saopštenjem u kojem su ponovo istakli da se kroz centralizovani obračun zarada samo poštuje zakon. ,, Cilj centralizovanog obračuna zarada nije smanjenje plata zaposlenima u prosvjeti, već dosljedno poštovanje zakona i uvođenje principa jednaka zarada za jednak rad”, naveli su iz Ministarstva.

Dodali su da je Sindikat još u pripremnoj fazi bio upoznat s neujednačenom praksom obračuna u školama, te je bilo očekivano da su i sami prepoznali potrebu za standardizacijom i zakonitošću.
Iz Ministarstva finansija su istakli da podržavaju sindikalnu borbu za radnička prava, ali ,,ne i manipulacije i pogrešne interpretacije koje obmanjuju upravo one koje sindikat treba da zastupa“.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

ANKETA

MONITOROVA ANKETA: Krivo vrijeme za prave vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Koje vrijednosti baštinimo na ovaj 13. jul?

 


BALŠA BRKOVIĆ, PISAC
:
Ratni zločinci kao mjera vrijednosti

Zapravo, malo je do vrijednosti, a mnogo više do nas… Uvijek su ljudi problem. Pitanje temeljnih vrijednosti ne bi trebalo da je sporno, u bilo kom društvu. Ipak, gotovo da nema društva gdje nećete prepoznati polemiku ili djelimično neslaganje u ovom važnom pitanju. Koje vrijednosti? Koje tradicije zaslužuju da opstaju a koje su za muzej ili neki drugi otpad istorije? To je pitanje na koje svaka generacija daje odgovore, i svaki naraštaj na taj način ustvari definiše sebe.

Recimo, neko baštini hrišćanske vrijednosti – tu ne bi trebalo biti ništa sporno – na kraju, nije li ono najvažnije u hrišćanstvu ljubav i solidarnost. Pa kako onda neko ko tvrdi da zastupa hrišćanske vrijednosti, recimo, ide da ubija komšije i da im pali kuće? Sve vjerujući da na taj način štiti svoje hrišćanske vrijednosti? To naravno ne govori ništa o hrišćanstvu ali govori o „hrišćaninu“. Naravno, ova uznemirujuća formula važi za sve religije u ime kojih neko ide da ubija i pali.

Držim da je u Crnoj Gori problem i u sljedećem: iza pravih vrijednosti nerijetko stoje krivi ljudi. Deklarativno se uzdižu prave vrijednosti, ali se živi (i djeluje) na drugi način.

Kada su u crnogorskoj istoriji, bar u dva slučaja, 1945. i 2006, „prave“ vrijednosti stupile na scenu, dobile pravo građanstva, vrlo brzo su ih ljudi, oni koji su tvrdili da rade baš za te prave vrijednosti, pretvarali u parodiju i karikaturu. Tako je s ljudima. Kad budemo imali istinske građane, vrijednosti neće biti sporne… A do tada – pogledajte današnju Crnu Goru. Vlast i crkva se trude da nametnu ratne zločince kao mjeru vrijednosti. Ordinarni ubica i zločinac pop Maca je iz njihove vizure – sveti čovjek. Neka svaki građanin sebi postavi jednostavno pitanje – pristaje li na to.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA:
Dan ustanka sve češće meta revizionističkih narativa

 Trinaesti  jul 1941. je dan kada je stigao odgovor na okupaciju -otpor. To je masovni odgovor ljudi, izraz kolektivne spremnosti da se plati cijena borbe za dostojanstven život. 13. jul 1941. je utvrđena činjenica. Kako se on čita? Kao otpor svakoj vrsti okupacije, nacionalizma, revizionizma, gušenja slobode i poniženja. Ustanak nije bio samo vojni čin, već i politički i moralni izbor, potvrda antifašističkog identiteta Crne Gore.

Vrijednosti koje baštinimo iz 13. jula su: sloboda kao temelj društva, antifašizam kao civilizacijska norma, dostojanstvo čovjeka, solidarnost među ljudima i otpor svakom obliku nasilja i nepravde. U vremenu rastućih autoritarizama, relativizacije zločina i podjela, 13. jul nas podsjeća da je građanska hrabrost važnija od tišine, a ljudsko dostojanstvo važnije od poslušnosti.

U današnjoj Crnoj Gori, 13. jul – Dan ustanka sve češće postaje meta revizionističkih narativa koji pokušavaju da umanje njegovu istorijsku važnost ili ga prikažu kao ideološki naslijeđen, a ne narodni i antifašistički čin. Ovaj pokušaj prekrajanja istorije ima za cilj da oslabi antifašističko nasljeđe Crne Gore i potisne vrijednosti slobode, jednakosti i otpora nepravdi koje su bile srž ustanka. Revizionizam ne ugrožava samo istinu o prošlosti, već i našu sposobnost da se odupremo savremenim oblicima nasilja, diskriminacije i političke manipulacije.

Zato je očuvanje sjećanja na 13. jul istovremeno borba za istorijsku istinu i otpor brisanju temelja na kojima se zasniva građansko, demokratsko i antifašističko društvo. To je odgovor profiterskim nacionalistima svih boja koji sprovode program poništavanja i brisanja kolektivnog otpora u korist vlastitih pognutih glava, služenja kleronacionlističkim politikama. 13 jul -OTPOR

 

ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA I BIVŠI POSLANIK:
Crvena nit Crne Gore

Kroz istoriju Crne Gore provlači se crvena nit. Od  Tuđemilske pobjede  Vojislavljevića, preko tragičnog  juriša Balše II na Saurskom polju, u temelje dvora Crnojevića pod Lovćenom, kroz nebrojene bitke, do Berlinskog kongresa, Božićnog ustanka i na koncu 13. jula 1941. godine. Ta krvava nit znala je da spotakne težnju ka demokratiji. Ratnička tradicija i građansko ne idu ruku pod ruku. No, herojstvo 13 jula, beskompromisna težnja za slobodom, obavezuju nas da se borimo za humane vrijednosti  civilizacije, demokratiju, jednakost pred zakonom, socijalnu pravdu. Kada vrijeme donese retrogradnost i prosječnost,  slabe i opasne lidere na čelu velikih sila, možda Crna Gora opet zasjeni svijet podvigom.  Kako kaže Marko Miljanov „otvori vrata tome što bježi, a zatvori tome što ćera“,  treba biti premisa i vanjske politike. U surovim vremenima pozvani smo da se odlučno  suprotstavimo nasilju, sve ostalo je sluganstvo.

13. jul budi i lične, porodične uspomene. Toga dana su braća mog oca Zarija, Milan, Ivo i Krsto očev brat od strica, zajedno sa ustanicima krenuli u ranu zoru. Na kraju rata kući se vratio stric Ivo i moj otac, koji će se  kao sedamnaestogodišnjak priključiti partizanima.  Ostali, nosioci partizanske spomenice ostavili su premlade živote.

Teško je voljeti Crnu Goru. Od hrabrih i časnih zahtijeva žrtve.

 

JOVANA MAROVIĆ, ČLANICA SAVJETODAVNE GRUPE BALKAN U EVROPI (BIEPAG):
Vlast ne baštini evropske vrijednosti

Za Crnu Goru se često kaže da je most između Brisela i Balkana i u praksi Crna Gora zaista utjelovljuje viziju Evropske unije o transformaciji: mala, multietnička država koja prihvata evroatlantske vrijednosti. Međutim, iako država pomaže u prenošenju evropskih normi u region, parlamentarna većina se često oslanja na proevropsku retoriku bez konkretnih reformi i aktivnosti koje bi tu retoriku pratile. Ove partije, iako javno podržavaju integraciju, evropske vrijednosti ne odbacuju samo pokušavajući da ih zaobiđu i odlože, već i suštinski, jer ih zapravo ne baštine.

Položaj Crne Gore kao „mosta“ zato ima i simboličnu i problematičnu dimenziju. Ona istovremeno stoji u dvije realnosti: jednom nogom u zamršenom nasljeđu Zapadnog Balkana, a drugom u budućnosti koju EU zamišlja za region. Kako se često kaže – Crna Gora ima glavu u Evropi, ali joj je tijelo još uvijek usidreno na Balkanu.

Tako da je zaključak da, iako Crna Gora igra simboličku ulogu mosta, snaga tog mosta ostaje krhka i više je pitanje težnje nego stvarne strukture. Isto se odnosi i na vrijednosti, iako su one u Ustavu i na papiru besprekorne, često su narušene i na udaru i izgledaju tako daleko, posebno čestim vraćanjem u prošlost i prekrajanjem istorije

 

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA:
Poturaju nam slavljenje zločinaca kao slobodu mišljenja

Posljednjih godina gledamo kako zloupotrebljavati demokratske tekovine tako da služe autoritarnim idejama. Naime, domaći pobornici četničkog pokreta pokušavaju da nam poture slavljenje zločinaca kao „slobodu mišljenja“. Navodno, nakon mraka (koji su izfantazirali) došlo je vrijeme u kojem četnici mogu da budu heroji a ideologija „krvi i tla“ samo jedna politička opcija u „demokratskom pluralizmu“. Međutim, i njima samima je jako bolno kada vide da se doslovce isto dešava u Hrvatskoj sa povampirenim podržavaocima ustaškog pokreta. Njegoš bi rekao: „…gleda majmun sebe u zrcalo”.

Mimo ideoloških razlika, dominantna društvena vrijednost u Crnoj Gori je lični interes. Danas više nego ikad, kada su se izređali, jedni, drugi, treći, bez ikakvih kvalitativnih iskoraka, zaključak većine je da samo treba ganjati sopstvene interese, bez ikakvih skrupula. Gotovo po pravilu na štetu opštih interesa, zajedničkih dobara, zaštite prirode, funkcionalnosti institucija, kulture i obrazovanja.

 

DŽEVDET  PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I ISTORIČAR:
Antifašizam, deklarativno

Trinaesti jul, Dan državnosti , praznik je koji bi  trebao da ujedinjuje Crnu Goru. Da bude kohezioni faktor, da ga svi prihvataju. Ali nije tako. U Opštini Tuzi u kojoj živim, u posljednjih nekoliko godina za ovaj praznik se ne ističu državni simboli. Kako  to objašnjava bivši gradonačelnik Tuzi , sada potpredsjednik Vlade Nik Djeljošaj, zato što  Albanci sa odlukama Berlinskog kongresa 13.07.1878.  godine . nijesu mnogo toga i dobili. A ako je to zbog 1878,.zašto se onda ” preskače ” 13.7.1941,  kada je započeo ustanak protiv fašizma.  Ali što bi se reklo, ” može mu se “. Neće isticanje simbola Crne Gore , ali hoće  funkcije te iste države.

Pored značaja koji 13. jul ima zbog sticanja priznavanja nezavisnosti iz 1878,  vrijednost koju on predstavlja je  početak ustanka protiv fašizma. Svi bez izuzetka bi trebali biti ponosni na ovaj datum.  Ali se o toku rata 1941.- 1945, i tom datumu prilazi  najčešće  iz ugla partizansko- četničkih podjela.  Naročito je primjetno veličanje  četništva. Taj pokret je  pored one kolaboracionističke strane počinio i velike zločine.  Uprkos tome,   četništvo se sve više pokušava prikazati kao pozitivno, i ta je tendencija dobila na intenzitetu u posljednje dvije – tri godine.
Nepobitno je da je zajednička vrijednost  13. jula, makar deklarativno, antifašizam.  Na žalost, neki od onih koji se kunu i ubjeđuju nas da su bespogovorni antifašisti , ukidaju neke od simbola antifašizma.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo