Povežite se sa nama

OKO NAS

DO DŽEPARCA NA VEBU: Item, akaunt, euro

Objavljeno prije

na

Neko proba da zaradi motikom i lopatom, neko knjigom i olovkom a poneko – mišem i tastaturom. Od kuće, uz pomoć interneta.

 

Snalaženje. Tinejdžeri, stariji osnovci i srednjoškolci, brzo nauče šta znači ta riječ u zemlji u kojoj njihovi roditelji, sa dvije prosječne plate, jedva pokriju porodične troškove: kupe hranu, plate račune i rate za krediti i obezbijede osnovne nejestive potrebštine. Džeparac tu, najčešće, nije visoko na listi prioriteta. A i ako jeste, nije dovoljan. Zato se ovdje rano počne razmišljati o nekakvoj zaradi. I snalaženju.

Neko proba da zaradi motikom i lopatom, neko knjigom i olovkom a poneko – mišem i tastaturom. Od kuće, uz pomoć (brzog) interneta.

Počinje se praćenjem oglasa koji nude „brzu, laku i sigurnu zaradu”. Igranje nepopularnih igrica ili pregledanje reklama koje se plaća po satu  predstavlja najsporiji i najmanje zabavan način da se na internetu zaradi koji euro. Za višesatni nedjeljni ili dvonedjeljni angažman može se, ponekad, dobiti jedva pet do deset eura. A nekada ni toliko.

Stefan V. kaže da je i on prošao kroz ovu fazu, ali je brzo poželio da se oproba u nečemu konkretnijem i korisnijem (isplativijem). Pažnju mu je privukla mogućnost pravljenja logoa za strance (prema definiciji sa Vikipedije: logo je grafički znak ili ikona koja označava neki proizvod ili preduzeće). Izgledalo je da je u pitanju profitabilan i jednostavan posao, objašnjava naš sagovornik početak poslovne avanture u koju se upustio sa grupom drugara. „Za one koji ne znaju šta je logo –  to je slika koja je najčešće napravljena po izboru osobe koja ga koristi i služi za označavanje neke firme, profila ili proizvoda. E pa mi smo na početku po youtube-u nalazili razne pomoći (guidove) objašnjenja i prečice za rad u osnovnim programima poput FotoShop-a.  Da ih savladamo i usavršimo trebalo nam je nekoliko dana. I onda smo počeli da tražimo naše prve mušterije po internet forumima. Na samom početku, za jedan jednostavan logo bilo nam je plaćano 3–5 eura, tako da smo nedeljno zarađivali od 15 do 20 eura, zavisno od broja mušterija. Nije bilo mnogo, ali ni loše za početak. Vremenom shvatite kako je, na tom nivou, najteže naći kupce. A ukažu se i neke zabavnije stvari…”

Slična vrsta zarade na internetu, uz obavezno predznanje, predstavlja prevođenje kraćih i dužih tekstova na raznim sajtovima. U žargonu podgoričkih tinejdžera to je freelancovanje i predstavlja osobu koja nema određen posao već skuplja i razmatra ponude koje ima i prihvata onu koja mu najviše odgovara. U svijetu odraslih,  frilensing definišemo kao honorarni posao bez stalnog zaposlenja, ali da ne cjepidlačimo, suština je ista. Uglavnom, ovdje govorimo o prevođenju kataloga na sajtovima za internet trgovinu ili izradi titlova za filmove i serije. Zarada se kreće od pet eura po satu pa naviše, ali zahtijeva solidno, vrlo dobro ili odlično znanje engleskog jezika. A i crnogorskog.

Za one kojima učenje nije omiljena aktivnost, tu su igrice. I nekoliko načina da se spoje zadovoljstvo igranja i korist zarađivanja. „Nakon sati i dana provedenih u igranju Paladins, odlučili smo da napravimo naš prvi tim u igranju igrica”, prisjeća se svojih početaka Damjan B., jedan od naših sagovornika. Napominje da je to bilo znatno prije nego što su prenosi turnira u video igricama stigli na kanale državne televizije (RTCG) i u sportske programe na kablovskim televizijama (Sport klub ima kanal koji se bavi isključivo elektronskim igrama). „Ekipa je imala tri člana, koliko je bilo dovoljno za amaterske turnire. Mislili smo da ćemo lako doći do nekih nagrada. Ali, čim smo ušli u prvu fazu prvog turnira, vidjeli smo da smo još neiskusni i zeleni  za online turnire tog ranga, jer su nas protivnici dominatno pobojedili”.

Riješili su da se vrate koji korak unazad. „Pokušali smo da nađemo neki lakši način da zaradimo preko igrica. I vremenom to smo uspjeli.” Na platformi steam (steampowered.com), globalno najpoznatijoj i najrazvijenijoj platformi za kupovinu i igranje igrica koja ima stotine miliona igrača i milijarde eura prometa, postoji dio koji se zove community market. On igračima služi za kupovinu i prodaju itema (osobina, alatka, oružje, namirnica kojom igrač unapređuje osobine lika kojim upravlja)… koje koriste u svojim igricama. Trgovina se obavlja za stvaran novac. Uz to se najveći broj itema, sem onih najskupljih koji koštaju više stotina odnosno, hiljada eura, mogu dobiti i (vještijim) igranjem određene igrice.  „Počeli smo da prikupljamo i osvajamo te stvari i da ih nudimo na prodaju zainteresovanim igračima koji su imali manje vještine i sreće a više para od nas. Vremenom smo dobijali lak novac koji je stečen zabavom. To nisu velike svote novca (u najboljem slučaju nekoliko desetina eura), ali su dovoljne za džeparac. I, što je nabitnije, dobijaju se na zabavan način”, kaže Vuk V. Naš sagovornik smatra da bi za veći profit trebalo investirati u opremu za igru ali i direktno u kupovinu određenih itema. Ali, to već nosi i rizik od gubitka novca. „Ako nemate sreće ili dovoljno znanja, mozete „pasti u minus”, zato što ti itemi vremenom gube i dobijaju vrijednost kao i kripto valute. I ako ne procijenite dobro, kada da ih prodate, možete lako izgubiti novac”.

Redovni igrači znaju kako ima još načina za zaradu na steamu. „Vrlo profitabilna stvar koju smo takođe radili bila je prodaja naloga (accounta) za igrice koje smo prethodno razvili do određenog nivoa. Igrači koji nemaju vještinu ili vremena da igru počnu iz početka i dovedu je u tu fazu – obično je riječ o starijim igračima koji imaju posao i platu – spremni su da pristojno plate i preuzmu već razvijenu igricu. Svaki od nas je prodajom naloga makar jednom zaradio 50 eura ili više, a to nije mali novac”, tvrde naši sagovornici. Oni, ipak, napominju kako kupovanje tuđih naloga za igranje nije sasvim bezbjedno. Ako poslujete s nepoznatim i nepoštenim prodavcem accounta, lako možete ostati i bez naloga i bez novca jer on može da prijavi da mu je nalog ukraden (nedozvoljeno preuzeti korisničko ime i lozinku). „Tako da ukoliko imate namjeru da kupujete neki od accounta, poželjno je da poznajete tu osobu i da ste sigurni u to da vas neće iskoristiti i prevariti”.

KAO POLOVAN AUTO: Lista najskupljih itema za igricu Counter strike: global offensive

Naši sagovornici, učenici nekoliko podgoričkih srednjih škola (Elektro, Ekonomska, Gimnazija), s nelagodom pričaju o primitivnijoj varijanti preprodaje igračkih naloga koja je u prvoj polovini prošle godine bila popularna u ovdašnjim igraonicama. Tada je, naima, veliku popularnost stekla igrica Fortnite pa su mnogi željeli da što prije i što više napreduju u njoj kako bi se pohvalili  društvu. Zato su osnovci iz nižih razreda spremno plaćali 10, 15 pa i 20 eura za igricu sa popularnim i rijetkim skinovima (omogućavaju promjenu izgleda lika kojim igrač upravlja).

Takođe, naglašavaju kako u svijetu igrača na internet platformama, baš kao i među korisnicima platnih kartica ili elektronskog bankarstva, uvijek morate da čuvate svoje lične podatke od kradljivaca. Posebno opasni mogu biti „odlasci” na neprovjerene sajtove i platforme koje mame reklamirajući se jeftinijim ili besplatnim itemima.

Jednom od njih se, početkom godine, dogodilo da je prilikom ulaska na jedan novi sajt bio hakovan praktično u istom trenutku kada se prijavio (ulogovao). „U trenutku je moj nalog izgubio svu zaštitu, iako je imao čak i kod na telefonu koji je trebalo unijeti pri svakom korišćenju tog računa. Neko ga je preuzeo, ali nije uspio da ga iskoristi (preproda prikupljene iteme, na primjer) pošto smo se brzo obratili administratorima igrice  i prijavili krađu. Vlasništvo nad tim nalogom dokazali smo tako što smo ponovili broj kreditne kartice oca jednog od igrača iz naše grupe, preko koje je na tom nalogu izvršena prva uplata”, svjedoči orobljeni igrač. I odlazi, da na miru odigra neku partiju internet basketa „dok nijesu svi na internetu”. Možda se nešto i zaradi.

A koliki novac cirkuliše svijetom e-sporta, pokazuje nagradni fond na profesionalnim takmičenjima u gejmingu (igranju igrica). Tako su na turniru International 2019 takmičari u igranju igrice Dota 2 podijelili iznos od 30 miliona dolara.

Kad su rublje jače od eura

Ekipa igrača-srednjoškolaca sa Pobrežja priča kako su lane jednom „greškom u sistemu“, uspjeli da ostvare neočekivanu zaradu: „Blizu naše zgrade bio je jedan terminal na koji ste, pored plaćanja telefonskih i računa za struju,  mogli da uplaćujete novac na steam platformu. Terminal smo pronašli tako što nam je on omogućavao da uplate obavimo kešom, bez pozajmljivanja platne kartice od starijih ukućana, i pratećih objašnjenja. Ali, stvar je bila u tome da svotu koju uplatite u eurima, iz nekog nama nepoznatog razloga, terminal prebaci u ruske rublje. A na našu veliku sreću, ispalo je da su igrice mnogo jeftinije u rubljama nego u eurima. Čak duplo u nekim slučajevima. Tako smo jedno nedjelju dana jeftino kupovali i preprodavali igrice – naravno, ispod zvanične cijene – sve dok ta greška nije uočena. Zapravo, terminal je nestao, pa pretpostavljamo da je to bilo u pitanju.”

Luka RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo