Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Multipolarni haos

Objavljeno prije

na

Na ivici nuklearne apokalipse

 

 

Koliko je stanje u Crnoj Gori, regionu i svetu, više od trideset godina nakon kraja hladnog rata, i dalje loše i opasno, čak mnogo lošije i opasnije nego što je bilo na samom početku nove posthladnoratovske ere, najbolje govore brojne reakcije na Rezoluciju o Srebrenici koju su UN usvojile 23. maja 2024. Umesto unisone osude najvećeg zločina genocida, u Crnoj Gori i regionu, usledile su brojne reakcije negiranja, koje su bile još agresivnije i prevarnije, nego što su bile 1995. Posebno od strane ratnonacionalističkih i mafiokratskih vrhovnika, koji su za ovaj genocid, i za druge ratne zločine iz hiljadudevetstodevedesetih, bili i ostali, i individualno krivičnopravno odgovorni odnosno najodgovorniji, ali neprocesuirani i nekažnjeni. Pri tome je vrhovnik Srbije, svoju odgovornost, i uz pomoć bliskih iz naše male i jedine, čak i bilbordima, prebacivao na narod i državu, a vrhovnik naše male i jedine, iako u ovom momentu izvan vlasti, preko svojih, produženo simulirao retoričku osudu.

Ali, ova rezolucija isto tako uverljivo svedoči, i o lošem i opasnom, odnosno lošijem i opasnijem stanju međunarodnog i svetskog sistema. Najpre, haotičnom matematikom njenog usvajanja u UN, a potom i podrobnijim tumačenjem i razumevanjem ovog haotičnog rezultata. Po kojem je 84 bilo za, 19 protiv, 68 suzdržanih, i 22 izašlih iz sale u trenutku glasanja, ili, zbirno, samo 84 za, a svih 109 koji, na različite načine, ali ipak, nisu bili za. Što je isto tako ne mala povreda one humane unisonosti i pijeteta. A sve ovo, naravno, jedva dočekano, i saučesnički dodatno oskrnavljeno, trijumfalističkim pirom, od strane jednog od ona dva vrhovnika-počinitelja, koji je još uvek na vlasti, i u ovome uz pomoć onih istih bliskih iz naše male i jedine.

Podrobnije tumačenje i razumevanje ovog haotičnog međunarodnog rezultata, međutim, zahteva prethodno tumačenje i razumevanje aktuelnog stanja samog međunarodnog sistema. U tom cilju, u nastavku ove kolumne, najpre sledi kritičko razobličavanje tri najčešća oblika dominantne ali iskrivljene i pogrešne ideološke svesti o ovom stanju, a tek nakon toga i dijagnoza njegovog realnog stanja, jer je tek nakon toga ova dijagnoza uopšte moguća.

Tri najčešća oblika dominantne ali iskrivljene ideološke svesti odnosno nesvesti o kojima je ovde reč su Novi hladni rat, Suverenizam i Globalni jug. Novi hladni rat je mantra opadajućeg i odlazećeg hegemona SAD, kojom se ovaj hvata za prošlost koja je već nepovratno otišla, i tako pokušava da sakrije novu realnost koja je tu i koja dolazi. Suverenizam je alternativa koja je, u vremenu sve veće i veće ekonomske, ekološke i ukupne globalizacije čovečanstva, jednostavno nemoguća. Globalni jug je pokušaj pretendenata na mesto novog hegemona, posebno Rusije i Kine, da „svoj“ BRICS, predstave kao autentičnog naslednika Trećeg sveta iz vremena Hladnog rata, što je isto tako nonsens.

A sada i o najavljenoj dijagnozi realnog stanja našeg današnjeg međunarodnog i svetskog sistema. Koji je, nakon uspona i sloma velike iluzije SAD unipolarizma u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, već deceniju-dve u relativno novom multipolarnom stanju. I ekonomski i vojno, danas u svetu ima desetak ako ne i više, a ne samo dve ekonomske i nuklearne velesile. Još jedna veoma značajna karakteristika ovog multipolarnog stanja današnjeg sveta, jeste njegova sve veća haotičnost. Deregulacija odnosno napuštanje glavnih ekonomskih i vojnih sporazuma između velikih sila, koji su u hladnom ratu garantovali kakvu-takvu međunarodnu bezbednost. Uz ostalo, i ovo je razlog zbog kojeg ovde ne može biti reči ni o kakvom Novom hladnom ratu. A tu je još i ništa manje opasna klimatska i ekološka deregulacija.

Istorija je uvek kombinacija ponavljanja i promena, a nikada ni čisto ponavljanje, na kojem insistiraju fatalisti, ni čista promena, na kojoj insistiraju sledbenici dogme progresa. Tako je i danas. Krenimo redom. Šta je u našem današnjem međunarodnom stanju ponavljanje? Pa to je upravo onaj haotični multipolaritet. I po mejnstrimerima, među kojima je svakako najpoznatiji Džordž Modelski, i po alternativcima, među kojima je opet sigurno najveći Imanuel Volerstin, ovaj haotični multipolaritet, sa opadajućim hegemonom, više pretedenata i ostalim, već pola milenijuma svetskog kapitalističkog sistema, zakonito se ponavlja sa opadanjem i odlaskom prethodnog hegemona. Nakon mediteranskog odnosno venecijanskog početka pre oko pola milenijuma, pa Portugala i Španije, te Nizozemske i čak dva ciklusa Ujedinjenog kraljevstva, sada je opadajući hegemon SAD, glavni pretedent Kina i ostali.

Iz ovih haotičnih multipolariteta, ranije se izlazilo sa novim međunarodnim hegemonom, i to nakon velikih tridesetogodišnjih ratova odluke. Od kojih je prvi takav bio onaj koji je završen Vestfalskim mirom 1648., koji se uzima za nultu i polaznu tačku savremenog svetskog kapitalističkog sistema, koji je danas u krizi i opadanju, a potonji onaj, koji je, po Imanuelu Volerstinu, obuhvatao Prvi i Drugi svetski rat 1914-1945. kao jedan, potonji tridesetogodišnji rat, sa opadanjem UK, i, znamo kakvim, ishodom rivalstva između Nemačke i SAD, u korist novog hegemona SAD.

A šta je u današnjem međunarodnom stanju promena? Ovih promena ima više ali je najveća otkriće i upotreba nuklearnog oružja odmah posle Drugog svetskog rata, kasnije i otkriće i upotreba ostalog, biološkog, hemijskog i ostalog oružja za masovno uništavanje. A sa ovakvim oružjima, svaki novi tridesetogodišnji rat odluke, zapravo i jedan jedini sekund takve odluke, bio bi, zapravo, kraj čoveka kao vrste, a ne rat odluke. Zbog toga je naš današnji multpolaritet ne samo haotičan nego i apokaliptički opasan.

Ali čak ni ovo nije naš najveći problem. Nego je naš najveći problem ne-svest odnosno nedovoljna svest o ovom problemu. Ili, konkretnije, preciznije i bolje, to je neprestano potiskivanje ove svesti, od strane univerzalnog vlastoljublja, to jest demona vlasti, o kojem je pisao još Maks Veber. Pogledajte samo jednog od dva glavna kandidata za budućeg predsednika SAD, republikanskog kandidata, poluludog Donalda Trampa, ali i isto tako poluludog Vladimira Vladimiroviča Putina rivalske Rusije, pa neverovatnog Kim Džong Una Severne Koreje, i mnogo drugih, da o sličnim iz naše male i jedine i iz regiona ne govorimo, jer oni, koliko je poznato, ne poseduju nuklearno oružje, pa makar u tom smislu nisu apokaliptički opasni. Pa onda pogledajte samo Ukrajinu i Gazu. Najtransparentije genocide u ljudskoj ilstoriji, kako je to formulisao jedan američki Jevrej, profesor univerziteta i naučnik, zapravo najveći autoritet za međunarodno i međunarodno ratno pravo u SAD i svetu, Ričard Folk.

Po mnogima, najluđi među ludim i poluludim na vlasti svih vremena (a konkurencija je ovde, znamo, izuzetna), nezaboravni rimski car Neron, u svoje vreme, zapalio je Rim. I to da bi osnažio nadahnuće za pisanje poezije (laskavci na dvoru bili su ga ubedili da je najveći pesnik svih vremena a on je to svakoga dana na svoj način dokazivao). Šta hoćemo da kažemo? Pa prosto to da je ludaka i poluludaka na vlasti bilo uvek. Pa ih naravno ima i i danas. Ali tek danas oni imaju nuklearno i drugo oružje za masovno uništavanje. U tome je naš najveći problem ovde i danas.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Paket Šinavatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum za Vrhovnika

 

 

U poslednje tri decenije, Taksin Šinavatra razvio se u jednog od najznačajnijih i najkontroverznijih političara Tajlanda. Premijer ove zemlje 2001-2006., svrgnut vojnim udarom, a zatim i osuđen za korupciju, u egzilu je, pored ostalog i uz pomoć državljanstva Crne Gore, od svrgavanja do 22. avgusta 2023., kada se vraća u Tajland. Povratak je bio spektakularan. Odmah po sletanju na aerodrom, sproveden je u zatvor, na izdržavanje kazne, ali su već naredni dani i meseci, jasno pokazali, da je sve, ipak, bilo unapred dogovoreno. Najpre, premeštanje iz zatvora u bolnicu, a zatim i kraljevo pomilovanje. Paket Šinavatra iz naslova ove kolumne.

Ali zbog čega se u podnaslovu ove iste kolumne, paket Šinavatra preporučuje kao minimum i za našu malu i jedinu, i za njenog odnosno našeg Vrhovnika. Pa prosto zbog toga što između Taksina Šinavatre i Mila Đukanovića, a još više i važnije, između Tajlanda i Crne Gore, uz sve poznate razlike, postoje i brojne sličnosti. Pripadaju turbulentnoj poluperiferiji svetskog kapitalističkog sistema. Imaju dinamične ali zavisne i nestabilne ekonomije. I još dinamičnije i nestabilnije politike. Utemeljene na beskonačnom političkom klijentelizmu, polarizaciji i konfliktu. Ima još, ali je ovo ono glavno.

Sličan paket, kao neku vrstu iznuđenog rešenja, nužnog zla i „krastave žabe“ za našu malu i jedinu, pomenuo sam jednom svom starom prijatelju, u jednom neformalnom ali važnom razgovoru, još danas daleke 2010., na samom početku procesa koji je doveo do velike smene 2020. Prijatelj kojem sam ovu ideju tada izložio, netremice me je posmatrao, i najmanje tri puta ljutito ponovio „Zar i ti profesore“, očigledno i kategorički se ne slažući sa bilo kakvim oprostom odnosno abolicijom za Vrhovnika. Nije pomoglo ni to što sam mu nekoliko puta eksplicitno i precizno naglasio, da bi ova abolicija bila opravdana, samo u slučaju da našoj maloj i jedinoj, bez ovog oprosta, preti unutrašnje nasilje većih razmera. Uzalud, i danas mi u glavi odjekuje ono njegovo, malo je reći, prekorno „Zar i ti profesore“.

Razgovora sa starim prijateljem iz 2010., setio sam se ovih dana, petnest i po godina posle razgovora, i pet i po godina posle smene vlasti 2020. I došao do prilično sumornog zaključka. Da je potonjih pet i po godina nove vlasti, samo pojačalo onu moju argumentaciju o „krastavoj žabi“ iz 2010. (O tome detaljnije u ovoj istoj kolumni u prošlom broju Monitora.) Pa je zbog toga Paket Šinavatra, ostao minimum za našeg Vrhovnika, i za našu malu i jedinu, i dan danas.

A u slučaju naše male i jedine, postoji i jedna stvar, koja je gora, čak mnogo, mnogo gora, nego što je u Tajlandu. I Tajland je u poslednjih trideset godina imao velike unutrašnje političke polarizacije, nestabilnosti i turbulencije, ali ne i ono što smo imali mi, u Crnoj Gori i na Balkanu, u našim najmračnijim 1990-im. Unutrašnje međuetničko i ukupno nasilje velikih razmera i dugog trajanja, uključiv i genocid, etnička čišćenja, deportacije i druge najteže ratne zločine. I žrtve od više desetina hiljada najnevinijih ljudskih duša. Koje bi, čak i u slučaju Paketa Šinavatra kao minimuma, ostale bez potpunog zadovoljenja.

Šta bi onda tek moglo da se kaže, ako bi se pokazalo ono što nagoveštavaju mnoge okolnosti i činjenice, naime da naša mala i jedina nema unutrašnjeg kapaciteta čak ni za ovaj minimum. A šta drugo nego da Crne Gore više nema. Makar ne one u kojoj stanuju Luča mikrokozma i Primjeri čojstva i junaštva. Ali i to je moguće. Neki novi, mračni i opaki kosmos. Tmina mikrokozma i Primjeri nečovještva i ništavila. Što je, naravno, samo još jedan razlog, onaj potonji i najveći, da se ovoj mračnoj mogućnosti, svim svojim preostalim snagama, do kraja suprotstavimo.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Dubine ćutanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

O ratovima i ratnim zločinima 1990-ih. Trideset i pet godina poslije

 

 

Pet i po godina posle velike smene vlasti, činjenice su još uvek prilično kontradiktorne. S jedne strane, procesi koji su pokrenuti protiv ne malog broja vrhova stare mafiokratije, svakako ohrabruju. S druge strane, međutim, najmanje je tri aspekta ovih istih procesa, koji istovremeno zabrinjavaju, pa i obeshrabruju.

Najpre, to je činjenica, da su ovi procesi, zbog zarobljenosti dela pravosuđa, još uvek daleko od pravosnažnih osuđujućih presuda. Zatim, to je činjenica da su svi pokrenuti procesi, procesi protiv organizovanog kriminala, a ni jedan među njima, proces za genocid, deportacije i druge ratne zločine 1990-ih, koji su najteži, i, kao takvi, nezastarivi. Konačno, to je i činjenica, da do današnjeg dana, ni jedan od ovih procesa, nije pokrenut protiv vrha svih onih vrhova, odnosno protiv Vrhovnika. Što ona zastara Afere Telekom, i oni satovi ASK-a, samo dovode do nepodnošljive muke u stomaku.

Šta se iz ovako kontradiktornih činjenica može očekivati u budućnostu? Optimista ni najmanje ne sumnja, po njemu, započeti procesi, samo su najava drugih procesa, pa i onih za najteže i nezastarive ratne zločine iz 1990-ih, i onih protiv samog Vrhovnika. Pesimista, naravno, misli sasvim suprotno. Ali, u ovako ozbiljnim stvarima, nije dobro biti ni optimista, ni pesimista, emocije ovde samo smetaju. Nego treba biti realista.

Realista sam bio čitavog života, pa ću to biti i sada. A realizam u ovoj stvari kaže, da je optimistički razvoj moguć, mada manje verovatan. Ili, kvantitativno, 70 posto verovatnoće je da će Vrhovnik izbeći, a 30 posto da ipak neće izbeći odgovornost za sve, pa i za najteže ratne zločine 1990-ih. A sve ovo, zbog najmanje četiri objektivna faktora.

Prvo, zbog sastava nove, posttridesetoavgustovske vlasti i opozicije. I u ovoj vlasti, i u ovoj opoziciji, naime, dominiraju izotopi ratnonacionalističkih stranaka odgovornih za ratove i ratne zločine 1990-ih. DPS i njegovi velikosrpski kooperanti i oponenti. Pa, naravno, ni oni neće na sebe same. U ovoj činjenici su najdublje dubine njihovog udruženog ćutanja o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih.

Drugo, što takođe otežava naše „poznanije prava“, jeste naše sve haotičnije društveno i političko stanje, koje je 2020. samo prešlo iz skoro dovršene mafiokratije, u jednu vrstu teškog dvovlašća, nove vlasti, i stare mafiokratije. Pa je pokretanje procesa za genocid, deportacije i druge ratne zločine, u ovakvim uslovima, još zahtevnije i teže.

Treće, to je smena generacija, koja je koincidirala sa smenom vlasti 2020. Te koja je dodatno udaljila suočavanje sa ratovima i ratnim zločinima 1990-ih. Posebno ako se ima na umu činjenica, da je u školama, tokom svih onih trideset godina DPS vlasti, a u velikoj meri i danas, istina o ratovima i ratnim zločinima 1990-ih, bila i ostala, najblaže rečeno, potisnuta i zatamnjena.

I četvrto, to je infernalna, potencijalno apokaliptička, kriza međunarodnog prava, koja kulminira sa Gazom, najtransparentnijim genocidom u celokupnoj ljudskoj istoriji. I sa drugim, saučesničkim mandatom Donalda Trampa. U kojem naši današnji izotopi nepogrešivo pronalaze svoje nove slobodane miloševiće, franje tuđmane i ostale. Pa sve ovo još i dodatno otežava pokretanje procesa za ratne zločine počinjene u našim mračnim 1990-im.

Uprkos svemu pobrojanom, na krivično-pravnoj odgovornosti vrhova i Vrhovnika za genocid, deportacije i druge ratne zločine iz 1990-ih, mora se istrajati, zbog najmanje dva dodatna razloga. Prvo, zbog toga što ni onih 30 posto verovatnoće iz naše gornje procene, nije malo, a, dodatnim naporom, može još i da se poveća. I drugo, zbog toga što, čak i ukoliko u tome ne uspemo danas, o tome moramo ostaviti makar odgovarajući zapis, za generacije koje dolaze.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Slaganje vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od pozne antike i poznog feudalizma do poznog kapitalizma

 

 

U svakom momentu, istorija je kompleksna kombinacija ili dvojstvo ponavljanja i promene, nikada ni samo ponavljanje, ni samo promena, kako mnogima najčešće izgleda. A ovo kompleksno dvojstvo, opet, dolazi iz dva druga, ne manje kompleksna dvojstva. Najpre, iz dve različite komponente i dinamike čovekovog bića, njegove moralne i političke komponente i dinamike, koja je, po pravilu, spora, stagnantna, ili čak negativna, i njegove naučno-tehnološke komponente i dinamike, koja je, po pravilu, progresivna, brza, ili čak eksponencijalna, iz one prve, dakle, koja je ciklična i usporena, i one druge, koja je sekularna i ubrzana. A onda, i iz dva kvalitativno različita stanja konkretnog istorijskog sistema, prvog, koje je stabilno i manje ili više determinističko, i drugog, koje je nestabilno i više probabilističko.

Ali sve ovo gore bilo bi preterano pa i loše apstraktno bez odgovarajuće istorijske konkretizacije. Koju najavljuje podnaslov ove kolumne. Upoređivanje našeg istorijskog vremena poznog kapitalizma sa prohujalim vremenima pozne antike i poznog feudalizma. Uz pomoć postnjutnovske fizike Ilje Prigožina, društvene i kulturne dinamike Pitirima Sorokina, istorije dugog trajanja Fernana Brodela, i teorije svetskog sistema Imanuela Volerstina, u ovim trima velikim poznim epohama, nije teško prepoznati njihova zajednička ciklična ponavljanja, posebno ponavljanja opasnih povećanja, a onda i eskalacija haosa i nasilje, ali i odgovarajuće istorijske promene i razlike među njima.

Ove druge, promene i razlike među njima, najbolje se mogu videti pri upoređivanju poznog kapitalizma, u kojem još uvek živimo, i poznog feudalizma (koji nam je, ipak, bliži od pozne antike). A sve ovo, dakle i ciklična ponavljanja, i sekularne promene, najbolje se mogu videti u izvanrednom konceptu, ideji i kritici Tehno-feudalizma, grčkog ekonomiste i socijaliste Janisa Varufakisa. Koncept koji nije ni pozni kapitalizam, ali ni prosti povratak u pozni feudalizam, nego neka njihova kompleksna istorijska kombinacija. A u kojoj je glavna novost, koja pravi odlučujuću razliku među njima, zapravo, nova, digitalna tehnologija. Pa i feudalizam, feudalci i kmetovi u, da to kažemo rečima samog Janisa Varufakisa, digitalnim oblacima.

Odmah posle Drugog svetskog rata, 1945., ubrzani progres u razvoju novih tehnologija, doveo je i do otkrića, pa i prve ekstremne (zlo)upotrebe, novog, apokaliptičkog, nuklearnog i drugog oružja za masovno uništavanje. A dinamika čovekovog morala, svesti i politike, ostala je i dalje (mnogo) sporija. Pri ovakvom stanju stvari, kako je to pre desetak godina primetio još jedan veliki svetski mislilac, Noam Čomski, pravo čudo je što do nuklearno-ekološke apokalipse, već nije došlo. Pogledajte samo izuzetne likove, tikove i ponašanja, tri najveća i najpoznatija nuklearna vrhovnika na planeti, Donalda Trampa, Vladimira Vladimiroviča Putina i Kim Džong Una. O svemu ovome, ovi njihovi likovi, tikovi i ponašanja, jednako dobro govore, kao i sve najbolje knjige ovog sveta.

Tako da je naša ukupna situacija, ovde i danas, na planeti Zemlji, postala krajnje, čak nepodnošljivo kontradiktorna. Zahvaljujući jednom istom faktoru, eksponencijalnom napretku u razvoju nauke i tehnologije, čovek nikada u svojoj dosadašnjoj istoriji nije bio bliži ostvarenju najprogresivnijih ciljeva svog ukupnog razvoja (pomislite samo na oslobađanje rada u obliku uvođenja četiri radna i tri neradna dana u okviru jedne radne sedmice), ali, istovremeno, zbog velikog deficita one kritične svesti, i svom strašnom, apokaliptičkom kraju. Biti ili ne biti, pitanje je sad. Ali zaista, u najužem smislu te reči.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo