Kada su prije desetak godina Rusi navalili da kupuju nekretnine u Crnoj Gori, dvojica državljana te zemlje zalutala su na sjever. Alan Alikov tada je kupio Ski centar Lokve, a Nikolaj Šehovcov hotel Jelovicu na isteoimenoj planini kod Berana. Jedan, petnaest kilometara od grada prema Rožajama, drugi, petnest u suprotnom pravcu, lokalnim, ili budućim reginalnim putem, prema Kolašinu.
Deceniju kasnije prvome se adresa zna, ali ga nema, dok drugom u trag ne može ući ni međunarodna policija. Njihovi hoteli ne rade, a ljubitelji zimskih sportova koriste samo skijašku infrastrukturu na Smiljevici, odnosno Ski centru Lokve, koji je stavljen na prodaju. Monitor je ranije pisao da je ruski biznismen zaustavio dalje investicije i odlučio da sve rasproda.
Licitacija je počela sa cijenom od sedamsto hiljada eura, da bi se sada pominjala i manja brojka. Oglas je osvanuo na sajtu za prodaju nekretnina Realitika. Prema ovom oglasu, hotel ima 53 sobe. Stambena površina je dvije hiljade i dvjesta kvadratnih metara. Dvije zgrade, 23 hektara, ski staze i ski oprema…
Kupujući Ski centar Lokve, Alikovu su usta bila puna lijepih želja i obećanja. Kada je u jesen 2006, na javnoj licitaciji, platio nešto više od 500 hiljada eura za ovaj hotel i ski centar, Rus je izjavio da je taj posao samo „mini biznis”, koji će mu poslužiti kao baza za dalja investiranja u Berane i Crnu Goru.
Ispričao je da mu hotelijerstvo i zimski turizam nijesu strani, te da njegova porodica na Kavkazu posjeduje ski centar i hotelski kompleks sa hiljadu ležajeva. Požurio je da obeća da će u Ski centar Lokve već do kraja te 2006. „uližiti milion eura u rekonstrukciju, i da će spremno dočekati narednu zimsku sezonu”, a kao prioritet u prvoj fazi za cilj je postavio sanaciju postojećih kapaciteta od 180 ležajeva. Za drugu fazu je najavljivao „izgradnju zatvorenog bazena, fitnes centra i svih drugih pratećih sadržaja koji bi garantovali visok kvalitet usluge”. Ispostavilo se, međutim, da je samo bio lak na riječima.
Ski centar Lokve, s istoimenim hotelom nalazi se na planini Cmiljevici. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao pravi biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa s Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.
Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu. Tada je neko odlučio da tu smjesti izbjeglice, kada je uglavnom uništen. Istina, od novca dobijenog izdavanjem hotela na Cmiljevici i u Andrijevici, u teškim i siromašnim godinama, preživljavalo je kompletno hotelsko-turističko preduzeće.
Zato je 2003. godine privatizacija ove kompanije dočekana s velikim nadama, ali se ispostavilo da društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH nije bilo ozbiljno. Sve je vrlo brzo otišlo na doboš i pod bankarske zapljene. Tako je i Ski centar Lokve poslije velike agonije, prodat Rusu Alanu Alikovu.
Ovu prodaju manjinski akcionari HTP smatraju, međutim, nezakonitom, makar kada su u pitanju djelovi objekta koji nijesu bili pod fiducijom Ministarstva finansija. Zbog toga su prije dvije godine predali i krivične prijave. Privatizacijom HTP Berane, nekada najuspješnije turističke kompanije u ovom dijelu Crne Gore, bavio se i MANS koji je sastavio šemu povezanih osoba i firmi, o čemu je Monitor takođe pisao.
Drugom ruskom investitoru u Beranama, zvaničnom vlasniku hotela Jelovica, Rusu Nikolaju Šehovcovu, već skoro punih sedam godina nema ni traga ni glasa. I dalje je bez odgovora pitanje gdje je nestao ovaj ruski državljanin. On je hotel nedaleko od Berana, koji se i dalje vodi na njegovo ime, kupio u isto vrijeme kada i Alikov Lokve, i u njemu je boravio sve do jedne misteriozne noći, tri godine kasnije, u jesen 2009.
Spekulisalo se da je „ugledni ruski investitor” možda pod lupom međunarodnog policijskog interesovanja. Navodno je još prije dolaska u Crnu Goru bio pod potjernicom iz Kazahstana, gdje je, prema Monitorovim policijskim izvorima, bio vrlo uticajan i taj uticaj iskoristio za velike pronevjere državnog novca.
Šta god bilo, nesporna je činjenica da je Rus hotel Jelovicu kupio od crnogorskog preduzimača Radomira Raičevića, obećavajući da će od ove planine, koja čini dio Bjelasice, napraviti crnogorski Zlatibor.
Nikolaja Šehovcova od početka je pratila ruska bajkovitost. Bilo je i tada čudno, ali se niko nije zapitao zašto se Nikolaj nastanio u usamljenom planinskom hotelu. S njim je bila i djevojka koju je predstavljao kao suprugu, Anželu, koje takođe nema od kada se Nikolaj izgubio. Već tada je bilo čudno i to što Nikolaj skoro dvije godine nije išao nigdje dalje od Berana.
Istina je da je tu stekao mnoga poznanstava. Agilan, u stalnoj „borbenoj gotovosti”, s gojzericama na nogama i ruksakom na leđima od kojeg se nije odvajao, djelovao je uvijek spremno za akciju. Mnogi su povjerovali u njegove priče da će pored starog hotela izgraditi još čitav kompleks novih, žičare, uspinjače i sve što uz to ide. Bez problema je registrovao preduzeće i dao mu naziv Jelovica banja. A planina Jelovica je „banja” očigledno nekoliko godina bila samo za njega.
Tek kada se krajem 2009. godine izgubio iznenada kao što je i došao, počele su da kruže priče kako se on, navodno, od nekoga skrivao u Crnoj Gori. Pričalo se i da je u Beranama boravio ilegalno, i kako je trebalo da bude protjeran, ali da je uslijedila intervencija s visokih adresa „da se ne dira, jer je u pitanju investitor”.
Prodavac hotela Radomir Raičević tvrdi da mu Nikolaj, osim kapare, nije dao novac. On se prisjeća kako je došlo do poznastva s Nikolajem, i šta je prehodilo trgovini hotela Jelovica.
„Najprije je došao u Srbiju s namjerom da kupi Rekreaturs, sa dvadesetak hotela, vrijednosti nekoliko stotina miliona. Tada je ministar za kapitalne investicije bio Velja Ilić. Meni ga je doveo zemljak Tihomir Petrić. Ugovorili smo posao vrijedan tri do četiri miliona eura. Na kraju sam mu uz kaparu, na povjerenje, dok on navodno ne prebaci novac, omogućio da prevede imovinu na sebe. Ja sam mu lično osnovao preduzeće u Podgorici, Jelovica banja. Sve bi bilo u redu da sam dobio ostatak novca, ali nijesam nikada”, priča Raičević.
Monitorov dobro obaviješteni izvor smatra da je ovaj Rus mogao biti samo pokriće za nekog drugog.
„Kakav je to biznismen koji navodno barata milionima eura, a vozi se autobusom. On je u više navrata granicu između Crne Gore i Srbije prelazio na Dobrakovu u autobusu. Sve to je vrlo čudno”, kaže naš izvor.
Ruski investitori u Beranama nijesu nadomjestili opljačkano hotelsko-turističko preduzeće koje su prije toga privatizovali domaći tajkuni. Veliki planovi za turističku valorizaciju planina na sjeveru, posebno regiona Bjelasice, ostali su mrtvo slovo na papiru. S Rusima i bez zalutalih Rusa.
Tufik SOFTIĆ
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice