Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE: ZAGONETNI INVESTITORI: I dva zalutala Rusa

Objavljeno prije

na

Kada su prije desetak godina Rusi navalili da kupuju nekretnine u Crnoj Gori, dvojica državljana te zemlje zalutala su na sjever. Alan Alikov tada je kupio Ski centar Lokve, a Nikolaj Šehovcov hotel Jelovicu na isteoimenoj planini kod Berana. Jedan, petnaest kilometara od grada prema Rožajama, drugi, petnest u suprotnom pravcu, lokalnim, ili budućim reginalnim putem, prema Kolašinu.

Deceniju kasnije prvome se adresa zna, ali ga nema, dok drugom u trag ne može ući ni međunarodna policija. Njihovi hoteli ne rade, a ljubitelji zimskih sportova koriste samo skijašku infrastrukturu na Smiljevici, odnosno Ski centru Lokve, koji je stavljen na prodaju. Monitor je ranije pisao da je ruski biznismen zaustavio dalje investicije i odlučio da sve rasproda.

Licitacija je počela sa cijenom od sedamsto hiljada eura, da bi se sada pominjala i manja brojka. Oglas je osvanuo na sajtu za prodaju nekretnina Realitika. Prema ovom oglasu, hotel ima 53 sobe. Stambena površina je dvije hiljade i dvjesta kvadratnih metara. Dvije zgrade, 23 hektara, ski staze i ski oprema…

Kupujući Ski centar Lokve, Alikovu su usta bila puna lijepih želja i obećanja. Kada je u jesen 2006, na javnoj licitaciji, platio nešto više od 500 hiljada eura za ovaj hotel i ski centar, Rus je izjavio da je taj posao samo „mini biznis”, koji će mu poslužiti kao baza za dalja investiranja u Berane i Crnu Goru.

Ispričao je da mu hotelijerstvo i zimski turizam nijesu strani, te da njegova porodica na Kavkazu posjeduje ski centar i hotelski kompleks sa hiljadu ležajeva. Požurio je da obeća da će u Ski centar Lokve već do kraja te 2006. „uližiti milion eura u rekonstrukciju, i da će spremno dočekati narednu zimsku sezonu”, a kao prioritet u prvoj fazi za cilj je postavio sanaciju postojećih kapaciteta od 180 ležajeva. Za drugu fazu je najavljivao „izgradnju zatvorenog bazena, fitnes centra i svih drugih pratećih sadržaja koji bi garantovali visok kvalitet usluge”. Ispostavilo se, međutim, da je samo bio lak na riječima.

Ski centar Lokve, s istoimenim hotelom nalazi se na planini Cmiljevici. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana. Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao pravi biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa s Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu. Tada je neko odlučio da tu smjesti izbjeglice, kada je uglavnom uništen. Istina, od novca dobijenog izdavanjem hotela na Cmiljevici i u Andrijevici, u teškim i siromašnim godinama, preživljavalo je kompletno hotelsko-turističko preduzeće.

Zato je 2003. godine privatizacija ove kompanije dočekana s velikim nadama, ali se ispostavilo da društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH nije bilo ozbiljno. Sve je vrlo brzo otišlo na doboš i pod bankarske zapljene. Tako je i Ski centar Lokve poslije velike agonije, prodat Rusu Alanu Alikovu.

Ovu prodaju manjinski akcionari HTP smatraju, međutim, nezakonitom, makar kada su u pitanju djelovi objekta koji nijesu bili pod fiducijom Ministarstva finansija. Zbog toga su prije dvije godine predali i krivične prijave. Privatizacijom HTP Berane, nekada najuspješnije turističke kompanije u ovom dijelu Crne Gore, bavio se i MANS koji je sastavio šemu povezanih osoba i firmi, o čemu je Monitor takođe pisao.

Drugom ruskom investitoru u Beranama, zvaničnom vlasniku hotela Jelovica, Rusu Nikolaju Šehovcovu, već skoro punih sedam godina nema ni traga ni glasa. I dalje je bez odgovora pitanje gdje je nestao ovaj ruski državljanin. On je hotel nedaleko od Berana, koji se i dalje vodi na njegovo ime, kupio u isto vrijeme kada i Alikov Lokve, i u njemu je boravio sve do jedne misteriozne noći, tri godine kasnije, u jesen 2009.

Spekulisalo se da je „ugledni ruski investitor” možda pod lupom međunarodnog policijskog interesovanja. Navodno je još prije dolaska u Crnu Goru bio pod potjernicom iz Kazahstana, gdje je, prema Monitorovim policijskim izvorima, bio vrlo uticajan i taj uticaj iskoristio za velike pronevjere državnog novca.

Šta god bilo, nesporna je činjenica da je Rus hotel Jelovicu kupio od crnogorskog preduzimača Radomira Raičevića, obećavajući da će od ove planine, koja čini dio Bjelasice, napraviti crnogorski Zlatibor.

Nikolaja Šehovcova od početka je pratila ruska bajkovitost. Bilo je i tada čudno, ali se niko nije zapitao zašto se Nikolaj nastanio u usamljenom planinskom hotelu. S njim je bila i djevojka koju je predstavljao kao suprugu, Anželu, koje takođe nema od kada se Nikolaj izgubio. Već tada je bilo čudno i to što Nikolaj skoro dvije godine nije išao nigdje dalje od Berana.

Istina je da je tu stekao mnoga poznanstava. Agilan, u stalnoj „borbenoj gotovosti”, s gojzericama na nogama i ruksakom na leđima od kojeg se nije odvajao, djelovao je uvijek spremno za akciju. Mnogi su povjerovali u njegove priče da će pored starog hotela izgraditi još čitav kompleks novih, žičare, uspinjače i sve što uz to ide. Bez problema je registrovao preduzeće i dao mu naziv Jelovica banja. A planina Jelovica je „banja” očigledno nekoliko godina bila samo za njega.

Tek kada se krajem 2009. godine izgubio iznenada kao što je i došao, počele su da kruže priče kako se on, navodno, od nekoga skrivao u Crnoj Gori. Pričalo se i da je u Beranama boravio ilegalno, i kako je trebalo da bude protjeran, ali da je uslijedila intervencija s visokih adresa „da se ne dira, jer je u pitanju investitor”.

Prodavac hotela Radomir Raičević tvrdi da mu Nikolaj, osim kapare, nije dao novac. On se prisjeća kako je došlo do poznastva s Nikolajem, i šta je prehodilo trgovini hotela Jelovica.

„Najprije je došao u Srbiju s namjerom da kupi Rekreaturs, sa dvadesetak hotela, vrijednosti nekoliko stotina miliona. Tada je ministar za kapitalne investicije bio Velja Ilić. Meni ga je doveo zemljak Tihomir Petrić. Ugovorili smo posao vrijedan tri do četiri miliona eura. Na kraju sam mu uz kaparu, na povjerenje, dok on navodno ne prebaci novac, omogućio da prevede imovinu na sebe. Ja sam mu lično osnovao preduzeće u Podgorici, Jelovica banja. Sve bi bilo u redu da sam dobio ostatak novca, ali nijesam nikada”, priča Raičević.

Monitorov dobro obaviješteni izvor smatra da je ovaj Rus mogao biti samo pokriće za nekog drugog.

„Kakav je to biznismen koji navodno barata milionima eura, a vozi se autobusom. On je u više navrata granicu između Crne Gore i Srbije prelazio na Dobrakovu u autobusu. Sve to je vrlo čudno”, kaže naš izvor.

Ruski investitori u Beranama nijesu nadomjestili opljačkano hotelsko-turističko preduzeće koje su prije toga privatizovali domaći tajkuni. Veliki planovi za turističku valorizaciju planina na sjeveru, posebno regiona Bjelasice, ostali su mrtvo slovo na papiru. S Rusima i bez zalutalih Rusa.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Molba za pomoć 

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći. 

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča. 

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz. 

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119. 

 

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo