Povežite se sa nama

OKO NAS

NAŠ DIO JADRANA VJEROVATNO BEZ BUŠOTINA: Nafta sve dalje

Objavljeno prije

na

Dva poslanika iz Italije u Evropskom parlamentu izrazili su ove sedmice zabrinutost zbog planova Crne Gore da eksploatiše naftu i prirodni gas u Jadranskom moru. Poslanici Fabio Masimo Kastaldo i Ignacio Korao su zbog toga podnijeli amandman na Nacrt rezolucije Evropskog parlamenta o Crnoj Gori. Oni smatraju da bi eksploatacija nafte u Jadranu mogla da ugrozi životnu sredinu, kvalitet vode i morsku faunu, te su pozvali Crnu Goru da se fokusira na obnovljive izvore energije.

,,Nijedna intervencija u prirodi ne može proći bez uticaja. Stav Vlade Crne Gore je da se ti uticaji u ovom procesu svedu na najmanju mogući mjeru, odnosno, da imamo konkretne mehanizme zaštite, u smislu prevencije kroz upotrebu najboljih rješenja u oblasti zaštite životne sredine, bezbjednosti i zaštite na radu, kao i u smislu definisanja odgovarajućih osiguranja od svih ekoloških rizika, uključujući i korporativne garancije matičnih kompanija”, saopštio je crnogorski ministar ekonomije Vladimir Kavarić najavljujući da će se nacrti ugovora o eksploataciji nafte uskoro naći pred poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Činjenica je da na drugoj obali našeg mora, u Italiji, ima gotovo 40 naftnih polja i nešto više od 100 plinskih.

„Ali, kod nas takođe postoji veliki pokret protiv naftnih bušotina koji okuplja ne samo organizacije koje se bave zaštitom životne sredine, već i lokalne institucije, ribare, poljoprivrednike, crkvu i mnoge druge. Kao rezultat, na protestima se okuplja preko 60.000 ljudi”, kaže Matia Loli iz društva Legambiente.

Pristisak na crnogorsku vlast će iz EU biti sve veći, naročito zato što se u Briselu smatra da Crna Gora nije pripremljena za jedan ovako ozbiljan i visokorizičan projekat. Ona nema agenciju za ugljikovodonike, niti kadar obučen i iskusan u organizovanju, praćenju, kontroli i zaštiti od rizika curenja nafte i gasa. Sve će to biti stavljeno do znanja Vladi u Podgorici tokom izuzetno osjetljivog pregovaračkog poglavlja 27, koji se odnosi na životnu sredinu.

„Prijetnje Jadranu s kojima se suočavamo nadilaze nacionalne granice i uspješno se mogu riješiti samo na međunarodnom nivou jer Jadran je jedan, zajednički, i njegova dobra možemo koristiti isključivo na način da istovremeno zajedno štitimo ekološke procese i sisteme”, navodi biolog Mosor Prvan iz Udruge Sunce iz Splita.

Hrvatska je, sudeći prema izjavama budućeg premijera Tihomira Oreškovića, sve dalje od ostvarenja plana prethodne vlade u Zagrebu da „Hrvatska postane malom Norveškom”. On ne skriva da neće dopuštiti istraživanje nafte u Jadranu. ,,Ne daj Bože da se dogodi kakva havarija. Jadransko more je relativno zatvoreno”, kaže Orešković, koji je eventualno sklon razgovarati tek o istraživanju gasa u moru, a nafte samo na kopnu.

Prema riječima Nataše Kovačević iz Green houma, u Crnoj Gori javnost uopšte nije informirana o planovima Vlade po pitanju eksploatacije nafte u Jadranu. „Onog trenutka kada građani i građanke počnu dobijati pravu informaciju o uticaju naftnih istraživanja na njihovo zdravlje i životnu sredinu, njihovo mišljenje se bitno mijenja što pokazuju i najnovija istraživanja”, kazala je ona.

Najveće negativne posljedice bušenja Jadrana predviđaju se za ribarstvo, već u samoj fazi istraživanja, a potom i na turizam. U zemlji kao što je Crna Gora, kojoj je to najvažnija privredna grana i kojoj se turizam bazira na kupanju u moru, tek treba očekivati reakcije turističkih poslenika, te posebno novih investitora u velike smještajne kapacitete.

Jasno je takođe da se naftnim kompanijama veoma žuri, jer je nakon velikog samita UN u Parizu o klimatskim promjenama porasla globalna dinamika po pitanju razvoja tehnologija za korištenje energije Sunca, vjetra i biomase. Takođe, biće sve strožiji ciljevi na međunarodnim i lokalnim nivoima za ispunjavanje kriterijuma za ublažavanje klimatskih promjena.

„Ozbiljan nacionalni strateški zaokret prema tome da budemo zemlja pokretana zelenom energijom je nužnost, ako smo se već 2,5 decenije proglasili ekološkom državom”, kaže direktor ulcinjske NVO Zeleni korak Dželal Hodžić i ističe da je najavljeni početak gradnje vjetroelektrana na planini Možuri, koja pripada opštinama Bar i Ulcinj, hvale vrijedan projekat, jer predstavlja prvu investiciju u oblasti obnovljivih izvora energije u Crnoj Gori.

Vrijednost tog posla, koji bi trebalo da se realizuje od marta, je 80 miliona eura, a instalisana snaga vjetroelektrane je 46 MW, što će činiti ukupno tri odsto proizvodnje električne energije u Crnoj Gori. Ova sredstva će uložiti Enemalta plc, kompanija koja je u većinskom vlasništvu države Malta. Tim povodom je premijer te zemlje Džozef Muskat prošle nedjelje boravio na Možuri.

Hodžić ističe da za grad, kakav je Ulcinj, obnovljivi izvori energije predstavljaju i egzistencijalno i razvojno pitanje. ,,To se posebno odnosi na energiju sunca, koju imamo u izobilju, ali je, na svoju štetu, ne koristimo”, kaže on i navodi da je prosječno godišnje sijanje sunca u Ulcinju preko 2.700 sati.

Podaci govore da je u toku ljetnjih mjeseci insolacija 11,5 časova dnevno, te da se najveći dio električne energije u ulcinjskim domaćinstvima koristi za grijanje vode!? ,,Ako se zna da bi solarni bojler mogao da grije i u noći, zbog tropskih temperatura, te da se sistemi isplaćuju tamo gdje su velike potrošnje tople vode, da je održavanje lako, da se, dakle, smanjuju troškovi, a povećava komfor, onda se nameće jednostavan zaključak da je potrebno brzo donositi odluke u tom pravcu”, zaključuje Hodžić.

Direktiva Evropske komisije postavila je cilj da do 2020. godine, petina ukupne energije koja se koristi u Evropskoj uniji bude proizvedena iz obnovljivih izvora. U Crnoj Gori je postavljen još zahtjevniji cilj: da u finalnoj potrošnji trećina energije bude iz obnovljivih izvora.

Mustafa CANKA

Komentari

OKO NAS

ŠVERC MARIHUANE KROZ CRNU GORU: Kako se dijele milijarde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema ageniciji AP, albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina BDP Albanije. Crna Gora, kao tranzitna i tržišna destinacija, ima svoje mjesto u uhodanom švercerskom lancu

 

Automobil dvojice albanskih državljana koji su početkom ove sedmice sa dvanaest i po kilograma marihuane, upali u pripremljenu policijsku zamku, bio je prava atrakcija u malenoj Andrijevici. Koordinisanom akcijom granične policije, policije Centra bezbjednosti Berane, OB Andrijevica i sjevernog sektora za borbu protiv droge, šverceri su propušteni da iz Albanije uđu u Crnu Goru, a onda su praćeni dok se nisu zaustavili u ovom malenom mjestu.

Upućeni sagovornik Monitora smatra da, s obzirom na to kako je droga bila sakrivena, njihova destinacija nije bila mnogo dalja od mjesta hapšenja. Droga je, naime, u plastificiranim paketima, bila položena na motor, ispod haube automobila.

„Sakrili su je tako ’dobro’, da je pravo čudo kako nisu zapalili i motor i drogu dok su stigli do Andrijevice“, komentariše naš sagovornik.

Albanski državljani su uhapšeni i predati tužiocu i vjerovatno će završiti u zatvoru, ali je pitanje koliko je njihovih kolega prošlo prije toga. I dokle su sve stizali. Sa ovako malim količinama, vjerovatno ne daleko. „Ovo su obično količine koje završavaju na crnogorskom tržištu, gdje je albanska marihuana vrlo cijenjena. I ne samo u Crnoj Gori, nego je takozvana albanka poznata i cijenjena i u Zapadnoj Evropi. Crna Gora je, tako, i tržište i tranzit“, objašnjavaju nam sagovornici.

Upećatljiv je bio komentar, ostavljen  ispod vijesti o hapšenju na jednom od ovdašnjih portala, u kome autor  kaže kako je negdje „mora“ prošla tona maruhuane, kada je ovdje palo desetak kilograma.

Dobro obaviješteni izvori Monitora navode da se proizvodnja marihuana u Albaniji, nakon nedavnog rata policije i mafije u toj zemlji, u velikoj mjeri preselila na granicu između Albanije i Crne Gore, u zabačeno planinsko selo Hoti, odakle se jednim dijelom, preko Skadarskog jezera, prenosi i kroz Crnu Goru.

Izmir Hebovija, sa nadimkom Shkodran, ili Skadranin, bio je ranije glavna albanska veza za Crnu Goru, odnosno za trgovinu sa Tuzima i Božajama”, kaže Monitorov izvor. Prema njegovim riječima droga iz Albanije ide u nekoliko standardnih i ustaljenih švercerskih pravaca. Jedan od njih je od Drača i Valone, gliserima do Italije. Drugi pravac je od Valone do Šibenika u Hrvatskoj, odakle brodovima produžava za Veneciju. „Treći put je preko Crne Gore. Osim preko Skadarskog jezera, vrijedni tovari ulaze preko Božaja, odnosno Sukobina, a zatim idu na Debeli brijeg. Kod prenosa droge većinom se koriste automobili sa prepravljenim dnom, ili se droga krije u krovnom tapacirungu, kao i u instrumental tabli. Većinu kurira predstavljaju mladi albanski bračni parovi, mada je bilo slučajeva da i stariji ljudi za dobru naknadu prenose skank.”

O razmjerama proizvodnje i šverca droge govore i podaci američke agencije AP. Prema ovoj ageniciji albansko selo Lazarat nosi epitet fabrike za marihuanu sa godišnjom proizvodnjom od oko 900 tona kanabisa i „izvozom” narkotika u tržišnoj vrijednosti od četiri i po milijarde eura. To je čak polovina bruto društvenog proizvoda Albanije.

Prema podacima Ujedinjenih nacija globalna vrijednost ilegalne trgovine marihuane je 140 milijardi dolara. Monitorov izvor podsjeća da je Meksiko najveći proizvođač marihuane za tržište Sjedinjenih Američkih Država. Tome u prilog govore i podaci o postojanju više podzemnih tunela na granici ove dvije države. Posljednji podzemni tunel dužine četiristo metara, koji je spajao dva ilegalna magacina s jedne i druge strane granice, otkriven je prije par godina, i tada je odjednom zaplijenjeno 17 tona marihuane.

Koliko je trgovina ovom drogom na Balkanu isplativa govore podaci da je balkansko tržište narkoticima posljednje dvije decenije zatrpano albanskom „travom“.  Najkvalitetnija marihuana u Albaniji košta 2.000 evra po kilogramu, a samo na siromašnim tržištima u ovom regionu, u Skoplju, Podgorici, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu prodaje se za 5.000 evra po kilogramu.

Monitorov policijski izvor otkrio je da skank u Albaniji rade četiri mafijaška klana.

„To su porodice Kula, Abazi, Borci i Brokaj. Dok se Abazi bave samo skankom, ostali klanovi rade i druge ilegalne poslove. Klan Kula uz narkotike na tržište Italije švercuje i oružje. Klan Borci osim skanka drži na jugu Italije primat u organizovanju lanca prostitucije. Članovi klana Brokaj su bivši političari i članovi albanske obavještajne agencije Sigurimi. Oni kontrolišu sjedište crne berze u  Švajcarskoj, u Bernu i Bazelu. Zanimljivo je da oni imaju i zaštitni znak na svojim pakovanjima skanka. To je slika kamile, po čemu je droga porodice Brokaj poznata pod nazivom kamila skank”, priča ovaj dobro obaviješteni izvor.

U svjetlu finansijskih podataka o poslovima sa marihuanom i skankom koji imaju industrijske razmjere, jasno je da svoj interes lako pronalaze i crnogorske kriminalne grupe. Prekogranična kriminalna bratstva opstaju čak i pod velikim pritiscima EU da se proizvodnja i šverc ove droge zaustave ili podvedu pod kontrolu. Taj pritisak će na Crnu Goru, koja ime pretenzije da u region predvodi pristupne pregovore sa EU, sigurno biti sve jači i jači. Evropa se neće zadovoljiti fotografijom nekog automobila u Andrijevici sa dvanaest kilograma marihuane.

Uprava policije se povodom slučaja zapljene marihuana kod albanskih državljana na putu kroz Andrijevicu nije zvanično oglašavala. Tako je ostalo nepoznato gdje su šverceri ušli u Crnu Goru. Oni su to mogli učiniti preko zvaničnog graničnog prelaza Grlja kod Gusinja, na novom putu prema Skadru, preko planinskog prevoja Tamara i zatim dolinom Cijevne. Ali, isto tako šverceri, ovi uhvaćeni i drugi neuhvaćeni, u Crnu Goru ulaze ilegalnim putem iz Albanije, preko sela Vusanja pa do Gusinja.

Monitor je više puta otvarao priču o ilegalnim putevima kojima se iz susjednih država može ući u Crnu Goru ili izaći iz nje, mimo zvaničnih graničnih prelaza. I to je ono što će nove crnogorske vlasti morati da stave pod kontrolu. Ti putevi predstavljaju javnu tajnu i za njih zna svaka obavještajna služba u regionu. Znaju to i iz Evropske unije, koja će tražiti da se ti putevi ili potpuno zatvore, ili stave pod potpunu kontrolu granične policije i carinskih organa.

Njihov zahtjev će, sasvim sigurno, biti da se svi poznati ilegalni putevi droge preko Crne Gore potpuno blokiraju. Prethodne vlasti nijesu imale političku volju da to urade. Za nove vlasti to je obavezan domaći zadatak u pregovaračkim poglavljima 23. i 24. Nije problem zaustaviti jedan automobil sa nekoliko kilograma, već šlepere koji prevoze tone narkotika prema državama EU.

A iza ovih poslova ne stoje piljari poput dvojice uhvaćenih švercera, već neki od namoćnijih kriminalnih grupacija u regionu. Crnogorskih, albanskih, bosanskih, srbijanskih, kosovskih ili hrvatskih. Koje, međusobno, bolje sarađuju nego zemlje iz kojih potiču.

Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE NVO ROMSKA ORGANIZACIJA MLADIH PHIREN AMENCA: Romi, zagonetka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa, pokazalo je istraživanje NVO Phiren Amenca. Rezultati su turobni, i posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura

 

Podgorički srednjoškolci o identitetu, istoriji i kulturi Roma ne znaju gotovo ništa. Muk. Nije im poznato. Kao i da ne bitišu u zajednici sa njima.

To je pokazalo istraživanje Upoznatost podgoričkih srednjoškolaca/ki sa istorijom, jezikom i kulturom Roma, koje je NVO Romska organizacija mladih Phiren Amenca realizovala u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu – ReLOaD, koji finansira Evropska unija (EU), a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Odakle potiču Romi? U kojem vijeku su došli u Evropu? Od kada žive u Crnoj Gori i koje grupe postoje? Najveći procenat anketiranih učenika srednjih škola ne zna odgovore na ta pitanja. Čak oko 77 odsto ne zna odakle su Romi, dok je ostatak u nedoumici da li su iz Indije ili Egipta. Devet od deset anketiranih srednjoškolaca/ki ne zna kada su došli u Evropu. Oni koji raspolažu saznanjem koliko dugo Romi žive u Crnoj Gori, mogu da se prebroje prstima na obje ruke, jer čak 94 odsto anketiranih ne zna, a gotovo apsolutna većina, 98,2 odsto ni koje sve grupe Roma žive u Crnoj Gori. Ispod jedan odsto je navelo da na prostoru naše države ima Egipćana, muslimana, pravoslavaca i Aškalija.

Ti rezultati su turobni, i pokazuju razočaravajuće nizak stepen poznavanja i razumijevanja postojanja romske nacionalne manjine u Crnoj Gori. Oni su posljedica nedovoljno raznovrsnog nastavnog sadržaja u pogledu različitih kultura. „Zakonski okvir je osnova poboljšanja uslova za prosperitet romske populacije, ali djelovanje u ovom pravcu mora nadilaziti oslanjanje na zakon. Adekvatnim obrazovanjem koje odlikuju nastavni sadržaji o različitim kulturama i rasama stvaraju se uslovi za individualni razvoj i očuvanje identiteta, solidarnost unutar i između generacija, kao i solidarnost prema marginalizovanim grupama”, zaključuju iz NVO Phiren Amenca.

Kako napominju iz te organizacije, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju je predviđen i slobodni nastavni plan i program, u okviru kog nastavnici treba da, u saradnji sa lokalnom zajednicom, mrežom roditelja i djecom, problematizuju ona pitanja koja su socijalno osjetljiva. „Potrebno je da učenje o manjinama postane sastavni dio kurikuluma sa jasnim ciljem umanjivanja etničke distance. Školski sistem takođe treba da obezbijedi politiku podsticaja i omogući da pripadnici većine mogu učiti jezik manjine i time unaprijediti uslove sporazumijevanja, poslovne saradnje i obrazovne okvire za romsku populaciju”, savjetuju iz NVO Elvisa Beriše.

Podgorički srednjoškolci ne poznaju ni značenje termina Cigan. Najviše njih je zaokružilo mogućnost ne znam, 62,7 odsto, a onih koji su odgovorili da je to sinonim za Roma ima 21,8 odsto. Ostatak se podijelio između opcija pogrdan naziv za Rome, crn, prljav, nedodirljiv, siromašan, onaj koji nema stalno mjesto boravka, lopov i nekulturan.

Ni odgovor na pitanje koliko je Roma stradalo tokom Drugog svjetskog rata i zbog čega, nije poznat učenicima srednjih škola u Podgorici. U najvećem procentu, njih 87,4 odsto, izjavilo je da ne zna.

Kojeg datuma se obilježava genocid nad Romima, ubjedljiva većina, 98,3 odsto – ne zna.

Kada se obilježava Svjetski dan Roma? Šta Romi obilježavaju 16. maja? Koje su slave u romskoj kulturi i tradiciji? Koje godine i gdje je organizovan Prvi svjetski Kongres Roma i koje su važne odlike na njemu usvojene? Koji je naziv romske himne, a koje su boje zastave i šta znače? To su pitanja na koja poznavanje odgovora djeluje kao impozantno naučno dostignuće, ako je zaključivati na osnovu istraživanja. A ne bi smjelo da bude.

Jedan je stav posebno zapanjujući. I nadasve alarm, da se zapitamo u kakvoj sredini odrastaju naša djeca. Na pitanje da li bi imali nešto protiv da im pripadnik romske populacije bude bračni partner ili član porodice, preko 75 odsto ispitanika je odgovorilo potvrdno. U slučaju da se radi o komšiji, šefu, profesoru ili predsjedniku države, nemaju ništa protiv. Kako se to unaprijed odlučuje u koga ćemo se zaljubiti i koga ćemo voljeti? Kakvu ulogu tu igra nacionalna pripadnost? Može li se to racionalizovati?

To što je bio Rom, nije nam smetalo da zavolimo Čarlija Čaplina, čovjeka svijeta, najveću zvijezdu nijemog filma u Holivudu, kome je 1975. godine čak i engleska kraljica Elizabeta II dodijelila čin viteza, kao jednom od najzaslužnijih građana Velike Britanije.

Ni Ronija Vuda, gitaristu legendarnih Roling Stonsa. Pablo Pikaso, jedan od najistaknutijih slikara, vajara, crtača i grafičara 20. vijeka, osnivač kubizma, ponosno je isticao svoje romsko porijeklo. Džon Banjan, engleski pisac čije je djelo Hodočasnikova putovanja, poslije Biblije, jedno od najprevođenijih, takođe je bio Rom. Ni Sonji Kovaljevskoj, prvoj velikoj ruskoj matematičarki, prvoj ženi profesorki Sjeverne Evrope i prvoj urednici naučnog časopisa, to što je Romkinja nije joj smetaloda pokori svijet.

Niko za njihovu nacionalnost nije mario.

Zašto onda o jednima govorimo s ponosom i ljubavlju, a o drugima kao o prosjacima, vječitim gubitnicima, prljavcima?

Vrijeme je da se zapitamo na kakvim osnovama gradimo antifašističko i antirasističko društvo. Smije li to biti ono u kom se na osnovu nacionalnosti određuje koga ćemo voljeti? Istinsko življenje evropskih vrijednosti naša je, nikad očiglednije, nasušna potreba.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Na Institutu su proveli pet mjeseci, gdje je dječak dobijao 16 sati tretmana nedjeljno. Napredak je, kaže, bio veliki. ,,Vratili smo se kući iz razloga što smo ovih pet mjeseci, kao porodica, bili razdvojeni. Ja i mlađi sin u Beogradu, suprug i stariji sin od devet godina u Podgorici. Veoma teško porodica funkcioniše kad je razdvojenost u pitanju. Suprug se trudi da održi posao, jer nam je to trenutno, jedini izvor prihoda. Stariji sin školarac, njegove obaveze i prohtjeve ne smijemo ni na sekund zanemariti, jer u tom slučaju možemo imati problem i sa njim”, kaže.

Ističe da su troškovi u Beogradu ogromni – od 800 do 1.200 eura mjesečno. Nabraja – stan, režije, ishrana bez glutena i kezeina, razni suplementi… Institut nudi svakodnevni rad sa logopedima, ali nema oligofrenologe, pa se sve to plaća privatno, tretman je oko 20 eura. Vrtić i predškolsko su sastavni dio terapije tih mališana, a cijena je oko 200 eura za četiri sata boravka.

,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece iz Crne Gore je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji. Veliki problem imamo i u ostvarivanju prava kod socijalnog. Od predavanja dokumentacije do ostvarivanja prava, nekad prođe i par godina. Često roditelji ne znaju sva prava svoje djece, a nema adekvatnog vida informisanja”, objašnjava Vukadinovićeva.

Monitor je već pisao da Centar za autizam od otvaranja ima brojne probleme. Najveći je nedostatak kadra – u Centru je zapošljeno osam psihologa, tri logopeda i jedan defektolog (oligofrenolog).

Vukadinovićeva kaže da je neophodno da Centar zaživi, da služi svojoj namjeni, da djeca mogu da dobiju adekvatnu pomoć u svojoj državi, da se porodice ne razdvajaju i ne  trpe ogromne troškove.

,,Porodica i zdrava sredina je osnov uspjeha naše djece. Centar nema adekvatan kadar, jer djece sa smetnjama u razvoju ima puno. Nema dovoljan broj terapeuta. Mišljenja sam da treba prvo napraviti registar djece sa smetnjama u razvoju, pa onda obezbijediti dovoljan broj terapeuta, jer ako znamo da u Centru postoji samo jedan oligofrenolog, a našoj djeci je vrlo potrebna ta pomoć defektologa-oligofrenologa, roditelji su primorani da plaćaju privatne tretmane”.

Registar djece sa smetnjama u razvoju, kojim bi bila obuhvaćena i djeca sa autizmom, najavljuje se duže od deceniju, ali ga još nema. U Centru za autizam imaju preko 5.000 kartona, sa upisanim između 5.000 i 6.000 djece sa smetanjama u razvoju ispod 18 godina na nivou cijele Crne Gore.

I pored obećanja da neće biti potrebe da se djeca šalju u inostranstvo ta praksa nije prestala otvaranjem Centra. Prema podacima Fond za zdravstveno osiguranje od 2018. godine kada je Centar otvoren, do kraja protekle za upućivanje u Beograd djece koja imaju autizam ili druge govorne smetnje u razvoju plaćeno je preko 1,6 miliona eura! U tom periodu u Institut Đorđe Kostić upućeno je 705 osiguranika.

,,Roditelji djece sa smetnjama u razvoju apeluju na nadležne pojedince i institucije, da se nešto pod hitno mora preduzeti po pitanju osposobljavanja Centra. Naš problem nije samo naš, već problem cijele države na dugoročnom nivou. Naša djeca, uz adekvatne tretmane i podršku postaće funkcionalni ljudi, sposobni da rade i doprinose sebi i zajednici. Bez toga oni će biti na margini društva, osuđeni da o njima cijeli život brine država. A svakim danom, nažalost, te djece je sve više. A naša djeca su naša nada u bolje sjutra”, zaključuje Vukadinovićeva.

Do sada, ove apele nije imao ko da čuje.

 

Molba za pomoć

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći.

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča.

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz.

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo