Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Nasljeđe

Objavljeno prije

na

Država i dalje funkcioniše na osnovu budžeta urađenog uz procjenu da će ovogodišnji pad ekonomskih aktivnosti u Crnoj Gori biti između šest i sedam odsto BDP-a. Račun i za taj promašaj biće ispostavljen novim vlastima. I, prije svega, građanima

 

Budući mandatar Zdravko Krivokapić osvrnuo se, prošle nedjelje, na stanje u državnoj kasi koje će dočekati njegov kabinet. ,,Kasa budžeta je toliko prazna da je pitanje da li će biti plata i penzija već u novembru“, rekao je. Uz najavu da buduća vlada očekuje pomoć međunarodne zajednice „u servisiranju obaveza“.

Krivokapić nije precizirao da li je riječ (samo) o reprogramu državnih dugova o kome je još u izbornoj noći govorio Aleksa Bečić, novoizabrani predsjednik Skupštine, ili nova većina računa i na neku dodatnu finansijsku pomoć iz inostranstva. O njoj se već šapuće u pauzama pregovora između tri koalicije koje  izbornu pobjedu pretvaraju u vlast. U tim razgovorima, sva je prilika, mjesto imaju i diplomate nekih zapadnih zemalja. Može se pretpostaviti da  dolazećim vlastima stranci nagovještavaju i finansijsku pomoć ukoliko ispune njihove kriterijume.  

Mandataru je odgovorio odlazeći premijer. Krivokapić „već građanima nagovještava teška vremena“, komentariše Duško Marković koristeći priliku da još jednom pohvali sebe i svoju vladu. ,,Tokom kampanje ponavljao sam da plate, penzije i socijalna davanja nakon izbora ne samo da će biti redovno isplaćivani, već da neće biti ni smanjivani”. Tako je zborio. A šta je tvorio?

U 2016. godini u kojoj je Markovićeva vlada izborila svoj mandat (uz asistenciju Saše Sinđelića i Milivoja Katnića) javni dug je iznosio 2,5 milijardi eura (manje od 65 odsto BDP-a). Četiri godine kasnije, na kraju mandata njegove vlade, Marković ostavlja dug od 3,7 milijardi eura (oko 90 odsto BDP-a).

Zaposleni u Crnoj Gori (jedini u regionu) danas primaju prosječnu platu čija je kupovna moć manja nego što je bila prije četiri godine, pošto su u međuvremenu cijene rasle brže od povišica. A penzioneri su davno obećanu povišicu dobili tek u avgustu. Kao dio predizbornog „mamca“.

Nijesmo dobili ni „prioritetnu“ dionicu auto-puta. Gradnja saobraćajnice od Smokovca do Mateševa kasniće više od dvije godine. To znači da će trajati  makar upola duže od ugovorenog roka.  Uz značajno povećanje troškova.  Analitičari su došli do podatka da CRBS od osnivanja do danas nije toliko zakasnila sa realizacijom nekog projekta.

Nema ni obećanog nastavka auto-puta od Mateševa do Andrijevice. A dok se ne završi kompletan projekat auto-puta, stanovnici Crne Gore od njega neće imati ozbiljnije koristi. Dok računi na naplatu stižu već sljedeće godine.

Marković danas, kao jedno od najvećih dostignuća svoje vlade, pominje to što su tokom njenog mandata otvorena sva pregovaračka poglavlja sa EU. Računa da je zaboravljeno  kako je u ekspozeu, nabrajajući prioritetne ciljeve izvršne vlasti, obećao da će za četiri godine sva pregovaračka poglavlja biti zatvorena.

Koliko je ta razlika  bitna za naš kvalitet života može da posvjedoči i ovonedjeljni podatak Monstata. Bruto proizvod Crne Gore pao je u drugom kvartalu (april-jun) za petinu (20,2 odsto) u odnosu na isti period prošle godine. Istovremeno, prosječna stopa pada BDP-a u EU bila je za trećinu manja i iznosila je 14 odsto.

Brojke iz trećeg kvartala (jul-septembar) biće gore. Država i dalje funkcioniše na osnovu budžeta urađenog uz procjenu da će ovogodišnji pad ekonomskih aktivnosti u Crnoj Gori biti između šest i sedam odsto BDP-a. Račun i za taj promašaj biće ispostavljen novim vlastima. I, prije svega, građanima.

Marković je tvrdio da će njegova vlada imati „nultu toleranciju“ prema korupciji. Suprotno, njegovi ministri dali su sve od sebe da sačuvaju posao  akterima slučaja Ramada. I pored pravosnažne osuđujuće presude neki od njih su  napredovali u državnoj službi.  To je samo detalj. Procjene relevantnih međunarodnih institucija govore da korupcija Crnu Goru košta makar 200 miliona godišnje.

To je 800 miliona za Markovićevog mandata. Toliko je, otprilike, koštala i prioritetna dionica. Prije šest godina, kada je ugovoren „posao stoljeća“. Nezavršeni.

Za crnogorske penzionere godišnje treba obezbijediti oko 250 miliona. Nešto više od dvije trećine tog iznosa skupi se od mjesečnih doprinosa zapošljenih. Ostalo treba dodati iz budžeta. Za zapošljene u javnom sektoru treba namaći još 500 miliona. Sve skupa 750 miliona godišnje. Ili 60-65 miliona mjesečno.

Eh, da nema one korupcije. Bez nje bi Zdravku Krivokapiću bilo mnogo lakše na budućem poslu. A građanima bolje. Puno bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Saučesnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Administracije SAD i EU i crnogorska mafiokratija

 

Dokumenti Europola o integraciji vrhova vlasti i vrhova organizovanog kriminala u Crnoj Gori, samo potvrđuju ono na što su autor ove kolumne i Monitor, i drugi, mada ne toliko brojni, ukazivali godinama, pa i decenijama. Ali razloga za zadovoljstvo nema. Zbog čega? Umesto podrobnijeg obrazloženja, slede samo tri plus tri kratka pitanja, i tri plus tri kratka, veoma kratka odgovora.

Prvo, da li je moguće da Milo Đukanović, naš Vrhovnik, vrh svih vrhova u našoj maloj i jedinoj, u poslednjih trideset godina, o svemu ovome nije ništa znao? Ili, preciznije, da li je moguće, da on, i u svemu ovome, nije bio sami vrh, ili, još preciznije, dvostruki vrh, istovremeno vrh vlasti i vrh organizovanog kriminala? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće.

Drugo, da li je moguće da Europol ima sve za sve, u našoj maloj i jedinoj, od bivše vrhovne sutkinje, do poslednjeg policajca, a da nema ništa, baš ništa, za našeg Vrhovnika? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. (I, ovde, još samo jedno kratko potpitanje, ako Europol ovo ima i za našeg Vrhovnika, a sa time ipak ne izlazi u javnost, da li je to zbog toga što ovoga čuva za kraj, ili zbog toga što ga čuva za još trideset godina?)

I treće, da li je moguće da je ovakvo (malo je reći nedosledno) ponašanje Europola i EU i SAD (jer Europol je samo deo administracije EU), zaista motivisano vladavinom prava i drugim sjajnim vrednostima Zapada, a ne njihovom ograničenom realpolitikom i geopolitikom, koja našeg Vrhovnika koristi kao alat za NATO i ostalo? Moguće, mada malo, veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće. Ima nas koji nikada nećemo zaboraviti, da je za njih, i sam Slobodan Milošević, u mračnim 1990-im, zbog sličnih razloga, dugo, nedopustivo dugo, bio „glavni faktor mira na Balkanu“.

Na prethodna tri, logično se nadovezuju, još najmanje tri isto tako kratka pitanja i odgovora. Prvo, da li je moguće da vrhovi administracija SAD i EU ne znaju, da pružanjem zaštite i nekažnjivosti našem Vrhovniku, i sami postaju njegovi saučesnici, kao pomagači, ako ne i na neki drugi način? Naravno da ne. Znanja iz oblasti krivičnog materijalnog prava o saučesništvu pomaganjem i na drugi način, spadaju u elementarna pravnička znanja, kojima mora da vlada, čak i svaki diplomirani pravnik, a kamoli specijalist ili ekspert, kakvih je u rečenim administracijama tušta i tma.

Drugo, ako je već ovako, da li je moguće da administracije SAD i EU rade direktno protiv samih sebe, tako što sebe svesno izlažu krivičnopravnoj odgovornosti za saučesništvo pomaganjem za neka od najtežih krivičnih dela iz oblasti ratova, ratnih zločina i zločina organizovanog kriminala? Naravno da ne. I to zbog toga što su one i za sebe same obezbedile status nekažnjivosti. Nepriznavanjem nadležnosti Stalnog međunarodnog krivičnog suda pored ostalog. Administracija SAD otvoreno, administracija EU de fakto. (Tako da administracija Putinove Rusije svoje rivale i u ovome samo sledi.)

I treće, da li isticanje saučesništva visokih takozvanih spoljnih faktora, pre svega SAD i EU, za produžavanje tridesetogodišnje nekažnjivosti vrha crnogorske vlasti i mafiokratije, znači negiranje odgovornosti takozvanih unutrašnjih crnogorskih faktora, društva, institucija, građana, za ovo isto? Naravno da ne. Naša unutrašnja odgovornost je najveća. Samo što pri tome moramo znati, da je danas u svetu, sve, pa i ovo, glokalno, dakle istovremeno globalno i lokalno, a ne ni samo globalno, ni samo lokalno. Pa se samo tako, dakle glokalno, može i rešavati. Ali su za ovo i ovakvo rešavanje potrebni drugačiji, principijelniji i bolji partneri. I lokalni i globalni.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Seniori i juniori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za to što Đukanovićev sistem nije demontiran, odgovorni su avgustovski pobjednici, svi do jednog. Pemijer Abazović danas ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je. U njemu su sinovi funkcionera koji se igraju kriminala. Da ga valjda usavrši, Abazović na čelo ANB-a dovodi Sava Kenteru, koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a

 

Nikad se ne hapse vlastiti agenti, podijelio je sa nama bivši specijalni tužilac  Milivoje Katnić još jednu tužnu višedecenijsku istinu crnogorskog pravosuđa. Mogao je još da doda: ne hapse se ni vlastite predsjednice Vrhovnog suda, državne tužiteljke, predsjednici države i njihove sestre, ministri. Hapsi se samo Svetozar Marović, kad prtisnu Evropa i šef, pa se onda pusti, i sitna boranija.

Katnić je, dakle, odlučio da ne procesuira policijske službenike koje je Europol još prije više mjeseci označio kao saradnike kriminalnih grupa, jer su bili na tajnom zadatku. Čudan tajni zadatak, u kom visoki policijski službenici nesakrivenih identiteta pomažu mafiji da razgrana posao. I sami zarade po pedesetak miliona eura.

Još jedna stvar je zanimljiva. Istražni organi i prethodna vlada već neko su vrijeme imali podatke Europola, koji inkriminišu visoke policijske službenike i bivšu predsjednicu Vrhovnog suda. Dok ih podgorički portal Libertas nije objavio, niko nije rekao ni riječ.

„Tri crnogorska policajca na računima koje su identifikovale partnerske službe imaju po 50 i više miliona eura, rečeno je prije nepuna dva mjeseca članovima Vlade Zdravka Krivokapića na zatvorenom sastanku”, potvrdio je bivši državni sekretar Andrej Milović. Istrage o njihovim finansijama – nema.

Nemamo ni Zakon o porijeklu imovine, iako je bilo jasno i u avgustu 2020, kada je pao DPS, da je to jedan od ključnih mehanizama za demontiranje tridesetogodišnjeg sistema koji je vrh te partije kreirao, u kom su institucije postale ispostava poltike, a politika ispostava kriminala. U kom su predstavnici policije, pravosuđa i politike, svoju djecu pustila da se igraju kriminalaca. Sa kodnim imenima Komandos, Junior i slično.

Dugo se čekalo i na novo tužilaštvo, zakon o lustraciji prestao je i da se pominje. Čekalo se, u stvari, na sve suštinske promjene, neophodne za demontažu Đukanovićevog sistema. Popunjavane su dubine, bavili smo se crkvenim pitanjima, odvijao se ljuti boj za funkcije. Zato je Đukanovićev DPS danas u parlamentu, isti i netaknut, i spreman da opet popuni – dubine i širine.  Za to su odgovorni avgustovski pobjednici, svi do jednog, uključujući i novog premijera Dritana Abazovića, koji danas kaže da ne misli da je stanje u bezbjednosnom sektoru u rasulu, već sasvim suprotno. Da, odlično je.

Abazović dovodi za direktora ANB-a Sava Kenteru, dugogodišnjeg predsjednika Atlanskog saveza, u čijem su Upravnom odboru bili DPS-ovi kadrovi. Čovjeka koji trideset godina nije zucnuo protiv DPS-a. Koji je u DPS pravosuđu prošao nekažnjen u slučaju smrti pješaka. I čiju su fotografiju sa Duškom Golubovićem, kontroverznim policijskim funkcionerom i saradnikom Zorana Lazovića čiji se sin pominje u Europolovm spisima, objavljenim u medijima prije koji dan. Kentera se tim povodom nije oglašavao. Ni premijer.

Srećne promjene.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Daljinska vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je pažljivo pratio posljednjih pola godine, zna da nova manjinska vlada ima dva a ne samo jedan daljinski upravljač. Da pored daljinca u rukama Mila Đukanovića i DPS-a, od početka djeluje i jedan malo jači daljinac, onaj u rukama Gabrijela Eskobara, SAD-a i Zapada

 

Na teritoriji Crne Gore danas deluju dve a ne samo jedna mafiokratija. Prva je ova naša domaća, Mila Đukanovića, druga ona iz Beograda, Aleksandra Vučića. Pri tome, kao svoje glavne političke alate, ove dve mafiokratije koriste agresivne nacionalizme, prva velikocrnogorski, druga velikosrpski, a kao svoja glavna politička krila, dva najsnažnija politička subjekta, prva DPS, druga DF.

Pa kada je stanje već ovakvo, moglo bi da se zaključi da je nova, manjinska vlada, koja isključuje upravo ova dva subjekta, samim tim, logična i opravdana. Ali, nažalost, nije tako. Zbog toga što je i u novoj konstrukciji daljinski upravljač ostao u rukama mafiokratije Mila Đukanovića. Treba se nadati da je to jasno i najvećim entuzijastima među konstituentima nove vlade.

Tako da je nova vlada Crne Gore manjinska samo matematički. Politički, ona je daljinska. Ali ni ovo daljinska nije tako jednostavno kako izgleda na prvi pogled. Ko je pažljivo pratio poslednjih pola godine, zna da nova manjinska vlada ima dva a ne samo jedan daljinski upravljač. Da pored daljinca u rukama Mila Đukanovića i DPS-a, od početka deluje i jedan malo jači daljinac, onaj u rukama Gabrijela Eskobara, SAD-a i Zapada. Pa je konačna konstrukcija zaista impresivna. Za pamćenje. Kao ruska babuška. Sa tri lutke. Spolja manjinska vlada, unutra DPS, još dublje unutra Zapad.

Glavna konstrukciona greška nove manjinske vlade je u njenom istovremenom potcenjivanju domaćeg a precenjivanju vanjskog daljinca. Većina entuzijasta manjinske vlade su mladi ljudi pa to ne moraju da znaju. Ali oni koji su prošli hiljadu devetsto devedesete nikada neće moći da zaborave koliko nedopustivo dugo je Zapad samog Slobodana Miloševića tretirao kao „glavni faktor mira na Balkanu“. Slično danas postupa sa Milom Đukanovićem. Moguće je, čak verovatno, da će i njega na kraju da pusti niz vodu, ali to za Crnu Goru tada može biti kasno. Nepopravljivo kasno. A obaveza naše, domaće, crnogorske vlasti je bila i ostala, da o našim, domaćim, crnogorskim potrebama i interesima, vodi računa, makar onoliko koliko o potrebama i interesima Zapada. Rešenje je bilo i ostalo u finom balansu i-i a ne u ludilu ili-ili.

Znamo, za neslavni kraj prethodne parlamentarne većine, vlade i vlasti, manje ili veće zasluge imali su svi njeni konstituenti, a ne samo jedan ili dva. Ali je pre manjinske vlade sa opisanom konstrukcionom greškom, bilo još najmanje dva politička puta, koja su bila bolja ili makar manje loša od ovoga. Prvi, očuvanje tridesetoavgustovske vlasti, uz obnovu, proširenje i preciziranje koalicionog sporazuma, posebno u delu poštovanja spoljnopolitičkih obaveza i članstva Crne Gore u NATO. I drugi, kada ovaj prvi nije uspeo, formiranje koncentracione ili tehničke vlade, sa glavnim zadatkom pripreme i održavanja vanrednih parlamentarnih izbora.

I sada, nakon svega, šta da se radi? U momentu kada je manjinska vlada svršen čin, ono najviše i najbolje za što se treba založiti, jeste demokratsko strpljenje i kondicija. I spremnost za novi dijalog i dil. A za to se neće morati čekati cela godina. Najdalje za nekoliko meseci biće jasno ko je bio u pravu. Entuzijasti manjinske vlade ili mi njeni kritičari. Ako nova vlada zaista uspe da donese odnosno ubrza evropski put, stabilizaciju i depolarizaciju, što nama izgleda veoma malo verovatno, ako ne i nemoguće, treba joj čestitati. Ali, ukoliko usledi samo dalja i teža blokada toga puta, i još opasnija destabilizacija i polarizacija, što nama, zbog one konstrukcione greške, izgleda mnogo, mnogo verovatnije, ako ne i neizbežno, tada treba napraviti (još) jedan veliki i višestruki politički i demokratski restart. Uz očuvanje unutrašnjeg građanskog mira kao vrhunskog prioriteta.

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo