Povežite se sa nama

OKO NAS

KAKO SU SREDNJOŠKOLCI PRIHVATILI OSTANAK KUĆI I SOCIJALNU DISTANCU: Vrijeme muke i nauke

Objavljeno prije

na

Pokazalo se da je držanje propisane distance, bez fizičkog kontakta, rukovanja, grljenja… jedna od mjera koja se najmanje poštovala među anketiranim srednjoškolcima. Manje se, prema dobijenim odgovorima, poštovala samo preporuka koja se odnosi na nošenje zaštitne opreme

 

Da li i na koji način podgorički srednjoškolci poštuju mjere donijete u cilju sprečavanja širenja korona virusa? Preko društvenih mreža anketirali smo oko 200 učenika iz svih podgoričkih srednjih škola kako bismo iz prve ruke saznali kako se oni nose sa preporukama i mjerama koje, između ostalog, ograničavaju vrijeme kretanja i boravka na otvorenom.
„Od kad se pojavila korona u Crnoj Gori i od kad je Vlada objavila mjere zaštite, pridržavam ih se u potpunosti“, rekla nam je Elena Dabetić. „Evo od marta nisam iz kuće izašla, čak i u prodavnicu, kad moram, idem pod punom opremom: maske, rukavice i držim distancu od drugih ljudi. Karantin mi nije teško pao jer sam se fokusirala na neke druge aktivnosti za koje prije nisam imala vremena, kao na primer crtanje. Dosadu ubijam igranjem online video igrica sa svojim društvom, gledam filmove, čitam knjige i slično. Mislim da ljudi treba samo pozitivno da misle i da iskoriste ovo vrijeme da rade na sebi; eto, vremena imamo na pretek a i naučićemo više da cijenimo izlaske poslije svega ovoga.”
Drugi su, opet, relativizovali opasnost i objašnjavali zbog čega se oni baš i ne pridržavaju nametnutih mjera socijalne distance. Pokazalo se, zapravo, da je držanje propisane distance od 1-2 metra, bez fizičkog kontakta, rukovanja, grljenja… jedna od mjera koja se najmanje poštovala među anketiranim srednjoškolcima. Tek svaki deseti ispitanik je poštovao tu preporuku stručnjaka. Još manje se, prema dobijenim odgovorima, poštovala preporuka koja se odnosi na nošenje zaštitne opreme, pošto je nju ispoštovao svaki peti učesnik istraživanja.
„Što se tiče karantina, u početku sam bila opuštena, ali kako je situacija počela da se intenzivnije odvija shvatila sam je ozbiljnije“, rekla je Isidora Milatović. „Teško mi je da se priviknem, budući da se prvi put susrijećem sa ovakvom situacijom. Vrijeme provodim učeći, tako da se baš i ne bavim drugim aktivnostima. Iskreno se nadam da će se situacija stabilizovati, te da ćemo se ubrzo vratiti normalnom životu.”
Njen vršnjak Danilo Kujačić objašnjava: „Karantin podnosim dobro s obzirom na to da moj uobičajeni stil života nije mnogo drugačiji. Većinu dana provedem na kompjuteru. Predveče izađem s drugovima ili eventualno odem da treniram. Mislim da je trenutna situacija prenapumpana i ni upola toliko značajna kao što je mediji predstavljaju.”
Značajan broj mladih, prema vlastitom svjedočenju, poštuje preporuke i ostaju kod kuće. Gledanje serija i filmova, igranje igrica na telefonu/računaru i korišćenje društvenih mreža su tri najčešće aktivnosti kojima se bave u ovo vrijeme, pokazalo je istraživanje. Prema prikupljenim podacima, svaki deseti ispitanik pohađa online kurs, uči strani jezik i(li) čita vannastavnu literaturu.
Milica Radulović navodi kako je trenutna situacija svima poremetila uobičajene aktivnosti ali, kako kaže, moramo prihvatiti ovakav način života. „Svi željno iščekujemo ukidanje preduzetih mjera, ali dok se to ne desi, moramo iskoristiti dato vrijeme što je bolje moguće. Predlažem svima da to vrijeme posvetimo radu na sebi: odraditi trening u kućnoj varijanti, pročitati knjigu, učiti, ali i komunicirati sa prijateljima putem društvenih mreža. Ako vam i pored svega ostane vremena, uvijek možete odgledati neku seriju ili film….“, navodi naša sagovornica. I zaključuje: „Stvarno mi nedostaje druženje u kvartu, ali ove mjere se moraju poštovati ako želimo što prije da se vratimo starim navikama”.
Prema navodima iz našeg istraživanja, srednjoškolci navode nekoliko najčešćih razloga zbog kojih su izlazili: trećina učesnika ankete izlazi radi nabavke u prodavnicama i apotekama; četvrtina radi šetnje ili treninga u prirodi; svaki peti zbog sastajanja i druženja sa prijateljima… Boris Janjušević kaže: „U početku mi je bilo neobično, ali vremenom sam se navikao. Vrijeme provodim radeći zadatke koji su mi dostavljeni ali naravno igram i igrice više nego inače. Standardno izdvojim sat, sat i po za trening. ”
S obzirom na novonastalo stanje, interakcija između učenika i profesora u školskoj učionici zamijenjena je online nastavom, platformom i sajtom. Ankete su pokazale da većina učenika radi zadatke, prezentacije, eseje koje im profesori dostavljaju kao i da uče predviđeno gradivo. Ipak, na osnovu dobijenih rezultata, dvije trećine srednjoškolaca nije zadovoljno online nastavom pošto, kako navode, novi način rada na koji nisu navikli iziskuje više rada, truda i vremena u odnosu na „tradicionalno” pohađanje nastave.
Gotovo svima nedostaje društveni život, izlasci i druženje (bez postavljenih ograničenja). „U karantinu mi je jako dosadno i teško sam nalazio bilo šta zanimljivo da radim“, bilježi S.P. uz želju da ostane anoniman. „Obično igram igrice, pišem pjesme, slušam muziku ili radim domaći zadatak. Trenutna situacija dosta utiče na nas i našu psihu. Nakon što se sve ovo završi, posljedice će biti vidljive kako kod nas, tako i u čitavom svijetu ”, smatra.
Na drugoj strani, manji broj anketiranih kaže da im boravak u karantinu i ne pada teško, jer smatraju da ne postoji drugačija situacija u kojoj će imati toliko vremena da se posvete sebi i usavršavanju svojih vještina i potencijala. Tako nam M.P. objašnjava: „Za vrijeme karantina učim jezike. Trudim se da se dobro organizujem, naročito zbog školskih obaveza. Naravno, to nije uvijek moguće, ali se snalazim. Takođe gledam filmove, komuniciram sa prijateljima, a čitam i knjige. Ovo je šansa za ispravljanje većine grešaka, jer vrijeme, uprkos prostornoj barijeri, radi u našu korist.”
O ponašanju mladih ljudi u novonastaloj situaciji izazvanoj pandemijom korona virusa i načinima na koji mladi mogu korisno da doprinesu u ovim trenucima, razgovarali smo sa Patricijom Pobrić, građanskom aktivistkinjom i izvršnom direktoricom NVO Naša akcija.
„Onaj ko razumije mlade ljude, shvata da je njima trenutno stanje najteže. Djecu je još i lako zabaviti u kući igračkama i drugim zanimacijama, ali mladi su po svojoj prirodi veoma socijalna bića. Vole da se kreću, da se druže, da izlaze… Iako ih smatramo suviše vezanim za telefone, fizičko druženje im mnogo znači. Generalno, mislim da je većina mladih ljudi shvatila ozbiljnost situacije, i da je ona prihvaćena sa razumijevanjem ali ne i sa strahom. Strah su pokazali samo mladi kojima su to prenijeli roditelji, rodbina i mediji.“
Pobrić ukazuje kako je, ipak, bilo i neželjenih primjera. „Dešava se da se jedan manji broj mladića svojim vozilima kreće i nakon policijskog časa, ili se organizuju izleti i roštiljijade i ne poštuje socijalna distanca. Moj savjet mladim članovima NVO Naša akcija, od početka karantina, bio je da nakon online školskih aktivnosti vrijeme ne koriste samo na igrice i na internetu, već i za sadnju, rad na seoskim imanjima, okućnicama, za učenje novih vještina u domaćinstvu i prirodi.” Fotografije svjedoče da su neki i prihvatili savjet.

Žana KNEŽEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo