Povežite se sa nama

SVIJET

Ništa bez Njemaca

Objavljeno prije

na

Početak ove godine pokazuje da se Njemačka nametnula kao glavni politički faktor na jugoistoku Evrope, pozicija koja je do sada suvereno pripadala SAD. Visoki zvaničnici Hrvatske, BiH i Srbije boravili su u januaru u zvaničnim posjetama Berlinu. Svi su oni kazali da se Njemačka u regionu doživljava kao konstruktivan partner i da je za te zemlje direktna saradnja sa Berlinom prioritet vanjske politike.

HRVATSKA: Najsrdačnije je u glavnom gradu Njemačke primljen predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, najevropskiji lider u regionu. Njega je najmoćnija žena Evrope, njemačka kancelarka Angela Merkel, dočekala na ulazu u zgradu vlade u Berlinu, što se rijetko dešava i što se tumači kao izraz posebnog poštovanja i uvažavanja. Uostalom, Hrvatska će biti prva zemlja sa jugoistoka Evrope koja će postati članica Unije. Zagreb očekuje da se pristupni pregovori završe u junu, a da početkom naredne godine ta država postane 28. član EU. Ali, moguće je da se pojave problemi oko ratifikacije, posebno od strane Holandije, pa su Zagrebu neophodni pomoć i podrška Berlina.

BOSNA: Još više podrške, napora i vremena Berlin ulaže u popravljanje stanja u rovitoj BiH. Svi bosansko-hercegovački lideri (Bakir Izetbegović, Milorad Dodik, Dragan Čović, Sulejman Tihić, Zlatko Lagumdžija i u Berlinu omiljeni Ivo Komšić) razgovarali su sa Merkelovom. Poruka koju je Berlin uputio bila je kratka: BiH mora da početi da funkcioniše. Zemlja u kojoj postoje tri parlamenta, sa cjelokupnom administracijom, kao i preko 150 ministara u vladama od centralnog do kantonalnog nivoa, ne može da funkcioniše bez reformi, ocjenjuju njemački političari i komentatori. Stoga je cilj svih tih razgovora bio ne da se samo kratkoročno situacija pomjeri sa mrtve tačke, već da se pokrenu ustavne i političke reforme koje će dugoročno olakšati proces odlučivanja u BiH. U koordinaciji sa Parizom, u Berlinu su zaključili da je Kancelarija visokog predstavnika (OHR) postala igračka u rukama Amerikanaca. Evropljani smatraju da se OHR treba transformisati kako bi sudbinu te zemlje ubuduće određivali domaći političari i EU.

SRBIJA: I lideri u Beogradu su, potvrđuje se, dobro shvatili poruke koju im je krajem avusta prošle godine uputio Vestervele. On je u glavnom gradu Srbije rekao da je „geografska mapa Balkana iscrtana i završena” i da „u Evropi ima mjesta samo za one koji vode odgovornu i izbalansiranu regionalnu politiku”. Od tada se primjećuje zaokret Beograda prema Kosovu i učestale posjete Borisa Tadića zemljama regiona, prije svega susreti sa hrvatskim kolegom Josipovićem. „Njemačka se morala vratiti na Balkan i uguši san o ‘velikoj Srbiji'”, rekao je nedavno odlični poznavalac stanja u regionu Kristijan Švarc-Šiling. On je napomenuo da Evropa još odbija da shvati koliko je politikom popustljivosti Srbiji doprinIjela katastrofalnoj situaciji na Kosovu, u BiH, pa i u Srbiji.

No, Njemačka je najveći spoljnotrgovinski, ekonomski i tehnološki partner Srbije. Raste pozitivno raspoloženje u narodu prema toj zemlji. „Privredno i geopolitičko iskustvo pokazuje da su Njemci tradicionalno najpouzdaniji partneri i saveznici u čitavoj Evropi, što zbog svog mentaliteta zasnovanog na snažnom osjećaju dužnosti i odgovornosti, a što zbog svijesti da se pravi rezultati postižu dugoročnim i postepenim građenjem povjerenja. Pogledajte uostalom kako su prolazili njihovi saveznici poput Hrvatske, a kako, na primjer, britanski poput Grčke ili nas”, kaže Miša Đurković sa beogradskog Instituta za evropske studije.

CRNA GORA: Da će Njemačka izoštriti svoju balkansku optiku moglo se još prije nekoliko godina zaključiti po istupanjima njemačkih ambasadora u Crnoj Gori. Kada su se konačno uvjerili da kritički intonirane izjave ambasadora Petera Platea i njegovog ranijeg kolege Tomasa Šmita nijesu samo njihovi lični stavovi, već stajališta zvaničnog Berlina, crnogorski čelnici i posebno njihovi urednici u provladinim medijima nijesu mogli da sakriju bijes. Zato sada, s vremena na vrijeme, kritikuju aktuelnog njemačkog ambasadora u Podgorici ne shvatajući da tako, prije svega, čine štetu svojoj zemlji. Bez otvorene i snažne podrške Njemačke naša zemlja sigurno ne bi tako brzo napredovala na putu ka Briselu. Ali, Berlin tačno zna naše probleme. Stoga je njegova politika prema Crnoj Gori otvorena, kritička i prijateljska. Zato toliko insistira na borbi protiv korupcije i kriminala, zla koja razjedaju ekonomski i politički sistem ove države. Premijer Igor Lukšić se ohrabruje u naporima da uredi Crnu Goru kao modernu evropsku državu. U Podgorici su krajem januara boravili parlamentarci iz redova vladajuće koalicije, očekuje se poziv novom predsjedniku Vlade Crne Gore da posjeti Berlin, a ima najava da bi u Crnu Goru mogao doći njemački šef diplomatije. Saradnja se posebno intenzivira sa njemačkim pokrajinama, a planirana je i posjeta njemačkih privrednika Crnoj Gori. Sve zavisi od nas.

Civilna supersila

Ulaskom u vladu liberala (FDP), Njemačka se vratila tradiciji građenja spoljne politike te zemlje kao „civilne supersile”. Otac te politike je počasni predsjednik stranke, 84-godišnji Hans Ditrih Genšer, dugogodišnji šef diplomatije i osoba sa najdužim ministarskim stažom u poslijeratnoj istoriji Njemačke. Dolazak na funkciju ministra spoljnih poslova lidera liberala Vestervelea, u oktobru 2009. godine, označava povratak genšerizma u politici Berlina, a time i preokret EU prema regionu.

Politika koju je Brisel vodio prema Balkanu dok je evrokomesar za spoljnu politiku i bezbjednost bio Španac Havijer Solana bila je kratkovida i u suštini duboko antievropska. Njegovi omiljeniji likovi u regionu bili bivši srpski premijer Vojislav Koštunica i šestostruki predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović.

Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM: Naši majski porazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je nama njihova borba dala? Poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka nego o slavi predaka, a iskazivanje vojne moći tokom invazije na susjeda daleko je od svijetle antifašističke istorije

 

Slavio je opet ovog vikenda Stari kontinent i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Kokteli, vijenci, koncerti, vojna parada na Crvenom trgu, a u srcu Evrope – rat.

Ove godine Danom pobjede se obilježilo 77 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a Danom Evrope pet godina manje od pokretanja inicijative za stvaranje Evropske unije. U zemljama EU posebna važnost se daje Danu Evrope i deklaraciji Roberta Šumana koja je udarila temelj evropskom pomirenju i otvorila vrata da stari neprijatelji, prije svih Francuska i Njemačka, krenu novim putem.

U Njemačkoj i Francuskoj danas – Emanuel Makron se sreo sa veteranima iz Drugog svjetskog rata na ceremoniji pod Trijumfalnom kapijom, da bi narednog dana govorio na konferenciji Budućnost Evrope u Strazburu. Predložio je i novu evropsku organizaciju koja bi omogućila demokratskim evropskim nacijama da pronađu novi prostor za političku saradnju. Naravno, centralni dio govora bila je aktuelna situacija u Ukrajini.

U  Rusiji tradicionalna vojna parada. I kod njih umjesto sjećanja na desetine miliona onih koji su dali živote za neki bolji svijet, sve puca od političkih poruka koje se vrte oko rata u Ukrajini. Slovo Z je tu da podsjeti, ako je neko imao nedoumica. Vladimir Putin je u govoru ponovio da se ruska vojska u Ukrajini bori za bezbjednost Rusije i da je razlog za invaziju to što NATO prijeti Rusiji na njenim granicama. „Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, potragu za kompromisnim rješenjem uz međusobno uvažavanje interesa. Sve je bilo uzalud. Zemlje NATO-a nisu htjele da nas saslušaju, što znači da su imale potpuno drugačije planove. Bile su u toku pripreme za operaciju u Donbasu, invaziju na zemlju koja je istorijski naša, uključujući i Krim. U Kijevu su objavili potencijalnu nabavku nuklearnog oružja, a NATO je počeo da preuzima vojnu kontrolu na teritorijama sa kojima se graničimo“, govorio je Putin.

Na strazburškoj konferenciji ni Makron, a posebno Ursula van der Lejen nijesu ispustili da kontrastiraju događaje obilježavanja velikog praznika u Rusiji i Strazburu. Osvrćući se na ženu koja se pojavila sa svojom bebom na svečanosti u Strazburu, Lejenova je rekla da želi da 9. maj proslavi „ovu sliku, daleko moćniju od bilo koje vojne parade“.

Mi na Balkanu, Evropa u malom. Samo mnogo gori. Ne odričemo se zlog sjemena.

Znalo je biti i drugačije. „Mi nastavljamo dalje, bez obzira na ozbiljno vrijeme, bez obzira na sadašnje odnose pobjednika i pobijeđenih. Stoga, slaveći i ovog trenutka pobjedu čovjeka nad bezumljem rata mi obilježavamo četiri desetljeća mira”, recitovao je spiker iz jednog od udruženih centara bivše zemlje na posljednjoj paradi u Beogradu za Dan pobjede. Tradicija redukovana zbog ekonomskih razloga, kasnije i smrti vrhovnog vođe, maršala Tita, zadnji put je održana te 1985. Nakon toga zemlja se survala u nepregledne ponore fašizma.

Žene u crnom su u susret ovog devetog maja i svojih akcija na beogradskom Trgu republike opet upozorile: „Nacizam i fašizam su poraženi, ali njihovi sledbenici iznova dižu glavu u celoj Evropi (i šire), revizijom rezultata Drugog svetskog rata, rehabilitacijom fašističkih i nacističkih ideja i relativizacijom zločinačkog karaktera nacizma i fašizma. Od takvih tendencija nije izuzeta ni Srbija: istorijski revizionizam ne samo što je uzeo maha, nego je, zahvaljujući obrazovnom sistemu i medijskoj propagandi danas postala opštim mestom revizionistička tvrdnja da su se u Srbiji protiv okupacije borila dva antifašistička pokreta“.

Nakon prošlogodišnjih Ljotićevskih stihova na svečanoj proslavi Dana pobjede nad fašizmom i ove godine je javnost imala oko čega da se podijeli. Najviše buke podiglo je neprenošenje moskovske parade na RTS-u. Dok neki smatraju da je ova odluka skandalozna, drugi je smatraju razumnom, treći konfuznom poput državne politike Srbije posljednjih dvadesetak godina.

„Iako licemerna, to je dobra odluka. Takođe, na RTS-u nije bilo emisije o agresiji Rusije na Ukrajinu. Do skoro su agresiju zvali specijalna operacija Rusije. Kao javni servis, dužni su da imaju emisiju o tome”, rekao je Slobodan Georgiev, direktor programa Njuzmaks Adria.

Dačić, Vulin i drugi u društvu ruskog ambasadora, predstavnika ambasada Bjelorusije i Kazahstana, te organizacija Dveri i Zavetnici polagali su vijence. Održana je i manifestacija Besmrtni puk koja je pokrenuta u Rusiji kao vid sjećanja na stradale u Drugom svjetskom ratu. Na beogradskoj šetnji su ove godine mogli biti zapaženi Z simboli i kartonski lik Vladimira Putina. Dio manifestacije Besmrtnog puka u Banjaluci bili su Milorad Dodik i Željka Cvijanović koja nije propustila da uporedi ovaj dan sa devetim januarom. A među masom transparenti poput onog: „Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu“! Tako im antifašizma.

Nad Hrvatskom, dok se poziva na nekorišćenje ustaških pozdrava i obilježja, nadvija se strašna prijetnja. Boris Pavelić je za AlJazeeru povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta ispisao: „U Hrvatskoj je usavršena bizarna, nadasve hipokritska verzija kulture sjećanja: komemoriranje žrtve koje pošteđuje počinitelja, a prešućuje osloboditelje. Rezultat: politički i društveni revizionizam kao trajno stanje; obrtanje povijesti naglavce; pretvaranje zločinaca u osloboditelje, a osloboditelja u zločince, te praktička legalizacija i društvena normalizacija ustaštva“. Kolone revidiranih sa svih strana marširaju ka školskim udžbenicima.

Stanje je još mračnije kada se zađe u nešto bližu istoriju. Serž Bramerc upozorio je ovih dana kako hiljade počinitelja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije još uvijek nije procesuirano. Kritikovao je i zloupotrebu instituta dvojnog državljanstva kojim takve osobe izbjegavaju pravdu, prenijeli su mediji. Braća u zločinu, reklo bi se.

Prije svih pominjanja crnogorske plejade deklarativnih antifašista, treba se prisjetiti skupštinskog performansa iz maja prošle godine. Glasanje za stavljanje na dnevni red „Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola“, simbolično ili ne, nije uspjelo baš oko Dana pobjede. Nedostajao je samo jedan antifašista da podigne ruku ZA. A bila je tu i divizija uzdržanih boraca protiv fašizma.

U Crnoj Gori ove godine nije bilo kao  inače – red koktela, red vijenaca. Na Belvederu je masovnim skupom obilježen 9. maj, ali i poslate poruke vezane za dešavanja na Cetinju iz prošlog septembra. Istog dana u prijestonici Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori organizovala je prijem na koji dio crnogorskih zvanica nije uspio da stigne zbog velikih kolona. Umjesto pomirenja i na ovaj datum smo se dijelili.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović bio je jedna od centralnih figura proslave na Cetinju. Istaknuti antifašisti iz Demokratskog fronta mu se nijesu mogli pridružiti jer su ostali zaglavljeni u koloni, pa „su otišli na piće“ napisao je jedan od njih na svom fejsbuku.

U međuvremenu negira se genocid u Srebrenici, okreće glava od deportacija i drugih zločina devedesetih. Dok svak tumači antifašizam kako mu odgovara, jedna starica gazi i ove godine put groba Ljuba Čupića i objašnjava suštinu. „Dok god budem mogla da idem, Ljubov grob ne mogu da ne posjetim. Ne mogu nikada zaboraviti njegov osmijeh i njegovo herojsko držanje. Držao se mimo momaka, kao da je pošao na vjenčanje. Nažalost, čini mi se da se Ljuba sjete samo 9. maja“, kazala je Dragica Gaga Abramović, koja dolazi iz Podgorice decenijama u Nikšić, obilazi i vodi računa o grobu slavnog partizana.

U svjetlu današnjice poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka, nego o slavi predaka. Iskazivanje vojne moći u ratnim uslovima i pominjanje oružja „sudnjeg dana” daleko je od svijetle antifašističke istorije. Tito i Draža smiju se danas jedan do drugog sa majica izloženih na ljetnjim štandovima. Če Gevarin vječni osmjeh je odavno postao detalj sa modnih pista.

Ideju antifašizma izlizale su decenije nebrige, zaborava, relativizacija i marketinga. Upravo zbog ovoga nije ni čudo što je fašizam metastazirao. Različiti naučnici ponudili su smjernice za razumijevanje bitnih prepoznatljivosti fašizma. Klasična identifikacija „pet faza fašizma” istoričara emeritusa sa Jejla Roberta Pakstona iz 1998. ukazivala je da bismo trebali gledati na procese, a ne na kozmetičke, lako uočljive stvari poput zastava i uniformi. Jedino tako se po njegovom mišljenju može razumjeti pravi fašizam. Mi mašemo zastavama.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

EVROPA NAKON NOVOG KRUGA IZBORA: Svjesno, ne desno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, narod jedne od najmlađih članica EU odlučio je da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici

 

Iako su nedavno desne struje učvrstile svoje fortifikacije u Srbiji i Mađarskoj, u nekim drugim zemljama Evrope građani uspijevaju da skinu sa vlasti desene radikale i populiste, koji su ponekad i duže vrijeme uzurpirali vlast. U šest mjeseci zaključno sa silaskom sa trona Janeza Janše, poraze su pretrpjeli Bojko Borisov u Bugarskoj i Andrej Babiš u Češkoj.

Dvadeset četvrti april donio je Evropi dašak svježine. Dok su sve oči bile uprte u drugi krug izbora u Francuskoj i ono što oni mogu donijeti, građani jedne od najmlađih članica EU odlučili su da je bilo dosta. Zato i ne čudi što su neki mediji dali prioritet vijestima iz Slovenije u odnosu na one iz zemlje koja diktira tempo razvoja u evropskoj porodici.

Politički novajlija, liberal Robert Golob pobijedio je trostrukog premijera Slovenije konzervativca Janeza Janšu. Uz gotovo sve prebrojane glasove u zemlji od oko dva miliona ljudi, Pokret Sloboda (PS) je imao 34,5 odsto glasova dok su Janša i njegova SDS imali 23,6 odsto.

Pokret Sloboda, koji je osnovan 26. januara 2022, osvojio je 41 od 90 mjesta u slovenačkom parlamentu u kom će biti zastupljene još četiri stranke: Slovenska demokratska stranka (SDS) Janeza Janše s 27 mjesta, Demohrišćani (NSi) sa osam, Socijaldemokrate sa sedam i Ljevica sa pet. Iako su i SDS i Nsi – koji su bili dio prethodne koalicione vlade – poboljšali svoje rezultate sa prethodnih izbora, jasno je da biračko tijelo nije podržalo njihov način vladanja.

PS je izgradio pobjedu ne samo svježinom programa i osvajanjem povjerenja birača, već u velikom dijelu i na bijesu prema  Janšinom režimu. Opozicija je optuživala Janšu da je pokušao potkopati demokratske institucije i medijske slobode otkako se vratio na vlast 2020. Očigledno je, nakon izbora, da mu Slovenci nijesu oprostili ni približavanje i slične svjetonazore sa mađarskim kolegom Viktorom Orbanom. Poene mu nije donijela ni ukrajinska kriza i ponašanje Vladimira Putina.

„Naš cilj je postignut: pobjeda koja će nam omogućiti da u zemlju vratimo slobodu“, rekao je Golob, pedesetpetogodišnji bivši menadžer elektroenergetske kompanije, obećao je de će vratiti „normalnost“, nazivajući izbore „referendumom za demokratiju“.

Izgleda da su i građani tako doživjeli izbore. Sa visokom izlaznošću od oko 70 odsto prokrčili su put za Golobovu pobjedu. Izlaznost na posljednjim parlamentarnim izborima 2018. godine je bila 52 odsto.

Politički analitičar Miha Kovač rekao je da je ove godine mobilizovano civilno društvo, a posebno mlađi birači. Analitičari su očekivali povećan odziv i da će se birači okrenuti protiv Janšine politike. Ipak, ovakav rezultat je većinu iznenadio.

Golob se školovao za inženjera solarne energije i u tom sektoru je napravio zavidnu karijeru. Bio je slovenački državni sekretar za energetiku u vladi Janeza Drnovšeka, a potom osnovao energetsku kompaniju. Trenutak za njegov ulazak u politiku došao je prošle godine kada je država restruktuirala kompaniju u kojoj je radio, izbacivši ga sa posla. Golob je potom preuzeo malu ekološku stranku i preimenovao je. Zajedno sa nekoliko profesionalaca koji su izgubili ili napustili karijeru pod Janšinom vladom napravio je preokret na slovenačkoj političkoj sceni. Njihov program je usredsređen na ekologiju, otvoreno društvo, normalizaciju i modernizaciju socijalne države…

Iako je dobrim dijelom PS do pobjede došao sinhronizujući svoj program sa željama glasača sa jedne, te otklonom od opasnih desnih politika, ima onih koji na ovu pobjedu gledaju iz drugog ugla. Prema slovenačkom političkom analitičaru Aljaz Pengovu Bitencu pobjeda Golobove stranke je projekcija kompleksa slovenačkih glasača koji neprestano traže mesiju koji će riješiti sve probleme odjednom. On je za londonski Gardijan napomenuo da smo sličnu situaciju vidjeli i 2014. godine sa Mirom Cerarom.

Kovač je ukazao da je ovo bilo i glasanje protiv. „Protiv Slovenije na mađarskom putu, protiv neliberalne vladavine  u Sloveniji, protiv vladinog preuzimanja javne televizije, protiv kontrole pravosuđa”. Upozorio je da PS nema iskustva u vladi. „To je kao kompanija koja naglo raste”, kazao je. „Nema infrastrukturu, nema znanja, nema ljudi koji znaju raditi u parlamentarnim tijelima“.

Janša, poštovalac lika i djela Donalda Trampa, vodio je kampanju na obećanjima stabilnosti. Poznat scenario. Poslije poraza je izkazao skepsu kada je budućnost pobjednika i države u pitanju. „Lako je platiti bilborde, imati podršku svih medija i tzv. civilnog društva. Nakon toga dolaze naporan rad i izazovi, a ništa od toga vam ne može pomoći”.

Golob, koji je pobjedu proslavio u COVID izolaciji, bio je miran: „Danas ljudi plešu, ali sjutra počinje novi dan. Sjutra ćemo početi vrijedno da radimo”. Obećao je i da će spasiti odnose svoje zemlje sa EU, za koje smatra da su narušeni Janšinim koketiranjima sa mađarskim desničarskim populistima. „Ova zemlja je uvijek bila orijentisana ka Zapadnoj Evropi i uvjeren sam da ćemo se vratiti svojoj porodici“, rekao je za AFP tokom kampanje.

A na Zapadu?

Pobjeda centriste Emanuela Makrona ne odaje ni približno toliko optimizma vezanog za političku budućnost Francuske. Desničarska dinastija Le Pen i njihova politika u toj zemlji prisutni su skoro pedeset godina. I drugi krug izbora je pokazao – veoma su jaki. Iako je to nedovoljno da preuzmu kormilo jedne od najvažnijih država Evropske zajednice, prijetnja je tu. Uskoro stižu i parlamentarni izbori.

Marin Le Pen je ocijenila da rezultat od 43 odsto glasova predstavlja „veliku pobjedu“ i istakla da u ovom porazu ne može a da ne osjeća nadu.

Uglavnom, drugi krug je Makrona vratio u Jelisejsku palatu sa rezultatom od 58,5 odsto prema Le Peninih 41,5 odsto. Francuska je duboko podijeljena zemlja. Makron uglavnom uživa podršku u Parizu, na zapadu, jugozapadu i u središtu zemlje, dok je Le Pen pobijedila velikom većinom u dijelovima sjeverno i sjeveroistočno, te na mediteranskom jugu. Tradicionalno se Le Penova bolje snalazi u ruralnim oblastima i predgrađima, a Makron osvaja velike gradove.

Analize nakon izbora ukazuju na rascjepe po svim šavovima francuskog društva. „Najveće su podjele prije svega generacijske i društvene“, rekao je Matje Galjar, direktor istraživanja Ipsosa France. Prema Ipsosovim podacima „starija” Francuska je masovno podržala Makrona, dok je mlađa Francuska djelimično okrenula leđa glasanju. Podaci ukazuju da su bogatiji, obrazovaniji i zadovoljniji Francuzi glasali za aktuelnog predsjednika, a siromašniji, manje obrazovani i nezadovoljni za Le Pen. Prema anketarima Elabe, 59 odsto birača koji su rekli da se „bore spojiti kraj s krajem” glasalo je za kandidata krajnje desnice; 41 odsto se odlučilo za Makrona. Politički analitičari, vođe izbornih štabova i ostali zaduženi za istraživanje javnog mnjenja imaće pune ruke posla u narednom, jako kratkom periodu priprema za novo glasanje. Francuze 12. i 19. juna čekaju parlamentarni izbori. Do tada treba naći poveznicu koja će premostiti rascjepe u francuskom društvu.

Visok odziv birača od 72 odsto nije značio laganu pobjedu Makrona. Novog starog predsjednika je izabralo jedva 38,5 odsto biračkog tijela. Mnogi od onih koji su glasali za njega to su uglavnom uradili kako bi zaustavili pobjedu krajnje desnice. Sve to čini drugi mandat još izazovnijim od prvog. I predsjednik je svjestan toga, makar ako sudimo po pobjedničkom govoru. „Poslije pet godina transformacije, srećnih i teških trenutaka, izuzetnih kriza takođe, danas je većina vas odlučila da mi ponovo ukaže povjerenje u narednih pet godina. Znam šta vam dugujem“, izjavio je Makron u govoru na Marsovim poljima kod Ajfelove kule u Parizu. „Znam da su mnogi danas glasali za mene, ne da bi podržali moje ideje već da bi blokirali ideje ekstremne desnice. Želim da im zahvalim. Ovo glasanje me obavezuje za godine koje dolaze“, rekao je Makron. Obećao je da će njegov novi petogodišnji mandat biti drugačiji. „Niko neće biti ostavljen po strani“. Makron je naglasio da se mora pronaći odgovor na bijes i nesuglasice koje su mnoge Francuze navele da glasaju za ekstremnu desnicu. „To će biti moja odgovornost i odgovornost onih oko mene“, rekao je on. Vidjećemo.

Na posljednju turu evropskih izbora se gleda sa simpatijama iz evropskih centara. Možda više na priču koja dolazi iz male zemlje podno Alpa. Njemački list Tagescajtung je pobjedu Pokreta Sloboda označio kao lijevo zelenu nadu Evrope. Uredništvo se odlučilo da na naslovnicu umjesto reizabranog Makrona stavi fotografiju Roberta Goloba uz naslov: „Sjajna izborna pobjeda protiv desničara“.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

PREDSJEDNIČKI IZBORI U FRANCUSKOJ: Do posljednjeg glasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i na izborima se ujediniti protiv kandidatkinje radikalne desnice. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa ekstremnom desničarkom na čelu države, u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent, moglo bi uveliko pogoršati stvari i dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope

 

Iza vijesti koje svakog minuta stižu sa ukrajnskih ratišta i korona brojki, provukao se i naslov o izborima u Francuskoj. Da rezultat prvog kruga tamošnjih predjsedničkih izbora nije bio tijesan, vijest bi možda prošla ispod radara. Sada je vrijeme i da se kandidati koji su ušli u drugi krug, sadašnji predsjednik Emanuel Makron i prvakinja desnice Marin Le Pen, razmašu sa izbornom kampanjom. Ko će se useliti u Jelisejsku palatu i u njoj boraviti narednih pet godina, Francuzi će odlučivati 24. aprila.

Makron je prvi krug završio sa 27,8 odsto glasova, dok je Le Penova iz Nacionalnog saveza skupila 23,1 odsto. Oboje su postigli više nego u prethodnom prvom krugu 2017. godine.

Oba kandidata treba da traže pomoć od 49 odsto birača koji u nedjelju nijesu podržali nijedno od njih, ali i od 25,1 odsto koji uopšte nisu glasali.

Izbori se mogu tumačiti i na drugi način: 70 odsto onih koji su glasali u prvom krugu izbora glasali su protiv aktuelnog predsjednika. Eto razloga za brigu. Makron će se truditi da pridobije i dio apstinenata i pokrene ih da se upute ka biralištima. Odziv birača je bio izuzetno nizak. Za ostanak kod kuće u prvom krugu izbora odlučilo je četiri procenta više ljudi u odnosu na 2017.  To je i blizu rekorda iz 2002. od 28,4 odsto, piše France24.

Iako prve ankete u drugom krugu pokazuju da je aktuelni predsjednik neznatno ispred, konačni rezultat je daleko od sigurnog. Le Penova će sigurno dobiti glasove ekstremno desnog Érika Zemoura i njegovih pristalica. Više od 3,2 miliona glasača koji su izabrali druge kandidate krajnje desnice, uključujući Érica Zemura, vjerovatno će svoju podršku prenijeti na Le Pen, smatraju svjetski mediji.

Makron očekuje podršku mainstream desnice i ljevice, kao i Zelenih. Stručnjaci kažu da će mu trebati podrška onih koji su glasali za radikalno lijevog Žan Luk Mélenšona. Čelnik La France Insoumise (Nepokorena Francuska) pozivao je svoje pristalice da ne glasaju za Le Pen, i odlučio da ih ne pozove direktno da daju glas njenom suparniku. Mélenšon je došao do značajnog trećeg mjesta i bio je prilično iznenađenje izbora. Dok su se prebrojavali glasovi iz velikih gradova, izgledalo je kao da bi mogao otići umjesto Le Penove u drugi krug. „Svaki glas za Marine Le Pen je jedan glas previše“, poručuje danas ovaj iskusni političar.

Što se tiče ostalih kandidata, najveća razočarenja su rezultati koje su zabilježile mejnstrim stranke koje su se decenijama smjenjivale u Jelisejskoj palati sve dok Makron nije došao na vlast. Valeri Pekres, kandidatkinja Republikanaca, osvojila je 4,8 odsto, a An Idalgo, predstavnica Socijalista, svega 1,7 odsto.

Makron je dobio najveću podršku od najstarijih glasača – onih od 70 i više godina, dok je Le Penova najviše glasova dobila među biračima u kategoriji od 50 do 59 godina. Melenšon je daleko najpopularniji među biračima od 18 do 34 godine. Grupacija koja je Melenšona prepoznala kao svoj glas, ima dosta slabu izlaznost.

Anketari Ipsosa su iznijeli neke zanimljive podatke. Prema njihovom istraživanju, 43 odsto glasača koji su rekli da su „vrlo zadovoljni“ svojim životom je glasalo za Makrona, u poređenju sa 21 odsto za Le Penovu. S druge strane, 46 odsto onih koji su rekli da „nijesu zadovoljni“ glasalo je za Le Pen, a samo 4 odsto za Makrona.

Sada je vrijeme za pun gas. Do izbora je desetak dana, pa se očekuje ne samo ubrzani tempo nego i pojačana retorika dvoje preostalih takmaca.

Da se francuski predsjednik okrenuo i desnim uporištima u potrazi za sigurnijom pobjedom, bilo je jasno kada je krenuo na sjever, ka Denainu, bivšem rudarskom gradu koji je nekad bio pod kontrolom socijalista. To je sada tvrdo uporište krajnje desnice. U prvom krugu izbora gotovo 42 odsto birača u ovom mjestu glasalo je za Le Penovu, a nešto manje od 15 odsto za Makrona.

Osim u direktnim susretima sa glasačima, Makron i Le Pen će svoje stavove i argumente prezentovati, ali i ukrstiti u televizijskoj raspravi četiri dana prije glasanja. Tada će imati više prilike da govore o svojim programima. Za Francusku ovo su bitne stavke predizbornog marketinga. Na prošlim izborima iz 2017. godine gotovo 16,5 miliona gledalaca ispratilo je kako varniči između ovo dvoje kandidata. Kraćih rukava te godine je ostala kandidatkinja desnice. Tako su na kraju odlučili i birači.

Makron se obratio i gubitnicima iz prvog kruga i rekao da je spreman pružiti ruku političkim suparnicima i razmotriti „novu metodu“, ali je odbio dati konkretnije objašnjenje ovih riječi. Takođe je rekao da će svoj program „razraditi” nakon što sasluša „bijes i očaj” onih koji nijesu glasali za njega, a posebno mladih zabrinutih za okolinu.

Ovakva retorika francuskog predsjednika mnoge nije iznenadila. Dok se u prvom krugu izbora fokusirao na spoljnopolitičke teme i Francusku na globalnoj sceni, prvenstveno kao posrednika u Ukrajini, sada je odlučio da okrene kartu. Razlog je jednostavan, kažu brojni analitičari. Biračima u Francuskoj su prioriteti kupovna moć, plate, cijena energije… Spoljnopolitičke teme su za njih daleke brige, pa se, vrlo moguće, dio njih osjetio zapostavljenim.

Davne 2017. godine sve je za njega bilo drugačije. Francuski portal France24 prenosi da je tada atmosfera bila takva da bi skoro svi priznali da je glasanje unaprijed zaključeno; suočavanje sa krajnjom desnicom na predsjedničkim izborima tada je još značilo praktično automatsku ubjedljivu pobjedu. Različite političke snage su imale tendencije da se udruže ispred glasačke kutije kako bi odagnali prijetnju bilo kog ekstremno desničarskog izazivača. Makron je tada osvojio 66,1 odsto i postao najmlađi predsjednik Francuske. Le Penova je imala duplo manji razultat.

Iako prednost daju aktuelnom predsjedniku, mnogi mediji upozoravaju na uspjeh Le Penove. Ova političarka je uspjela u posljednjih nekoliko sedmica da animira svoje birače i učini da oni zaborave njenu bliskost s Vladimirom Putinom. Osim toga, njen kontakt sa glasačkim tijelom je bio direktniji i konkretniji. Pričala je o cijenama rada, povećanju plata i sličnim temama koje su očigledno u prvom planu. Uz to, u proteklim godinama osjetna je umjerenija retorika ove političarke. I to je očigledno igralo ulogu u izbornim rezultatima.

Reklo bi se da je cilj oba predsjednička kandidata da glasačima prodaju nekog novog sebe. To će biti teže aktuelnom predsjedniku, koji je prije pet godina donio dozu svježine na političkoj sceni Francuske.

Nakon pet godina njegovog vladanja Francuskom, 53 odsto registrovanih birača, koji su glasali protekle nedjelje, glasalo je za antiestablišment kandidata, bilo sa desne ili lijeve strane. Makronov posao u drugom krugu biće težak. Uvjeriti dovoljan broj ovakvih birača da se priklone njemu umjesto kandidatkinji radikalne desnice.

Treba se podsjetiti da se sa Makronovim dolaskom na vlast 2017. godine umjesto klasične podjele lijevo-desno pojavio novi politički pejzaž sastavljen od mejnstrim bloka u centru koji je liberalan, proevropski i globalistički sa dvije krajnosti na desnoj i lijevoj strani. U konačnici, od tih polova će zavisiti izbori 24. aprila.

I u Evropi se nadaju da će Francuzi ostaviti razlike po strani i ujediniti se protiv Marin Le Pen. Za mnoge glasače, biranje manjeg zla nije pobjeda. Ipak, Francuska sa radikalnom desničarkom na čelu države u trenutno veoma kritičnom momentu po Stari kontinent je nešto što bi moglo uveliko pogoršati stvari. I dati vjetar u leđa drugim radikalima koji vrebaju širom Evrope.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo