Povežite se sa nama

Izdvojeno

NEDELJKO SIMANIĆ, ČOVJEK MEĐU NAMA: S ljepše strane života

Objavljeno prije

na

On ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor ili bogatstvo. Ali, ostavlja utisak čovjeka opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti, kažu, nikada stići ne može. Nedeljko Simanić, akademski slikar, rođen u Sarajevu, već deset godina živi u Boki

 

Stare porodične fotografije, na čijoj su poleđini nastajali njegovi prvi radovi , “pojele su” one ratne devedesete. Baš kao i radove nastale tokom školovanja na sarajevskoj umjetničkoj školi, tamo nadomak Drvenije, cijenjene i hvaljene od, u to doba čuvenih profesora i slikara te iste škole. Sivkastosrebrnastom uljanom  gamom obojena platna, u rodnom gradu uvijek utonulom u neki ton pun pepeljaste izmaglice, nestala su u ratnom ludilu. Danas, akademski slikar Nedeljko Simanić, kaže da je ovdje u Boki pronašao svoju Obećanu zemlju, u koju je srećno stigao nakon dugog ahasferskog lutanja po tuđim krajevima. Rado se sjeti da je “nekad mastao o virtuoznom potezu jednog Mujezinovica…”. I  skromno dodaje – bezuspješno. Oni koji prate njegov rad, a njih je mnogo, jer njegov rad lako nalazi poklonike, tvrde da niie u pravu. Da je uspio u tome.

Simanić, rođen 1966. godine, kaže da pripada generaciji koja je kopču s bitnim globalnim događajima hvatala tek post festum, onda kada su oni prestali biti svjetski hitovi i postajali tek “izanđali” mitovi. Ali, za slikara, mladost je bilo “uglavnom jedno sretno doba”. Idilično vrijeme šuškavaca i Titovih slavodobitnih putovanja po Africi, Aziji, Južnoj Americi… Generacija koja je živjela pod staklenim zvonom obećanog prosperiteta i bratstva i jedinstva. Blažene godine, arkadijskog zadovoljstva, opisuje Simanić, koje ništa nije moglo da dovede u pitanje. Putovanje na mjesec gledalo se kao ovaploćenje žilvernovskih snova o osvajanju svemira, a niz naučnofantastičnih filmova svjedočio je o borbi superiornih humanoida i neumitnoj prevlasti zemljana nad hordama zlih eliena… Ali, brzo se ova zemljanocentrična vizija raspršila u svemirskim epopejama jednog Asimova, Artura Klarka, Reja Bredberija… Završnicu tog spiska antiutopije predstavljaće svakako Orvel i njegova 1984. Za Simanića i one iz šezdesetih, bile su to  mirne godine, lijepe godine…

A, onda je počeo rat! Bosna nije izdržala da ostane “ni Davidova, ni carska, ni spahijska”. Kakva je to zemlja gdje vjekovima kuća košta dinar, a komšija dva, ali gdje se opet najbrže potežu noževi i u kriznim vremenima najranije smrkava? Kakvi su to ljudi Bosanci i Hercegovci kad su u stanju da u sebi pomire dva svijeta i tri religije, ali i da zbog uzavrele krvi kidišu na komsiju? Tolerantni kao niko, ali u zlim vremenima ne praštaju razlike.

Naš slikar Simanić naći će se na frontu.”Sta reći, nakon ovoliko godina, pređenog puta i iskustva”, pita se. A onda ironicno dodaje:  “Mogao bih slobodno pristati uz tezu jednog od meni omiljenih Krležinih protagonista, da je rat sasvim prirodna pojava, poput kiše, zubobolje ili gluposti…”

I tih ratnih godina on slika. Ostacima ugljena i drugim improvizovanim sredstvima, jer slikarskog materijala nema. A slikao je i “lepe stvari”, kako je glasno primijetio jedan od pukovnika posmatrajući Simanićeve slike i motive zena na njima. Ali, i komadom ugljena sa tek ugašene vatre, portret napaćenog prijatelja i ratnika, na drvenim vratima kakve privremene šumske izbe.

“Rat za one koji su ga doživjeli nije tek uspomena na stranice Remarka, Hemingveja ili Lalića… Ono kad padne granata od 120 mm među čeljad, i kad se prospu vriska i zapomaganje, ne možeš da se ne osjetis kao marioneta u ruci hirovitog Demijurga, koji se poigrava sa nama poput nekog šekspirovskog Boga”.

Simanić ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor i bogatstvo. Ali ostavlja utisak nekog opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti ,kažu, nikada stići ne može.

Još kao dijete drugačiji. Različit. Želio je Nedeljko da “šuta loptu”, ali nekako drugi dječaci su to radili vještije od njega. U igri u kojoj su oponašali junake iz tada popularne serije “Otpisani”, uloge Prleta i Tihog pripadale su drugima. On je dobijao tek epizodnu ulogu Zrikija. Danas kaže da je tek čitajući Kiša i pojam koji je i pisca mučio “heimlichkeit”, uspio da toj svojoj osobenosti da mjesto. I da je prihvati.

Osjeća li se ovdje kao izbjeglica, pitamo ga. Ne – brzo odgovara. Došao je u Boku  misleći da će se zadržati tek par mjeseci, ne sluteći da će pejzaž slikovitog Zaliva postati idealan predio za razradu njegovog slikarskog zanata. Ostavio je sarajevsku kotlinu zaokruženu planinskim masivima i bujnim zelenilom bosanskih brda, kišom i izmaglicama da bi se našao, ali i snašao pred tolikim kaskadama mediteranskog svjetla, s tolikom količinom morskog azura i ultramarina i okerastosivim odsjajima strmih litica.

“Sasvim je lako bilo skliznuti u idiličnu dopadljivost, u sladunjavost u obojenu raskoš blisku kičastim ostvarenjima”, opisuje Simanić izazov koji je božanska ljepota Boke predstavljala za umjetnika. Shvatio je da ovdašnji predjeli nikad nisu bili dovoljno tretirani na izvorni impresionisticki način. Brzo su umjetnici ovog podneblja prelazili na razne vrste konstruktivizma, kolorizma  i fovizma. Ponekad poetskog realizma ili čak fantastike, ali prostor svjetla i atmosfere ostajao je uvijek nekako nedovoljno razrađen. “U tim malim atmosferskim zabilješkama, u posmatranju i hvatanju luminističkih mijenja, kadriranju karakterističnih mjesta podneblja, nalazim prostor svog slikarskog djelovanja”.

Na nedavno održanoj izložbi u Gradskoj galeriji u Kotoru Simanić je ciklusom šesnaest velikih platana, rađenih u maniru ekspresionističke figuracije, pod nazivom “Rani raj” predstavio okosnicu svog slikarskog creda. Zaokružujući time duži period likovnog tretiranja socijalnih sadržaja, na način kojim su te teme obrađivali slikari Novog realizma. Uporedo, bavi  se i svojim malim impresionističkim etidama, ali nerijetko na Simanićevim platnima mjesto opet nalaze i sarajevski prizori…

Koji god da su motivi oslikani na njegovim platnima, među njima je ugodno. Tu smo između zaljuljanih barki, obronaka u magli, odbljeska mokrih ulica, erotizma na nekim figurama, do majstorskih portreta urađenih u klasičnom maniru.

A među portretima koje planira da uradi naći će se i njegovi omiljeni autori, poput Bejkona, Beketa, Joneska, Hesea, Krleže, Kiša…

Nedeljko Simanić, akademski slikar, Sarajlija u Boki, evo deset godina.  Čovjek među nama.

Lidija KOJAŠEVIĆ – SOLDO 

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGEDIJA U ROGAMIMA, BUJICA ODNIJELA TRI ŽIVOTA PORODICE KORUGA: Nadgornjavanje neodgovornih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Automobil, u kom je bila porodica Koruga sletio je, usljed nevremena i nabujale riječice, u Širaliju. Vlasti se nadgornjavaju ko je bio dužan da zatvori saobraćaj na tom dijelu puta

 

Od početka godine svjedoci smo više tragedija u Crnoj Gori, u kojima su stradale majke sa djecom. Često ne želimo da povjerujemo informaciji da je gotovo cijela porodica stradala u nesreći. Tako smo protekle sedmice u nevjerici čitali kako su se u potoku, nadomak Podgorice, utopili majka i dva sina.

Automobil, kojim su putovali, sletio je u potok Šaralije, u Rogamima. U ranim jutarnjim časovima, nakon obilnih padavina, bujica je odnijela automobil za čijim upravljačem je bio muškarac koji je isplivao i spasio se. Dva sata kasnije Širalija je bila kobna za tročlanu porodicu Koruga. Aleksandra Koruga (43) i njeni sinovi nijesu  uspjeli da se spasu iz nabujalog potoka.

Ronioci su više sati pretraživali dubine rječice, dok nijesu pronašli beživotna tijela stradalih.  Slična tragedija dogodila se i početkom oktobra kada su Jelena Vuković (27) iz Mojkovca i njeno dvoje djece smrtno  stradali u saobraćajnoj nesreći u kanjonu Tare na magistralnom putu Mojkovac – Pljevlja. Nakon nesreće iz provalije je izvučeno živo dijete, dok se danima tragalo za još dvoje djece. Majka je putovala sa svo troje djece, koja su bila uzrasta od dvije do šest godina.

U Rogamima se  po priči mještana, ,,samo čekala jedna ovakva nesreća”. Oni tvrde da je mostić preko potoka Širalija, u blizini drevnog grada Duklja, odavno ,,crna tačka” saobraćajne infrastrukture Rogama. Kažu i da gotovo svake godine, nakon jake kiše, neko sleti u potok, ali da se, srećom, nijedan nije završio ovako kobno.

Mještanin Radomir Šoškić kaže da u Rogamima živi 60 godina i pamti razne nezgode i i brojna auta koja su završila  u rijeci. Tvrdi da niko u most nije uložio, iako se stalno žale Glavnom gradu.

,,Da je most podignut dva metra u visinu ne bi bilo nikakvih problema i narod bi bezbjedno prolazio. Autobusi i kamioni jedva uspiju da uđu. Predsjednici mjesnih zajednica su se stalno mijenjali i mislim da o tome nijesu vodili računa. Da su vodili računa bar nešto bi se uradilo. Most je trebalo zatvarati za saobraćaj čim počnu veće kiše”, kaže Šoškić.

U Glavnom gradu istakli su da je u oktobru prošle godine komisija koju čine profesori Građevinskog fakulteta sačinila izvještaj o stanju mosta na Širaliji. Izvještajem je, tvrde, konstatovano da je opšte stanje puta preko rječice kod Duklje dobro, bez bitnih pojava koje bi negativno uticale na nosivost i trajnost objekta.

„Data je preporuka da se sljedeći glavni pregled organizuje nakon pet godina. Dana kada se desila nesreća nije došlo do negativnog uticaja na nosivost i trajnost objekta, a time ni do njegovog oštećenja, zbog čega stanje u kojem se most nalazi nije moglo uticati na tragičan ishod događaja, već je uzrok hidrometeorološkog porijekla (poplava, bujica)”, poručili su iz Glavnog grada.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo