Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIZAR RADONJIĆ, NOVINAR: O građevinama i neimarima

Objavljeno prije

na

Hronika graditeljstva pravljena je kao što se pravi kuća. Priča, kao i kuća, mora imati plan, zatim temelje, zidove, krov. Mora imati vrata da čitalac uđe u nju, prozore kako bi iz priče mogao da posmatra šta se dešava vani. Fasada i enterijer, odnosno korice i dizajn svake priče svojim izgledom treba da privuku čitaoca. Tako sam i ja „zidao“ ovu priču

 

MONITOR: Nedavno je promovisana vaša knjiga Hronika graditeljstva u Crnoj Gori. Kažite nam nešto o ovom kapitalnom djelu?

RADONJIĆ: Hronika je priča o graditeljima, a priča o graditeljima je priča o Crnoj Gori. Istorija Crne Gore traje čitav milenijum. Milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, asimilacija… Milenijum krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira u kojima je ova zemlja, poput Feniksa, ustajala iz pepela i uspinjala se prema zvijezdama. Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljskog nasljeđa i kulturne baštine. Tako su nastali: Kula Balšića, Stari Bar i Kotor; Antička Budva, mozaici Boga Hipnosa u Teutinom gradu, pa Hercegnovska Citadela, Cetinjski manastir, Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija; Rimskli most na Moštanici koji traje čitav milenijum… U takvim ternucima su nastali Carev most, filigranski lukovi Mosta na Tari… i mostovi na Maloj rijeci i Moračici…

Hronika graditeljstva je priča o Crnoj Gori, o kratkim trenucima njene raskošne svjetlosti i graditeljskom nasljeđu nastalom u trenucima raskošne svjetlosti i priča o ljudima koji su tu svjetlost i to nasljeđe stvarali. To je, istovremeno, priča o onom što nam je zajedničko i što nas spaja.  Koliko sam u tome uspio, neka sude čitaoci i vrijeme.

MONITOR: Kako ste došli na ideju da se latite ovog mukotrpnog posla, koliko dugo ste radili na knjizi?

RADONJIĆ: Tragajući za istorijskim izvorima, dokumentima i drugim podacima o pionirima graditeljstva u Crnoj Gori,  razočaran što su ovi izvori siromašni, a dokumenta i drugi podaci nesređeni, nesistematizovani, prepušteni propadanju, najčešće i uništeni, odlučio sam da nešto promijenim. Bolje reći, odlučio sam da pokušam da bar nešto spasim, otrgnem od zaborava, sakupim na jednom mjestu i sistematizujem po hronološkom redu, značaju, posebnosti, pripadnosti, karakteru podataka i dokumenata.

Građu za nju prikupljam čitavu deceniju, ali je ona počela da nastaje mnogo ranije. Čini mi se da sam počeo da je stvaram prije pola vijeka, još onog decembra 1970. godine, kao fizički radnik u trećoj smjeni na separaciji u Lutovu – na gradilštu Pruge Beograd–Bar.

Ovo je knjiga o graditeljstvu. Pravljena je kao što se pravi kuća. Priča, kao i kuća, mora imati plan, zatim temelje, zidove, krov. Mora imati vrata da čitalac uđe u nju, prozore kako bi iz priče mogao da posmatra šta se dešava vani. Fasada i enterijer, odnosno korice i dizajn svake priče svojim izgledom treba da privuku čitaoca. Tako sam i ja „zidao“ ovu priču. Istim redom: najprije plan i dizajn knjige, izrada temelja, zidanje… Slagao sam kamenčiće, ciglu po ciglu, jedan po jedan podatak, sve skupa povezivao malterom… na kraju sam u nju uselio  graditelje…

MONITOR: Jeste li imali pomoći institucija, kako ste dolazili do podataka?

RADONJIĆ: Da kažem još i to da je ova knjiga moj autorski projekat i autorsko izdanje, uradio sam i dizajn korica i dizajn kompletne knjige. Predgovor za knjigu je napisao princ Nikola Petrović Njegoš, arhitekta po struci. Recenzent je arhitekta Mileta Bojović,vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Prikupljajući građu za ovu knjigu kontaktirao sam posredno ili neposredno, više hiljada graditelja i članova njihovih porodica, brojne institucije, arhive i biblioteke, univerzitete…

Prijatno sam iznenađen odzivom većine crnogorskih institucija, a prije svega Inženjerske komore Crne Gore, Državnog arhiva, Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“, Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“,  Građevinske škole u Podgorici, „Lovćeninvesta“,  RZUP-a, „Crnagoraputa“, Preduzeća za građevinski nadzor iz Podgorice, zatim univerzitetskih biblioteka, biblioteka građevinskih i arhitektonskih fakulteta u Podgorici, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Beogradu…. Ne treba izostaviti ni podršku Ljubinke Nedić, lektora i korektora, Ane Ponoš, prevodioca… Štamaparije „Obod“ sa Cetinja… Ne smijem zaboraviti ni Draganu Rakić iz Gradske biblioteke u Vršcu, koja mi je u jesen 2017. godine poslala jedan od dragocjenijih dokumenata: Popis ovlašćenih inženjera i arhitekata Kraljevine Jugoslavije za 1938. godinu.

Uz zahvalnost i poštovanje svima njima, ne mogu a da ne pomenem i pojedinačnu podršku, predloge i sugestije od ljudi od kojih neke prije toga uopšte nijesam poznavao: Miodraga Bajkovića, Slobodana Boba Mitrovića, Jovicu Radovanovića, Velizara Lukovića, Milana Raičevića, Pavla Popovića…

MONITOR: Vaša knjiga je i priča o graditeljima, pobrojali ste brojne neimare – arhitekte, inženjere, tehničare. Koje biste izdvojili?

RADONJIĆ: Knjiga je koncipirana kao neka vrsta monografsko- faktografskog, hronološkog pregleda nastanka sveukupnog graditeljstva u Crnoj Gori. Ona je i svojevrstan ljetopis, odnosno hronika razvoja graditeljstva, a jednim dijelom ima i karakter leksikona. Ona je i hronika nastanka i razvoja inženjerske struke u graditeljstvu Crne Gore, prije svega podsjećanje na inženjere koji su udarili temelje savremenom graditeljstvu i heroje poslijeratne obnove i izgradnje.

U knjizi se, u različitom kontekstu pominje više od pet hiljada graditelja: tehničara, inženjera raznih struka i arhitekata. Priču o graditeljima sam počeo od pionira crnogorskog graditeljstva fra Vita Kotoranina, katoličkog svještenika iz XIV vijeka, koji je zidao manastir Visoke Dečane. Slijede Mihoje Brajkov sa klaustorima u samostanu Male braće u Dubrovniku, Rade Neimar iz narodne pjesme koji je postojao i gradio manastir Ljubostinju, Mimar Hajrudin graditelj mosta u Mostaru i Husein-pašine džamije u Pljevljima…

Bojim se da se ne ogriješim ako pojedinačno počnem izdvajati crnogorske graditelje, zato ću ih pomenuti samo po pripadnosti pojedinim kategorijama, na način kako su predstavljeni u Hronici graditeljstva. Poslije pomenutih pionira crnogorskog graditeljstva slijede graditelji bokeških crkava i palata, prvi inženjeri i arhitekti, izvanjci na Cetinju u doba knjaževine Crne Gore. U Hronici se pominje više od 90 mladih ljudi iz Crne Gore koji su u periodu od 1848 do 1916. studirali tehniku na evropskim univerzitetima, zatim prvi crnogorski inženjeri, pa prvi crnogorski inženjeri sa diplomama jugoslovenskih univerziteta. Posebno poglavlje je posvećeno crnogorskim tehničarima koji su na svojim plećima iznijeli najveći teret poratne obnove i izgradnje Crne Gore. Predstavljni su i prvi inženjeri školovani u Crnoj Gori.

MONITOR: S obzirom na dosadašnju graditeljsku tradiciju kako vam se čine današnji gradovi? Ima li to neke veze sa ovdašnjim graditeljskim nasljeđem?

RADONJIĆ: Ja nijesam naučnik, ja sam novinar i zato ova knjiga nije naučni rad. U njoj nema naučno-istorijskog istraživanja i osvjetljavanja pojedinih događaja, ličnosti ili činjenica. U njoj nema ni prikaza i stručne kritike projektovanih i izvedenih objekata. Knjiga je novinarska priča o graditeljstvu i graditeljima, satkana od parčića oskudnih istorijskih izvora, parčića mojih ili tuđih sjećanja, istrgnutih listova iz neke stare knjige ili časopisa, starih novina, od anegdota i požutjelih fotografija i dokumenata. Knjiga je dijelom i moja percepcija događaja i procesa u crnogorskom graditeljstvu…

Na osnovu ovoga što sam kazao o karatkteru knjige, mislim da bi bilo nezahvalno da mimo onog što je u njoj objavljeno komentarišem u medijima. Ja sam u Hronici bilježio kad je i u kojim okolnostima nastajalo graditeljsko nasljeđe i ko ga je stvarao.  Sva ostala istraživanja, poređenja, analize i ocjene ostavljam čitaocima, prije svega onima kojima je to profesija. Jedino bih naglasio da Crna Gora ima graditeljsko nasljeđe nemjerljive vrijednosti i da to nasljeđe zaslužuje mnogo više brige i društvene zaštite od ove koju ima.

 

Posebno mjesto u knjizi imaju spomenici koji su često biseri graditeljstva. Koji su sve spomenici istaknuti u vašoj knjizi?

Crna Gora je uvijek imala višak istorije. Iz pijeteta prema onima koji su je stvarali, dio nje je ovjekovječen spomenicima, podignutim najvažnijim događajima iz njene novije istorije i najvažnijim ličnostima koji su je određivali. Podignuti kao spomenici ljudima i vremenu koja su prošla. Namijenjeni generacijama i vremenu što će tek doći. Podignuti kao simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, predstavljaju simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću.

Spomenici predstavljaju značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore i njima je u Hroniici graditeljstva posvećeno posebno poglavlje Spomenici ljudima i vremenu.

Priča o spomenicima počinje od najvećeg koji je podignut u Crnoj Gori, a u slavu Najvećega kojeg je Crna Gora imala – od Negoševog mauzoleja na Lovćenu. Priča o izgradnji Mauzoleja je priča o borbi za slobodu, samobitnosti i dostojanstvu Crne Gore i Crnogoraca koja ni danas ne prestaje.

Slijede spomen parkovi na Knjaževcu u Andrijevici, na Barutani kod Podgorice i Jasikovcu kod Berana. Zatim Lovćenska vila na Cetinju i spomenik u Vuksanlekićima kod Tuzi. Svoje mjesto su dobili i spomen kosturnica na Cetinju, spomenici na Gorici, Lazinama i na Stražici, spomen park na Grahovu, spomen groblje na Brezi i spomen dom u Kolašinu, spomenici pod Trebjesom, u Virpazaru, na Bijeloj Gori…

Posebno mjesto zauzima Bezmetković na Savini kod Herceg Novog koji su radili Luka Tomanović i Nikola Dobrović. Bezmetković je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. Bezmetković je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo