Nije se breme zločina devedesetih nadvilo nad Crnom Gorom kad je Mandić uputio saučešće sinu ratnog zločinca. Ono je tu. Pritiska svih ovih decenija kroz nekažnjene ratne zločine, ćutanja, amnezije i falsifikovanja istorije. Kroz prazne udžbenike, grafite, svakodnevne mrziteljske komentare i nesankcionisane političke govore mržnje. Stiglo nas je, opet, pred vratima Evrope. Pred kojom se sve teže sramiti

Nakon što je ratni zločinac Ratko Mladić u Beogradu sahranjen uz sve počasti i prisustvo crkve, vojske i tamošnje vlasti, Vučić u Parizu, na Međunarodnom samitu, raspreda o svemiru. Mediji su objavili da će srpski predsjednik govoriti na sesiji Budući svemir za svijet koji se brzo mijenja. Vučićev svemir se ne mijenja. Traje satkan od ratnih zločinaca, krvavih ideologija i nasilja. I prijeti i Srbiji i regionu. Srpski je predsjednik u Parizu, osim o svemiru, sa Makronom pričao i o „evropskom putu” Srbije. Francuski predsjednik izgleda nije rekao ništa. Vučić mu se zahvalio na podršci.

Sahrana je, ispade, jedino uzdrmala Martu Kos. Evropska komesarka za proširenje otkazala je posjetu Beogradu nakon sahrane Mladiću. Izjavila je da poslije sahrane zvaničnici Evropske unije treba da razjasne veoma važno pitanje – da li je Srbija i dalje pogodna da bude kandidat za članstvo. „Moramo da provjerimo u kojoj je mjeri Srbija i dalje iskrena sa svojim evropskim putem”, kazala je. Osim što je čudno da Evropa i dalje nema odgovor na to pitanje, još su čudniji blagost i dupli aršini njenih funkcionera kada je u pitanju Vučićev srpski svemir. Iz Evropske komisije je najprije stiglo saopštenje da Mladićeva sahrana nije održana uz državne počasti. Jeftini trikovi, kao onaj kad Vučić na sahranu pošalje sina, nijesu uspjeli da zavaraju nikog, sem evo, ispade, Brisel.

Trikom se poslužio i naš predsjednik parlamenta. Nije, kaže, veličao Mladića, samo je poštovao tradiciju i uputio saučešće porodici Ratka Mladića, odnosno njegovom sinu. Istom onom koji je nakon što je Mladić osuđen u Hagu, prenio očevu poruku da – „nije važan on, nego Republika Srpska”. To je taj krvavi svemir, i dalje nadvijen nad nama.

Inicijativa za Mandićevu smjenu je pred crnogorskim parlamentom. Podnio je opozicioni DPS, čije selektivno suočavanje sa prošlošću počinje 1997. Đukanović od prije, i njegova podrška zločinačkoj, velikodržavnoj politici i njenim autorima od Dubrovnika do Srebrenice za tu partiju ne postoje. Vladajući PES, koji ih rado na to podsjeća, istovremeno se pravi da oni sa Mandićem nemaju ništa. Samo, eto, vlast. Ni Demokrate nemaju ništa sa svojim nižim funkcionerima koji se javno pozdravljaju sa „herojem“. Dok najveći dio vlasti ljubi SPC, jedan od stubova krvavih devedesetih. Nije baš sjajna slika parlamenta buduće evropske zemlje.

Nije se breme zločina devedesetih nadvilo nad Crnom Gorom kad je Mandić uputio saučešće sinu ratnog zločinca. Ono je tu. Pritiska svih ovih decenija kroz nekažnjene ratne zločine, ćutanja, amnezije, falsifikovanje istorije i mitove. Kroz prazne udžbenike, grafite, svakodnevne mrziteljske komentare i nesankcionisane političke govore mržnje. Zar je neko stvarno mislio da će taj teret spasti s Crne Gore sam od sebe. Iščeznuti u magli fraza. Nije, niti će. Stiže nas svakog dana. Stiglo nas je i pred vratima Evrope. Pred kojom se, zavijanom desnim vjetrovima, sve teže sramiti.

U Vučićevom svemiru, Mandićeva smjena bi bila plus. Osim što srpski predsjednik u Crnoj Gori sad ima druge „ovlašćene predstavnike”, svaka ovdašnja kriza njemu je dobro došla. Crna Gora bolju nadu od Evrope, kakve takve, nema. Nažalost, koncentracionu vladu, kao odgovor sebi i drugima, niko ne pominje. Iako je taj model ne samo najbolje rješenje tekuće političke krize nego i neka vrsta suočavanja sa sobom. Bio bi to samokrtički glas: ovo smo mi, ne baš za primjer, ali zajedničkim snagama želimo u Evropu, i želimo da se na dan prijema naše domovine u EU niko ne osjeti kao gubitnik. Očito – previsoka je to  ljestvica.

Globalne okolnosti nam idu na ruku. Realne su nade da ćemo nekako dogiljati do Brisela. A hoćemo li, jednom, tamo u Evropi, postati evropski, zavisi presudno od toga hoćemo li smoći snage i pogledati naš mrak u ogledalu.

Milena PEROVIĆ

Još je noć u Montenegru. Uzalud noga na vratima EU. Ratni zločinac Mladić samo nas je još jednom ogolio

Umro je ratni zločinac Ratko Mladić. I mrtav nas ogolio. Ne samo političke i crkvene funkcionere koji ga glasno veličaju i njihova stada i biračka tijela koja mrežama divljaju o generalu junaku.  Nego i one što glasno ćute. Tek im je kalkulacija drugačija.

Perverziju ovdašnje stvarnosti možda najbolje ilustruje kad gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš „brani“ poslanicu Bošnjačke stranke, njegovu „sugrađanku” Kenanu Harbić Strujić.  Kojoj je na porodičnoj kući u Pljevljima osvanuo Mladićev grafit.

Nakon što je „najoštrije osudio“ ispisivanje grafita, Vraneš kaže:  „Svi imamo pravo na svoj politički stav, kao i na stav prema nacionalnim herojima i narodu kojem pripadamo, ali ispisivanje grafita na zidu kuće koji mogu izazvati negativnu emociju bilo kom našem sugrađaninu su nedopustivi“. Kakav divan čovjek i komšija. Koji misli da je veličanje osuđenog ratnog zločinca za genocid legitiman politički stav prema nacionalnim herojima i svom narodu. Institucije koje bi trebale Dariju da pojasne da  je veličanje doživotno osuđenog ratnog zločinca krivično djelo a ne legitiman politički stav, ćute. U nedogled prate i izviđaju. Istina, gužva bi bila na osuđeničkoj klupi. Od Metodija i Vučićevog Milana, do raznoraznih sitnih političkih šrafova koji su se na svojim profilima društvenih mreža oprostili od ratnog zločinca.

Da nam je na šestu godišnjicu avgustovskih „promjena“, granulo sunce ubjeđivao nas je lider Demokrata Aleksa Bečić . Stanje u Crnoj Gori je, veli, prije i nakon 30. avgusta 2020. „poput dana i noći“.

“Nekad sistem neslobode, diskriminacije, političkog ćeranja, pohare i rasprodaje, mizernih penzija i plata, bez dječjih dodataka i besplatnih udžbenika, sistem koji je davao braći, đeci, kumovima razne limenke, trajekte, hidrocentrale, šume odnosno milione, funkcionerima stanove i stambene kredite….”, ređao je Bečić svoj uobičajeni politički repertoar. Pomenuo je, doduše, da je moglo bolje da je odmah, kako reče,  formirana „jaka građanska vlada“.  Ni slova o njegovima koji su se javno oprostili od zločinca Mladića. Građanski orjentisani, šta ćeš. Ništa ni o tome kako su  novi po dubini okupirali javna preduzeća suprugama, tetkama, braćom i kumovima. Mada, jeste, ti besplatni udžbenici razlika su. Dan i noć.

Odgovornost kao politička kategorija nastavlja da ne postoji. Nakon tragedije u Danilovgradu uobičajeno samohvalisanje vrha bezbjednosnog sektora. Policija je otkrila ubicu i on je izabrao smrt od svoje ruke. No, hiljade neugodnih pitanja o potencijalnim propustima sistema, ostaju bez odgovora.

Poslije zločina u Danilovgradu nije bilo hordi po ulicama, niti izliva mržnje prema sunarodnicima stranog državljanina  koji je počinio trostruko ubistvo. To je dobro, naravno. Nego nemojmo se lagati. Da li  bi ih bilo da je počinitelj umjesto ruski, bio turski državljanin? Kao ono, nedavno, kad se ulicama izlila mržnja zbog tuče u kojoj su učestvovali, kako se orilo – Turci. Ispostavilo se ne samo da nijesu bili turski državljani. Nego i da su žrtve. Nas i naših bijesova i  mržnji.

Koju riječ zaslužio je i opozicioni DPS koji je podnio inciijativu da se funkcije razriješi predsjednik parlamenta Andrija Mandić nakon javnog saučešća porodici Ratka Mladića. Da je sreće, živjeli bismo u zemlji u kojoj na čelu bilo koje institucije, a ne parlamenta, ne može biti neko ko ne samo direktno ili  izokola, nego ni ćutke podržava ratne zločince. Možda bi i živjeli, da je bilo volje da se sprovede  lustracija. No, onda bi se desetkovala i opozicija.

U vrijeme DPS, treba ponoviti, nijedan ratni zločin nije rasvijetljen.  Nije ni mogao biti, jer višedecenijski vođa nije mogao kažnjavati sebe od prije 1997. Njegov podmladak danas, pravi se da tog Đukanovića nije ni bilo.

Zato, još je noć u Montenegru. Uzalud ta noga na vratima EU.  Smrt generala zločinca je samo raspirila zalihe mraka.  Koje čekaju priliku da buknu.

Milena PEROVIĆ

Ministarka kulture cenzuru srpskog glumca u Herceg Novom krstila je u – „odgovornost organizatora“.  I nije to bilo zbog Vučića, nego zbog „karaktera događaja“. Nije objasnila kako su ona i hercegnovski gradonačelnik znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru. I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

Ministarka kulture i medija Tamara Vujović ima drugo ime za cenzuru. Ljepše. Modernije. „Odgovornost organizatora prema karakteru događaja”. Tako je ministarka Vujović okarakterisala odluku njenog resora i hercegnovske vlasti da zabrane govor srpskog glumca Dragana Mićanovića na otvaranju Hercegnovskog filmskog festivala. Govor je zaustavljen jer je Mićanović naumio da kritikuje režim Aleksandra Vučića. To bi bilo neodgovorno.

Ministarka je i na tu delikatnu situaciju imala osmišljen, kreativan odgovor. Nijesu oni srpskog glumca cenzurisali zbog Vučića kao takvog, nego, veli, poličkim govorima nije mjesto na umjetničkim festivalima. „FFHN je kulturni događaj od državnog značaja i smatramo da njegovo otvaranje treba da bude posvećeno filmu i umjetnosti, a ne političkim porukama“, saopšteno je iz Ministarstva kulture. Pa jeste, politički govori su rezervisani samo za političku klasu. Ostali mogu o serijama, filmu, vrućinama… A i to bez pominjanja vlasti, posebno susjedne države.

Ministarka nije objasnila još jednu zanimljivu pojedinost. Kako su ona i njen partijski kolega Stevan Katić, ako nisu vidoviti, znali šta piše u Mićanovićevom javno nikad pročitanom govoru? I kako se zove to kad sa pozicija vlasti tražiš na uvid govore umjetnicima. Demokratija?

Budna naša ministarka ipak umije i da trepne. Tako nije vidjela ništa sporno u tome da kao državna funkcionerka sa mitropolitom Joanikijem prije desetak dana otvori Trg od Ćirilice u Herceg Novom i tamo govori o „svojoj crkvi”. A kad „njen episkop” s državnicima bistri od politike do požarne sezone to je sloboda govora u istinskoj građanskoj državi.

Ministarku i hercegnovskog gradonačelnika javno je u ispoljavanju odgovornosti prema karakteru događaja pohvalio uvijek spremni Milan Knežević. U prepoznatljivom maniru Vučićevog specijalca, čestitao im je iz parlamenta.

I Knežević je imao drugi naziv za to što opet javno ne da na srpskog autokratu. Ne može se, pojasnio je, ovdje pričati o vlasti druge zemlje. „Koja je to umjetnička sloboda da čovjek dođe i otvori festival tako što će da napada vlast u drugoj državi”, kazao je lider DNP. Naš poslanik koji u Crnoj Gori zastupa vlast druge države, i najvulgarnije komšijske udarnike kad rigaju otrov protiv Crne Gore. Knežević je na kraju Mićanovićev govor nazvao zastiđem.

Zastiđe je što dio crnogorske vlasti cenzuriše umjetnike da bi se dodvorili, ili sklonili s puta srpskom autokrati.

„Poražavajuće je da se ovakva praksa sprovodi u Crnoj Gori u 2026. godini koja se javno diči evropskim vrijednostima i najavljuje skori ulazak u Evropsku uniju, dok se ponaša po autoritarnim modelima koji su suprotnitemeljima te iste EU – slobodi izražavanja, pluralizmu i zaštiti nezavisnosti kulturnog stvaralaštva“, reagovalo je više civilnih i mirovnih aktivistkinja. One su zatražile da se konkretizuje odgovornost za cenzurisanje srpskog glumca u Herceg Novom. „Tražimo da se polože računi javnosti i objasni ko stoji iza zabrane – da li je to bila odluka samog Ministarstva kulture i medija, lokalne uprave, premijera ili Vlade?“.

Premijer se nije oglašavao. Moguće ne osjeća političku odgovornost. Seoske su to teme, za njega. Evropa nam se raduje.

Milena PEROVIĆ