Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Hibridna vremena

Objavljeno prije

na

U Izvještaju Fredom hausa kažu: „Utvrdili smo da se lideri i političari u tom području više ne kriju iza demokratskih fasada. Njihove maske su pale i oni se više ne prikrivaju iza poštovanja nominalnih vrijednosti i otvoreno napadaju demokratske institucije”. Mi znamo da je stanje još gore

 

Dok su nas, uz pomoć svojih medijskih trudbenika iz zemlje i inostranstva zastrašivali  razmjerama hibridnog rata koji se protiv nas/njih vodi, uglavnom od strane jedne od nekadašnjih supersila, vladajući su od Crne Gore napravili zemlju nemaštine i neslobode. Nalik na ono što su od nje načinili dok su teglili svoj dio tereta i plijena pri razaranju SFRJ-a.

Crna Gora nije demokratska država, stoji u ovogodišnjem izvještaju renomirane nevladine organizacije Fridom haus pod nazivom „Zemlje u tranziciji“. (Riječ je o 29 država bivšeg Sovjetskog Saveza i Istočne Evrope). Ispali smo iz kategorije „djelimično konsolidovanih demokratija“, gdje smo svrstavani od 2003.  Sada je naša Vlada smještena u, za stepenicu nižu, kategoriju „hibridnih režima“. Onih  koji vlast zasnivaju na autoritarizmu. To je posljedica nepotpune demokratske promjene, zaključuju autori izvještaja. I napominju: „Takva vlast, u jednoj državi, istovremeno može da sprovodi političku represiju i raspisuje izbore“. Znate priču?

Mogli ste ovih dana pročitati  mnogo izvoda i detalja iz tog Izvještaja. Baš kao što ste – ne od juče – mogli čutu, vidjeti i osjetiti kako se po nama  taloži rđa neslobode o kojoj nas eto, obavještavaju i iz daleke Amerike.

A mogu li oni znati više od nas o atmosferi koja je vladala tokom izbornog dana u novembru 2016?

Policijske sirene i učestali izvještaji o zaplijenjenom oružju pripremljenom za prispjele terorističke grupe, koje čekaju ugovoreni signal pa da pred Skupštinom započnu  krvavi pir, obilježili su taj dan. I, po mnogim mišljenjima, odredili ishod parlamentarnih izbora. Potom smo saznali da su najznačajniji djelovi te priče bili lažni, drugi nedokazivi.

Ili onaj lanjski 26/27. decembar kada je u parlamentu, doslovno „silom na sramotu“, vladajuća većina usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti ostajući gluva na molbe  sa svih strana, dok se opozicioni DF svim silama trudio da farsičnu raspravu prevede u stvaran sukob. U Skupštini ili na ulicama.

I jedni i drugi ostali su zatečeni odlukom sveštenstva Mitropolije crnogorsko primorske, da se ne pridruže započetom odmjeravanju (fizičke) snage, već da se za imovinu koju kontroliše i svoje mjesto u crnogorskom društvu bore mirnim protestima/litijama. Tako smo iznenađeni zastrašujućom spoznajom da smo zaglibljeni u zemlji u kojoj, makar na trenutak, i Amfilohije Radović može ličiti na skoro pa prihvatljivu alternativu „evropejcima“ na vlasti. Dok se, recimo, ne obrati „Bokeljima, Brđanima i Crnogorcima“, stavljajući do znanja kako on, baš kao ni patrijarh SPC-a, ne odustaju od negacije postojanja najmnogoljudnijeg  naroda u državi. Pokazujući kakva bi bila „njihova“ Crna Gora.

Izvještaj Fredom hausa, koliko god da je precizan,  ne može biti dovoljno sveobuhvatan da bi prikazao stvarno stanje. ,,Zaključci do kojih smo došli su krajnje obeshrabrujući“, navode autori.  Obrazlažući: „Utvrdili smo da se lideri i političari u tom području više ne kriju iza demokratskih fasada. Njihove maske su pale i oni se više ne prikrivaju iza poštovanja nominalnih vrijednosti i otvoreno napadaju demokratske institucije”.

Baš tako. Izrečeno se, međutim, ne odnosi samo na lidere i političare vlasti.  Ako su neki  opozicioni lideri  i u čemu dorasli vlastima, onda je to spremnost da  prekrše zakon, ne poštuju pravila, favorizuju i diskriminišu druge i drugačije.

Iz DPS-a kažu kako su kritike primili k znanju, iako nisu u potpunosti saglasni sa njima. ,,Za nas su, ipak, relevantniji ocjenjivači koji taj posao obavljaju u ime EU, u samom procesu pridruživanja. I oni koji su vršili monitoring u pristupanju Crne Gore NATO-u”, poručili su.

To kako smo se i zašto „provukli“ u NATO ispričana je priča. Ovom prigodom  tek nekoliko riječi o  „relevantnim ocjenjivačima EU“.  Hrvatska je dosadašnji rekorder po dužini pregovora. Članica EU postala je osam godina nakon otvaranja pristupnih pregovora. Postane li jednom članica EU, Crna Gora će postati i novi rekorder, da ne kažemo lider. Mi smo pregovore, zvanično, počeli sredinom 2012. Još nijesmo ni otvorili sva poglavlja.

U DPS-u dobro znaju šta to znači.  Samo što ih je sve manje briga za tu evropsku priču. Dok god ima drugih načina da se ostane na vlasti. I to naplati. Rusi, Kinezi, Sinđa, korona… Režim je otvoren za svaki vid saradnje koji mu može produžiti trajanje. Cijena nije bitna. Takva su vremena. Hibridna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Šta ćemo sjutra?

Objavljeno prije

na

Objavio:

U „ekološkoj državi“ zagađuju se voda, zemlja, vazduh. I kroje sudbine ljudi koji silncima stanu na put. Mnogima izgleda lakše ćutati i prilagoditi se. Ali, pustoš u tišini najbolje raste

 

Ponovo je zamutilo Taru. Blato teče od Kolašina pa do Šćepan polja. Nadležni iz Ekološke i Inspekcije za vode utvrdili su kako su Suzu Evrope „natrunili“ zemljani radovi na regionalnom putu Mojkovac–Vragodo. Investitor  državna Direkcija za saobraćaj. Izvođač paradržavni Bemaks.

Ne treba očekivati prestrogu kaznu za neodgovorne. Pod uslovom da krivac,  zvanično, uopšte i postoji. Važeći propisi ne predviđaju da se za regionalne i magistralne puteve kraće od 20 kilometara radi procjena uticaja na životnu sredinu. Tako je to uređeno vladinom Uredbom. A ni Tari nije prvi put da je zasipaju smećem, zemljom i kamenom. Uglavnom nekažnjeno. O trošku države. Uostalom, kao i druge naše rijeke.

Iz inspekcija su mnogo detaljnije objasnili ko nije, nego ko jeste, zamutio Taru. Po njima, izgradnja malih hidroelektrana na Bjelojevićkoj rijeci nije dovela do incidenta koji je zavrijedio i međunarodnu pažnju. Na tim elektranama nije bilo radova u vrijeme nadzora, saopšteno je, dok su cjevovodi postavljeni ranije i nijesu bili u funkciji.

Nadležnima je bilo veoma važno da pokažu da za najnoviji zločin nad Rijekom nijesu krivi gradioci malih elektrana. Oni što su naumili da u kolašinskoj i andrijevačkoj opštini u cijevi satjeraju Ljubašticu, Crnju, Čestogaz i Gradišnjicu. Ne mareći za bijes i tugu mještana čiji su se preci tu, pokraj vode, svili od davnih dana. Njih nagone da potomstvu ostave pustinju, u kojoj se voda ne pije i ne gazi. Jednako se u „ekološkoj državi“ zagađuje zemlja. Vazduh. Društvo.

Prije neki dan su se na Žabljaku potukli bivši i sadašnji policajci. Prvo su jedni drugima zamjerali i što služe njihove  a ne podržavaju naše. Onda su pucale kosti. Uprava policije je prećutala incident u kome je učestvovao makar jedan njihov aktivni pripadnik. Osnovno tužilaštvo u Pljevljima  će se, kažu, izjasniti „nakon uvida u kompletnu dostavljenu dokumentaciju“. Tišinu su popunili profesionalni navijači. Svako sada ima svoju istinu o istom događaju. I svi znamo da je najuvreženija ona u kojoj njihovi udaraju mučke, a naši viteški izvraćaju. Kako  dolikuje predizbornim vremenima.

Negdje – pesnice. Negdje policijski pendreci. Negdje mobing, nečovječni postupci i, u konačnom, sudske presude.

Irena Radović, bivša viceguvernerka Centralne banke, izgubila je pred Osnovnim sudom u Podgorici spor koji je zbog zlostavljanja na poslu i diskriminacije vodila protiv CBCG i guvernera Radoja Žugića. „Sud je donio presudu kojom se tuženi zahtjev odbija kao neosnovan, a tužilja se obavezuje da tuženima isplati troškove postupka“, pohvalili su se iz CBCG. Zaboravljajući kako ovo nije prva presuda po toj tužbi. I kako su prethodne išle u korist Irene Radović. Teško da je iko u Crnoj Gori iznenađen končanim ishodom. Nije ni Irena Radović. Kad se uklone makete, presuda pokazuje koliko je guverner Žugić važan sistemu i koliko je sistemu važno da se uguši svaki potencijalni insajderski glas u instituciji u kojoj se moć transformiše u novac. I obrnuto. Tu se prave formule po kojima jedan milion, ako jedanaest puta okruži režimskim lavirintima, može postati jedanest miliona i izmiriti dug prema državi. Pod uslovom da su dužnici biznismeni Aco i Milo. I njihova Prva banka. Žugić je tada, ličnim primjerom, deomonstrirao kako se ponaša režimski vojnik. Sve ostalo je izdaja. Kažnjiva.

Irena Radović je pobijedila u drugoj, ipak, važnijoj bici. Odbila je da ispunjava nedolične poslovne naloge. Odbila je da u tišini, bez otpora, primi osvetu silnika. Dala je šansu ovom društvu da pamti, pita, podsjeća na ovo režimsko nasilje i tako pokaže da je živo. Da nje mrtva, zamućena rijeka.

Jedna  priča iz sudnice Osnovnog suda pokazuje da može i drugačije. Ministarstvo odbrane teško je diskriminisalo penzionisanog potpukovnika Nenada Čobeljića i Sindikat Odbrane i Vojske Crne Gore, na čijem čelu je Zdravko Kasalica, prenose „Vijesti“, nakon uvida u presudu. U presudi piše kako je resorno Ministarstvo pripadnike VCG diskriminisalo godinama. Prvi je put jedno ministarstvo Vlade Crne Gore oglašeno za diskriminatora, kaže advokat tužilaca Vladan Bojić: „I to one najgore moguće diskriminacije teške, produžene i ponavljane“.

U „ekološkoj državi“ zagađuju se voda, zemlja, vazduh. Kroje sudbine ljudi koji silncima  stanu na put. Mnogima izgleda lakše ćutati i prilagoditi se. Ali, pustoš u tišini najbolje raste. Šta ćemo sjutra?

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zakonom po medijima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ulazu u novinarstvo, svi smo dobijali pouku:  stvaraj, njeguj i čuvaj izvore. Bez toga ova profesija ne postoji. Članovi Vlade i poslanici vladajuće koalicije znaju kako su novinari bez pouzdanih i zaštićenih izvora nemoćni. Zato su usvojili zakon protiv medija

 

Neka nam je sa srećom novi Zakon o medijima.

Dvije godine silnog truda, razgovora i pregovora, a onda je Vlada uradila  po svome. U parlament je stigao propis koji može stati u jednu rečenicu. Novinar je dužan da otkrije izvor informacije kad god državni tužilac procijeni da je to neophodno radi zaštite nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zdravlja. Pa se vi informišite.

Na ulazu u novinarstvo, svi smo dobijali pouku: stvaraj, njeguj i čuvaj izvore. Bez toga ova profesija ne postoji. Nema sumnje da članovi Vlade i poslanici vladajuće većine u Skupštini znaju da su novinari bez pouzdanih i zaštićenih izvora nemoćni i bezopasni. Otud se ono što su ovom normom novog zakona uradili medijima i  pravu, javnost treba da zna, ne može zabašuriti slatkorječivošću i obećanim novcem iz budućeg Fonda za pluralizam medija.

Danas na crnogorskim ulicama nema građana koji traže brisanje  opake  odredbe novog zakona. Nema ni medija koji sa zamračenim ekranima i praznim stranicama prijete štrajkom i pozivaju vlast da vrati oteto. Recimo, pod sloganom: Ne damo izvore, to su naše svetinje. Možda i ova tišina kojom je ispraćeno usvajanje Zakona o medijima svjedoči o osjećaju da sa ovim vlastima nema razgovora i dogovora.

Dok iz svijeta stižu upozorenja da se ukidanjem  prava na zaštitu izvora, ukida pravo na slobodu informisanja, ovdašnji promoteri medijske neslobode pjevaju  o poštovanju standarda. ,,Mi smo uzeli u obzir sve ono što su bili stavovi i Savjeta Evrope kroz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, da je zaštita izvora informacija pravilo, a da izuzeće postoji samo u zakonom predviđenim okolnostima, u slučajevima kada su alternativne mjere za otkrivanje informacija iscrpljene”, tvrdi ministar kulture Aleksandar Bogdanović.

Ne  mareći, kako se ovdje „alternativne mjere“ lako i brzo iscrpljuju. Pa poslanik očas posla bude „stavljen u zatvor“ zato što nije htio da otkrije  ko mu je rekao za navodnu korupciju istih tih tužilaca pred kojima je trebao da svjedoči. „To ne predstavlja ni pokretanje krivičnog postupka ni pritvor, već mjeru prinude za ispunjenje građanske dužnosti“,  podučili su nas iz Višeg suda. Precizirajući kako „ta mjera traje dok svjedok ne pristane da svjedoči, najduže dva mjeseca“. Prema prvim tumačenjima, pošto Zakon o medijima nema propisane kazne za novinare koji u tužilaštvu ostanu dosljedni u poštovanju prava na anonimnost svojih izvora, na njih će se primjenjivati upravo pomenuta mjera prinude. Do dva mjeseca.

Ili će biti patriotski da u zatvor pošaljemo one koji su nam ukazali na činjenice: da u ugovoru o gradnji prve dionice auto-puta nema petlje Smokovac, električnih i vodovodnih instalacija; da su nam kontaminiranu piletinu iz Brazila podvaljivali kao domaću; da Vlada pola godine  „ne zna“ da su njeni namještenici pravosnažno osuđeni za zloupotrebu službenog položaja; da Đukanović nije sam sebi, vlastitom čašću i ugledom, garantovao višemilionski kredit već su to uradili oni koji su se obogatili pod njegovom vlašću, za vrijeme „ničim izazvanih sankcija“; da je njegov brat uz pomoć njegove vlade uzeo desetak miliona naših para – ni za šta. I da zato nije odgovarao niko…

Kad sljedeći put u neku redakciju stigne snimak policijske torture na našim  ulicama, treba li da ga objavimo ili da tužiocu potkažemo snimatelja/dostavljača koji je bilježeći nepočinstvo doveo u pitanje nacionalnu bezbjednost? Ako nam medicinski radnici, ponovo, prijave da u bolnicama nema dovoljno zaštitne opreme,  a mi to potvrdimo i objavimo, znači li da smo skupa udarili na javno zdravlje? Šta tačno znači „ugrožavanje teritorijalnogi integriteta“ od strane novinarskih izvora (riječ nasilno se ne pominje) kada je novina koju čitate za trideset godina svog izlaženja promijenila četiri različite države?

Još jedna batina je u rukama vlasti. One koja se bez pardona deklariše kao neprijatelj uzbunjivača/zviždača spremnih da ukažu na nezakonitosti i  zloupotrebe; koja krije podatke o trošenju novca iz državnog budžeta, detalje o angažmanu Vladinog aviona, identitet onih koji su trgujući nekretnine kupili crnogorsko državljanstvo…

Usvojeni Zakon o medijima je oruđe u rukama onih koji šireći strah pokušavaju pacifikovati neposlušne novinare i njihove izvore – građane spremne da brane javni interes. Neće valjda uspjeti. Šta su dva mjeseca spram decenija koje su nam već uzeli.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vlast skuplja od života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme je da biramo život, da on postane svetinja. A ne monopole svjetovnih i duhovnih vladara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji

 

Možda jednom i bude napisan optimističan novinarski tekst. Danas ne može. Izbori su tu, raspisani, odigraće se, ne samo bez elementarnih uslova da budu fer i demokratski nego u ambijentu još dubljih podjela. Za to su se pobrinuli i vlast, ali i njeni partneri s druge strane. Crkva i Vlada su odigrali još jedne neuspješne pregovore. Predizborna kampanja svela se na „odbranu države” ili „odbranu svetinja”. Dok se, u stvari, brane samo već uspostavljeni monopoli. To je jedina svetinja o kojoj danas brinu i vlastodršci i njihovi strateški partneri. O tome koliko su bitni životi podanika koji treba da sačuvaju te monopole, govori i to da ni smrtonosna epidemija ne može zaustaviti masovna okupljanja. Ni sekularna ni crkvena.

Vlada i Mitropolija saopštile su ove sedmice da dogovora oko Zakona o slobodi vjeroispovjesti nema i neće biti. Stvar se sada, sa spornih više članova Zakona, svela na problem registracije Mitropolije. Vlast tvrdi da Mitrpolija iz nejasnih razloga ne želi da se registruje, i da na taj način ne poštuje ovu državu i njene propise. Mitropolija, sa svoje strane – da će, ako se registruje, njena imovina prije datuma registracije biti upitna. Vlada tvrdi da je registracija obavezna, a Mitropolija da je „dobrovoljna”. Osim što je po ko zna koji put jasno da Crna Gora nije pravna država u kojoj su pravila jasna i važe za sve, te da se o njima ne može pregovarati, očito je još nešto. Da, u stvari, ne pregovaraju ekspertski tim Mitropolije i stručni tim Vlade o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, jer bi se, da je tako, odavno dogovorile. Već da to Đukanović i mitropolit Amfilohije po ko zna koji put odmjeravaju  moć. Preko leđa građana, udaljavajući ovu zemlju od jedinog pravog puta – građanskog, modernog društva jednakih. Jedan bi državu da nastavi da vodi kao privatni posjed u kom životare osiromašeni podanici ogrnuti crnogorskim zastavama, a drugi da nastavi da održava svoje zemaljske i duhovne monopole, negirajući crnogorski identitet, i ne odričući se ratne istorije iz vremena kad su današnji rivali bili saborci.

Opozicija Đukanoviću koji, kao da se ruga, građanima nudi modernu i evropsku Crnu Goru, danas izgleda nekadrija, neorganizovanija i bezidejnija nego na prošlim izborima. Od bojkota su opozicioni lideri odustali lako, kao da ih 30. avgusta čekaju otvorene kapije i DPS na koljenima. Nijesu uspjeli da uobliče minimum zajedničke platforme o tome šta nude građanima u opustošenoj zemlji dan poslije izbora. Ako čudom pobijede.

Crnogorska opozicija ostavlja utisak da je ništa ne može odvratiti od izlaska na Đukanovićeve uslove u kojima je mnogo puta izgubila. Nijednog zajedničkog sastanka nije bilo kako bi opozicioni lideri razgovarali o tome da se izbori makar odlože zbog haranja epidemije. Odgovarati ih od izlaska na izbore po svaku cijenu više nema smisla. Energiju treba preusmjeriti na drugi kolosjek. Tražiti da za svoj izborni učinak podnesu račun. Ako Đukanović odnese pobjedu i na ovim izborima, vrijeme je i da opozicioni lideri podnesu ostavke zbog još jednog poraza. To treba biti ustanovljeno pravilo igre. Društvo mora ustanoviti minimalni ceh optimističkog ulaska u izbornu trku bez osnovnih preduslova. Potpis sa ostavkama, koje će se u slučaju poraza aktivirati 31. avgusta, bio bi znak potrebe za samopoštovanjem. I opozcionih lidera i njihovih birača. Bila bi to poruka opozicionih partija da imaju svijest o odgovornosti za  nepoštovanje ugovora sa građanima o neizlasku na izbore po pravilima i notama koje propisuje režim. To bi značilo da je od sporazuma o budućnosti i od onih veličanstvenih protesta ostalo bar nešto živo.

I građani polažu test odgovornosti za svoju sudbinu. Vrijeme je da „obični ljudi” nametnu svoje teme. Da se umreže. Da svoje sudbine uvrste u dnevni red društvenih zbivanja. Da postanu novinarske priče.  Da sudbina profesorice Jadranke Milošević, koja je bila spremna da zbog filozofske olimpijade izgubi i život, ionako izgubljen u ovoj zemlji poniženih, podstakne raspravu u društvu o tome šta želimo i šta su nam prioriteti. Ne čekajući da sve naše male ljudske priče u svoje planove uvrste predstavnici političke klase. Ova kriza mora probuditi najranjivije, da se oglase. Vrijeme je biramo život. Da on postane svetinja.

Iskustvo imamo. Svrstavajući se, kao pokorno stado, ojačavamo  monopole svjetovnih i duhovnih poglavara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo