Povežite se sa nama

ZNACI PREPOZNAVANJA

Nas i Arapa, trista miliona

Objavljeno prije

na

Mijenja se Crna Gora. Prije neki dan u novinama čitam naslov: Vratili novčanik Turčinu. Nekakav, dakle, Turčin izgubio novčanik, naš ga čovjek našao – prvo novčanik pa Turčina – i vratio mu ga – novčanik Turčinu. Nekada bi Turčin u Crnoj Gori izgubio glavu, a kamoli novčanik. Dobrotom lokalnog stanovništva voshićeni Turčin izjavio je kako će „svima u domovini” ispričati o poštenom narodu crnogorskom. Ali nisu se stari Crnogorci klali sa sultanovim vojskama da bi njihovi potomci Turcima vraćali novčanike. Istoga dana smo u novinama mogli pročitati i naslov: Deset godina za ubistvo Turčina. Negdje na brzim cestama Crne Gore nekakav junak pośekao Turčina. I taj novinski naslov, doduše, svjedoči o promjenama: nekada bi za tursku glavu dobio medalju, danas je dobio deset godina. Nekada su se, kako je primijetio Balša Brković, Crnogorci uzdali u Ruse: te Rusi će dati žito, Rusi će dati oružje, neće Rusi dati na nas… Danas, Crnogorci se uzdaju u šeike. Ekonomski analitičari upozoravaju, berzanski brokeri u kuloarima šapuću: ako nas šeici ne izvuku, niko neće. Ekonomska kriza će pokositi Crnu Goru, ne dođe li neko, odnekud, i iskipuje u Crnu Goru tovar novca.
Vladarska porodica Ujedinjenih Arapskih Emirata namjerava da kupi ulcinjsku Veliku plažu. Uložiće, priča se, milijarde. Kada su bili u posjeti Crnoj Gori, šeici su rekli: što se tiče naše spremnosti da uložimo u luksuzni hotelski kompleks u Ulcinju, samo nebo je limit. Novine su objavile crteže: u Ulcinju će nići novi Abu Dabi. Plave kule erektirane ka nebu. More kao da pljucka vodoskoke, opet ka nebu. Skupo, luksuzno, visoko – tako će šeici u Crnoj Gori, u kojoj svako ko ima više od pedeset godina dobro pamti glad i vrijeme kada se kriška hljeba namazana mašću i posuta šećerom smatrala vrhunskim slatkišem, graditi za svjetski džet-set.
Umjesto Rusa doći će, dakle, Arapi i donijeti neviđeno bogatstvo. Šta reći: nas i Arapa, trista miliona…
Ali naš narod nikad nije zadovoljan. Čim je objavljeno da su šeici otkupili tendersku dokumentaciju za Veliku plažu, novine su izvijestile o tome da članovi vladarske i prijateljske porodice Ujedinjenih Arapskih Emirata – muče ljude. Neki je trgovac vladarima isporučio manje robe nego što je trebalo, pa su vladari trgovca malo zlostavljali.
Evo opisa tog „malo”: Član vladarske porodice Emirata, šeik Isa bin Zajed al-Nahijan, nemilosrdno muči čovjeka šibajući ga električnim šipkama i drvenim daskama koje su probijene ekserima, prenijela je američka TV mreža ABC njuz.
Čovjek u policijskoj uniformi Ujedinjenih Arapskih Emirata vidi se na snimku kako vezuje ruke i noge žrtvi, a kasnije ga drži dok šeik stavlja so na čovjekove rane, a potom je svojim džipom marke “mercedes” prešao preko čovjekovih nogu.
Kako film odmiče, šeik je sve opušteniji, dakle i maštovitiji. Nesretnom zatočeniku usta pune pijeskom, pa onda pucaju oko njega iz automatske puške. Onda šeik malo režira: „Približi se. Približi se. Približi se. Da se vidi njegova patnja”, kaže kamermanu.

Snimak šeika koji muči trgovca zapadnu javnost uznemirava daleko manje od snimka američkih vojnika koji zlostavljaju iračke zarobljenike, kao što stvari poput šeikove sadističke orgije ili snimaka djece-talibana koji kidaju nevjerničke glave arapsku javnost uznemiravaju daleko manje od snimaka gadosti iz Abu Ghraiba. Crnogorsku javnost ne uznemirava ni jedno ni drugo. Crnogorci su se promijenili. Više ne dižu revolucije i ganjaju svjetsku pravdu. Postali su pragmatični. Stoga, Amerikanci i Arapi kako god hoće, samo neka dođu i donesu novca.
Mijenja se Crna Gora. Nekada je gledala u Rusiju, potom u Srbiju, a kada se jednom okrenula sebi, onda se okrenula tako da ne vidi nikog osim sebe. Ne vidimo tuđu nesreću, nego samo gledamo hoćemo li dovući koga da nam donese novca. Imamo velika očekivanja: Evropa treba da nam pomogne u izgradnji demokratije, NATO treba da nam pomogne u odbrani zemlje, međunarodne finansijske institucije treba da nam pomognu da prevaziđemo ekonomsku krizu… jedino mi nikome ništa ne treba da pomažemo. A i kako bi, kad ne možemo pomoći ni sami sebi.
Na madeinmontenegro.com vođena je zanimljiva (naravno, anonimna) debata o tome treba li iz „moralnih” razloga otkazati poslovni aranžman sa vladarima Emirata. Jedan od diskutanata razmišlja ovako:
„I šta ćemo sad, da im se kaže ukoliko bi predali ponudu i ona bila najbolja i zadovoljavajuća, da iz moralnih razloga sa gnušanjem odbijamo, možda ih pride stavimo na listu nepoželjnih u CG, zajedno sa Bersluskonijem… poslije da bistrimo kako niko ozbiljan neće uložiti u CG, kako nemamo luksuznih hotela, kako nam turizam zaostaje… Ovo svakako nije lijepo i za svaku je osudu od bilo koje normalne osobe, ali šta oni rade u njihovoj državi i kako se ponašaju, nije naša stvar. A svidjelo se to ili ne nekome, radi se o najmoćnijim investitorima na svijetu, čiji kapital valja i jednom Daimleru, da ne pominjemo ostale velike firme, banke, sportske klubove… sve iz vodećih članica EU, pa dako i mi preteknemo ukoliko bude šta od posla”.
Mijenja se Crna Gora, i ovdje se napokon razmišlja evropski. Doista: ako „nelijepi” maniri šeika ne smetaju Evropljanima, zašto bi smetali nama?
Sa Turcima, kao što smo vidjeli, može i tako i tako, ali ako ova ekipa iz Emirata doista šljegne na Veliku plažu, Vlada Crne Gore bi, za dobro građana, morala dijeliti brošure sa uputstvom: šeicima obavezno vraćati novčanike.

BOX: NA IDENTITETE, RAZBROJS!
Postoji čitava škola mišljenja po kojoj pisati o tome kako se Arapima omakne da muče zarobljenike i žene nije lijepo, jer svjedoči o islamofobiji autora i njegovoj nedovoljnoj post-kolonijalnoj osviješćenosti. Po tom učenju, u slučaju kada Amerikanac muči zatvorenike, kao u Abu Ghraibu, radi se o sadizmu odvratnih bijelaca, dok se, u slučaju kada vladari Emirata muče zatvorenike, radi o „njihovoj kulturi i običajima”, koji se imaju poštovati.
Takav je stav, skriven iza paravana „političke korektnosti” i „tolerancije” implicitno mega-rasistički, otud i tako čest: jer reći kako je mučenje za njih normalno, pa još kako je mučenje dio njihove tradicije i kulture, na koju ne smijemo primjenjivati svoje standarde, jer bi to bilo kolonizatorsko nasilje – ako to nije rasizam, a šta jeste? Biti rasista se, hoću reći, može na desničarski, ali i liberalni način. Reći: „Naša kultura je superiorna, dakle mi smo superiorni – pogledajte, naime, kakve gadosti oni rade, pogledajte njihove varvarske običaje” – to je, dakako, rasizam. Ali „ostaviti njihovu kulturu njima, ali naravno, ne pristati da se nešto tako primijeni i na nas”, znači isto – uvjerenje u superiornost vlastite kulture: jer ako nije tako, zašto ne bismo usvojili nešto od tog „njihovog”? Dozvoliti da se drugome dešava ono što ne želiš da se desi tebi – to je sama definicija nemoralnog stava. A obrazložiti to tolerancijom sama je definicija licemjerja.
I jedno i drugo znači odbijati postojanje univerzalnih vrijednosti. Ako vjerujem da ljudi ne smiju biti zlostavljani, nikakvo pozivanje na „kulturu” kao objašnjenje zlostavljanja ne vrijedi. Od toga je poštenije čak i ovo crnogorsko: kako god hoće, samo neka daju pare.
Globalizam, međutim, ne znači univerzalizam, upravo suprotno: globalnom kapitalu ne smetaju vaši „identiteti”, na identitetu se, uostalom, dobro zarađuje, oko identiteta se, uostalom, rado ratuje, a gdje se ratuje, tu se upada u dugove, a gdje se upada u dugove, tu stižu i horde globalnog kapitala: od banaka i Svjetskih banaka koje će dati kredite, do raznih MMF-ova i WTO-a koji će kontrolisati kako se ti krediti troše. J… vas vaši identiteti, kao da smijući se kaže globalni kapital kojega možemo zamisliti kao starca sa bijelom bradom, gotovo nalik Bogu – ili Marxu.

Andrej NIKOLAIDIS

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Ajmo iz početka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lani, petnaestog oktobra svečano je obilježen početak radova na autoputu Bar-Boljare. Vrpcu su presjekli predsjednici vlada Crne Gore, Srbije i Hrvatske Milo Đukanović, Mirko Cvetković i Jadranka Kosor. Zajedno su se pohvalili da je taj projekat najbolja preporuka evropskim partnerima i poručili da to znači otvaranje granice novog povjerenja i regionalne saradnje triju zemalja. (više…)

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Čovjek, trojno biće

Objavljeno prije

na

Objavio:

durmitor

Održivost, uz podršku srca, počinje i završava u glavi. Oni zajedno pokreću volju za slobodno postupanje, uz razumijevanje tijesne povezanosti čovjeka kao dijela prirode, socijalnog bića i “homo oeconomicusa”. Održivost dugoročno služi opštem dobru, jer se ne postavlja pitanje malom egu kakvu neposrednu korist od toga ima. (više…)

Komentari

nastavi čitati

ZNACI PREPOZNAVANJA

Život u retrovizoru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazna vježba

Dosta djece u polukrugu čeka da policajci izvedu pokaznu vježbu s psom dresiranim da otkriva drogu. Vučjak je izuzetan, a vidi se da se i s policajcima radilo. Najzad, jedan od dvojice policajaca, okružen velikim brojem djece, objašnjava da će paketić droge, koji je maločas izvadio iz džepa, sakriti na neko mjesto i da će ga pas vrlo brzo pronaći. Sve ide po planu – dok vučjaka jedan policajac zamajava, drugi krije paketić droge u automobil parkiran pored. Vučjak kreće, uznemireno njuši vozilo sa svake strane i nepogrešivo grebe šapama tamo gdje je sakrivena droga. Svi smo oduševljeni. U međuvremenu jedan od policajaca objašnjava mi da je donio pravu drogu i da se ona za ovakve prilike dobija na revers. Pošto su djeca bila vidno oduševljena vježbom, jedan od policajaca obraća se prisutnima: Hoćete li da ponovimo vježbu? Ima li neko ko bi želio da sakrije drogu? Nastaje vriska, djeca dižu ruke i uglas viču: Evo ja! Mogu li ja da je krijem! Pokazna vježba otkrivanja pretvara se u vježbu skrivanja droge… Kada je po drugi put vježba uspjela, policajci su bili spremni da odgovaraju na pitanja publike. Jedan oštroumni mladić upita: Kako to da pas nije reagovao dok Vam je droga bila u džepu? Policajac mirno odgovara: ,,Aaa, oni nisu obučeni da traže drogu kod policajaca!”.

Istraživačko novinarstvo

Čovjek treba da je kao opruga – možeš ga sabiti do određenog nivoa, a kada taj prag pređeš, on uzvrati. Misao nije moja, ali iskustvo jeste. Na sjednici Odbora direktora, zbog teškog kršenja postupka vođenja i glasanja o tačkama Dnevnog reda neočekivano reagujem bijesom jer predsjedavajući okreće mobilni telefon prema nama prisutnima, uključuje spikerfon i dozvoljava da se nepoznato lice s ulice obrati članovima Odbora i utiče na tok sjednice i odlučivanje. Moj bijes izaziva bijes druge strane. Ubrzo se sve stišava… Popodne zove novinar M.M., primjećujem detaljno informisan, i raspituje se o tom incidentu. Kažem: ,,Ništa interesantno za medije. Lični sukob bez posljedica. Kome je to važno?” ,,Ali, ja sam predstavnik javnosti”, kaže M.M. ,,Ja se bavim istraživačkim novinarstvom i moram da pišem o tome”. Kažem ,,U redu, pišite”. I pisao je. Međutim, njegovo istraživanje stiglo je samo do toga šta je ko kome u bijesu rekao. Istraživanje novinara M.M. nije podrazumijevalo traganje za identitetom i namjerom N.N. osobe, koja je pokušala da manipuliše sjednicom. Posle se pitam kako ne opsovah N.N.-a, pa da pravilno usmjerim novinara M.M..

Videći jezik

U jednoj informativnoj TV emisiji pažnju mi nakratko privlači prilog o uručivanju Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, štampanoj na Brajevom pismu, slijepoj djeci Crne Gore. Prisutni su predstavnici Vlade i UNICEF-a. Novinarka intervjuiše jednu djevojčicu koja ima stopostotno oštećenje vida. Djevojčica objašnjava da je srećna što slijepa djeca, zahvaljujući Brajevom pismu, sada mogu sama da čitaju Konvenciju. ,,Ranije su nam je čitali drugi”, kaže ona. Novinarka me probode pitanjem: ,,Na kojem jeziku?”. Djevojčica se malo zbuni i reče: ,,Pa, na videćem!”.

Iskra i mrak

Na svečanoj ceremoniji uručivanja nagrade za filantropiju i dobročinstvo, između ostalih, nagradu Iskra dobila je i Lidija Leovac iz Herceg Novog, samohrana majka koja je svoju ušteđevinu poklonila drugoj ženi, čija je egzistencija usljed gubitka posla postala ugrožena. Lidija, ganuta, prima nagradu i, kao svi iskreni dobročinitelji, kaže da joj nije cilj da drugima pokaže svoju velikodušnost, te da joj je malo neprijatno što prima nagradu za to, ali, s druge strane, raduje je što se ovom nagradom potvrđuje da nije luda. Kakvi su to ljudi koji su joj prebacivali da je luda zbog toga što je učinila? Kako je gust mrak u kojem živimo!

Šeherezada

Na proslavi 1.000-og broja Monitora novinar Đ. V. traži da mu odgovorim na jedno pitanje. Stajemo pred kameru: ..Na šta Vas asocira broj 1.000?”. ,,Mene”, kažem, ,,broj 1.000 asocira na Šeherezadu iz Hiljadu i jedne noći, na taj neobični lik iz arapske literature”. ,,Šeherezada se”, podsjećam, ,,pričom spašava od smrti. Ona hiljadu i jednu noć strašnog cara Šahrijara odvraća od njegove sulude navike da svake noći spava s djevicom i ubije je, pošto je obeščasti”. Đ.V. završava intervju, ostaje malo zamišljen, a onda kaže: ,,A, dobro ti je ovo!”. Biće da je nešto prepoznao.

Saša POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo