Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KOVAČEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA NVO GREEN HOME: Taru moramo spašavati već danas

Objavljeno prije

na

Sa Natašom Kovačević razgovaramo nekoliko dana nakon što je obišla gradilište i novoformirane deponije u koritu Tare, na lokaciji buduće petlje autoputa. Razgovaramo o njenim utiscima sa terena.
KOVAČEVIĆ: Korito Tare na lokalitetima Jabuka i Mateševo je devastirano i potpuno neprepoznatljivo. Rijeka je mutna i kanalisana dok je korito raskopano, sa nasutim deponijama. Prostorom dominiraju betonski stubovi visine dvadesetak metara koji izrastaju iz rijeke i deponije iskopa iz tunela koje veličinom podsjećaju na dvospratnice. Teško da bi bilo ko neupućen mogao pretpostaviti da to gradilište pripada zaštićenom području koje predstavlja stanište za brojne ugrožene i rijetke vrste.

MONITOR: O „šutu” iskopanom iz tunela nije bilo ozbiljnije priče. Kakav je to material i kakve su posljedice njegovog deponovanja na Mateševu i u donjem toku Tare?
KOVAČEVIĆ: Plan upravljanja otpadom predviđa da se na privremenim deponijama uz rijeku Taru deponuje četiri miliona kubnih metara zemlje i kamena – godišnje. Uzvodno od Jabuke, na desnoj obali, nalazi se niz od pet ili više deponija koje prelaze visinu od šest metara u odnosu na lokalni put i korito rijeke. Obzirom na sastav, jasno je da je riječ o materijalima iz iskopa tunela i vezanih radova, pa se tu odlaže šljunak, glina, zemlja, drobljeni kamen, fliš… Iako mješavina građevinskog otpada sa zemljanim iskopom nije dozvoljena, taj materijal prekriva cijelu obalu rijeke, nekada i dužinom većom od 20 metara.

O neselektivnom i stihijskom nasipanju deponija svjedoče i zarobljena stabla, do pola ukopana u šut.

U pomenutom Planu rečeno je da se ,,građevinski otpad skladišti prema vrstama… na način na koji se ne zagađuje životna sredina”, dok je na ovim deponijama sve izmiješano na obali rijeke, odakle se spušta u samo korito. Porazno je da se u istom dokumentu stacionaže za deponije opisuju samo u odnosu na udaljenost od lokalnog puta, bez pomena rijeke ili bilo kakvih biodiverzitetski ili vodno osjetljivih područja. A najveća deponija ili polje reciklaže nalazi se usred rijeke Tare sa površinom od 768.181 m2.

MONITOR: Sedamdeset sedam hektara!? Znamo li šta će biti sa tim otpadom?
KOVAČEVIĆ: U Planu upravljanja otpadom navodi se da će se privremene deponije ukloniti nakon godinu dana, odnosno do završetka građevinskih radova – što bi onda moglo da se produži na više godina, zavisno kada bi se autoput završio. Ove deponije bi trebale biti strogo kontrolisane, pri čemu se eventualni humus i glinoviti materijal odvajaju. To za sada nije slučaj.

Obzirom na intenzitet negativnih uticaja na životnu sredinu i biodiverzitet koji je proizveden do sada, neprihvatljivo je da čekamo završetak radova i remedijaciju područja kojoj će prije toga zasigurno biti zadati mnogobrojni udarci kroz dalje radove. Od ključne važnosti je da se što prije donesu i kratkoročne mjere koje će obezbijediti revitalizaciju ekosistema vodotoka i rekultivaciju obala i korita.

Hitno treba zabraniti svako dalje deponovanje i nasipanje materijala iz iskopa i drobljenog kamena i šljunka koji mijenjaju sastav i strukturu rječnog korita. Ne samo zbog toga što onemogućavaju prirodne procese, nego su vrlo opasni za pitanja plavljenja u nizvodnom dijelu. Otpad se već obrušava u korito rijeke, a sa velikim vodama situacija će dodatno da se zakomplikuje. Sa prvim obilnijim kišama sav sitni materijal rijeka će odnijeti nizvodno i napraviti ozbiljne probleme u daljem toka Tare. Pa i kod Kolašina i Mojkovca.

MONITOR: Kojom dužinom put ,,teče” koritom i obalom Tare?
KOVAČEVIĆ: Kako je glavni projekat izgradnje autoputa proglašen tajnom, teško da možemo znati koliko tačno iznosi dionica koja teče uz Taru. Upotrebom satelitskih snimaka i onog što je vidljivo na terenu, procjenjuje se da ova dionica iznosi nešto više od osam kilometara, presjecajući rijeku više puta – zbog potrebe petlje Mateševo i zbog pristupnih puteva. Rampa petlje prolazi ispod Mosta Tara 10 i Tara 11, a dodatno planirani prelazi na Tari su most Čvor Mateševo 1 i Čvor Mateševo 2 koji spajaju na autoput u smjeru Uvača, odnosno Podgorice.

MONITOR:Da li se to moglo izbjeći?
KOVAČEVIĆ: Poražavajuća je činjenica da javnost nije bila upoznata sa planiranim i tekućim devastacijama na Tari. NVO i mediji su prinuđeni da informacije prikupljaju iz svake rečenice predstavnika institucija i isječaka pratećih dokumenata u pokušaju da se sklopi slika o obimu degradacije rijeke i daljim planiranim devastacijama na nacionalnom i međunarodno zaštićenom području sliva Tare.

Tako smo od ministra Radulovića saznali za postojanje 18 varijantnih rješenja za trasu autoputa. Postavlja se pitanje da li je ijedno od tih rješenja isključilo trasu autoputa iz korita Tare? Da li je iko prilikom trasiranja u Vladi ocjenjivao činjenicu što je rijeka Tara zaštićena skupštinskom Deklaracijom, programom UNESCO i da su nizvodno bar dva nacionalna parka, ili je odlučila manja cijena izvođenja radova? Sa ovakvim pristupom u planiranju, bojimo se šta će se desiti i sa drugim zaštićenim područjima koja stanu na put finansijskom interesu.

MONITOR: Provladini stručnjaci kažu da će se Tara revitalizovati. Koliko bi taj proces mogao trajati?
KOVAČEVIĆ: Samo deponije otpada na Tari su toliko velike da će nam trebati godine da ih uklonimo. Bar dvije rijetke i endemične vrste riba, makroinvertebrata, algi su degradirane na ovom prostoru do te mjere da će se teško povratiti u referentno stanje čak i u periodu od 10 godina. Za degradacije biodiverziteta postoje već opipljivi dokazi – što u istraživanjima ihtiofaune iz jula 2018. ili Ocjeni biološkog monitoringa nultog stanja na vodenom ekosistemu rijeke Tare sa monitoringom za period 2017 i 2018. – koje, očigledno, niko u državnim institucijama nije uzeo za ozbiljno, iako oni upozoravaju na devastacije staništa i desetkovanje vrsta.

MONITOR: Ubjeđuju nas da će Tara i njeno korito, nakon obavljenih građevinskih radova, biti ljepši?
KOVAČEVIĆ: Apsolutno ne stoji takva priča. Plan remedijacije i praćenja stanja životne sredine u kojem se navodi da će jedan ,,haotičan pejzaž bujičnog vodotoka” biti zamijenjen ,,harmonizovanim kroz hortikulturna rješenja” nema veze sa razumijevanjem suštine vrijednosti netaknutih i zaštićenih prirodnih cjelina. Prirodni pejzaž rijeke je nezamjenjiv i neponovljiv. Tvrdnje o ljepšim novim koritima i obalama su naklapanja nazadnih umova i onih koji žele isprati sopstvenu savjest i svijest građana, pravdajući devastaciju naše najljepše rijeke.

Posljedice

KOVAČEVIĆ: Devastacija na Tari predstavlja školski primjer kako Vlada, radi profita i investicija, pokušava zaobići pravna rješenja za zaštitu životne sredine i međunarodne obaveze iz konvencija i transponovanih evropskih propisa. Neko u državi je dopustio da se težište stavi na odjednom istaknutu potrebu regulacije poplava na Tari ili tvz. Prijedlog mjera remedijacije, u odnosu na pitanja međunarodne zaštite i propisa EU koji se odnose na očuvanje visokog ekološkog statusa rijeke (Okvirna Direktiva o vodama) i očuvanja povoljnog stanja budućeg Natura 2000 područja (Direktiva o pticama i staništima). Zaobilazi se i član Zakona o vodama o zabranama intervencija na vodotoku od državnog značaja u dijelu od 30 metara od obale… Odjednom i hitno desetak poljoprivredinih gazdinstava trebaju višekilometarsku regulaciju na Tari iako je ozbiljno sporno pitanje u stručnoj javnosti da li je Tara, i pod kojim uslovima, bujični vodotok u gornjem dijelu.

Nijedan vladin plan se ne bavi pitanjem hitnih i kratkoročnih mjera sanacije, povraćaja u pređašnje stanje i revitalizacije koje ćemo sprovoditi danas, a ne poslije završetka autoputa. Ne znamo ni koje su to intervencije u zaštićenim područjima u narednom periodu koje treba da očekujemo a za koje postoji rizik da će dovesti do dugotrajne devastacije, te da li monitoring aktivnosti uključuje stručna lica po pojedninim biodiverzitetskim grupama (ribe, vodozemci, gmizavci, obalna vegetacija, vrste bentosa).

MONITOR: Više razumijevanja bilo je na nekim drugim adresama?
KOVAČEVIĆ: Ta i slična pitanja bila su tema ovonedjeljnih razgovora sa predstavnima UNESCO, gdje su organizacije mreže Koalicije 27 zahtijevali stručnu pomoć, kako bi se bez odlaganja procijenili postojeći i budući uticaji izgradnje autoputa na Taru, ali i predvidjele najbolje moguće mjere regulacije i sanacije. UNESCO će kroz svoj izvještaj dati smjernice i preporuke vezane za područje svjetske prirodne baštine sa osvrtom na rezervat biosfere basen rijeke Tare.

Pošto resorno ministarstvo odbija da sagleda devastaciju ovog prostora kao realnu činjenicu, Koalicija 27 se, u svjetlu najavljenog otvaranja poglavlja 27, prije nekoliko dana obratila tijelima EU tražeći pomoć kako bi osigurali pristup informacijama, stručnu procjenu učinjenih i potencijalnih budućih šteta na Tari, kratkoročne i dugoročne mjere sanacije i revitalizacije ekosistema rijeke Tare…

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo