Povežite se sa nama

ALTERVIZIJA

Multipolarni haos

Objavljeno prije

na

Na ivici nuklearne apokalipse

 

 

Koliko je stanje u Crnoj Gori, regionu i svetu, više od trideset godina nakon kraja hladnog rata, i dalje loše i opasno, čak mnogo lošije i opasnije nego što je bilo na samom početku nove posthladnoratovske ere, najbolje govore brojne reakcije na Rezoluciju o Srebrenici koju su UN usvojile 23. maja 2024. Umesto unisone osude najvećeg zločina genocida, u Crnoj Gori i regionu, usledile su brojne reakcije negiranja, koje su bile još agresivnije i prevarnije, nego što su bile 1995. Posebno od strane ratnonacionalističkih i mafiokratskih vrhovnika, koji su za ovaj genocid, i za druge ratne zločine iz hiljadudevetstodevedesetih, bili i ostali, i individualno krivičnopravno odgovorni odnosno najodgovorniji, ali neprocesuirani i nekažnjeni. Pri tome je vrhovnik Srbije, svoju odgovornost, i uz pomoć bliskih iz naše male i jedine, čak i bilbordima, prebacivao na narod i državu, a vrhovnik naše male i jedine, iako u ovom momentu izvan vlasti, preko svojih, produženo simulirao retoričku osudu.

Ali, ova rezolucija isto tako uverljivo svedoči, i o lošem i opasnom, odnosno lošijem i opasnijem stanju međunarodnog i svetskog sistema. Najpre, haotičnom matematikom njenog usvajanja u UN, a potom i podrobnijim tumačenjem i razumevanjem ovog haotičnog rezultata. Po kojem je 84 bilo za, 19 protiv, 68 suzdržanih, i 22 izašlih iz sale u trenutku glasanja, ili, zbirno, samo 84 za, a svih 109 koji, na različite načine, ali ipak, nisu bili za. Što je isto tako ne mala povreda one humane unisonosti i pijeteta. A sve ovo, naravno, jedva dočekano, i saučesnički dodatno oskrnavljeno, trijumfalističkim pirom, od strane jednog od ona dva vrhovnika-počinitelja, koji je još uvek na vlasti, i u ovome uz pomoć onih istih bliskih iz naše male i jedine.

Podrobnije tumačenje i razumevanje ovog haotičnog međunarodnog rezultata, međutim, zahteva prethodno tumačenje i razumevanje aktuelnog stanja samog međunarodnog sistema. U tom cilju, u nastavku ove kolumne, najpre sledi kritičko razobličavanje tri najčešća oblika dominantne ali iskrivljene i pogrešne ideološke svesti o ovom stanju, a tek nakon toga i dijagnoza njegovog realnog stanja, jer je tek nakon toga ova dijagnoza uopšte moguća.

Tri najčešća oblika dominantne ali iskrivljene ideološke svesti odnosno nesvesti o kojima je ovde reč su Novi hladni rat, Suverenizam i Globalni jug. Novi hladni rat je mantra opadajućeg i odlazećeg hegemona SAD, kojom se ovaj hvata za prošlost koja je već nepovratno otišla, i tako pokušava da sakrije novu realnost koja je tu i koja dolazi. Suverenizam je alternativa koja je, u vremenu sve veće i veće ekonomske, ekološke i ukupne globalizacije čovečanstva, jednostavno nemoguća. Globalni jug je pokušaj pretendenata na mesto novog hegemona, posebno Rusije i Kine, da „svoj“ BRICS, predstave kao autentičnog naslednika Trećeg sveta iz vremena Hladnog rata, što je isto tako nonsens.

A sada i o najavljenoj dijagnozi realnog stanja našeg današnjeg međunarodnog i svetskog sistema. Koji je, nakon uspona i sloma velike iluzije SAD unipolarizma u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, već deceniju-dve u relativno novom multipolarnom stanju. I ekonomski i vojno, danas u svetu ima desetak ako ne i više, a ne samo dve ekonomske i nuklearne velesile. Još jedna veoma značajna karakteristika ovog multipolarnog stanja današnjeg sveta, jeste njegova sve veća haotičnost. Deregulacija odnosno napuštanje glavnih ekonomskih i vojnih sporazuma između velikih sila, koji su u hladnom ratu garantovali kakvu-takvu međunarodnu bezbednost. Uz ostalo, i ovo je razlog zbog kojeg ovde ne može biti reči ni o kakvom Novom hladnom ratu. A tu je još i ništa manje opasna klimatska i ekološka deregulacija.

Istorija je uvek kombinacija ponavljanja i promena, a nikada ni čisto ponavljanje, na kojem insistiraju fatalisti, ni čista promena, na kojoj insistiraju sledbenici dogme progresa. Tako je i danas. Krenimo redom. Šta je u našem današnjem međunarodnom stanju ponavljanje? Pa to je upravo onaj haotični multipolaritet. I po mejnstrimerima, među kojima je svakako najpoznatiji Džordž Modelski, i po alternativcima, među kojima je opet sigurno najveći Imanuel Volerstin, ovaj haotični multipolaritet, sa opadajućim hegemonom, više pretedenata i ostalim, već pola milenijuma svetskog kapitalističkog sistema, zakonito se ponavlja sa opadanjem i odlaskom prethodnog hegemona. Nakon mediteranskog odnosno venecijanskog početka pre oko pola milenijuma, pa Portugala i Španije, te Nizozemske i čak dva ciklusa Ujedinjenog kraljevstva, sada je opadajući hegemon SAD, glavni pretedent Kina i ostali.

Iz ovih haotičnih multipolariteta, ranije se izlazilo sa novim međunarodnim hegemonom, i to nakon velikih tridesetogodišnjih ratova odluke. Od kojih je prvi takav bio onaj koji je završen Vestfalskim mirom 1648., koji se uzima za nultu i polaznu tačku savremenog svetskog kapitalističkog sistema, koji je danas u krizi i opadanju, a potonji onaj, koji je, po Imanuelu Volerstinu, obuhvatao Prvi i Drugi svetski rat 1914-1945. kao jedan, potonji tridesetogodišnji rat, sa opadanjem UK, i, znamo kakvim, ishodom rivalstva između Nemačke i SAD, u korist novog hegemona SAD.

A šta je u današnjem međunarodnom stanju promena? Ovih promena ima više ali je najveća otkriće i upotreba nuklearnog oružja odmah posle Drugog svetskog rata, kasnije i otkriće i upotreba ostalog, biološkog, hemijskog i ostalog oružja za masovno uništavanje. A sa ovakvim oružjima, svaki novi tridesetogodišnji rat odluke, zapravo i jedan jedini sekund takve odluke, bio bi, zapravo, kraj čoveka kao vrste, a ne rat odluke. Zbog toga je naš današnji multpolaritet ne samo haotičan nego i apokaliptički opasan.

Ali čak ni ovo nije naš najveći problem. Nego je naš najveći problem ne-svest odnosno nedovoljna svest o ovom problemu. Ili, konkretnije, preciznije i bolje, to je neprestano potiskivanje ove svesti, od strane univerzalnog vlastoljublja, to jest demona vlasti, o kojem je pisao još Maks Veber. Pogledajte samo jednog od dva glavna kandidata za budućeg predsednika SAD, republikanskog kandidata, poluludog Donalda Trampa, ali i isto tako poluludog Vladimira Vladimiroviča Putina rivalske Rusije, pa neverovatnog Kim Džong Una Severne Koreje, i mnogo drugih, da o sličnim iz naše male i jedine i iz regiona ne govorimo, jer oni, koliko je poznato, ne poseduju nuklearno oružje, pa makar u tom smislu nisu apokaliptički opasni. Pa onda pogledajte samo Ukrajinu i Gazu. Najtransparentije genocide u ljudskoj ilstoriji, kako je to formulisao jedan američki Jevrej, profesor univerziteta i naučnik, zapravo najveći autoritet za međunarodno i međunarodno ratno pravo u SAD i svetu, Ričard Folk.

Po mnogima, najluđi među ludim i poluludim na vlasti svih vremena (a konkurencija je ovde, znamo, izuzetna), nezaboravni rimski car Neron, u svoje vreme, zapalio je Rim. I to da bi osnažio nadahnuće za pisanje poezije (laskavci na dvoru bili su ga ubedili da je najveći pesnik svih vremena a on je to svakoga dana na svoj način dokazivao). Šta hoćemo da kažemo? Pa prosto to da je ludaka i poluludaka na vlasti bilo uvek. Pa ih naravno ima i i danas. Ali tek danas oni imaju nuklearno i drugo oružje za masovno uništavanje. U tome je naš najveći problem ovde i danas.

Milan POPOVIĆ

Komentari

ALTERVIZIJA

Crazy But Not Stupid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Donald Tramp u ogledalu Bernija Sandersa

 

 

Naslov ove kolumne, najkraći je rezime govora Bernija Sandersa, kojim je ovaj izuzetni, progresivni i nezavisni/vanstranački senator i političar SAD, krajem oktobra 2025., podržao svog mnogo mlađeg, ali politički bliskog, demokratskog socijalistu, muslimana i imigranta, Zohrana Mamdanija, za novog gradonačelnika Njujorka. Pri tome, međutim, ni ono „Crazy“ (lud), ni ono „But Not Stupid“ (ali ne i glup), nije shvaćeno dovoljno ozbiljno.

Ovo posebno važi za ono prvo. Od strane ne malog dela političke javnosti, ono „Crazy“ shvaćeno je potpuno pogrešno, kao obična predizborna retorika, preterivanje i psovka. A uopšte nije tako. Ko o ovome želi da se obavesti, najbolje je da pročita knjigu Bendi Li (Bandy Lee), profesorice Medicinskog fakulteta sa Jejla, jednog od top ten američkih i svetskih univerziteta: The Dangerous Case of Donald Trump iz 2017. Zajedno sa još dvadesetsedam vrhunskih eksperata, psihologa i neuropsihijatara, ona je, u ovoj knjizi, na samom početku prvog mandata Donalda Trampa, kao novog predsednika SAD, upozorila na ekstremni narcizam, paranoju, sociopatiju i druge simptome njegove ozbiljne mentalne bolesti, koja bi, sa funkcije najmoćnijeg čoveka u SAD i na planeti, mogla da ugrozi čitav svet. Danas, samo godinu od početka njegovog drugog mandata, sve ovo, toliko je očigledno, da to ne vide samo oni koji to ne žele.

Ali je problem u tome, što onih koji to ne žele, na žalost, ima previše. Makar za sada. Reč je o, malo je reći, zainteresovanoj klasi američkih i svetskih ultrakapitalista, koja je Donalda Trampa dovela na vlast, i koja će učiniti sve što je u njenoj moći, da ga tu zadrži najduže što može, evo već je počela i politička priča o njegovom (neustavnom odnosno protivustavnom) trećem mandatu. A na sve ovo se nadovezuje i ono „But Not Stupid“, drugi deo iz govora Bernija Sandersa, koji je još manje shvaćen, ali je, za naše, to jest američke i svetske ultrakapitaliste, bio i ostao, još značajniji. Reč je o retkoj sposobnosti Donalda Trampa, da interese vladajućih američkih i svetskih ultrakapitalista, uspešno prepozna, promoviše i realizuje.

Pri tome, Donald Tramp je bio i ostao posebno uspešan u jednoj izuzetnoj političkoj tehnici. U prikrivanju ovog drugog, onim prvim. Podsetimo još jednom. Prvo je „Crazy“, ludilo, uzburkana površina, beskonačni rijeliti. Drugo je „But Not Stupid“, interes krupnog kapitala, kako se to nekada govorilo. Samo u svom prvom predsedničkom mandatu 2016-2020., Donald Tramp je, primenjujući upravo ovu tehniku, realizovao najmanje dve značajne unutrašnje političke promene, najpre smanjenje poreza za najbogatije i najmoćnije ultrakapitaliste (naravno sve to pod pričom o navodnom smanjenju poreza uopšte), a onda i izbor novih sudija Vrhovnog suda SAD, pomoću kojih je ovaj najviši sud u toj zemlji, postao najkonzervativniji i najposlušniji u svojoj novijoj istoriji. A o ove dve značajne promene, u javnosti je bilo mnogo manje debate, nego o svim onim svakodnevnim ludilima i ekscesima.

Na ovaj način, Berni Sanders je uverljivo pokazao, kako je Donald Tramp, u promociji i zaštiti vladajućih interesa američkih i svetskih ultrakapitalista, u poslednjih deset godina, bio i ostao ne samo „Not Stupid“, nego i uspešniji, čak mnogo uspešniji, nego što su to bili svi njegovi klasni i politički protivnici, u zaštiti interesa svojih, radnih i srednjih klasa. I zato je Berni Sanders, pozvao ove druge, da se, u ovoj borbi, u mnogo većem broju, i mnogo energičnije, pridruže Zohranu Mamdaniju, Aleksandri Oktaviji-Kortez, njemu i drugim demokratskim socijalistima u SAD i svetu. Posebno zbog toga što je ono dramatično Ili-Ili upozorenje Roze Luksemburg od pre oko sto godina: Ili socijalizam ili varvarstvo, ovde i danas, postalo mnogo, mnogo opasnije: Ili socijalizam ili (nuklearno-ekološka) apokalipsa.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Koncentraciona vlada ili vlada političkog centra ( II)

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Tužilački aspekt

 

Tužilački aspekt iz podnaslova ove kolumne deo je unutrašnjeg aspekta iz podnaslova kolumne koja je ovoj kolumni neposredno prethodila. Ali deo, koji ovaj aspekt, i sve one razloge, za koncentraciju ili centar, izložene u prethodnoj kolumni, najkonkretnije i najdramatičnije manifestuje.

Kompleksno i kontradiktorno stanje unutar aktuelne crnogorske tužilačke organizacije, najbolje pokazuje koliko je Crna Gora već u jednoj vrsti poluvanrednog stanja. Reč je o tužilačkoj organizaciji, koja ima svoje briljantne vrhove svetlosti, na čelu sa nevelikim ali posvećenim timom GSDT Vladimira Novovića, ali i svoje mafiokratske širine i dubine i ponore tame, još uvek najvećim delom anonimne.

Najnoviji mračni „dragulj“ ove druge, jeste njena objava „zastare“ Afere Telekom, krajem jula ove godine. „Zastare“ pod navodnicima, zbog toga što čak i svaka, pa i najbenignija procesna radnja, a kamoli višegodišnji teški krimen pomaganja i proizvodnje „zastare“, od strane mafiokratskog dela tužilaštva, samu ovu „zastaru“, prekida i onemogućava. Tako da je i onaj „disciplinski“ postupak, protiv onog jednog jedinog tužioca, potpuno neadekvatan odnosno nedovoljan.

Ali je i ova „zastara“ samo vrh ledenog brega. U ovom istom bregu, i to u onom njegovom najmračnijem delu, odgovor čeka i mnoštvo drugih najtežih krivičnih dela. Među njima, i ona najteža. Iz mračnih 1990-ih. Krivična dela ratova i ratnih zločina pa i genocida kao onog najvećeg i najtežeg među njima. Krivična dela koja ne zastarevaju. Šta je sa njima? Gde je njihovo mesto u onom našem sve nepodnošljivijem dvovlašću vrhova svetlosti i ponora tame? U nedostatku kapaciteta i zbog toga dugim i teškim pripremama vrhova svetlosti? Ili u konačnoj premoći mafiokratskih delova tužilaštva?

Za autora ove kolumne, ova pitanja imaju posebnu, pa i ličnu težinu. Zbog toga što je, zajedno sa Esadom Kočanom i pokojnim Kočom Pavlovićem, pre više od deset godina, podneo dve krivične prijave iz ovog strašnog i nezastarivog domena. Obe protiv Mila Đukanovića i vrha crnogorske vlasti iz mračnih 1990-ih. Najpre, 2012., za nezastarivo krivično delo deportacija civilnog odnosno bošnjačkog  stanovništva 1992., u vezi sa progonom pokojnog Slobodana Pejovića, koji je o njima, malo je reći, herojski svedočio, i platio zdravljem i životom, a onda i 2014., za nezastarivo krivično delo genocida, u vezi sa progonom Ibrahima Čikića, još jednog heroja, žrtve i svedoka ovog pandemonijuma.

Ali, na stranu sada i ova lična dimenzija. Neprocesuiranje ovih i drugih nezastarivih ratnih zločina iz mračnih 1990-ih, teško opterećuje i naše današnje, ali i naše dolazeće 2020-e. Ukoliko se relativno brzo, a najviše za godinu ili dve, ne procesuiraju, i ova najteža i nezastariva krivična dela, to će biti samo još jedan znak, da je, i u tužilaštvu, nadvladala ona njegova mafiokratska strana. A mafiokratija, makar za autora ove kolumne, nikada nije bila vulgarna politička psovka, nego najdramatičnija politička realnost. U mafiokratskom delu tužilaštva, o kojem je u ovoj kolumni bilo najviše reči, to se najjasnije vidi, ali je i ovaj deo, samo delić naše ukupne mafiokratije. U sve tri grane vlasti. I u celom društvu.

A ovolika, rekao bih čak dramatično velika moć mafiokratije u našoj maloj i jedinoj, glavni je razlog zbog kojeg autor ove kolumne smatra da je koncentraciona vlada ovde i danas, ali i sve do kraja 2020-ih, verovatniji, adekvatniji i bolji politički oblik za savladavanje „hobotnice“, nego što bi to mogao da bude politički centar. Ali je ova ista drama, dovoljan razlog, i za njegovu spremnost, da podrži novu parlamentarnu većinu i vladu političkog centra, ukoliko se, u godinama koje dolaze, pokaže da je ovaj centar bio vitalniji i jači, nego što je to njemu izgledalo da može biti, krajem 2025.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

ALTERVIZIJA

Koncentraciona vlada ili vlada političkog centra?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prvi dio. Unutrašnji i vanjski aspekt

 

Nakon velikih očekivanja 2020., i isto tako velikih razočarenja 2020-2023., u našoj maloj i jedinoj su se, u poslednje dve-tri godine, pojavile i dve relativno nove političke ideje, za dugoročnu ili makar srednjoročnu normalizaciju i stabilizaciju Crne Gore. Ideja formiranja takozvane koncentracione vlade. I ideja formiranja nove parlamentarne većine i vlade takozvanog političkog centra.

Institucionalne razlike između ove dve političke ideje su poznate. Koncentraciona vlada bi se formirala nakon još jedne rekonstrukcije aktuelne vlade, od strane svih parlamentarnih stranaka sa poslednjih parlamentarnih izbora 2023., dakle i uz učešće DPS, naravno uz onaj prethodni Lex Specialis koji bi morao da obezbedi minimalnu nekompromitovanost svih njenih konstituenata. Vlada političkog centra, formirala bi se nakon prvih sledećih parlamentarnih izbora 2027., uz izričito neučešće u njoj DPS i DF, i, naravno, pod uslovom da ostali odnosno snage političkog centra, osvoje neophodnu parlamentarnu većinu.

Institucionalne razlike, međutim, ne bi smele da potisnu i sakriju  dubinsku i suštinsku bliskost između ove dve ideje. A to je pre svega njihova zajednička spoznaja o negativnoj hemiji i koprodukciji koja, evo, i posle 2020., funkcioniše između DPS i DF, kao dva glavna politička eksponenta i instrumenta, dve najsnažnije i najdestruktivnije mafiokratije u ovom delu sveta, one Mila Đukanovića u Crnoj Gori, i one Aleksandra Vučića u Srbiji.

Ali, ukoliko saglasnost o ovoj negativnoj hemiji, između zastupnika dve ideje, nije sporna, zbog čega onda i otkuda među njima onolika institucionalna razlika? U najkraćem, zbog različite procene dubine, težine i trajnosti poremećaja. Zastupnici političkog centra su preoptimistični. Po mišljenju onih drugih, među njima i autora ove kolumne, međutim, aktuelni poremećaj je mnogo, mnogo dublji, teži i trajniji, pa je verovatnoća da će snage političkog centra, do 2027., ojačati do nove većine, relativno mala. Pa je zbog toga bolje držati se koncentracione vlade. I to ne samo do 2027. nego i posle, najmanje do kraja ove teške decenije.

Ili, nešto konkretnije i razvijenije, o realizmu i dugotrajnosti potrebe koncentracione vlade u slučaju naše male i jedine, govore i naš unutrašnji, i naš vanjski aspekt, kako se to uobičajeno i kolokvijalno kaže. Unutrašnji aspekt: težina patologije, dinamika ništavila, beskonačna, ili, makar, 70-90-procentna istost novih, post-2020-ih vlasti. Vanjski aspekt: uspon trampizma, koji ima potencijala da nadmaši čak i takozvani stari fašizam iz XX veka, (samo)raspadanje Zapada, te posledična iskušenja za EU, a sve ovo u senci nuklearno-ekološke apokalipse. Sve ono o čemu je, još početkom ovog veka i milenijuma, kao o strukturnoj krizi svetskog kapitalističkog sistema 1914-2050., pisao Imanuel Volerstin.

Na kraju, još samo jedan skromni ali, može se pokazati, i dragoceni savet, za zastupnike dve političke ideje iz ove kolumne. A to je preporuka da, uprkos svim međusobnim razlikama, čuvaju i svest o svom zajedničkom političkom jezgru. Zbog toga što su kompleksnost i haotičnost današnjeg sveta, o našoj maloj i jedinoj da i ne govorimo, toliko velike, da su i promene ovih i drugih ideja, ne samo moguće i verovatne, nego i neizbežne. Pa su zbog toga i prateće ljudske sujete i fiksacije, više nego štetne.

Svoje preferiranje ideje koncentracione vlade, u ovom momentu, pa i sve do 2030., autor ove kolumne je jasno izneo, ali to ne znači da će pri ovoj ideji tvrdoglavo ostati, ukoliko se pokaže da je ideja političkog centra bila adekvatnija i bolja. Dobro bi bilo da i zastupnici ideje političkog centra, i drugih bliskih ideja, u dolazećim godinama, budu spremni na slična prilagođavanja, ukoliko se ona pokažu kao neophodna. Za normalnu Crnu Goru, EU i svet, naravno.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo