Nije sve ovo čemu iz sedmice u sedmicu svjedočimo ni smiješno ni naivno.  Sloboda, demokratija i tolerancija su usjevi koje valja neprekidno obnavljati i njegovati. Da ih ne savlada korov fašizacije. Bar to iskustvo imamo

Parlament je, bez rasprave, još jednom usvojio dva IBAR zakona koja im je predsjednik države nedavno vratio na ponovno izjašnjavanje. A imalo se o čemu razgovarati. Poslanici su, umjesto spornim paragrafima, iskorisitili priliku da se pozabave još jednom šovinističkom bravurom njihovog kolege i predsjednika opštine Nikšić Marka Kovačevića.

Kovačević je, čuli smo od predsjednika Skupštine i njegovog partijskog šefa, najtalentovaniji političar svoje generacije. A njegova izjava je (i ovog puta) „izvučena iz konteksta“. Iz perspektive onoga što, prema anketama i glasanju, želi većina građana ove zemlje, što političari javno obećavaju i što je, konačno, propisano zakonima i Ustavom, dalo bi se zaključiti da je iz konteksta izvučen Marko Kovačević a ne njegove izjave. Makar ako je taj kontekst građanska, evropska, antifašistička Crna Gora. Država slobodnih, ravnopravnih i odgovornih/razumnih građana.

Premijer je demonstrirao stečenu posvećenost japanskim manirima. Kao domaćin, zakasnio je na sastanak sa predsjednikom Bugarske, pa je delegacija koju je predvodio Rumen Radev otišla, nakon nekoliko minuta uzaludnog čekanja. Neobičan primjer tradicionalnog gostoprimstva. I znakovita poruka EU partnerima.

Ponuđeno objašnjenje („prethodni sastanak se odužio tri minuta“) dodatno je pokazalo da Milojko Spajić u potpunosti ne shvata prirodu posla koji mu je povjeren. Očito je i da u premijerovom  okruženju nedostaju profesionalci koji bi mu skrenuli pažnju kako je dužan da se ponaša u skladu sa domaćim  međunarodnim procedurama i dobrim običajima. Niko nema pravo na tuđe vrijeme.

Medijski servis priuštio je  javnosti „ekskluzivu“ po svojoj mjeri: zatvorski intervju sa Duškom Kneževićem, tajkunom protiv koga je podignuto više optužnica, a čije dvije banke (u stečaju) državi i povjeriocima duguju više od 100 miliona eura. Da li mu je žao što je zaposlenima ostao dužan više plata i godine neuplaćenih doprinosa za penzioni staž? Stidi li se što su deponenti njegovih banaka ostali bez novca koji je on, dijelom, trošio na ličnu promociju i korupciju? Da li ga je sramota vremena kada je, kao Milov bankar, punio svoje i džepove čelnika tadašnjih vlasti,  sve na štetu građana Crne Gore? Ima li sada sličnih ponuda?

Ništa od toga. Gledaocima RTCG Knežević je pričao o zatvorskoj rutini. Autobiografiji koju piše i po kojoj će se, navodno, snimati film. Prisjećao se dana provedenih u Londonu, dok je bio u bjekstvu, i objašnjavao kako ga „dosta nervira“ priprema za predstojeća suđenja. Dirljiva, romansirana  profil priča.

Od najavljenih dokaza protiv bivših partnera iz vlasti još ništa. „Rekao sam da, dok sam u spuškom pritvoru, ne žalim da dajem nikakve izjave i ne želim da objašnjavam niti da dajem dokaze u drugim predmetima, jer smatram da sam prevaren na način na koji sam zatvoren u Crnoj Gori, i da se tužilaštvo i Viši sud nijesu korektno odnijeli prema meni.” Hvala javnom servisu na ovako kvalitetnom i podrobnom informisanju. Pink i Informer pucaju od zavisti.

Duško Marković formira novu partiju. Stranku evropskog progresa. Nakon trideset godina aktivnog učešća u vlasti tokom kojih je prošao put od Generalnog sekretara vlade, direktora ANB, ministra, potpredsjednika vlade do premijera, nekadašnji potpredsjednik DPS odlučio je da ponudi –  alternativu. Koja bi, makar po najavljenom imenu, morala biti u koliziji sa principima i metodama vlasti čiji je bio jedan od stubova i znakova prepoznavanja. Sad, neka neko kaže kako odlazak u opoziciju ne može biti stimulativan.

Ovakva stvarnost garantuje – neizvjesnu budućnost. Skicu jednog od mogućih modela sjutrašnjice ponudio je koloritni  sljedbenik iz ešalona samozvanih pomiritelja koje predvode Mandić i Kovačević. “Vama smeta to što sam ja Srbin, što volim Rusiju, što se ne odričem toga”, odgovorio je Vladislav Dajković  funkcioner podgoričkih vlasti u razgovoru o novostečenoj a neprijavljenoj imovini. Na opasku zatečenog novinara da je i on Srbin, nedavno došao iz Beograda, uslijedila je presuda.  “Vi ste slučajni Srbin. Srbin po rođenju. Slušam vaše stavove i ne mogu čudom da se načudim.”

Nije sve ovo ni smiješno, ni naivno. Ovo su opomene, pozivnice za buđenje.  Sloboda, demokratija i tolerancija su  usjevi koje valja neprekidno sijati i njegovati. Da ih ne savlada korov fašizacije. Bar u tome imamo iskustva.

Zoran RADULOVIĆ