Povežite se sa nama

Izdvojeno

NEDELJKO SIMANIĆ, ČOVJEK MEĐU NAMA: S ljepše strane života

Objavljeno prije

na

On ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor ili bogatstvo. Ali, ostavlja utisak čovjeka opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti, kažu, nikada stići ne može. Nedeljko Simanić, akademski slikar, rođen u Sarajevu, već deset godina živi u Boki

 

Stare porodične fotografije, na čijoj su poleđini nastajali njegovi prvi radovi , “pojele su” one ratne devedesete. Baš kao i radove nastale tokom školovanja na sarajevskoj umjetničkoj školi, tamo nadomak Drvenije, cijenjene i hvaljene od, u to doba čuvenih profesora i slikara te iste škole. Sivkastosrebrnastom uljanom  gamom obojena platna, u rodnom gradu uvijek utonulom u neki ton pun pepeljaste izmaglice, nestala su u ratnom ludilu. Danas, akademski slikar Nedeljko Simanić, kaže da je ovdje u Boki pronašao svoju Obećanu zemlju, u koju je srećno stigao nakon dugog ahasferskog lutanja po tuđim krajevima. Rado se sjeti da je “nekad mastao o virtuoznom potezu jednog Mujezinovica…”. I  skromno dodaje – bezuspješno. Oni koji prate njegov rad, a njih je mnogo, jer njegov rad lako nalazi poklonike, tvrde da niie u pravu. Da je uspio u tome.

Simanić, rođen 1966. godine, kaže da pripada generaciji koja je kopču s bitnim globalnim događajima hvatala tek post festum, onda kada su oni prestali biti svjetski hitovi i postajali tek “izanđali” mitovi. Ali, za slikara, mladost je bilo “uglavnom jedno sretno doba”. Idilično vrijeme šuškavaca i Titovih slavodobitnih putovanja po Africi, Aziji, Južnoj Americi… Generacija koja je živjela pod staklenim zvonom obećanog prosperiteta i bratstva i jedinstva. Blažene godine, arkadijskog zadovoljstva, opisuje Simanić, koje ništa nije moglo da dovede u pitanje. Putovanje na mjesec gledalo se kao ovaploćenje žilvernovskih snova o osvajanju svemira, a niz naučnofantastičnih filmova svjedočio je o borbi superiornih humanoida i neumitnoj prevlasti zemljana nad hordama zlih eliena… Ali, brzo se ova zemljanocentrična vizija raspršila u svemirskim epopejama jednog Asimova, Artura Klarka, Reja Bredberija… Završnicu tog spiska antiutopije predstavljaće svakako Orvel i njegova 1984. Za Simanića i one iz šezdesetih, bile su to  mirne godine, lijepe godine…

A, onda je počeo rat! Bosna nije izdržala da ostane “ni Davidova, ni carska, ni spahijska”. Kakva je to zemlja gdje vjekovima kuća košta dinar, a komšija dva, ali gdje se opet najbrže potežu noževi i u kriznim vremenima najranije smrkava? Kakvi su to ljudi Bosanci i Hercegovci kad su u stanju da u sebi pomire dva svijeta i tri religije, ali i da zbog uzavrele krvi kidišu na komsiju? Tolerantni kao niko, ali u zlim vremenima ne praštaju razlike.

Naš slikar Simanić naći će se na frontu.”Sta reći, nakon ovoliko godina, pređenog puta i iskustva”, pita se. A onda ironicno dodaje:  “Mogao bih slobodno pristati uz tezu jednog od meni omiljenih Krležinih protagonista, da je rat sasvim prirodna pojava, poput kiše, zubobolje ili gluposti…”

I tih ratnih godina on slika. Ostacima ugljena i drugim improvizovanim sredstvima, jer slikarskog materijala nema. A slikao je i “lepe stvari”, kako je glasno primijetio jedan od pukovnika posmatrajući Simanićeve slike i motive zena na njima. Ali, i komadom ugljena sa tek ugašene vatre, portret napaćenog prijatelja i ratnika, na drvenim vratima kakve privremene šumske izbe.

“Rat za one koji su ga doživjeli nije tek uspomena na stranice Remarka, Hemingveja ili Lalića… Ono kad padne granata od 120 mm među čeljad, i kad se prospu vriska i zapomaganje, ne možeš da se ne osjetis kao marioneta u ruci hirovitog Demijurga, koji se poigrava sa nama poput nekog šekspirovskog Boga”.

Simanić ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor i bogatstvo. Ali ostavlja utisak nekog opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti ,kažu, nikada stići ne može.

Još kao dijete drugačiji. Različit. Želio je Nedeljko da “šuta loptu”, ali nekako drugi dječaci su to radili vještije od njega. U igri u kojoj su oponašali junake iz tada popularne serije “Otpisani”, uloge Prleta i Tihog pripadale su drugima. On je dobijao tek epizodnu ulogu Zrikija. Danas kaže da je tek čitajući Kiša i pojam koji je i pisca mučio “heimlichkeit”, uspio da toj svojoj osobenosti da mjesto. I da je prihvati.

Osjeća li se ovdje kao izbjeglica, pitamo ga. Ne – brzo odgovara. Došao je u Boku  misleći da će se zadržati tek par mjeseci, ne sluteći da će pejzaž slikovitog Zaliva postati idealan predio za razradu njegovog slikarskog zanata. Ostavio je sarajevsku kotlinu zaokruženu planinskim masivima i bujnim zelenilom bosanskih brda, kišom i izmaglicama da bi se našao, ali i snašao pred tolikim kaskadama mediteranskog svjetla, s tolikom količinom morskog azura i ultramarina i okerastosivim odsjajima strmih litica.

“Sasvim je lako bilo skliznuti u idiličnu dopadljivost, u sladunjavost u obojenu raskoš blisku kičastim ostvarenjima”, opisuje Simanić izazov koji je božanska ljepota Boke predstavljala za umjetnika. Shvatio je da ovdašnji predjeli nikad nisu bili dovoljno tretirani na izvorni impresionisticki način. Brzo su umjetnici ovog podneblja prelazili na razne vrste konstruktivizma, kolorizma  i fovizma. Ponekad poetskog realizma ili čak fantastike, ali prostor svjetla i atmosfere ostajao je uvijek nekako nedovoljno razrađen. “U tim malim atmosferskim zabilješkama, u posmatranju i hvatanju luminističkih mijenja, kadriranju karakterističnih mjesta podneblja, nalazim prostor svog slikarskog djelovanja”.

Na nedavno održanoj izložbi u Gradskoj galeriji u Kotoru Simanić je ciklusom šesnaest velikih platana, rađenih u maniru ekspresionističke figuracije, pod nazivom “Rani raj” predstavio okosnicu svog slikarskog creda. Zaokružujući time duži period likovnog tretiranja socijalnih sadržaja, na način kojim su te teme obrađivali slikari Novog realizma. Uporedo, bavi  se i svojim malim impresionističkim etidama, ali nerijetko na Simanićevim platnima mjesto opet nalaze i sarajevski prizori…

Koji god da su motivi oslikani na njegovim platnima, među njima je ugodno. Tu smo između zaljuljanih barki, obronaka u magli, odbljeska mokrih ulica, erotizma na nekim figurama, do majstorskih portreta urađenih u klasičnom maniru.

A među portretima koje planira da uradi naći će se i njegovi omiljeni autori, poput Bejkona, Beketa, Joneska, Hesea, Krleže, Kiša…

Nedeljko Simanić, akademski slikar, Sarajlija u Boki, evo deset godina.  Čovjek među nama.

Lidija KOJAŠEVIĆ – SOLDO 

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo