Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIZAR RADONJIĆ, NOVINAR: O građevinama i neimarima

Objavljeno prije

na

Hronika graditeljstva pravljena je kao što se pravi kuća. Priča, kao i kuća, mora imati plan, zatim temelje, zidove, krov. Mora imati vrata da čitalac uđe u nju, prozore kako bi iz priče mogao da posmatra šta se dešava vani. Fasada i enterijer, odnosno korice i dizajn svake priče svojim izgledom treba da privuku čitaoca. Tako sam i ja „zidao“ ovu priču

 

MONITOR: Nedavno je promovisana vaša knjiga Hronika graditeljstva u Crnoj Gori. Kažite nam nešto o ovom kapitalnom djelu?

RADONJIĆ: Hronika je priča o graditeljima, a priča o graditeljima je priča o Crnoj Gori. Istorija Crne Gore traje čitav milenijum. Milenijum okupacija, ratova, paljenja, razaranja, asimilacija… Milenijum krvi i ognja sa rijetkim i kratkim periodima mira u kojima je ova zemlja, poput Feniksa, ustajala iz pepela i uspinjala se prema zvijezdama. Postajala je zemlja raskošne svjetlosti u kojoj su stvarani biseri graditeljskog nasljeđa i kulturne baštine. Tako su nastali: Kula Balšića, Stari Bar i Kotor; Antička Budva, mozaici Boga Hipnosa u Teutinom gradu, pa Hercegnovska Citadela, Cetinjski manastir, Gospa od Škrpjela i Husein-pašina džamija; Rimskli most na Moštanici koji traje čitav milenijum… U takvim ternucima su nastali Carev most, filigranski lukovi Mosta na Tari… i mostovi na Maloj rijeci i Moračici…

Hronika graditeljstva je priča o Crnoj Gori, o kratkim trenucima njene raskošne svjetlosti i graditeljskom nasljeđu nastalom u trenucima raskošne svjetlosti i priča o ljudima koji su tu svjetlost i to nasljeđe stvarali. To je, istovremeno, priča o onom što nam je zajedničko i što nas spaja.  Koliko sam u tome uspio, neka sude čitaoci i vrijeme.

MONITOR: Kako ste došli na ideju da se latite ovog mukotrpnog posla, koliko dugo ste radili na knjizi?

RADONJIĆ: Tragajući za istorijskim izvorima, dokumentima i drugim podacima o pionirima graditeljstva u Crnoj Gori,  razočaran što su ovi izvori siromašni, a dokumenta i drugi podaci nesređeni, nesistematizovani, prepušteni propadanju, najčešće i uništeni, odlučio sam da nešto promijenim. Bolje reći, odlučio sam da pokušam da bar nešto spasim, otrgnem od zaborava, sakupim na jednom mjestu i sistematizujem po hronološkom redu, značaju, posebnosti, pripadnosti, karakteru podataka i dokumenata.

Građu za nju prikupljam čitavu deceniju, ali je ona počela da nastaje mnogo ranije. Čini mi se da sam počeo da je stvaram prije pola vijeka, još onog decembra 1970. godine, kao fizički radnik u trećoj smjeni na separaciji u Lutovu – na gradilštu Pruge Beograd–Bar.

Ovo je knjiga o graditeljstvu. Pravljena je kao što se pravi kuća. Priča, kao i kuća, mora imati plan, zatim temelje, zidove, krov. Mora imati vrata da čitalac uđe u nju, prozore kako bi iz priče mogao da posmatra šta se dešava vani. Fasada i enterijer, odnosno korice i dizajn svake priče svojim izgledom treba da privuku čitaoca. Tako sam i ja „zidao“ ovu priču. Istim redom: najprije plan i dizajn knjige, izrada temelja, zidanje… Slagao sam kamenčiće, ciglu po ciglu, jedan po jedan podatak, sve skupa povezivao malterom… na kraju sam u nju uselio  graditelje…

MONITOR: Jeste li imali pomoći institucija, kako ste dolazili do podataka?

RADONJIĆ: Da kažem još i to da je ova knjiga moj autorski projekat i autorsko izdanje, uradio sam i dizajn korica i dizajn kompletne knjige. Predgovor za knjigu je napisao princ Nikola Petrović Njegoš, arhitekta po struci. Recenzent je arhitekta Mileta Bojović,vanredni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Prikupljajući građu za ovu knjigu kontaktirao sam posredno ili neposredno, više hiljada graditelja i članova njihovih porodica, brojne institucije, arhive i biblioteke, univerzitete…

Prijatno sam iznenađen odzivom većine crnogorskih institucija, a prije svega Inženjerske komore Crne Gore, Državnog arhiva, Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“, Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“,  Građevinske škole u Podgorici, „Lovćeninvesta“,  RZUP-a, „Crnagoraputa“, Preduzeća za građevinski nadzor iz Podgorice, zatim univerzitetskih biblioteka, biblioteka građevinskih i arhitektonskih fakulteta u Podgorici, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Beogradu…. Ne treba izostaviti ni podršku Ljubinke Nedić, lektora i korektora, Ane Ponoš, prevodioca… Štamaparije „Obod“ sa Cetinja… Ne smijem zaboraviti ni Draganu Rakić iz Gradske biblioteke u Vršcu, koja mi je u jesen 2017. godine poslala jedan od dragocjenijih dokumenata: Popis ovlašćenih inženjera i arhitekata Kraljevine Jugoslavije za 1938. godinu.

Uz zahvalnost i poštovanje svima njima, ne mogu a da ne pomenem i pojedinačnu podršku, predloge i sugestije od ljudi od kojih neke prije toga uopšte nijesam poznavao: Miodraga Bajkovića, Slobodana Boba Mitrovića, Jovicu Radovanovića, Velizara Lukovića, Milana Raičevića, Pavla Popovića…

MONITOR: Vaša knjiga je i priča o graditeljima, pobrojali ste brojne neimare – arhitekte, inženjere, tehničare. Koje biste izdvojili?

RADONJIĆ: Knjiga je koncipirana kao neka vrsta monografsko- faktografskog, hronološkog pregleda nastanka sveukupnog graditeljstva u Crnoj Gori. Ona je i svojevrstan ljetopis, odnosno hronika razvoja graditeljstva, a jednim dijelom ima i karakter leksikona. Ona je i hronika nastanka i razvoja inženjerske struke u graditeljstvu Crne Gore, prije svega podsjećanje na inženjere koji su udarili temelje savremenom graditeljstvu i heroje poslijeratne obnove i izgradnje.

U knjizi se, u različitom kontekstu pominje više od pet hiljada graditelja: tehničara, inženjera raznih struka i arhitekata. Priču o graditeljima sam počeo od pionira crnogorskog graditeljstva fra Vita Kotoranina, katoličkog svještenika iz XIV vijeka, koji je zidao manastir Visoke Dečane. Slijede Mihoje Brajkov sa klaustorima u samostanu Male braće u Dubrovniku, Rade Neimar iz narodne pjesme koji je postojao i gradio manastir Ljubostinju, Mimar Hajrudin graditelj mosta u Mostaru i Husein-pašine džamije u Pljevljima…

Bojim se da se ne ogriješim ako pojedinačno počnem izdvajati crnogorske graditelje, zato ću ih pomenuti samo po pripadnosti pojedinim kategorijama, na način kako su predstavljeni u Hronici graditeljstva. Poslije pomenutih pionira crnogorskog graditeljstva slijede graditelji bokeških crkava i palata, prvi inženjeri i arhitekti, izvanjci na Cetinju u doba knjaževine Crne Gore. U Hronici se pominje više od 90 mladih ljudi iz Crne Gore koji su u periodu od 1848 do 1916. studirali tehniku na evropskim univerzitetima, zatim prvi crnogorski inženjeri, pa prvi crnogorski inženjeri sa diplomama jugoslovenskih univerziteta. Posebno poglavlje je posvećeno crnogorskim tehničarima koji su na svojim plećima iznijeli najveći teret poratne obnove i izgradnje Crne Gore. Predstavljni su i prvi inženjeri školovani u Crnoj Gori.

MONITOR: S obzirom na dosadašnju graditeljsku tradiciju kako vam se čine današnji gradovi? Ima li to neke veze sa ovdašnjim graditeljskim nasljeđem?

RADONJIĆ: Ja nijesam naučnik, ja sam novinar i zato ova knjiga nije naučni rad. U njoj nema naučno-istorijskog istraživanja i osvjetljavanja pojedinih događaja, ličnosti ili činjenica. U njoj nema ni prikaza i stručne kritike projektovanih i izvedenih objekata. Knjiga je novinarska priča o graditeljstvu i graditeljima, satkana od parčića oskudnih istorijskih izvora, parčića mojih ili tuđih sjećanja, istrgnutih listova iz neke stare knjige ili časopisa, starih novina, od anegdota i požutjelih fotografija i dokumenata. Knjiga je dijelom i moja percepcija događaja i procesa u crnogorskom graditeljstvu…

Na osnovu ovoga što sam kazao o karatkteru knjige, mislim da bi bilo nezahvalno da mimo onog što je u njoj objavljeno komentarišem u medijima. Ja sam u Hronici bilježio kad je i u kojim okolnostima nastajalo graditeljsko nasljeđe i ko ga je stvarao.  Sva ostala istraživanja, poređenja, analize i ocjene ostavljam čitaocima, prije svega onima kojima je to profesija. Jedino bih naglasio da Crna Gora ima graditeljsko nasljeđe nemjerljive vrijednosti i da to nasljeđe zaslužuje mnogo više brige i društvene zaštite od ove koju ima.

 

Posebno mjesto u knjizi imaju spomenici koji su često biseri graditeljstva. Koji su sve spomenici istaknuti u vašoj knjizi?

Crna Gora je uvijek imala višak istorije. Iz pijeteta prema onima koji su je stvarali, dio nje je ovjekovječen spomenicima, podignutim najvažnijim događajima iz njene novije istorije i najvažnijim ličnostima koji su je određivali. Podignuti kao spomenici ljudima i vremenu koja su prošla. Namijenjeni generacijama i vremenu što će tek doći. Podignuti kao simbol sjećanja i poštovanja prema onima u čiju čast su podignuti, predstavljaju simbol njihovog i našeg dostojanstva. Simbol pobjede života nad smrću.

Spomenici predstavljaju značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore i njima je u Hroniici graditeljstva posvećeno posebno poglavlje Spomenici ljudima i vremenu.

Priča o spomenicima počinje od najvećeg koji je podignut u Crnoj Gori, a u slavu Najvećega kojeg je Crna Gora imala – od Negoševog mauzoleja na Lovćenu. Priča o izgradnji Mauzoleja je priča o borbi za slobodu, samobitnosti i dostojanstvu Crne Gore i Crnogoraca koja ni danas ne prestaje.

Slijede spomen parkovi na Knjaževcu u Andrijevici, na Barutani kod Podgorice i Jasikovcu kod Berana. Zatim Lovćenska vila na Cetinju i spomenik u Vuksanlekićima kod Tuzi. Svoje mjesto su dobili i spomen kosturnica na Cetinju, spomenici na Gorici, Lazinama i na Stražici, spomen park na Grahovu, spomen groblje na Brezi i spomen dom u Kolašinu, spomenici pod Trebjesom, u Virpazaru, na Bijeloj Gori…

Posebno mjesto zauzima Bezmetković na Savini kod Herceg Novog koji su radili Luka Tomanović i Nikola Dobrović. Bezmetković je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. Bezmetković je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo