Daljnja destabilizacija uzrokovana rivalstvom između SAD-a i Kine čini se neizbježnom. Tramp i njegova administracija, uprkos neuspjehu u Iranu, izgleda  ima  ozbiljne namjere da intenzivira sukob. Nakon pokušaja SAD-a da preuzmu kontrolu nad uvozom kineske nafte, Peking bi mogao biti prisiljen uspostaviti vlastitu sferu utjecaja. Kina može početi formiranje međunarodnih saveza pod svojim vodstvom, ne samo u Aziji, već i u Africi. Ovaj korak, iako se čini logičnim, može biti opasan za Kinu

Kineski predsjednik Xi Jinping je 25. maja pozdravio pakistanskog premijera Shehbaza Sharifa u Velikoj palati naroda u Pekingu, nazivajući ga starim prijateljem, a njihovo međusobno prijateljstvo neraskidivim. Kao odgovor, Sharif je izjavio da su Kina i Pakistan bratske zemlje i da odnosi između njih ne ostavljaju gotovo ništa za poželjeti.

Kineska vlada Pakistan smatra članom ekskluzivne grupe zemalja koje su klasificirane kao strateški partneri za sve vremenske uvjete. Pakistanske luke i planinski prolazi ključni su za kineske globalne transportne infrastrukturne projekte.

U trenutnim okolnostima, čini se da će se ekonomsko i političko partnerstvo pretvoriti u pravi savez. Nakon pokušaja SAD-a da preuzmu kontrolu nad uvozom kineske nafte, Peking bi mogao biti prisiljen uspostaviti vlastitu sferu političkog utjecaja. Ovaj korak, iako se čini logičnim, može biti opasan za Kinu. Ona je do sada izbjegavala formiranje političkih koalicija. Peking pokušava razviti obostrano korisne odnose s mnogim zemljama. U posljednjih trideset godina postoji samo nekoliko primjera kineskog političkog i vojnog miješanja na strani režima koje podržava kineska vlada, mimo finansijske  pomoći koju im je pružena.

Jedini značajan suprotni primjer je podrška vojnom puču u Mjanmaru 2021. godine nakon što je vojska  izgubila parlamentarne izbore. Da je vojska svrgnuta s vlasti, Kina bi izgubila kontrolu nad naftovodom koji počinje na obali Mjanmara. Čak i nakon što je predsjednik Venecuele Nicolas Maduro zarobljen po nalogu američke administracije, kineska reakcija je bila ograničena na osudu, uprkos tome što su kineske državne kompanije uložile milijarde u venecuelanska naftna polja, rudarstvo i infrastrukturu. Kina  nije uložila stvarne napore ni da podrži Iran. Kineska vlada izgleda nije bila spremna za brze i odlučne Trumpove akcije. Američki predsjednik nije uspio postići svoje ciljeve u Iranu, ali njegov pokušaj je jasno pokazao da se strateške kontradikcije između SAD-a i Kine produbljuju. Stoga Kina mora biti spremna da Washington može iznenada pokušati udariti na kinesku ekonomiju, tamo gdje je najviše boli, ometajući uvoz kineske nafte ili blokirajući pristup globalnim trgovinskim rutama.

Stoga, Kina može početi formiranje međunarodnih saveza pod svojim vodstvom, i to ne samo u Aziji, već i u Africi, koja ima prirodne resurse, neophodne za kineski ekonomski razvoj i pretvara se u važno tržište za kinesku robu, mašine i tehnologije. Jedina alternativa je odustati od konkurencije sa SAD-om za dominaciju nad globalnom ekonomijom. Xi Jinping se ne može složiti s tim, ali se nadao da SAD, za koje je izjavio da su u opadanju, neće moći koristiti vojne akcije kako bi uspjele u ovom ekonomskom rivalstvu.

Postoji savjet koji se čini korisnim. Ako želite shvatiti stvarnu ideologiju političkog režima, obratite pažnju na to koje satove nosi njegov vođa. Xi Jinping nosi Omega Constellation, koji koštaju otprilike 3000 eura. Ovaj model je vrlo popularan među kineskom srednjom klasom, koja ga, zahvaljujući značajnom porastu životnog standarda u gradovima, može priuštiti. To je u jasnom kontrastu s ruskim i američkim predsjednicima, koji nose mnogo skuplje modele. Vladimir Putin također nosi ruski i sat Raketa, jer je rekonstrukcija tvornice koja ih proizvodi bila njegov lični projekat.

Xi Jinping ne želi isticati ni svoj lični društveni uspjeh, niti demonstrirati dostignuća kineske industrije satova. Kineski vođa želi pokazati da poštuje ukuse i vrijednosti nove srednje klase i želi da ih više ljudi može podijeliti. U tom aspektu, Xi Jinping podsjeća na bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena, koji je također nosio modele švicarskih satova, koje sebi mogu priuštiti pripadnici američke srednje klase.

No,  trebala bi postojati velika razlika u strategiji usmjerenoj na odbranu interesa američke i kineske srednje klase. SAD su bile globalni ekonomski lider posljednjih osamdeset godina i postale su jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta početkom XX stoljeća. Kina je uspjela prevladati masovno siromaštvo prije samo trideset godina, zahvaljujući brzom ekonomskom rastu. Može izgubiti većinu društvenih dostignuća iz posljednjih decenija, ako se ekonomski razvoj ometa. Ne treba zaboraviti da je tek pobjeda Kineske komunističke partije (KPK) u građanskom ratu omogućila kraj stoljeća nacionalnog poniženja.

Čini se da Kina uspješno savladava prijetnje koje su uništile dvije najuticajnije socijalističke zemlje – SSSR i Jugoslaviju. Sovjetski Savez je destabiliziran zbog ekonomskih teškoća i stalnog deficita robe široke potrošnje, što je potkopalo povjerenje u državne vlasti i društvene ideje. Jugoslaviju su rastrgali nacionalistički pokreti. U Kini nije bilo nestašice hrane i odjeće četrdeset godina i neće ih biti sve dok trenutni ekonomski sistem nastavi funkcionirati. Više od 90 posto kineskog stanovništva identificira se kao Han narod. Nacionalistički osjećaji drugih etničkih grupa su ozbiljno potisnuti (što se jasno može vidjeti iz primjera Ujgura), a istovremeno im država daje neke prednosti. A najvažnije je da su nacionalistički osjećaji Hana zasnovani na dostignućima vladavine KPK. Pojavi socijalističke države u Kini nije prethodio relativno kratak period nakon sloma monarhije, kao u Rusiji ili Jugoslaviji, već vijek stranih invazija, teritorijalnih gubitaka, društvenih nemira, ustanaka, građanskih ratova. Praktično ne postoji izvor političkih mitova koji mogu potkopati vladajuću poziciju KPK.

Ali,  ako se Kina uključi u dugu borbu za dominaciju u globalnoj ekonomiji, pojavit će se nove prijetnje društvenom razvoju, ne manje opasne od ekonomske disfunkcije ili etnocentrizma. Kina može postići uspjeh u konkurenciji sa SAD-om samo uz pomoć brze političke ekspanzije, koja je potrebna da bi se SAD lišile prilike da iskoriste  globalni utjecaj za ograničavanje kineskog ekonomskog razvoja. To znači da će uloga države u kineskom političkom životu i državnih korporacija u kineskoj ekonomiji, koja je već znatno porasla pod Xi Jinpingom, postati još važnija.

Prema hijerarhiji potreba koje motiviraju ljudsko ponašanje, koju je razvio Abraham Maslow, ljudsko biće nakon zadovoljenja osnovnih potreba počinje željeti samoostvarenje.  U društvenom okruženju koje stvara želja vlade da osigura unutrašnju lojalnost potrebnu za vanjsko širenje, nema mjesta za samoostvarenje. Stoga će KPK morati potisnuti društvene osjećaje,  neizbježne kada se postigne određeni nivo kvalitete života. Ne postoji bolji način da se dugoročno,  nepovratno, potkopa društvena i politička stabilnost.

Kinesko historijsko iskustvo je jedinstveno i odredilo je posebnost kineskih društvenih organizacija, uključujući i sadašnju, za koju se tvrdi da je zasnovana na marksističkim idejama. Kineski socijalizam ne mogu usvojiti druge nacije, posebno one u drugim globalnim regijama. Dakle, Kina ne može postati lider moćnog političkog saveza širenjem svojih ideja i društvenih praksi. To se može postići samo stalnim povećanjem svoje vojne moći i miješanjem u politički proces savezničkih država. A takvi napori mogu potkopati kinesku ekonomiju.

Poznati vođa KPK Dan Xiaoping izjavio je da Kina treba ostati nisko u međunarodnim odnosima. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi je u martu 2026. godine izjavio da Kina slijedi ovaj savjet u vrijeme svjetskih turbulencija i primjenjuje strateška ograničenja. Istovremeno, na  konferenciji za novinare u Ujedinjenim nacijama 26. maja, Wang Yi je priznao da su „svjetski mir i sigurnost ugroženi“ i da su osnovne norme međunarodnih odnosa potkopane. Jasno je stavio do znanja da će se Kina suprotstaviti globalnoj destabilizaciji.

Daljnja destabilizacija uzrokovana rivalstvom između SAD-a i Kine čini se neizbježnom. Američka administracija, uprkos neuspjehu u Iranu, izgleda  ima vrlo ozbiljne namjere da intenzivira sukob. Prije nekoliko dana, Alaxander Velez-Green, viši savjetnik podsekretara za ratnu politiku Elbridgea Colbyja (Monitor je već pisao o njegovim planovima), obavijestio je saveznike NATO-a da će američka administracija povući značajan broj američkih nosača aviona, ratnih aviona i podmornica iz Evrope. Kao rezultat,  američki kapacitet za duboke udare u Evropi bit će prepolovljen. Budući da je Colby siguran da je evropska sigurnost izgubila strateški značaj za SAD, američki napori bi trebali biti usmjereni protiv Kine.

Sve veća konfrontacija će ugroziti budućnost Kine. I ne samo zato što SAD mogu postići svoje ciljeve i ometati kineski ekonomski rast. Pokušavajući spriječiti takav ishod, Kina može početi uspostavljati vlastitu sferu utjecaja. Vanjsko širenje može postati ozbiljnija prijetnja društvenoj i političkoj stabilnosti, čak i od američkog pritiska.

Dmitri GALKIN

Još se ne naziru finalne stavke sporazuma koji bi obezbijedio makar kratko primirje između SAD-a i Irana. SAD iznova bombarduje Iran, oni prijete odmazdom, a Izrael se buni što je gurnut ustranu i pominje dugoročne planove za taj dio svijeta

Ni pedesetak dana nakon što je krenula priča oko primirja na Bliskom istoku, između Irana, SAD-a i Izraela nijesu prevazđene ključne razlike oko glavnih tačaka pregovora. U međuvremenu je došlo do novih napada.

Šta stoji na stolu kada su pregovori u pitanju, niko ne zna. Javnost barata sa vrlo malo podataka, koji se onda detaljno razlažu i analiziraju. U objavi na svojoj društvenoj mreži Donald Tramp je rekao da sporazum još nije finalizovan i da niko ne zna šta će tačno biti u njemu.

Posrednici i američki zvaničnici napomenuli su da SAD neće pružiti ekonomsku pomoć Iranu bez ozbiljnih obaveza Teherana u vezi sa nuklearnim programom. To predstavlja veliki zastoj u pregovorima. Iran odbija da razgovara o nuklearnom programu bez ekonomskog olakšanja. Predsjednik SAD-a napisao je dan kasnije na Trut Sošalu da iranski visoko obogaćeni uranijum mora biti odmah predat SAD-u ili uništen unutar Irana ili na nekoj drugoj prihvatljivoj lokaciji. U tom slučaju potrebna je adekvatna verifikacija.

Osim nuklearnog programa, i dalje su velike razlike i oko Hormuza. „Pod uslovom da Islamska Republika Iran pristane na potpuno, hitno i bezbjedno otvaranje Hormuškog moreuza, pristajem da obustavim bombardovanje i napade na Iran u periodu od dvije sedmice“, napisao je Tramp. Otvaranje moreuza se nije se dogodilo. Administracija SAD je narednih dana pokušavala da situaciju predstavi pozitivno i govorila o navodnom napretku u otvaranju prolaza.

Tramp je više puta prijetio povratkom neprijateljstvima, dok je istovremeno gurao ka mirovnom sporazumu. U jednoj od posljednjih poruka rekao je da nema žurbe da se postigne sporazum, te da će rezultat biti ili sjajan i značajan ili dogovora uopšte neće biti.

Duhove su dodatno uzburkale i ekonomske sankcije. Davanje ekonomskog olakšanja Iranu kroz odmrzavanje sredstava ili ukidanje sankcija vjerovatno bi skratilo vrijeme potrebno za obnovu vojnih kapaciteta te zemlje. Prema pisanju nekih iranskih medija, ta zemlja je navodno zahtijevala da SAD odmah oslobode prvu polovinu zamrznute iranske imovine po potpisivanju sporazuma, a drugu polovinu u roku od 60 dana. Tačan iznos te imovine nije poznat. Iranski zvaničnici takođe su pozvali SAD da ukine pomorsku blokadu i sankcije na izvoz nafte kao dio sporazuma, makar na period od 30 do 60 dana.

Usred ovakvih spoticanja u pregovorima dolazi do pomenutih novih vojnih udara. To je pregovore odvelo još jedan korak unazad. Vrhovni vođa Irana Mojtaba Khamenei napisao je na svom Telegramu da zalivske sile više neće biti štit za američke baze i da SAD više neće imati sigurno utočište u regionu. Odmah se oglasila i Islamska revoluciona garda i saopštila da zadržava pravo da odgovori na svako kršenje primirja od strane SAD-a. Iranska vojska nije objavila konkretne mjere odmazde. To sugeriše da Teheran ne želi da napad poremeti osjetljive završne korake ka sporazumu koji Iran namjerava da predstavi kao jednu od velikih prekretnica svoje istorije otpora.

S druge strane ovog rata, izraelske snage počele su operacije izvan takozvane Žute linije u južnom Libanu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu rekao je u ponedjeljak da će Izrael pojačati napade na Hezbolah u Libanu, dok je jedan američki zvaničnik izjavio da je ta grupa ignorisala upozorenja da obustavi raketiranje Izraela.

Izraelska vojska saopštila je da je tokom noći pogodila više od 100 lokacija Hezbolaha u južnom i istočnom Libanu, uključujući skladišta oružja i komandne centre. Takođe je u utorak izdala upozorenje za evakuaciju cijelog grada Nabatije, jednog od najvećih gradova u južnom Libanu, signalizirajući da su vazdušni udari tamo neizbježni.

Čini se da se nasilje u Libanu intenzivira baš u trenutku kada Tramp i iranski zvaničnici signaliziraju napredak ka mogućem dogovoru o okončanju američko-izraelskog rata sa Iranom. Teheran pokušava da ojača dio sporazuma koji obavezuje Izrael na primirje u Libanu.

Vijesti vezane za primirje sa Iranom ne prihvataju se najbolje u Izraelu.  Otkako su počeli da se pojavljuju izvještaji o mogućem sporazumu Vašingtona sa Teheranom, proizraelski zagovornici u SAD upozoravali su Trampa da ne potpisuje takav dogovor. Tvrde političke figure, uključujući neke uticajne senatore, protivile su se svakom sporazumu koji ne bi uklonio ili makar ozbiljno oslabio političko rukovodstvo Irana i uništio njegove vojne kapacitete. Nakon što je Tramp pomenuo mogućnost da još arapskih zemalja uspostavi formalne odnose sa Izraelom kao dio sporazuma, neki od kritičara ublažili su ton. Trampova vizija je proširenje Abraham Accords, koji čine niz sporazuma o normalizaciji odnosa između Izraela i arapskih zemalja. To bi, nada se, ublažilo kritike njegove politike. Protivljenje nije nestalo, a za sada nijedna od pomenutih arapskih zemalja nije odgovorila na njegov poziv. Godinama su mnoge države odbijale normalizaciju odnosa sa Izraelom, naročito nakon rata u Gazi. Analitičari sumnjaju da Tramp ima dovoljno uticaja da arapskim zemljama nameće političke odluke kao dio pregovora sa Iranom. Rješavanjem ovog odnosa Tramp se bavio od prvog mandata. Tada ustanovljeni Abrahamovi sporazumi nijesu se mijenjali za njegovog, ni Džo Bajdenovog predsjednikovanja.

Tramp se suočio i sa rijetkim kritikama iz redova Republikanske partije, kada se radi o iranskom pitanju. Senator Ted Kruz, čvrstih proizraelskih stavova, rekao je da je zabrinut zbog izvještaja o sporazumu. „Ako rezultat svega bude iranski režim, kojim i dalje upravljaju islamisti koji uzvikuju ‘smrt Americi’, koji sada dobija milijarde dolara, može da obogaćuje uranijum i razvija nuklearno oružje, te ima efektivnu kontrolu nad Hormuškim moreuzom, onda bi to bila katastrofalna greška“, napisao je Kruz.

„Navodni 60-dnevni prekid vatre, uz vjerovanje da će Iran ikada pregovarati u dobroj vjeri, bio bi katastrofa“, napisao je republikanski senator iz Misisipija Rodžer Viker. Majk Pompeo, koji je bio državni sekretar tokom Trampovog prvog mandata, pridružio se kritikama, upoređujući navodni sporazum sa nuklearnim dogovorom iz 2015. godine koji su pregovarale Demokrate.

Kratki sporazum, koji bi okončao rat ali ne i definisao trajni mir, politički je veoma osjetljiv jer sve strane pokušavaju da iz njega izađu s rezultatom koji mogu predstaviti svojoj javnosti kao dokaz da su žrtve imale smisla. Tramp je u  objavi na Trut Sošal rekao je da sporazum još nije finalizovan i da „niko ne zna šta će tačno biti u njemu“.

Šta bi za koga od zaraćenih strana značila pobjeda i kako će to „prodati“ svojim pristalicama, veliko je pitanje. Za sada se najviše turbulencija u unutrašnjoj politici osjeća u Izraelu. Prema pisanju Nju Jork Tajmsa, Izrael ne samo da je isključen iz pregovora sa Iranom, već nije ni obavještavan o njihovom napretku. Vlada je bila primorana da se oslanja na regionalne saveznike i njihove mreže koje prate iransko rukovodstvo. To ne donosi mnogo poena vladi izraelskog premijera pred nadolazeće izbore. Ima dosta ogorčenih koji bi potpisali riječi izraelskog novinara i političkog komentatora Bena Kaspita:  „Ako Iran ipak dođe do nuklearne bombe, to će biti Bibijeva bomba“. Nezadovoljni su i krajnje desničarski članovi koalicije. Netanjahu trpi pritisak da se suprotstavi američkom predsjedniku u vezi primirja. „Vrijeme je da premijer lupi šakom o Trampov sto i obavijesti ga da se vraćamo ratu u Libanu“, napisao je ministar nacionalne bezbjednosti Itamar Ben-Gvir na društvenim mrežama.

Vođa opozicije Jair Lapid kaže da je apsurdno što pregovori o okončanju sukoba ne uključuju Izrael, koji mora zadržati slobodu djelovanja bez obzira na sporazum. „Trenutna situacija je rezultat kontinuiranog neuspjeha vlade. Benjamin Netanjahu je čovjek s talentima, ali je ostario i umoran i okružen ljudima koji su najmanje pogodni da vode državu“, rekao je. Napominjujući da je umjesto da SAD i Izrael sruše iranski režim, on samo ojačao.

I drugi opozicioni lideri oštro su kritikovali sporazum. Avigdor Liberman rekao je da je „samo pitanje vremena“ kada će dronovi Hezbolaha pogoditi Jerusalim i Tel Aviv, te da Izrael mora postići odlučujuću pobjedu. „Ruke naših vojnika su vezane u Libanu“, rekao je nakon napada dronovima Hezbolaha koji su ubili jednog izraelskog vojnika i pogodili kuću u sjevernom gradu Metula.

Iz svijeta se najčešće se čuje da je novi Tampov predlog odjek polovičnog mirovnog sporazuma za Gazu. Rješenja koja su na vidiku donijela bi nove nivoe nesigurnosti, koji bi se rješavali godinama. Vjerovatno je ovakvo rješenje uslovljeno nemogućnošću raspetljavanja situacije u Hormuškom moreuzu. Na kraju dana, usvajanje faznog pristupa komplikovanim pregovorima kratkoročno može biti korisno i za Vašington i Teheran. Takav u potpunosti nejasan scenario tumačio bi se u zavisnosti od želja i potreba svake strane ponaosob. Hvalospjeva ne bi manjkalo.

Analitičari očekuju, da bi, ukoliko se uđe u fazno primirje, scenario bio istovjetan sa onim u Gazi. Tamo se Trampova administracija zaglavila u drugoj fazi primirja. Hamas nije položio oružje, međunarodne snage se ne raspoređuju a nova palestinska administracija nije preuzela kontrolu nad obnovom uništenih gradova u enklavi. Izrael nastavlja da bombarduje i izgladnjuje Gazu gotovo svakodnevno, a Hamas konsoliduje moć u polovini teritorije koju kontroliše. Iranski sukob donosi mnogo veće izazove. Ostaviti ga između faza bilo bi opasno za sve učesnike i svijet u cjelini.

Dragan LUČIĆ

Zbog neuspjeha u uspostavljanju kontrole nad Hormuškim moreuzom, američki predsjednik nije bio u mogućnosti uticati  na odluke Pekinga u vezi s izvozom američke nafte u Kinu. Sada je cilj SAD-a  staviti u Evropi svaku značajnu rutu snabdijevanja energijom pod američku kontrolu.  Vodeće zemlje EU to ne mogu prihvatiti. Oslanjanje na uvoz energije koji kontrolišu SAD može ograničiti evropski ekonomski razvoj

Još nema potvrde iz Pekinga izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa, nakon razgovora u Kini, da je kineski predsjednik Xi Jinping pristao kupiti više američke nafte i LNG-a.  Za Trumpa je važno da američka naftna industrija privuče ulaganja, što će omogućiti izgradnju potrebne infrastrukture za brzo povećanje izvoza. Širenje američke nafte (i nafte pod direktnom američkom kontrolom kao u Gvajani ili Venecueli) garantovat će globalnu energetsku dominaciju SAD-a, koja će biti podržana diplomatskim pritiskom i, ako je potrebno, vojnim akcijama. To je plan. Ali,  da bi se plan pretvorio u stvarnost, potrebno je osigurati pristup američke nafte kineskom i evropskom tržištu, kako bi se potencijalni investitori u izvoznu infrastrukturu na obje američke obale uvjerili da neće izgubiti svoj novac. Čini se da je Xi Jinping odbio dati bilo kakva obećanja, bez obzira na Trumpove težnje. A zbog neuspjeha u uspostavljanju kontrole nad Hormuškim moreuzom, američki predsjednik nije bio u mogućnosti utjecati na odluke Pekinga u vezi s izvozom nafte.

Nastavak iranske blokade moreuza potkopat će globalni ugled SAD-a. A Trump će morati preuzeti veliki reputacijski rizik ako ponovo započne rat koji se ne može dobiti u kratkom vremenu (a uz to mu je postao potpuno beskoristan). Američki predsjednik je naznačio da nije tražio pomoć od Xi Jinpinga u vršenju pritiska na Iran, iako su se i SAD i Kina složile da Hormuški tjesnac treba ponovo otvoriti za transport energije. Iran ne želi postići sporazum o američkim uvjetima, a Hormuški tjesnac ostaje blokiran. Trump je 18. maja na svom Truth Social nalogu napisao da je naredio obustavu američkih vojnih napada na Iran na zahtjev vladara arapskih država Perzijskog zaljeva. Njihova želja da zaustave neprijateljstva je razumljiva. Infrastruktura za izvoz nafte i tečnog prirodnog plina (LNG) pretrpjet će daljnju štetu ako se sukob između SAD-a i Irana ponovo pokrene. Zbog političkih razloga, Trump mora zaštititi izvoz arapske nafte i sigurno će pokušati staviti pod kontrolu njenu isporuku Evropi.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov dao je 13. maja intervju, prije odlaska na sastanak ministara vanjskih poslova BRIC-a u New Delhiju, koji se poklopio s posjetom Donalda Trumpa Kini. Lavrov se požalio da Trumpov pristup Rusiji, suprotno njegovim riječima, slijedi obrazac koji je postavio bivši američki predsjednik Joseph Biden. Štaviše, Trump želi nametnuti dodatna ograničenja na izvoz ruske nafte, jer želi da Sjedinjene Države dominiraju globalnim energetskim tržištima. Stoga američka administracija ulaže napore da istisne Lukoil i Rosnjeft (dva najveća ruska izvoznika nafte) „sa globalnih tržišta, uključujući Afriku i balkanska tržišta, gdje su naše kompanije uspješno poslovale“. Cilj SAD-a u Evropi je staviti svaku značajnu rutu snabdijevanja energijom pod američku kontrolu.

Postavlja se pitanje: zašto Vladimir Putin, koji je uložio toliko napora i finansijskih sredstava,  boreći se za energetsku dominaciju nad Evropom, ne čini ništa da spriječi američku ekspanziju? Jedan od glavnih razloga Putinove invazije na Ukrajinu, osim održavanja kontrole nad postsovjetskim prostorom, bila je namjera da se uklone sve prepreke za izvoz ugljikovodika, prije svega, da se eliminira osnova za sankcije uvedene nakon aneksije Krima. Taj plan je propao. Sankcije su ostale, jer je Ukrajina sačuvala nezavisnost i nije pristala da prizna Krim i Donbas kao rusku teritoriju u zamjenu za mir. Ruskoj ekonomiji su nametnute mnogo strože sankcije i od strane vlada EU i od strane američkih administracija, uključujući i aktuelnu. Ali još je postojala nada da će se nakon završetka neprijateljstava ruskoj nafti i plinu konačno dozvoliti povratak na evropsko tržište. Ako SAD preuzmu kontrolu nad evropskim rutama snabdijevanja energijom, nestat će mogućnost vraćanja ruskih ugljikovodika u Evropu. Njihovo prisustvo na evropskom tržištu može se smanjiti, čak i u poređenju sa trenutnom situacijom.

Razlog ruske spremnosti da toleriše američku ekspanziju je stalno intenziviranje sukoba između EU i Rusije. To je učinilo irelevantnim ciljeve vezane za izvoz ugljikovodika u Evropu. U svjetlu sve veće konfrontacije sa EU, američka kontrola nad evropskim snabdijevanjem energijom mogla bi se Kremlju činiti donekle poželjnom. To Putinu daje nadu da će, ako Moskva i Washington uspostave dobre odnose, SAD nagovoriti EU da pristane na neke ustupke Rusiji u Ukrajini.

Trideset četiri članice EU potpisale su 15. maja zajedničku obavezu da će osnovati specijalni tribunal za krivično gonjenje ruskog predsjednika Vladimira Putina za zločin agresije protiv Ukrajine. Sjedište tribunala bit će u Hagu, gdje se nalazi i Međunarodni krivični sud. Formiran je upravni odbor koji će podržavati funkcionisanje tribunala. On će odobriti godišnji budžet tribunala, usvojiti interna pravila i izabrati sudije i tužioce. EU je podržala inicijativu, iako su četiri njene države članice – Bugarska, Mađarska, Malta i Slovačka – odbile učešće. Glavni zadatak budućeg tribunala je da sudi ruskom predsjedniku, sekretaru Vijeća sigurnosti, premijeru i ministru vanjskih poslova, zajedno s visokim vojnim komandantima. Neće biti suđenja u odsustvu, najviši ruski vladini zvaničnici bit će izvedeni pred tribunal nakon što odstupe sa svojih pozicija.

Teško je zamisliti bolju motivaciju za Putina da nastavi rat protiv Ukrajine dok ne bude priznat kao pobjednik i ostane na vlasti. Visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas izjavila je da se pravedan i trajan mir u Ukrajini ne može uspostaviti bez odgovornosti Rusije i počinilaca strašnih zločina počinjenih nad narodom Ukrajine. Možda je to istina, ali postizanje takvog cilja odnijet će živote desetina hiljada ukrajinskih građana i uzrokovati uništenje desetina ukrajinskih gradova (pored onih koji su već uništeni). Da ne govorimo o hiljadama ruskih građana, koji će postati žrtve Putinovog režima dok ostane na vlasti, i milionima koji će patiti od društvenih nemira i ekonomskog haosa nakon njegovog neizbježnog sloma za nekoliko godina. Čini se da je bolje izvršiti veći ekonomski pritisak na Kremlj, bez previše plašenja, kako bi ga natjerali da prekine neprijateljstva. Nakon što se postigne primirje, postojat će prilika da se potkopaju pozicije ruskog režima i pripreme temelji za demokratsku tranziciju u Rusiji.

Činjenica je da EU treba Putinov režim kao zajednički neprijatelj i ako on nestane, zajednički pristup zemalja EU pitanjima evropske sigurnosti postat će nemoguć.

Pošto američka administracija nije uspjela ostvariti svoje ciljeve u Kini, koncentrirat će  svoje napore na uspostavljanje kontrole nad evropskim snabdijevanjem energijom. Nakon neuspjeha u Iranu, Trump nema želju da poštuje ekonomski suverenitet zemalja EU niti da uzme u obzir mišljenje EU. Trump, čini se,  nije sposoban ograničiti svoje ambicije, ali može prepoznati da je izgubio priliku da ih ostvari. Morao je priznati da nije u stanju da potkopa kineske pozicije i nametne svoju volju Pekingu. Stoga je odlučio da izbjegne sukob s Kinom. Nakon posjete Kini, američki predsjednik je upozorio  Tajvan da ne teži ka nezavisnosti. U intervjuu za Fox News 15. maja izjavio je da on ne traži da neko postane nezavisan, niti da putuje 9500 milja da bi se borio u ratu.

Formalno, stav SAD-a se nije promijenio, jer su SAD priznale Tajvan kao dio Kine otkako je predsjednik Richard Nikson uspio sklopiti pakt s predsjednikom Kineske komunističke partije Mao Cedungom.  Kuomintang (Kineska nacionalistička partija), koji je izgubio građanski rat od komunista 1949. godine, ali je uspio zadržati Tajvan pod svojom kontrolom, nije smatrao ostrvo nezavisnom državom, već teritorijom koja će se ujediniti s kontinentalnom Kinom, čim politička situacija to dozvoli. Ali 2016. godine Kuomintang je svrgnut s vlasti od strane Demokratske progresivne partije (DPP), koja Tajvan smatra nezavisnom državom. DPP se nikada ne bi usudio proglasiti formalnu nezavisnost.

Administracija bivšeg američkog predsjednika Bidena tražila je izgovor za pojačavanje napetosti u odnosima s Kinom, ali za razliku od Trumpove  administracije željela je izbjeći nanošenje štete globalnoj trgovini. Odbrana tajvanske demokratije bila je idealna za tu svrhu, što je DPP-u dalo više samopouzdanja za svoje zahtjeve. Postojao je rizik da će Tajvan proglasiti nezavisnost. Kineska vlada bi u tom slučaju  napala  otok. SAD bi pokrenule neprijateljstva protiv Kine, braneći američkog saveznika.

Bidenova administracija nije namjeravala započeti vojni sukob s Kinom, ali je pokušavala iskoristiti tu mogućnost za formiranje antikineske koalicije s ciljem obuzdavanja kineske ekspanzije u jugoistočnoj Aziji. Trump je također koristio prijetnju vojnog sukoba, ali ne za geopolitičke ciljeve (koalicija koju je izgradio Biden gotovo je prestala postojati), već za dodatni pritisak na Kinu, s ciljem dobivanja ekonomskih ustupaka od Pekinga.

Dok je Trump pokušavao postići svoje  ciljeve, trebala mu je EU kao politički saveznik. Sada mu ne treba ni antikineska koalicija u Aziji, niti politička lojalnost EU. Njegov glavni cilj je, valja ponoviti,  kontrola nad evropskim snabdijevanjem energijom. Vodeće zemlje EU  ne mogu prihvatiti američki plan jer oslanjanje na uvoz energije koji kontrolišu SAD može ograničiti evropski ekonomski razvoj. Ruske političke ambicije počele su brzo rasti nakon što je Kremlj shvatio da je EU ovisna o ruskom izvozu ugljikovodika. Politički troškovi američke opskrbe energijom bit će mnogo veći.

Vašington je nedavno dokazao da  može iskoristiti političke protivnike EU kako bi savladao evropski otpor američkoj kontroli nad energetskom infrastrukturom. Monitor je već pisao o ostavci Christiana Schmidta, koji je bio visoki međunarodni predstavnik za Bosnu i Hercegovinu.  Prepoznata je istaknuta uloga koju je Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske, odigrao u Schmidtovoj smjeni. Schmidt je pokušavao blokirati energetske projekte investitora bliskih američkom predsjedniku u Bosni i Hercegovini, uključujući plinovod iz Hrvatske. Može se sumnjati u to da li su ovi projekti primarni za američku administraciju. Ali, uloženo je  mnogo truda u stvaranje povoljnih uvjeta za njihovu realizaciju. Dodik se ne može smatrati utjecajnim međunarodnim igračem, ali je uspio povećati svoj značaj zahvaljujući podršci američkim planovima. Pošto  je dokazao svoju korisnost za američku administraciju, dobio je više slobode za svoje političko djelovanje, koje će podržati Kremlj. Dodik je samo prvi protivnik EU, koji bi mogao iskoristiti za  svoju dobit namjere SAD-a da kontrolira opskrbu energijom EU i rusku želju da potkopa evropsku stabilnost. Postoji mnogo drugih relativno malih igrača u drugim regijama Evrope, koji će slijediti njegov primjer. Političari koji podržavaju širenje SAD-a na evropskom energetskom tržištu, mogu biti iskorišteni od strane Kremlja u njegovom sukobu s EU, čak i ako ne dijele Putinove stavove.

Donald Trump je 17. maja ponovo objavio izjavu grčkog ministra zaštite okoliša i energetike Stavrosa Papastavroua, koji je rekao da je “zaštitni znak” američkog predsjednika korištenje energetskih sporazuma za unapređenje američkih interesa kod prijatelja i rivala na svjetskoj sceni. I kineska strategija se zasniva na sličnom principu. Peking teži osiguranju uvoza kineske energije i želi da izvoznici budu ovisni o svojim trgovinskim odnosima s Kinom. Vladimiru Putinu je tokom posjete Kini 20. maja obećano da će Rusija moći povećati obim ruskog plinovoda do Kine i izgraditi novi plinovod. Rusija će se još više oslanjati na izvoz energije u Kinu, jer Kremlj mora nastaviti s ratom koji je pokrenuo kako bi povećao svoj geopolitički značaj.

EU neće moći efikasno braniti energetsku nezavisnost Evrope ako ne bude mogla pronaći bolje tlo za zajedničku politiku od sukoba sa zajedničkim neprijateljem. Spremnost da se očuva Putinov režim kao vanjska prijetnja koja pomaže ujedinjenju može postati opasna za Evropu. Pogotovo ako Trump usmjeri sve svoje napore na sticanje kontrole nad snabdijevanjem energijom u EU.

Dmitri GALKIN