Povežite se sa nama

INTERVJU

NAIM LEO BEŠIRI, IZVRŠNI DIREKTOR INSTITUTA ZA EVROPSKE POSLOVE, BEOGRAD: Raspad autokratija ostavlja za sobom haos

Objavljeno prije

na

Vučić neće uraditi ništa suštinski lijepo, epohalno niti istorijski, a najvjerovatije će biti zapamćen kao „trgovac“ koji se enormno obogatio, a sudovi nisu nikada otkrili kako

 

MONITOR: Mediji na Kosovu i u Srbiji prenose navodne sadržaje predloga za dogovor između Kosova i Srbije. Ređaju se nepotvrđeni prijedlozi Francuske i Nemačke, Kontakt grupe… Tvrdi se da je rješenje statusa Kosova veoma važno Zapadu zbog sukoba sa Rusijom?

BEŠIRI: Svi rokovi za rešavanje višedecenijskog problema u odnosima između dva društva su odavno prošli. Nekadašnji šešeljevac u Miloševićevoj vlasti u poslednjih deset godina vladavine samo odlaže neizbežno − da se suoči sa posledicama zločinačke politike vlasti u kojoj je učestvovao. Nikada neće biti dobar trenutak za rešavanje pitanja koje je mitologijom postalo istinski važno mnogima u Srbiji. Međutim, svaki naredni trenutak teži je pre svega za Srbe na Kosovu i njihovo blagostanje. Jasno je da su vodeće zemlje razumele da zamrznuti konflikt nije najbolje rešenje za budućnost, a skoro dva miliona građana Kosova ne želi zajednicu sa Srbijom. Malo je rešenja koja su idealna, a za sada su lideri u Beogradu i Prištini pokazali da nisu spremni za kompromis. Iako ne znamo kakvo rešenje predlažu dokumenta, neka forma međusobnog priznanja sa stolicom za Kosovo u UN-u, najverovatniji je početak raspleta gordijevog čvora koji na kraju tunela ima dugo očekivani trajni mir, pre svega između Albanaca i Srba. Ruska agresija u Ukrajini samo je ubrzala proces raspleta, ali za sada nemamo garancije za uspeh pregovora.

MONITOR: Aleksandar Vučić je u posljednjem intervjuu izjavio da čeka jos bolju ponudu za ustupke koje bi napravio kada se radi o sporazumu sa Kosovom. Čini se neobično neopreznom ova njegova izjava. Kako Vama izgleda taj, bar na prvi pogled, amaterski potez političara sa neskrivenom namjerom da bude upamćen kao državnik?

BEŠIRI: Predsednik Vučić odavno je poznat kao „trgovac“. I dok pregovara o sudbini „najskuplje srpske reči“, pokazalo se da za sada ne mari za oportunitetni trošak izgubljenih godina i decenija života nadolazećih generacija. Istovremeno, radikalizuje društvo oštrim jezikom svojih glasnogovornika prema regionu, vojnim usklicima i hvalospevom o jačanju srpske vojske. Kada to nije dovoljno, godinama oživljava Miloševićev narativ o zlom Zapadu i Evropskoj uniji kao ucenjivačkoj velesilici koja je pred raspadom, ne bi li smanjio podršku građana za članstvo. U svim ovim naporima, vladavina koja je sada već duža od vremena koje je na tronu proveo „balkanski mesar“, Vučić je vrlo uspešan i ništa ne prepušta slučaju. Jedno je sigurno, Vučić neće uraditi ništa suštinski lepo, epohalno niti istorijski, a najverovatije će biti zapamćen kao „trgovac“ koji se enormno obogatio, a sudovi nisu nikada otkrili kako.

MONITOR: Nemačka i Francuska se nisu složile u vezi sa politikom proširenja EU. Dok Emanuel  Makron zagovara neku vrstu alternative tome kroz Evropsku političku zajednicu, Olaf Šolc je mnogo bliži nastavku integracija u punopravno članstvo, prije svih, zemalja Zapadnog Balkana. Kakvi su izgledi da se prihvati prijedlog njemačkog kancelara Šolca o odustajanju od donošenja odluka konsenzusom u EU, kao putu i za lakše donošenje odluka u vezi sa našim regionom?

BEŠIRI: Ideja o ukidanju glasanja konsenzusom i proširivanju liste politika u kojima se glasa kvalifikovanom većinom, stara je još od ustavnih reformi u EU u Lisabonu 2009. Teško da će se manje zemlje evropskog bloka odlučiti svojevoljno da se odreknu jedinog garanta zaštite nacionalnih interesa. I dok čekamo da se unutrašnja politika donošenja odluka reformiše, zemlje Zapadnog Balkana su u istom sosu. Istina, Makron se ne protivi proširenju EU koji bi podrazumevao priključenje Islanda, Norveške ili Švajcarske. Makron se protivi uvođenju još neuređenih društava u kojima cveta korupcija, kriminal i bezakonje i gde su ljudska i manjinska prava ugrožena. Tri pomenute zemlje su konsolidovane demokratije, s istorijom vladavine zakona gde ljudska i manjinska prava po pravilu uživaju jedan od najviših standarda. Kada bi odlučile da aktiviraju aplikaciju za članstvo, pregovori bi trajali manje od šest meseci. To se ne može reći za naše zemlje koje su rekorderi u nesprovođenju spostvenih zakona, a kamoli pravila EU. Ukoliko se Crna Gora i Srbija značajno ne uozbilje, mogle bi da postanu drugorazredni članovi političkog dijaloga, što trenutno to i jesu.

MONITOR: U BiH su održani izbori sa velikim brojem neregularnosti. Odluke koje je visoki predstavnik, Kristijan Šmit, donio u noći poslije izbora, dočekane su različitim komentarima, sve do optužbi da Šmit ne unosi red već da favorizuje HDZ BiH. Kako  ocjenjujete Šmitove odluke i može li on, koristeći i dalje Bonska ovlašćenja, dovesti BiH do mesta kandidata za EU u decembru, što je, uz teške uslove, ponudila EK u svom godišnjem izvještaju?

BEŠIRI: BiH ne ispunjava osnovne uslove da postane zemlja kandidat. Povrh toga, u dva navrata su vlasti u Sarajevu dobijale taksativne preduslove za kandidaturu. U jednom od njih, ispunili su svega pola jednog uslova, od čitavih jedanaest. Evidentno je da bez ustavnih reformi, BiH će dugo biti tužan politički sklop. Krivca treba tražiti upravo među političarima sva tri konstitutivna naroda koji decenijama huškaju svoje glasačke mašinerije od toga da ne veruju drugom do toga da se međusobno mrze. Umesto da ujedinjuju društva i narode, uradili su sve da seju strah i strepnju, a i dan-danas im deca idu u segregisane škole. To nije dobro i traganje za rešenjem se mora hitno nastaviti. U suprotnom, emigracijom će se građani BiH priključiti EU daleko pre no što BiH dobije status kandidata.

MONITOR: Olaf Šolc je nedavno pomenuo i potrebu da EU ima sopstvene bezbednosne snage, između ostalog. Mada se ta tema ne pojavljuje  prvi put, koliko njeno ponovno ubacivanje u fokus EU spoljne i bezbjednosne politike, pokazuje da su Nemačka i dio Unije, svjesniji svoje ranjivosti od kako je počela agresija Rusije na Ukrajinu?

BEŠIRI: Od De Gola govori se o jakoj evropskoj vojsci i iako je u poslednjih nekoliko decenija teoretisana i više puta inicirana – pa čak i dobijala neke obrise u vidu borbenih grupa u Strazburu, godina 2022. je ta kada će EU napraviti prve korake ka izgradnji vojnih borbenih snaga pod komandom Brisela. Od Drugog svetskog rata, NATO je bio garant bezbednosti i slobode evropskim državama. Posle dolaska Trampa na vlast i gotovo ukinutih odnosa sa Evropom tokom njegovog mandata, EU sve ozbiljnije radi na formiranju plavo-žutih šlemova. Agresija Rusije u predvorju EU, uplašila je deo članica na Baltiku i u Skandinaviji, što je rezultiralo i da dve istorijski neutrane zemlje podnesu zahteve za članstvou Paktu. I dok se ne formira stajaća vojska EU, NATO će i dalje biti zadužen za mir.

MONITOR: Često se govori da je ovaj deo Balkana čvorište sukoba interesa velikih sila. Možemo li odmjeriti koliko je to dokazivo i uopšte blisko realnoj evropskoj i globalnoj geostrateškoj dinamici?

BEŠIRI: Srbija, Crna Gora i sve ostale zemlje Regiona zajedno, predstavljaju nekoliko tačaka na globusu. Nismo mi ništa više ili manje bitni nego što naša siromašna društva − bez razvijene infrastrukture i sa ogromnim odlivom mozgova mogu da predstavljaju. Ipak, ne zanoseći se previše, možemo primetiti važnost koju Srbija i Region predstavljaju za Rusiju u ratu, koji ona vodi sa „zlim Zapadom“. Njena pisutnost u svim porama društva podriva ključne aspekte članstva u EU, od vladavine prava, borbe protiv korupcije i kriminala do zajedničke spoljne i bezbednosne politike. Rusiji ne odgovara stabilan region, jer u zemljama u kojima postoje jake političke institucije, efektivna borba protiv korupcije i kriminala i gde je obrazovanje na visokom nivou, propagandna mašinerija Kremlja − nemoćna je. SAD i EU žele da uguše taj maliciozni uticaj koji jedna autokratija ima na druge jer se istorijski pokazalo da se takva vlast raspada i kad ode, za spobom ostavlja opustošena društva puna siromaštva i izbeglica. Kako je svim zemljama u regionu nacionalni interes članstvo u EU − onda bi i izbor svrstavanja trebalo da bude logičan, ali u slučaju Srbije, izgleda da se „ljube“ rublje.

 

Berbok pokušava da oživi Berlinski proces

MONITOR: Kako ocjenjujete domete sastanka u okviru Berlinskog procesa gdje su napravljeni dogovori o većoj slobodi kretanja i međusobnom priznavanju diploma između zemalja Zapadnog Balkana, a koji je najavljen kao značajan uspjeh Procesa od strane njemačke ministarke inostranih poslova, Analene Berbok?

BEŠIRI: Vidljiv je zaokret od Otvorenog Balkana ka Berlinskom procesu u poslednjih godinu dana. Iako naizgled komplementarni procesi, glavna zamerka Otvorenom Balkanu je njegova neinkluzivnost. Odnosno – izostanak Kosova, Crne Gore i BiH. Berlinski proces je inkluzivan, ali je odlaskom Merkelove zatajio i Berbok pokušava da ga oživi. U tome joj izgleda pomaže i Eskobar što je i još jedan dokaz o usaglašenosti SAD-a i EU po pitanju rešavanja odnosa Beograda i Prištine. Istovremeno, visoki izaslanik Bele kuće je više puta naglasio da je inicijativa premijera Albanije i Makedonije, ali i predsednika Srbije, dobrodošla. Dogovor koji potencijalno dovodi do sprovođenja politika priznavanja diploma i kvalifikacija može ohrabriti migraciju radnika, ali i pospešiti određene industrije u Regionu. Ipak, dok lideri Zapadnog Balkana ne pokažu zrelost i ne upregnu ovo malo institucija što imaju da primene dogovore, još jedan hvaljen događaj može ostati mrtvo slovo na papiru. I neće biti usamljeno.

 

Nova vlada Srbije djeluje kao anti-zapadna i anti-EU

MONITOR: Novu Vladu Srbije Aleksandar Vučić je već oročio na „rok trajanja“ od oko najviše dvije godine. Kako izgleda ova Vlada?

BEŠIRI: Po svom sastavu i analizirajući govor premijerke Brabić, nova Vlada deluje da je anti-zapadna i anti-EU. Propuštena je prilika da se Srbija svrsta, da kaže drugo istorijsko „njet“ i da krene prvog dana posle toga, u rešavanje pitanja Kosova. To bi odblokiralo druga poglavlja i uz dvogodišnje istinske napore Srbija bi mogla da privede pregovore kraju, da bi bila spremna da postane članica EU do 2030. Međutim, trgovac opet smišlja strategiju prodaje u kojoj on misli da ima proizvod za prodati. Ubeđen sam da premijerka a i predsednik, više ne mogu da prodaju maglu na evropskom tržištu i da bi se vlast uskoro mogla suočiti sa sankcijama Evropke unije. Ukoliko bi do toga došlo, radikalski duh bi bio razotkriven do kraja, a sijaset manjina u Vladi ne bi mogli da sakriju činjenicu da tom Vladom upravlja Vučić, a ne neki privremeni ministri i premijerka na lizing.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo