Povežite se sa nama

Izdvojeno

NOVA VLADA U IZRAELU: Može li koalicija nespojivih donijeti promjene  

Objavljeno prije

na

Jedina koheziona sila koja novu većinu drži na okupu je ubjeđenje da poslije 12 godina na vlasti, Netanjahu mora da ode. Ovaj nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo jos nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije

 

 

Do koje je mjere Izrael podijeljena zemlja ilustruje i činjenica da su imali četiri parlamentarna izbora u toku dvije godine u kojima nije bilo pobjednika. Prva tri nijesu izrodila većinu u Knesetu, a posljednji izbori u martu su prije nekoliko dana ‘krunisani’ vladom koju je sa jednim glasom prednosti oformio novi premijer Naftali Benet na čelu koalicije od osam partija.

Ideološki raspon članica ove koalicije je takav da se smatra da je jedina koheziona sila koja ih drži na okupu, ubjeđenje da poslije 12 kontinuiranih godina na vlasti, Netanjahu mora da ode.

Nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i Palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo još nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije!

Slijdeći zdravi razum, bilo bi logiočno pretpostaviti da članovi nove izraelske vlade ne mogu opstati dugo zajedno ni u istoj prostoriji, a kamo li voditi drzavu.

Od kada je 2. juna objavljeno formalno sklapanje ove koalicije, podržavali su je oni koji su se brinuli za budućnost Izraela, svjesni da bi dalje ponavljanje izbora bez jasnog ishoda dovelo Izrael do stanja opasne nestabinosti.

Za četvrt vijeka na izraelskoj politickoj sceni Netanjahu je stvorio jaku podršku u ekonomski i politički moćnim krugovima. Očekivalo se da će iza scena uspjeti da atraktivnom političkom ponudom ili svotom novca pridobije nekog od Benetovih koalicionih partnera i dovede do urušavanja njegove koalicije.

Govorilo se i o mogućim brutalnijim metodama, o tome da specijale službe čuvaju Beneta i Lapida od eventualnih pokušaja atentata.

Benet je iz ultradesničarske nacionalističke Jamina partije (Jamina – u prevodu ‘Desnica’). Bliski Netanjahuov politčki saradnik ga je okarakterisao kao jedinog izraelaskog politicara koga on zna, koji ima ‘desničarskija’ ubjeđenja od Netanjahua. Da li između politike Netanjahua i buduće politike Benenta ima dovoljno razlike da bi se uopšte moglo govoriti o promjeni, tek će se vidjeti.

Drugo goruće pitanje je da li će Benetova vlada, sastavljena od partija sa dijametralno suprotnim pozicijama o gotovo svim važnim pitanjima, moći da donese bilo koju bitnu odluku?

Benet, čiji su se roditelji doselili u Izrael iz Amerike, je bogataš koji je svoje milione stekao u SAD baveći se IT tehnologijom.

On je van Izraela malo poznat i nema značajnog iskustva na međunarodnoj areni. Uprkos tome, smatra se da mora biti realista sa izuzetnim pregovarčkim talenatom kad je uspio da dovede na vlast raznorodnu koaliciju i Netanjahua otjera u opoziciju.

Benet je vješto stavio forkus na domaću ekonomiju, koja je u uzdrmana i zbog dvogodišnjeg nedostatka legitimne vlade i državnog budžeta i to u vrijeme pandemije.

Smatra se da je, uz animozitet prema Netanjahuu, izbor ovog bitnog i nekrontroverznog prioriteta, ono što je uspjelo da poveže naizgled nepovezivu Benetovu vladu.

U govoru u Knesetu, prije glasanja o povjerenju, Benet je koaliciju prestavio kao jedinu opciju za pomjeranje Izraela sa trajne mrtve tačke.

„Zaustavili smo voz prije nego što se srušio u provaliju”, rekao je. „Došlo je vrijeme za nove lidere iz svih djelova populacije, koji će da zaustave ovo ludilo”.

Kontekst za Benetovo de fakto pozivanje na restauraciju demokratije i reprezentacije svih djelova populacije je činjenica da su godine na vlasti učinile da Netanjahu „zaboravi” da treba da zastupa i polaže račune biračima.

Analitičari način njegove vladavine nazivaju poluautoritarnim iz čega logično slijedi da Natanjahu smatra da je nezamjenljiv. Političke protivnike nazivao je teroristima a igorisanje zakona i javnog mnjenja je postao trejd mark njegovog ‘vladanja’

U stilu lošeg gubitnika, čitavih pola sata Netanjahu je pred Knesetom blatio Beneta upućujući delegatima dramatična upozoreaja o tome da je bez njega kritično ugrožena bezbjednost Izraela.

Benet je na političku scenu došao kao lider ilegalnih kolonista čiji su interesi i vizija svijeta pretočeni u program Jamina partije. Njegova politička filozofija sadržana je u izjavi koju je koristio u izbornoj kampanji da će aneksirati većinu Zapadne obale i da ce „arapskim gradovima” kao što su Ramala, Nablus i Dženin dati „samoupravu” ali pod izraelskom kontrolom. „Uradiću sve od sebe da nikad ne dobiju državu”, uvjeravao je svoju bazu esktremista.

Sastav koalicije koju Benet predvodi je takav da su šanse da ijedan od Bentovih ključnih političkih stavova prođe – nikakve! Akademik sa jednog od Izraelskih univerziteta kaže da se, po pravilu, ekstremisti kad dođu na vlast, pomjere prema centru.

Ovo bi bio razlog za optimizam. Ako koalicija preživi, biće zanimljivo posmatrati metamorfozu Beneta koji je u prošlosti davao ovakve izjave: „U životu sam ubio mnogo Arapa, i to ne vidim kao problem” i koji je zagovarao ubijanje palestinskih zatvorenika i nenaoružanih stanovnika Gaze za vrijeme protesta blizu granice sa Izraelom.

Biće zanimljivo pratiti i usaglašavanje Benetovih stavova o rješavanju palestinskog pitanja sa Jairom Lapidom, liderom partije lijevo od centra, koji zastupa pregovaranje sa Palestncima i stvaranje nezavisnih država za Jevreje i za Palestince.

Koalicija je stvorena zahvaljujući Lapidovoj ponudi Benetu da bude premijer prve dvije godine, a Lapid dvije godine poslije. Ovo je bila prilika iz snova za Beneta čija je partija dobila sedam od 120 mjesta u Parlamentu i 10 mjesta manje od Lapidove partije. Ova nevjerovatna ponuda je i ilustracija cijene koju je Lapid bio spreman da plati da vidi leđa Netanjahuu.

Koalicija sadrži članove ekstremno različitih političkih boja i većina su u prošlosti držali ministarke pozicije u Netahjahuovim vladama. Izuzetak je Mansur Abas iz palestinske Raam partije koja ima četiri mjesta u parlamentu. Abasova partija zastupa tradicionalne vrijednsti i život striktno u skladu sa islamom. Po ovome, kao i po promovisanju homofobije se ne razlikuje od predstavnika esktremnih jevrejskinh partija u koaliciji.

Abasova politička vizija izaziva burno negodivanje i među Palestincima, državljanima Izraela i među njihovim sunarodnicima u okupiranim teritorijama na zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi.

Abasov fokus je na povećanje dražavnog ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, održavanje reda i sl. u gradoima gdje su Palestinci većina i koji su tradicionalno marginalizovani u odnosu na djelove sa jevrejskim stanovnistvom.

Abas ne pominje građanska i politička prava Palestinaca koja su ozbiljno ugrožena i unutar Izraeala, po riječima organizacija kao što su Amnesti Internešenel i Hjuman Rajts Voč, koji je nedavno optužio Izrael da praktikuje aparthejd i u svojim granicama i u okupiranoj Palestini.

Činjenica da je Abas u istoj vladi sa Benetom, koji zagovara aneksiju okupirane Palestne i hvali se ubijanjem Palestinaca je prilično šokantna. Abas priznaje da će morati da pravi teške izbore: „Moramo da nađemo balans između našeg identiteta kao Palestinaca i Arapa i kao državljana Izraela, između građanskih i nacionalističkih aspekata”, kaze Abas.

Palestinski lideri smatraju da se ništa neće promijeniti i da će novi premijer sprovoditi Netanjahuovu desničarsku agendu. Kažu da bi nova vlada zaslužila naziv ‘vlada promjene’, ako bi se odlučila na radikalnu promjenu stava o pravu Palestinaca na samoopredjeljenje i na uspostavljanje nezavisne palestinske države sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Za razliku od politike prema Palestini, očekuju se znatne promjene na širem spoljnopolitičkom planu. Prvenstveno u pristupu Izraela prema svojim glavnim saveznicima SAD i EU. I Lapid i Benet zastupaju blisku saradnju i napuštanje konfrontacije sa SAD, koja je karakterisala Izraelsko – Američke odnose za vrijeme Obame.

Dobri odnosi sa Demokratima, poslije otvorenog neprijatelstva prema njima od strane Netanjahua, za vrijeme Trampa, tek treba da zaživi, a počinje se sa prilično niske osnove.

Rad na političkoj, vojnoj i sigurnosnoj koordinaciji sa Bajdenovom vladom je najurgetniji posao kojim Banetova vlada mora da se pozabavi zbog presudnog uticaja koji to ima na sve aspekte funkcionisanja Izraela, uključujuci ekonomiju i nacionalnu bezbjednost.

Oživljavanje nuklearnih pregovora sa Iranom od strane Bajdena, Netanjahu je bio totalno odbacio. Benent i Lapid planiraju da pokušaju da utiču na neke aspekte ovog dogovora.

Dio komentarora kaže da uprkos tome što je Benet slične političke orijentacije kao njegov prethodnik, on će u Knesetu zavisiti od ljudi koji imaju umjerenija politička uvjerenja.

U SAD-u, ključnoj drazavi za Izrael, Netanjahu je imao direktnu kontrolu nad nekoliko moćnih proizraelskih lobija koji imaju značajan uticaj na američku spoljnu politiku.

Smatra se da Benet nije, ili još dugo nece biti, političar koji ce moći da povlači konce i nameće mišljenja u Vašingtonu. To će neminovno dovesti do opadanja moći stare proizraelske garde i jačanje umjerenijih lobista i političara, čiji je uticaj inače u porastu među mlađim Amerikancima, a pogotovu među mađim Jevrejima.

Benet koaliciju kojoj je na čelu naziva ‘vlada promjene’, a pesimisti i kritičari kažu da se ne radi o suštinskim promjenama jer nijedna od članica koalicije ne teži promjenama, već samo da dobiju što više para iz državne kase za grupaciju koju predstavljaju.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

FOKUS

RAZLAZ MILATOVIĆA I SPAJIĆA: Novo miješanje karata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik države poručuje da ćemo o njegovim budućim političkim potezima biti na vrijeme obaviješteni. Sada je, kaže,  posvećen samo državnoj funkciji. Premijer se ne oglašava. Valjda sprema program održivih reformi. Ostali  preračunavaju šta im raskol u PES-u može donijeti a šta odnijeti

 

 

Za nama je vikend koji je protresao crnogorsku političku scenu. Sa tendencijom, smatraju mnogi, da je iz temelja preobrati. U kom pravcu – neizvjesno je.

Prvo je, u subotu poslije podne, stigla vijest da Predsjednik države Jakov Milatović napušta pokret Evropa sad (PES). “Dosadašnji način rada je suprotan obećanom i vrijednostima koje sam imao na umu prilikom stvaranja pokreta. Iz tog razloga dajem ostavku na sve funkcije u pokretu”, objavio je Milatović, inače osnivač i potpredsjednik PES-a, na društvenoj mreži X. Uz to je podsjetio da su, osnivajući PES, građanima obećali transparentnost u radu, racionalan i argumentovan dijalog, te kompentenciju i lični integritet kao odlučujući faktor pri zapošljavanju i napredovanju. Da bude jasnije šta zamjera doskorašnjim partijskim kolegama.

U danima koji su prethodili Milatovićevoj objavi svjedočili smo obraćanju Igora Dodika (sin predsjednika RS i funkcioner tatine partije) u kojoj on Milojka Spajića podsjeća na navodni vlastiti doprinos podizanju PES-ove partijske infrastrukture u Crnoj Gori. Iz PES-a su to prećutali.

Potom su Spajić i Milatović, kao premijer i predsjednik države, “konstruktivno” razgovarali o popuni upražnjenih ambasadorskih mjesta. “Izbor ambasadora mora biti kvalitetan i profesionalan proces, a cilj je Vlade i predsjednika države da personalna rješenja budu ona koja će kvalitetno zastupati interese Crne Gore u drugim zemljama”, navedeno je u zajedničkom saopštenju. Međutim, nezvanične informacije o tome kako su partije vladajuće koalicije međusobno podijelile zone uticaja u upražnjenoj diplomatskoj mreži ne ulivaju povjerenje u taj proces. Dok se Predsjedniku, kažu neki, učinilo kako je neopravdano ostao bez mogućnosti da ponudi neka svoja rješenja.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DRŽAVA I MONTENEGRO PETROL: Hoće li građani opet platiti krađu šljunka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Montenergo Petrol pred Privrednim sudom od države traži da mu plati četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka

 

U Privrednom sudu u Podgorici, kod sutkinje Nine Jovović, protekle sedmice, održano je pripremno ročište po tužbi Montenegro Petrola protiv države.

Navedena firma traži od države odštetu od četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka.

Montenegro Petrol tuži državu jer su uz veliku medijsku pažnju i uz prisustvo najviših državnih zvaničnika 13. februara prošle godine  srušeni njegovi nelegalni objekti za proizvodnju šljunka. Taj događaj tadašnji premijer Dritan Abazović ocijenio je kao početak borbe protiv građevinske mafije i najavio da je  država konačno riješila da stane na put višedecenijskoj krađi šljunka.

Prije samog rušenja, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma je 7. februara 2023. predložilo Vladi da donese zaključak o proglašenju ekološke katastrofe u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

U predlogu se navodi da je ovo Ministarstvo i Agencija za zaštitu životne sredine analiziralo negativan uticaj postojećih objekata, postrojenja koja negativno utiču na životnu sredinu i vodostaj rijeka na način što iste u fazi rada kao i u mirovanju emituju i ispuštaju štetne materije čime direktno ugoržavaju vodovizvorište. Zatražilo se hitno rušenje objekata.

Vlada je 9. februara 2023. razmotrila Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna sa elementima ekološke katastrofe. Usvojila je Vlada tada Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena uz obale ove dvije rrijeke.

Zaduženo je Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Agencija za zaštitu životne sredine da hitno uklone i sruše objekte u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo