Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Neumorni antimiloševićevac

Objavljeno prije

na

Sedmostruki premijer i predsjednik Demokratske partije socijalista Milo Đukanović rastrčao se ovih dana po Crnoj Gori i režimskim medijima da još jednom pridobije dovoljan broj glasača za opstanak na vlasti. Vidjećemo hoće li mu to uspjeti, ali indikativno je da se Đukanović obraća svojoj pastvi kao da su svi oboljeli od zaborava i da se niko živ ne sjeća šta je besjedio i radio u protekle dvije i po decenije.

Prije nekoliko dana optužio je dio opozicije – svoje političke konkurente na oktobarskim izborima – da su branili režim u Beogradu devedesetih, a sada se lažno predstavljaju kao demokrate i nosioci progresa. ,,Ali, avaj, imaju samo jedan problem. Da objasne što su upravo oni, i Demokratski front i Demokrate, u tada drugim formacijama, recimo u Beogradu branili Njega!?”

Taj sa velikim Nj je Slobodan Milošević. A taj Milošević je onaj vožd za kojim je Đukanović svojevremeno izgarao. I nebrojeno puta, sav srećan, sjedio na Njegovom kanabeu. Ko je zaboravio, da ga podsjetimo: ,,Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”. Tako je drug Milo Đukanović veličao svog idola Miloševića 1992. godine.

Ovih dana Đukanović klikuje da ,,manje-više sva opozicija u različitim formama pokušava da svoju vrijednost naglasi time što će osporavati sve što je dosadašnja vlast u Crnoj Gori, predvođena DPS-om, uradila za ovu državu”, ali to nije moguće ,,jer u Crnoj Gori ne žive ni glupi ni politički slijepi ljudi”. Valjda misli na prosvijetljenost onih koji mu godinama pokorno i vjerno služe.

Kad smo kod glupih i politički slijepih, podsjetimo da je Đukanović, tek pet godina nakon onih hvalospjeva, kada su već masovno progledali i oni koji su bili totalno zaslijepljeni Miloševićevim likom i djelom, ovako opisao srpskog vožda: ,,Danas je gospodin Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom…”

Devedesetih, povodom osnivanja Saveza reformskih snaga Jugoslavije, tvrdio je: ,,Iza nevještih reformskih maski lako je prepoznati šačicu crnogorskih nacionalista, šačicu suludih islamskih fundamentalista i albanskih separatista, koji svom narodu nude mržnju”. Rušenje Anta Markovića značilo je rušenje Jugoslavije i otvranje vrata ratu i zločinima.

U nastavku predizborne kampanje lider DPS-a će vjerovatno koristiti sličan svoj raskošni vokabular u obračunu sa političkim protivnicima. Za sada je stigao da masama, osim neprijatelja, isporuči i brdo obećanja: priprema se paket mjera za socijalno najugroženije i pomoć građanima koji su za preživljavanje uzimali potrošačke kredite; vlasnici visokoškolskih diploma dobiće beskamatne kredite…

Da li se to premijeru omaklo pa prizna da u ovoj državi, koju je potpuno privatizovao, ima socijalno ugroženih i onih koji su prinuđeni da uzimaju kredit da bi preživjeli?

Uzgred, evo i jednog njegovog obećanja iz 2006. godine: „Za četiri godine u ovoj zemlji neće biti nijednog nezaposlenog građanina!”

Premijer se nada da njegovim obećanjima, i poslije svega, vjeruje većina građana u Crnoj Gori. A koliko mu se može vjerovati najbolji su svjedok njegova obećanja o povlačenju iz politike.

U novembru 2003. godine ovako je govorio o svom političkom angažmanu: ,,Moram priznati da nijesam pristalica tako dugog zadržavanja u politici. Svako ko se na pravi način posveti radu u Vladi mora da se umori, inače nešto nije u redu… Mislim da sam zadovoljio sve svoje političke ambicije”. Tri godine kasnije najavio je da će se povući sa premijerske funkcije: ,,Veoma sam umoran, jer je bilo veoma teško biti odgovoran za vođenje države posljednjih 15 godina”. Opet nije održao riječ.

Umor ga nije savladao, pa je u premijerskoj fotelji izdržao još četiri godine, i 2010. javnosti ovako objasnio zašto odlazi iz Vlade: ,,Danas smatram da je prirodna i lako razumljiva moja želja da, nakon napornih 20 godina bavljenja politikom, sebi pokušam da obezbijedim nešto više životnog komfora, mira i slobodnog vremena”.

Od tada ne pominje odlazak iz vlasti. Vlast je njemu sve. Otići će kad bude morao, kad njegove bravure o dosljednosti ne bude imao ko da sluša. Kad budu služile samo za podsmijeh.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zdravo ih trošili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada našim parama jača likvidnost EPCG, a oni se spremaju da tim novcem kupe preostalu imovinu Željezare. Nekih 260 radnika dobiće „gratis“. Treba podsjetiti: skoro će deset godina kako je jedna DPS vlada na sličan način spašavala KAP. Istraga Specijalnog tužilaštva još traje

 

Nije isto, ali neodoljivo podsjeća: onako kako je DPS nekada branio  Kombinat aluminijuma, tako aktuelna vlada i nova/stara parlamentarna većina brane Željezaru. Ne pitaju koliko košta, a znaju da je ne mogu spasitit. Žele zasluge za „sačuvana“ radna mjesta, ali bježe od odgovornosti za nerezonsko (a možda i nezakonito) trošenje novca poreskih obveznika.

U ponedjeljak, na Vanrednoj Skupštini akcionara Elektroprivrede (EPCG), na dnevnom redu će se naći odluka kojom se odboru direktora „daje saglasnost za pokretanje investicije – kupovina imovine bivšeg industrijskog kompleksa Željezara Nikšić“. Skupština EPCG je, inače, zakazana sa dvije tačke dnevnog reda: da bi se razriješio aktuelni bord koji je u ostavci od juna, nakon što je Adis Balota podnio ostavku istog dana kada je i izabran za člana odbora direktora. Potom će biti izabran novi bord – u istom sastavu. Jedina nepoznanica je, možda, da li će Milutin Đukanović ostati na mjestu predsjednika borda.

Mnogo zanimljivija je, zato, najavljena kupovina imovine Željezare, o kojoj će se Skupština akcionara izjasniti zahvaljujući prošlonedjeljnoj dopuni dnevnog reda. Pored ostalog i zbog toga što se o tom poslu priča mjesecima, a ispada kako o njemu, makar „u globalu“, više znamo u Monitoru zahvaljujući „institucionalnom pamćenju“ i dobrim izvorima, nego oni kojima je povjerena briga o najvećem i najznačajnijem državnom preduzeću u Crnoj Gori.

Prvo je, u četvrtak, Vlada usvojila odluku o učešću na aukciji za prodaju 10 odsto akcija Elektroprivrede. Za taj posao opredijeljeno je 15 miliona eura.

„Vlada na ovaj način onemogućava da se pojavi još neki kupac koji bi kupio 10 odsto akcija, imao pravo na članstvo u bordu direktora i možda ograničavao strateške odluke države vezane za ovu kompaniju”, objasnio je ministar finansija. Zaboravljajući da je ista Vlada Elektroprivredi dala saglasnost da na berzi proda akcije koje bi, inače, morala poništiti. Da bi onda minirala istu tu aukciju.

Jednostavno je – bez makar jednog mjesta u bordu nema ni strateškog investitora. A priča o kupcu koji bi „možda” ograničavao razvoj EPCG ne drži vodu. Vlasnik 10 odsto akcija preduzeća u kome su praktično sve ostale akcije u rukama većinskog vlasnika ne može suštinski uticati na poslovnu politiku preduzeća.

Istovremeno, na istoj sjednici, većina Vlade je demonstrirala kako oni, zapravo, ne žele da donose te, strateške odluke. To prepuštaju bordu i Skupštini akcionara. Makar javno. Problem je što, ako vlada imenuje sve članove borda – a imenuje ih, i ako im „sugeriše“ izbor ključnih menadžera po osnovu tzv. podjele funkcija po dubini, onda je, jednostavno, nemoguće da se strateške poslovne odluke donose bez njenog znanja i saglasnosti.

Država je za novac koji je prošle nedjelje investirala u EPCG povećala procenat svog vlasništva u kompaniji za 0,17 odsto. Pošto je svakome jasno da EPCG ne vrijedi 10 milijardi eura, taj posao je, iz perspektive vlasništva, besmislen.

Dopunski materijal koji prati odluku o pokretanju investicije u Željezari ne postoji. Tu je samo Odluka borda u kojoj se, u tri rečenice, od Skupštine traži saglasnost za njihov Prijedlog. Bez i jednog pratećeg dokumenta iz koga bi mogli saznati neki detalj o planiranoj „investiciji“. Recimo – ako EPCG kupuje imovinu a ne preduzeće, kako će preuzeti radnike koji su već dobili otkaze i otpremnine? Po važećim zakonima to je teško izvodljivo. Da li će u tu svrhu biti potrošen novac namijenjen „pospješenju likvidnosti“? Da li aktere tog posla vodi ekonomska ili predizborna logika?

Nije zgorega podsjetiti: skoro će deset godina kako je jedna DPS vlada na sličan način spašavala KAP. Istraga Specijalnog tužilaštva o tom slučaju još traje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Do dna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama

 

Ko u iznajmljenom avionu, ko na biciklu ili za govornicom, a svi o našem trošku, političari su nam i ove sedmice pokazali da njihova sebičnost i diletantizam nemaju granica. I da su, sva je prilika, takvi kakvi su postali najveća prepreka svakoj normalnosti u Cnoj Gori. I realna egzistencijalna prijetnja svima nama.

Radije, ipak, koje slovo o događajima koji nijesu dobili zasluženu pažnju. Možda i zato što su nam političke igre gladi i moći toliko otupile osjećanja i reflekse da ne reagujemo ni onda kada bi morali to uraditi. Zbog sebe.

Savo Niković, odbornik u Herceg Novom, požalio se na sjednici lokalnog parlamenta na „vrlo bahate smećare romske nacionalnosti“ sa kojima, kaže, ništa drugo ne možete uraditi osim da im se zamjerite. I gospon Savo se tim „biranim riječima“ zamjerio, izgleda, samo organizacijama koje promovišu i štite prava Roma u Crnoj Gori.

Ostali su, dosljedni aktuelno modifikovanim principima čojstva i junaštva, prećutali izrečene uvrede. Neko da sačuva svoga Sava. Neko da izbjegne podsjećanje na svojega Aca (ljetošnja kampanja Crna Gora bez podjela u kojoj su se, uz parove u narodnim nošnjama, našle fotografije dvojice, može biti, Roma u narandžastim „komunalnim“ uniformama). A velika većina – zato što ih nije briga za tamo neke marginalne, obespravljene manjine i grupe. Imamo mi, zna se, dosta prečih briga i muka – od Donjecka do Vindzora – da ne glavoboljamo o riječima nekih, da parafraziramo, vrlo bahatih političara odvratnih svjetonazora. I onako, nije bila priča o nama. Za sada.

Gdje su nestali tolerancija i solidarnost?

Nikšićanin Vladimir Božović upisao se u knjigu žalosti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici. U pitanju je „njegova ekselencija ambasador Srbije u Crnoj Gori“, predočio je svojoj publici dio ovdašnjih medija pod kontrolom vlasti u Beogradu. Znamo, zapravo, da se Božović već neka 22 mjeseca lažno predstavlja, pošto ambasador ne može biti neko kome je zemlja domaćin uskratila gostoprimstvo i donijela odluku o njegovom protjerivanju. On se neko vrijemo, uz podršku zvanične Srbije, oglašavao iz Beograda: „Ambasador Republike Srbije sam ja, i tako će ostati dok Republika Srbija ne odluči drugačije“. Da bi ljetos  svoje „diplomatske aktivnosti“ vratio na teritoriju Crne Gore.

Uzalud su i beogradske diplomate objašnjavale: „Kad ga neka zemlja protjera, on više nije ambasador za tu zemlju, a po pravilima nije ni za nas”. A Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova u tehničkoj vladi, tražio je još 12. avgusta od MUP-a da lažnog ambasadora udalji iz Crne Gore i izrekne mu zabranu ulaska u zemlju. „Persona non grata Vladimir Božović, kontinuirano vrijeđa građane Crne Gore i nipodaštava njen međunarodno-pravni subjektivitet“, navodi se u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova.

Šest nedjelja kasnije rad je da se zapitamo – da li Crnu Goru i njene građane nipodaštava lažni ambasador ili državne institucije koje nijesu u stanju da poštuju međunarodne protokole i vlastite odluke. I da konstatujemo da, uz sve ostale probleme, imamo i krizu samopoštovanja.

U sličnom kontekstu, a sa istim zaključkom: vijest da je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Mijajlo Backović sjedeći ispratio intoniranje državne himne, kao počasni gost na svečanosti povodom Dana opštine Nikšić, nije iznenadila nikoga. Već viđeno. I nikada sankcionisano. Valjda je postalo uobičajeno da jedni iskazuju nepoštovanje i prezir prema Ustavu, a drugi prema državnim simbolima. Svako čini koliko može.

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da strpljivo čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo