Povežite se sa nama

INTERVJU

NATAŠA KOVAČEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA NVO GREEN HOME: Taru moramo spašavati već danas

Objavljeno prije

na

Sa Natašom Kovačević razgovaramo nekoliko dana nakon što je obišla gradilište i novoformirane deponije u koritu Tare, na lokaciji buduće petlje autoputa. Razgovaramo o njenim utiscima sa terena.
KOVAČEVIĆ: Korito Tare na lokalitetima Jabuka i Mateševo je devastirano i potpuno neprepoznatljivo. Rijeka je mutna i kanalisana dok je korito raskopano, sa nasutim deponijama. Prostorom dominiraju betonski stubovi visine dvadesetak metara koji izrastaju iz rijeke i deponije iskopa iz tunela koje veličinom podsjećaju na dvospratnice. Teško da bi bilo ko neupućen mogao pretpostaviti da to gradilište pripada zaštićenom području koje predstavlja stanište za brojne ugrožene i rijetke vrste.

MONITOR: O „šutu” iskopanom iz tunela nije bilo ozbiljnije priče. Kakav je to material i kakve su posljedice njegovog deponovanja na Mateševu i u donjem toku Tare?
KOVAČEVIĆ: Plan upravljanja otpadom predviđa da se na privremenim deponijama uz rijeku Taru deponuje četiri miliona kubnih metara zemlje i kamena – godišnje. Uzvodno od Jabuke, na desnoj obali, nalazi se niz od pet ili više deponija koje prelaze visinu od šest metara u odnosu na lokalni put i korito rijeke. Obzirom na sastav, jasno je da je riječ o materijalima iz iskopa tunela i vezanih radova, pa se tu odlaže šljunak, glina, zemlja, drobljeni kamen, fliš… Iako mješavina građevinskog otpada sa zemljanim iskopom nije dozvoljena, taj materijal prekriva cijelu obalu rijeke, nekada i dužinom većom od 20 metara.

O neselektivnom i stihijskom nasipanju deponija svjedoče i zarobljena stabla, do pola ukopana u šut.

U pomenutom Planu rečeno je da se ,,građevinski otpad skladišti prema vrstama… na način na koji se ne zagađuje životna sredina”, dok je na ovim deponijama sve izmiješano na obali rijeke, odakle se spušta u samo korito. Porazno je da se u istom dokumentu stacionaže za deponije opisuju samo u odnosu na udaljenost od lokalnog puta, bez pomena rijeke ili bilo kakvih biodiverzitetski ili vodno osjetljivih područja. A najveća deponija ili polje reciklaže nalazi se usred rijeke Tare sa površinom od 768.181 m2.

MONITOR: Sedamdeset sedam hektara!? Znamo li šta će biti sa tim otpadom?
KOVAČEVIĆ: U Planu upravljanja otpadom navodi se da će se privremene deponije ukloniti nakon godinu dana, odnosno do završetka građevinskih radova – što bi onda moglo da se produži na više godina, zavisno kada bi se autoput završio. Ove deponije bi trebale biti strogo kontrolisane, pri čemu se eventualni humus i glinoviti materijal odvajaju. To za sada nije slučaj.

Obzirom na intenzitet negativnih uticaja na životnu sredinu i biodiverzitet koji je proizveden do sada, neprihvatljivo je da čekamo završetak radova i remedijaciju područja kojoj će prije toga zasigurno biti zadati mnogobrojni udarci kroz dalje radove. Od ključne važnosti je da se što prije donesu i kratkoročne mjere koje će obezbijediti revitalizaciju ekosistema vodotoka i rekultivaciju obala i korita.

Hitno treba zabraniti svako dalje deponovanje i nasipanje materijala iz iskopa i drobljenog kamena i šljunka koji mijenjaju sastav i strukturu rječnog korita. Ne samo zbog toga što onemogućavaju prirodne procese, nego su vrlo opasni za pitanja plavljenja u nizvodnom dijelu. Otpad se već obrušava u korito rijeke, a sa velikim vodama situacija će dodatno da se zakomplikuje. Sa prvim obilnijim kišama sav sitni materijal rijeka će odnijeti nizvodno i napraviti ozbiljne probleme u daljem toka Tare. Pa i kod Kolašina i Mojkovca.

MONITOR: Kojom dužinom put ,,teče” koritom i obalom Tare?
KOVAČEVIĆ: Kako je glavni projekat izgradnje autoputa proglašen tajnom, teško da možemo znati koliko tačno iznosi dionica koja teče uz Taru. Upotrebom satelitskih snimaka i onog što je vidljivo na terenu, procjenjuje se da ova dionica iznosi nešto više od osam kilometara, presjecajući rijeku više puta – zbog potrebe petlje Mateševo i zbog pristupnih puteva. Rampa petlje prolazi ispod Mosta Tara 10 i Tara 11, a dodatno planirani prelazi na Tari su most Čvor Mateševo 1 i Čvor Mateševo 2 koji spajaju na autoput u smjeru Uvača, odnosno Podgorice.

MONITOR:Da li se to moglo izbjeći?
KOVAČEVIĆ: Poražavajuća je činjenica da javnost nije bila upoznata sa planiranim i tekućim devastacijama na Tari. NVO i mediji su prinuđeni da informacije prikupljaju iz svake rečenice predstavnika institucija i isječaka pratećih dokumenata u pokušaju da se sklopi slika o obimu degradacije rijeke i daljim planiranim devastacijama na nacionalnom i međunarodno zaštićenom području sliva Tare.

Tako smo od ministra Radulovića saznali za postojanje 18 varijantnih rješenja za trasu autoputa. Postavlja se pitanje da li je ijedno od tih rješenja isključilo trasu autoputa iz korita Tare? Da li je iko prilikom trasiranja u Vladi ocjenjivao činjenicu što je rijeka Tara zaštićena skupštinskom Deklaracijom, programom UNESCO i da su nizvodno bar dva nacionalna parka, ili je odlučila manja cijena izvođenja radova? Sa ovakvim pristupom u planiranju, bojimo se šta će se desiti i sa drugim zaštićenim područjima koja stanu na put finansijskom interesu.

MONITOR: Provladini stručnjaci kažu da će se Tara revitalizovati. Koliko bi taj proces mogao trajati?
KOVAČEVIĆ: Samo deponije otpada na Tari su toliko velike da će nam trebati godine da ih uklonimo. Bar dvije rijetke i endemične vrste riba, makroinvertebrata, algi su degradirane na ovom prostoru do te mjere da će se teško povratiti u referentno stanje čak i u periodu od 10 godina. Za degradacije biodiverziteta postoje već opipljivi dokazi – što u istraživanjima ihtiofaune iz jula 2018. ili Ocjeni biološkog monitoringa nultog stanja na vodenom ekosistemu rijeke Tare sa monitoringom za period 2017 i 2018. – koje, očigledno, niko u državnim institucijama nije uzeo za ozbiljno, iako oni upozoravaju na devastacije staništa i desetkovanje vrsta.

MONITOR: Ubjeđuju nas da će Tara i njeno korito, nakon obavljenih građevinskih radova, biti ljepši?
KOVAČEVIĆ: Apsolutno ne stoji takva priča. Plan remedijacije i praćenja stanja životne sredine u kojem se navodi da će jedan ,,haotičan pejzaž bujičnog vodotoka” biti zamijenjen ,,harmonizovanim kroz hortikulturna rješenja” nema veze sa razumijevanjem suštine vrijednosti netaknutih i zaštićenih prirodnih cjelina. Prirodni pejzaž rijeke je nezamjenjiv i neponovljiv. Tvrdnje o ljepšim novim koritima i obalama su naklapanja nazadnih umova i onih koji žele isprati sopstvenu savjest i svijest građana, pravdajući devastaciju naše najljepše rijeke.

Posljedice

KOVAČEVIĆ: Devastacija na Tari predstavlja školski primjer kako Vlada, radi profita i investicija, pokušava zaobići pravna rješenja za zaštitu životne sredine i međunarodne obaveze iz konvencija i transponovanih evropskih propisa. Neko u državi je dopustio da se težište stavi na odjednom istaknutu potrebu regulacije poplava na Tari ili tvz. Prijedlog mjera remedijacije, u odnosu na pitanja međunarodne zaštite i propisa EU koji se odnose na očuvanje visokog ekološkog statusa rijeke (Okvirna Direktiva o vodama) i očuvanja povoljnog stanja budućeg Natura 2000 područja (Direktiva o pticama i staništima). Zaobilazi se i član Zakona o vodama o zabranama intervencija na vodotoku od državnog značaja u dijelu od 30 metara od obale… Odjednom i hitno desetak poljoprivredinih gazdinstava trebaju višekilometarsku regulaciju na Tari iako je ozbiljno sporno pitanje u stručnoj javnosti da li je Tara, i pod kojim uslovima, bujični vodotok u gornjem dijelu.

Nijedan vladin plan se ne bavi pitanjem hitnih i kratkoročnih mjera sanacije, povraćaja u pređašnje stanje i revitalizacije koje ćemo sprovoditi danas, a ne poslije završetka autoputa. Ne znamo ni koje su to intervencije u zaštićenim područjima u narednom periodu koje treba da očekujemo a za koje postoji rizik da će dovesti do dugotrajne devastacije, te da li monitoring aktivnosti uključuje stručna lica po pojedninim biodiverzitetskim grupama (ribe, vodozemci, gmizavci, obalna vegetacija, vrste bentosa).

MONITOR: Više razumijevanja bilo je na nekim drugim adresama?
KOVAČEVIĆ: Ta i slična pitanja bila su tema ovonedjeljnih razgovora sa predstavnima UNESCO, gdje su organizacije mreže Koalicije 27 zahtijevali stručnu pomoć, kako bi se bez odlaganja procijenili postojeći i budući uticaji izgradnje autoputa na Taru, ali i predvidjele najbolje moguće mjere regulacije i sanacije. UNESCO će kroz svoj izvještaj dati smjernice i preporuke vezane za područje svjetske prirodne baštine sa osvrtom na rezervat biosfere basen rijeke Tare.

Pošto resorno ministarstvo odbija da sagleda devastaciju ovog prostora kao realnu činjenicu, Koalicija 27 se, u svjetlu najavljenog otvaranja poglavlja 27, prije nekoliko dana obratila tijelima EU tražeći pomoć kako bi osigurali pristup informacijama, stručnu procjenu učinjenih i potencijalnih budućih šteta na Tari, kratkoročne i dugoročne mjere sanacije i revitalizacije ekosistema rijeke Tare…

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo