Povežite se sa nama

MONITORING

NAŠA ANKETA: Svjetionik evropske Crne Gore

Objavljeno prije

na

monitoe

Šta je nedjeljnik Monitor značio za Crnu Goru u proteklih dvadeset osam godina

Staša Zajović, osnivačica i koordinatorka mreže Žene u crnom, Beograd
Misija slobodarstva i ljudskosti

– Monitor će ostati zapamćen u prvom redu po svom dosljednom i odvažnom suprotstavljanju ratnohuškačkoj politici i agresivnim ratovima koje su – i uz aktivno učešće Crne Gore – početkom devedesetih godina sprovodili Miloševićev režim i zločinačka JNA. I nakon uspostavljanja primirja i normalizacije Monitor je nastavio sa traženjem odgovornosti za ratove i ratne zločine, čime je na sebe navukao bijes svih onih kojima ne odgovara suočavanje s mračnim stranama nedavne prošlosti, postavši predmet demonizacije.

Monitor je takođe odigrao veoma važnu ulogu u uspostavljanju pretpostavki za suštinsku demokratizaciju Crne Gore, stalno gradeći duh kritičkog građanstva, vodeći se principom Rose Luxemburg „Sloboda je sloboda za one koji misle drugačije”. Time je dat izuzetno vrijedan doprinos oslobađanju Crne Gore od autoritarnosti i patrijarhalnog mentaliteta, te otvaranju prostora feminističkoj teoriji i praksi. Monitor je otvorio i prostor alterglobalističkim alternativama današnjem neoliberalnom poretku, ne upadajući pri tom u zamke dogmatizma. I, konačno, moram pomenuti beskompromisno zalaganje za vrijednosti antifašizma, koje posebno dobijaju na važnosti ako uzmemo u obzir da živimo u vremenima dominacije istorijskog revizionizma.

Uz najtoplije čestitke povodom 28. godišnjice, izražavam nadu da će Monitor i u budućnosti nastaviti svoju dragocjenu misiju buđenja i očuvanja kritičke svijesti, slobodarstva i ljudskosti.

Esad Bajtal, sociolog iz Sarajeva
U duhu profesionalne etike

– Samo ime Monitor – opominjač, savjetnik, onaj koji poučava, dovoljno govori o njegovoj društvenoj (CG) ulozi, značaju i značenju.

Kao društveni fenomen, javni glas i glas javnosti, Monitor je svih tih godina činio upravo ono na šta ga ime i profesionalna etika obavezuju. Jer, ništa nije tako savršeno da nije bilo podložno proučavanju, kritici i savjetovanju. A prije svega društvo, kao konglomerat nagomilanih slabosti pojedinaca i grupa. U tom smislu, svaka je kritika, kao racionalno-opominjući, trezveni pogled na društvene manjkavosti, spasonosno ozdravljujuća. I – dobro došla.

Ukratko, uz sve unutarnje, čisto egzistencijalne probleme, s kojima se borio da bi opstao, Monitor je, zahvaljujući kritičkoj otvorenosti, istrajnosti i hrabrosti svojih urednika, novinara i saradnika, nalazio snage i načina da odgovori svojoj društvenoj, ljudskoj i moralnoj obavezi. Utoliko više što se radilo o veoma burnim, kontradiktornim, prevrtljivim i (ne)ljudski prljavim vremenima.

Nada Bukilić, novinarka
Medijska vertikala

– Još otkad se na kioscima pojavio prvi broj Monitora, pratio ga je ,,zao glas” da je naš ,,prozor u svijet”. Sa čim se ja, naravno, nijesam slagala. Za mene je Monitor bio prozor kroz koji je Svijet ,,uskakao” ka nama. Zato što:

Imala sam dovoljno godina, ma kako mlade bile, da budem umorna od inferiornosti koja je pažnljivo njegovana u Crnoj Gori; znate ono: centri su Zagreb, Beograd… (Čega to centri?)… Ma, što mi rekoste!

Osim inferiornosti, ubijala me je, sa namjerom odabrana, uloga periferije, palanke… iako nikada niko u CG, ni stanovništvo posljednjeg sela đe ni Gospod ne svraća, nije o sebi mislio drugačije do kao o plemenitom rodu i krvi plavoj.

Zato, kada sam u ruke uzela nedjeljnik koji je svjedočio o tome da postojimo i ja i moja sestra i brat, i moj komšija i moj susjed, i ona crkva desno i ona džamija lijevo, onaj most i onaj spomenik, da nijesam spavala i sanjala već živjela u zemlji koja baštini plemenitost i bratstvo, ma kako besudna, svirepa, surova i posna bila, vjerovala sam i mogla se zaklet’ da postojim i da spadam u ljudski rod.

Monitor je sve ove godine, ne samo medijska, moralna vertikala, od koje i ja mogu u određenim periodima i različitim razlozima da se udaljavam ili joj se približavam, ali smjer nam ostaje isti. Ne moramo razmišljati isto, niti na iste teme, bože sačuvaj, ali je vrlo zgodno kada, čitajući tekstove Monitorovih novinara shvatite da nijeste sami i da glib svakodnevice nije dotakao ni đonove, a kamoli glave ljudi u čiju profesionalnost, pismenost, čestitost i integritet vjerujete.

I, konačno:

Što je to, pa taj ,,svijet”? Isto mjesto kao Crna Gora, samo nešto šire, prostranije… Dakle, ne dodijavajte mi, jednako je i vama kao meni – lijepo, tužno, svirepo, posno, usko, široko, plemenito i – besudno. Valjda zbog toga i postoje novine.

Duško Kovačević, bloger
Kritički i angažovan medij

– Dvadeset osam godina postojanja Monitora – gotovo trodecenijske tradicije jednog ozbiljnog političkog i kulturnog nedjeljnika. Vrsnik rekordne vladavine Mila Đukanovića i njegov oponent od prvih dana paralelnog stasavanja, dok još uvijek namjerava da izlazi, slavi jubileje, živi.

Prema tome, Đukanovićeva Crna Gora i nije neka diktatura. Šalim se, naravno. Jubilej traži opušteniji izraz, zar ne?

Dvadeset osam godina – to je već period dovoljan za historijsko konstituisanje jedinstvene ere, za njen osoben duh, za reminiscenciju na vrijeme koje držimo za nepovoljno; (oko)ratno, autokratsko, oktroisano i teško.

Sve te silne godine Monitor će biti kritički i angažovan medij, u isto vrijeme i neko ko će na osebujan način braniti čast, čak i takvih vremena, iako to zvuči paradoksalno.

I u najtamnijim trenucima noći jedne društvene konfuzije, postoje tačke otpora na koje će se nadovezati arhitektura nade, ali i na njih pozvati režim kada bude objašnjavao da njegovo doba i nije bilo toliko tragično.

U Crnoj Gori to su bili nezavisni mediji, prije svega usamljen i na brisanom prostoru – Monitor! Tek kasnije će se pojaviti Vijesti, Dan, Televizija Vijesti.

Iskrene čestitke!

Nastasja Radović, novinarka iz Beograda
Reprezentativna istorija novinarske hrabrosti

– Monitor je osnovan od strane građana ondašnje Socijalističke Republike Crne Gore koji su se zalagali za vrednosti liberalne demokratije. Bio je to potez kojim se Crna Gora priključila, ali i ušla u prve redove, borbe za demokratizaciju još postojeće SFRJ.

Do toga nije došlo…Kada su počeli ratovi, Monitor je postao jedan od retkih glasila na jugoslovenskom informativnom i političkom prostoru koji se bio već raspao de facto, koja su mogla svojoj uređivačkoj politici dodati tada rizičan i nepopularan epitet „antiratnih”. Tonije bio samo načelni pacifizam i nekakav humanizam „opšte prakse”, već oštra kritika politike koja je dovela jugoslovenske narode u dotad nezamisliva stradanja. Ta jasno adresirana poruka odgovornima, odlika je uređivačke politike Monitora do danas. Posebno je ono što je Monitor uradio na novinarskom istraživanju zločina počinjenih nad ljudima progonjenim i stradalim zbog svog imena ili prezimena.Onima čija bi stradanja i smrti ostala anonimna u ogromnom vrtlogu nasilja koji je zahvatio ex-yu građane.

Okrenut najviše crnogorskim temama, otvoreno je podržavao opciju nezavisne Crne Gore kao građanske države, u kritičnim momentima otpora prevlasti režima Slobodana Miloševića u zajedničkoj SRJ, ali se već posle maja 2006. okrenuo oštroj borbi sa domaćim problemima, posebno sa sivom zonom vlasti, zalažući se za meritokratičnost a ne klijentelizam, okupljajući ne samo domaću, već i regionalnu meritokratsku i avangardnu elitu. Monitorov značaj prevazilazi i crnogorske i regionalne okvire, i prošlost i sadašnjost, jer je on već deo najreprezentativnije istorije novinarske hrabrosti u najtežim i najsloženijim stanjima u kojima se ljudsko društvo može naći. Na ljudima je da to iskoriste za svoju budućnost.

Svetlana Broz, direktor NGO GARIWO, Sarajevo
Bastion istine

Više od četvrt veka Monitor predstavlja bastion istine i pravdoljubivosti u najmračnijem periodu istorije Crne Gore, što znači i ogledalo u kojem korumpirani vlastodršci ne žele da gledaju svoja nakazna lica i najradije bi ga razbili kada ga se i razbijenog ne bi plašili.

Bio je i ostao kompas svim čestitim građanima Crne Gore i regije da u sveopštem posrnuću ostanu na pravoj strani. Trebalo je to izdržati. Bravo „monitorovci”!!!

Novak Adžić, istoričar
Kičmeni stub nezavisne Crne Gore

– Iskreno čestitam jubilej 28 godina rada nezavisnog crnogorskog nedjeljnika Monitora. U svojoj dosadašnjoj djelatnosti Monitor je časno vršio ne samo ulogu objektivnog i profesionalnog novinarstva, već je snažno doprinio savremenoj kulturno-civilizacijskoj, državotvornoj, nacionalnoj, građanskoj i demokratskoj emancipaciji Crne Gore, boreći se odvažno, prkosno i ponosno da Crna Gora i njeno društvo postanu istinski slobodni, demokratski i da zažive u njoj principi slobodnog i građanskog društva i multietničke i viševjerske harmonije.

Monitor, njegovo uredništvo, novinari i saradnici su hrabro i dostojanstveno djelovali i djeluju i učinili su da Monitor postane, traje… Živi je kao svjetionik izvorne i prave, slobodne i evropske Crne Gore. Naročito tokom devedesetih godina, a i znatno kasnije, Monitor je bio proganjan od strane ondašnjeg režima i njegovih velikosrpskih agentura i saveznika, zbog svoje antiratne aktivnosti, te privrženosti Crnoj Gori i njenom pravu na postojanje, zbog svoje djelatnosti protiv ratnih zločina i zločinaca, odupirući se kriminalizaciji društva u Crnoj Gori i privatizaciji države od strane konvertitske vladajuće klase. Istorijsku uloga u obnovi nezavisne Crne Gore Monitoru niko ne samo da ne može negirati, već je ona bila toliko duhovno, identitetski, prosvjetiteljski značajna da predstavlja jedan od njenih kičmenih stubova.

Šerbo Rastoder, istoričar
Autentičan istorijski izvor o Drugoj Crnoj Gori

– Vjerovatno će neki istoričari novinarstva dati potpuniji odgovor na ovo pitanje. Ne treba biti kurtoazan pa već sada ne reći: Monitor je originalna i autentična pojava na medijskoj sceni Crne Gore.

To je autentičan istorijski izvor o ,,Drugoj Crnoj Gori”. Izraz ,,Druga Crna Gora” može biti izveden analogno izrazu ,,Druga Srbija”, gdje se misli na intelektualan i zaokružen krug (Beogradski krug) intelektualaca, koji su odbili da slave ,,rat i zločin” početkom devedesetih godina XX vijeka. Jedan od osnivača ,,Beogradskog kruga”, uz Miladina Životića i Nebojšu Popova, Radomir Konstatinović , kasnije je tvrdio da je ,,Beogradski krug osnovan u otporu nacionalizmu, koji je okupirao većinsku svest Srbije, ali kome se stavila na raspolaganje i većina srpske inteligencije” te je veoma važno razumjeti da je jednoga dana i u Crnoj Gori postojalo alternativno mišljenje vladajućem i da će ono protokom vremena dobijati na značaju , kao što su danas intelektualci ,,Druge Srbije “. Isto tako ,,Druga Crna Gora” koja možda nije imala intelektualni potencijal poput onog u Srbiji bi bila prosto ,,fusnota” da nije bilo Monitora.

Uostalom, zamislite da nije bilo Monitora da svjedoči da li bi se znalo za stavove: Pavla Mijovića, Jevrema Brkovića, Radoslava Rotkovića, Dragoja Živkovića, Vojislava P. Nikčevića, Dušana Gvozdenovića, Danila Radojevića, Ilije Vujoševića, Sretena Zekovića, Miodraga Vukmanovića, Momira M. Markovića, Boža Nikolića, Esada Kočana, Željka Ivanovića, Velizara Brajovića, Velibora Čovića, braće Cerović i mnogih drugih koje nijesam pomenuo? Dakle, bez Monitora slika crnogorskog društva bi bila jednobojno siva i kao takva nerealna i silom konstruisana. Zato je za mene Monitor mnogo više od nedjeljnih novina, jer je u prethodnih 28 godina svjedočio o mnogo čemu što bez njega ne bismo znali!?

Balša Brković, pisac i saradnik Monitora od 1991.
Kuća koja se ne ruši

– Monitor je kuća koja se ne ruši. Prošli su uragani i tajfuni , danas pokušavaju drugim načinima da sruše tu kuću. Ali, Monitor je kuća koja se ne ruši! Ozbiljnim nije lako u vrijeme parodije. Dan izlaska prvog broja Monitora trebalo bi imenovati Nacionalnim danom slobodnog novinarstva. U gotovo tri decenije Monitor uglavnom prevazilazi i prostor i doba koji su ga zapali.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo