Povežite se sa nama

OKO NAS

ODLAGANJE ISKORIŠTENIH BATERIJA U CRNOJ GORI DALEKO OD EVROPSKIH STANDARDA I PRAKSE: Opasni otpad se vraća hranom i vazduhom

Objavljeno prije

na

Milioni komada baterija koje se koriste u domaćinstvu, umjesto izvoza i reciklaže, završe u smeću. ,,Kada alkalne baterije odložite u kontejner sa običnim, komunalnim otpadom, čitav sadržaj poprima karakteristike opasnog. Ovo povećava rizik od zagađenja i povećava cijenu upravljanja otpadom”, upozorava biolog Vuk Iković

 

Majkl Bader se prije 14 godina iz Njemačke doselio u Crnu Goru. Otvorio je apartmane u uvali Utjeha između Bara i Ulcinja. Od Evropske unije (EU)  2012. godine, prvi je od ukupno 12 osoba u Crnoj Gori dobio sertifikat Ecolabel , kao ekspert koji je upućen i sprovodi ekološke standarde. 

Bader je primijetio je da gosti ostavljaju za sobom veliki broj potrošenih baterija, pa se, s obzirom da je riječ o opasnom otpadu i vođen iskustvom iz Njemačke obratio Komunalnom preduzeću u Baru, pitajući gdje da ih donese. Rekli su mu da nemaju uslova za to. 

,,Kako ne postoji sistem odlaganja i reciklaže baterija stavio sam kutiju u koju ih gosti i ja odlažemo. Navikle su se na to i komšije, pa umjesto da ih bacaju, ostavljaju baterije kod mene”, kaže Bader u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Monitor

Nekoliko puta godišnje on je odlazio u Njemačku i tamo nosio baterije. 

,,Tamo, u svakom gradu postoji reciklažni centar za opasni otpad – gume, kompjutere, baterije, bijelu tehniku i drugo. Tamo se takav otpad besplatno preuzima. Organizovan je sistem da u prodavnicama preuzimaju upotrebljene baterije”, priča Bader. 

Majkl Bader

Osam godina kasnije, na ponovljeno Baderovo pitanje, CIN-CG/Monitora od barskih komunalaca stigao je sličan odgovor: ,,U Pravilniku o klasifikaciji otpada i katalogu otpada – akumulatori i otpadne baterije su klasifikovani kao opasni otpad i s obzirom da nijesmo registrovani za obavljanje takve vrste djelatnosti, nemamo uslove za sakupljanje i dalji tretman”.

Iako u Crnu Goru godišnje uđe i utroši se oko 50 tona baterija, svega nekoliko stotina kilograma preko ovlašćenih kompanija vrati se u inostranstvo na reciklažu ili bezbjedno odlaganje. 

Najveći dio završi u komunalnom otpadu, što predstavlja  ogroman rizik po životnu sredinu i zdravlje ljudi. Distributeri i prodavci, uprkos zakonskoj obavezi prepisanoj iz Evropske unije, uglavnom ne preuzimaju istrošene baterije na mjestima gdje se nabavljaju nove, a rijetki su i reciklažni centri koji to rade – pokazalo je istraživanje CIN-CG/Monitora.

Kao i u EU zakonodavstvu tako i u domaćem, baterije se tretiraju kao opasni otpad. One mogu da sadrže opasne materije – olovo, kadmijum i živu. Teški metali imaju dalekosežne negativne efekte na životnu sredinu i zdravlje ljudi. Procesom raspadanja i razgradnje teški metali odlaze u zemlju, ali i u podzemne vode, i potom u lanac ishrane. Sa druge strane, ukoliko se spale, teški metali dospijevaju u vazduh u vidu sitnih čestica, a dalje opet u zemljište i vode.

Baterije, akumulatori, čađ, otpad od boja, lakova i ljepila, motorna ulja, pecticidi…, neki su od opasnih otpada sa kojima smo često u kontaktu, podsjeća biolog Vuk Iković iz Organizacije KOD.

Vuk Iković

,,Kod nas nije organizovano razdvajanje otpada. Tako, često dolazi do miješanja opasnog sa neopasnim otpadom. Kada alkalne baterije ili ambalažu od motornog ulja odložite u kontejner sa običnim, komunalnim otpadom, čitav sadržaj tog kontejnera poprima karakteristike opasnog. Ovo povećava rizik od zagađenja i povećava cijenu upravljanja otpadom”, kaže Iković za CIN-CG/Monitor.

On podsjeća da se kazne za miješanje otpada i nepravilno odlaganje kreću od 1.000 do 40.000 eura. Ekološka inspekcija, međutim, nema precizne podatke o izrečenim kaznama, koje se, sudeći prema odgovoru na pitanja CIN-CG/Monitor, uglavnom odnose na nezakonito prikupljanje i postupanje sa akumulatorima za motorna vozila i druge namjene.  

,,Ekološka inspekcija shodno Zakonu o upravljanju otpadom pokreće prekršajne postupke. I u prethodnom periodu je bilo prekršajnih postupaka koji su se odnosili, između ostalih vrsta otpada, i na nezakonito upravljanje otpadnim baterijama-akumulatorima (sakupljanje bez dozvole, predaja otpada neovlašćenom sakupljaču, nepropisno skladištenje na lokaciji sakupljanja itd.), ali evidencija se ne vodi na način da bismo mogli da izdvojimo broj postupaka posebno po vrstama otpadama”, kazala je za CIN-CG/Monitor Veselinka Zarubica, glavna ekološka inspektorka Odsjeka za ekološku inspekciju Uprave za inspekcijske poslove.

Tokom 2018. i 2019. godine, prema podacima Uprave carina (UC), uvezeno je više od 1,3 miliona primarnih baterija. Razlika između primarnih i sekundarnih baterija je što sekundarne baterije mogu da se dopune, dok je primarnim znatno kraći rok upotrebe. Podaci Monstata se donekle razlikuju od UC i govore da je 2018. uvezeno više od 700.000 primarnih baterija, 2019. godine 875 hiljada, a od januara do novembra prošle godine 716 hiljada. Akumulatora za motorna vozila i druge namjene se uveze znatno više: 2018. – 4,7 miliona, 2019. – 4,4 miliona, a od početka do novembra protekle godine 3,5 miliona. 

Izvjesno je da dio baterija namijenjenih domaćinstvu stiže i mimo carinske procedure i prodaje se izvan zvaničnih tokova na pijacama i buvljacima. Monstat nema podatke, niti procjenu o tome koliko jednokratnih baterija godišnje potroši jedno domaćinstvo, kao ni o količini baterija i akumulatora koji završe na otpadu, saopštili su za CIN-CG/Monitor. Zato je moguće samo poređenje. Specijalizovani portal Balkan Green Energy News, koji prati teme održivog razvoja i ekologije, navodi statističke podatke koji pokazuju da u Srbiji četvoročlano domaćinstvo godišnje potroši 20 baterija. 

U Crnoj Gori sa gotovo 200.000 domaćinstava to bi moglo da znači da godišnje na otpadu završi oko četiri miliona baterija s opasnim materijama, ili oko 50 tona. 

Vasilije Seferović, izvršni direktor DOO Čistoća Herceg Novi, kazao je za CIN-CG/Monitor da godišnje sakupe oko 330 kilograma baterija. Ali, preciziraju, to su isključivo baterije koje iskoristi Čistoća u procesu rada. Selekciju baterija iz ukupne količine otpada koja se prikuplja ne obavljaju, a nisu za to ni registrovani.

Da svijest o odlaganju opasnog otpada nije dovoljno razvijena pokazuju i podaci Odjeljenja za upravljanje otpadom Čistoće d.o.o. Podgorica. Od januara do kraja oktobra prošle godine, na šest reciklažnih dvorišta kojima gazduju, odloženo je svega 62 kilograma baterija. 

„Privremeno se skladište na  reciklažnim dvorištima, u posudama koje su specijalno namijenjene za ove vrste otpada. Nakon popunjavanja kapaciteta, predaju se firmama koje imaju licencu za upravljanje ovom vrstom otpada, od resornog ministarstava”, rekli su iz podgoričke Čistoće za CIN-CG/Monitor

Iz barske firme Hemosan koja se bavi sakupljanjem opasnog otpada, kažu da je u 2020. godini preuzeto 291 kilogram baterija. One se privremeno skladište, a potom izvoze u zemlje EU. 

,,U akciji koju smo organizovali zajedno sa trgovinskim lancem Idea i Fakultetom za poslovnu ekonomiju i pravo (iz Bara), sakupljali smo stare baterije 2019. a prošle godine sa distributerom S plus”, kaže direktor Hemosana Zoran Nikitović. 

U ovoj kompaniji nemaju tačnu cijenu izvoza, jer su baterije otpremljene sa ostalim opasnim otpadom. Procjenjuju, ipak, da bi se na nivou Crne Gore moglo sakupiti 15 tona baterija, a izvoz bi koštao do 20.000 eura. 

,,U Austriji baterije uništavaju, dok ih u Njemačkoj recikliraju”, kaže Nikitović.

Na tržište EU nekoliko stotina hiljada tona industrijskih i prenosnih baterija dospije svake godine. Približno – 800 hiljada tona automobilskih, 190 hiljada tona industrijskih i 160 hiljada tona potrošačkih baterija.

U slučaju da ne postoji održivo krajnje tržište za proizvode recikliranja, ili ako detaljna procjena uticaja na okolinu, poljoprivredu i društvo utvrdi da recikliranje nije najbolje rješenje, države EU mogu da odlažu otpadne prenosne baterije koje sadrže kadmijum, živu ili olovo, na odlagališta ili u podzemna skladišta. 

Upravljanje ovom vrstom otpada u Crnoj Gori uređeno je Zakonom o upravljanju otpadom.  

,,Po zakonu, otpadne baterije i akumulatori koji, u skladu sa katalogom otpada, nisu komunalni otpad, predaju se privrednom društvu ili preduzetniku koji obavlja djelatnost sakupljanja, prerade ili zbrinjavanja posebnih vrsta otpada. Otpadne baterije i akumulatori koje čine komunalni otpad, predaju se na mjesta koja su predviđena za ovu vrstu otpada u okviru odvojenog sakupljanja komunalnog otpada , ili na mjesta predviđena za sakupljanje ovih vrsta otpada kod distributera”, objašnjava glavna ekološka inspektorka Zarubica.

Prema riječima Zarubice, u praksi, samo sakupljanje otpadnih akumulatora funkcioniše. 

,,Većina akumulatora se kroz otkup sekundarnih sirovina vrati na reciklažu. Takođe, značajna količina otpadnih akumulatora se sakupi preko akcija distributera akumulatora koji daju određeni popust prilikom kupovine novog akumulatora ukoliko se vrati stari”, napominje glavna ekološka inspektorka. 

To što se korišteni akumulatori, predaju prodavcu, pri čemu se dobija popust na kupljeni novi i za Seferovića je jedan od dobrih primjera sprovođenja reciklaže.

Zarubica potvrđuje da sakupljanje baterija koje se koriste u električnim i elektronskim uređajima nije značajno unaprijeđeno.

,,Razlog je je prevashodno to što se ova vrsta otpada stvara u malim količinama koje nisu interesantne sakupljačima sekundarnih sirovina. Određene količine sakupe se kroz sistem za selektivno sakupljanje otpada koji su uspostavila neka privredna društva”. 

Dozvolu za izvoz opasnog otpada je u ovoj godini za sada dobio samo Hemosan, prema podacima sa sajta Agencije za zaštitu životne sredine. Tokom prošle godine, pored ove kompanije, dozvole su imale Valgo Montenegro (za izvoz zemljišta i kamena koji sadrži opasne supstance), Matej – Cetinje (za otpadna mineralna ulja) i SS Alga Nikšić (za otpadne olovne baterije punjene kisjelinom).

,,U toku prošle godine izdate su dozvole za izvoz 3.000 tona akumulatora i baterija”, kaže za CIN-CG/Monitor Bojan Bašanović iz Agencije za zaštitu životne sredine. Najčešće, otpadni akumulatori izvoze se u Austriju, Sloveniju, Srbiju,  Bugarsku i Republiku Češku. Prema aktuelnoj klasifikaciji ni Agencija nema podatak koliko se odnosi na baterije za domaćinstvo. 

Iz Agencije napominju da u Crnoj Gori zvanično ne postoji nijedna firma koja se bavi obradom (preradom) akumulatora i olovnih baterija. Iz Hemosana objašnjavaju da postupak reciklaže podrazumijeva fizički proces tretmana istrošenih baterija i obično se sastoji iz „sortiranja, magnetne separacije, rastavljanja i mljevenja (drobljenja)“. Metalni ostaci mogu da se prerade različitim procesima, pirometalurškim ili hidrometalurškim. Proizvodi ovih procesa su legure metala ili rastvori koji sadrže jone metala.

U Nacionalnoj strategiji za implementaciju i primjenu pravne tekovine EU u oblasti životne sredine 2016-2020. ističe se da ,,u sistemu upravljanja otpadom, u Crnoj Gori još nijesu u potpunosti primijenjeni osnovni principi na kojima se zasniva upravljanje otpadom u EU, iako su integrisani u Nacionalnu 25. strategiju upravljanja otpadom i Nacionalni plan za upravljanje otpadom”. 

U ovom dokumentu navodi se da nijesu poštovani zahtjevi utvrđeni Direktivom 93/86/EEZ (označavanje baterija) iz 1993. godine, a djelimično jesu Direktivom 2006/66/EZ (baterije i akumulatori) iz 2006. 

Najvažniji cilj direktive iz 2006. godine je da ,,države članice, s obzirom na uticaj na okolinu, preduzimaju potrebne mjere kako bi se, što je više moguće, vršilo odvojeno sakupljanje otpadnih baterija i akumulatora i kako bi se smanjilo odlaganje baterija i akumulatora kao miješanog komunalnog otpada s ciljem postizanja visokog nivoa recikliranja svih otpadnih baterija i akumulatora”. Propisane su i najniže stope sakupljanja koje treba da postignu države članice: 25 odsto do 26. septembra 2012, 45 odsto do 2016. godine. 

Crna Gora praktično još nije ni počela. Da bi hitno trebalo da se nešto preduzme, govore i podaci koje je u decembru prošle godine Ministarstvo održivog razvoja i turizma objavilo u Nacionalnom planu implementacije Minimatske konvencije o živi za period 2021-2025. U njemu se navodi da je glavni izvor ispuštanja žive nezakonito odlaganje komunalnog otpada (940 kg žive godišnje) i odlaganje otpada (692 kg žive godišnje).

Uredbom o načinu i postupku osnivanja sistema preuzimanja, sakupljanja i obrade opasnih baterija i akumulatora, iz juna 2012. godine distributeri imaju brojne obaveze koje očigledno ne poštuju. Na prodajnom mjestu trebalo bi da besplatno preuzimaju otpadne prenosive baterije i akumulatore, bez obzira na njihovo porijeklo i bez uslovljavanja kupovinom nove prenosive baterije ili akumulatora. Posude za odvojeno sakupljanje i privremeno skladištenje preuzetih otpadnih prenosivih baterija i akumulatora morale bi da budu postavljene i vidno označene.

 ,,Zakonom o upravljanju otpadom, propisana je obaveza za uvoznike/proizvođače proizvoda od kojih nastaju posebne vrste otpada da se uključe u organizovani sistem preuzimanja, sakupljanja i obrade. Nažalost, ovi sistemi nijesu organizovani”, kaže Zarubica. 

,,Pojma ti mi nemamo o tome”, začudili su se u Idea prodavnici u Podgorici kada smo ih pitali možemo li kod njih da ostavimo istrošene baterije. U prodavnici Voli su rekli da moramo pričati sa menadžmentom, pa su onda uputili na njihov Upravni odbor. Odgovori na pitanja CIN-CG/Monitor nisu stigli. 

U toku prošle godine, istraživanje velika švedske kompanije IKEA pokazalo je da, ako se baterije ne unište na pravi način, imaju nemjerljiv i dugoročan uticaj na okolinu zbog sadržaja koji posjeduju. Odlučeno je da se do oktobra 2021. iz upotrebe i prodaje uklone sve alkalne baterije i zamjene onima na punjenje, koje su znatno manje štetne po životnu sredinu. 

I Bader sve manje baterija nosi u Njemačku. 

,,U kući i apartmanima zamijenio sam sve baterijama na punjenje. Jeste da je investicija, ali se vremenom isplati. A tako čuvamo prirodu i zdravlje”. 

 

U Hrvatskoj dolaze na poziv 

I regulativa u Srbiji predviđa da se u prodajnom objektu od krajnjeg korisnika preuzimaju istrošene baterije i akumulatori, a dalje ih trgovac predaje sakupljaču ili nekom drugom ko obavlja skladištenje i tretman. 

,,Treba da znate da je za baterije kao velike zagađivače, država propisala ekološku taksu koja je uključena u cijenu novih baterija, tako da svaki put kada kupite nove baterije, dio cijene koju ste platili za te baterije, bude namijenjen sakupljanju, odlaganju i reciklaži tih istih baterija kada jednog dana postanu otpad”, upozoreno je sa sajta koji se bavi i online prodajom baterija u Srbiji.

U pojedinim prodavnicama široke potrošnje se organizuju akcije prikupljanja, a to sporadično čine i neke lokalne samouprave. Najširu mrežu sakupljanja istrošenih baterija organizuje kompanija Delhaize, a u više od 70 maloprodajnih objekata Maxi i Tempo širom Srbije se mogu predati baterije. Samo prošle godine su prikupili 1,4 tone.

U Hrvatskoj je na snazi je direktiva kojom se zabranjuje plasiranje na tržište određenih baterija ili akumulatora sa sadržajem žive ili kadmijuma iznad utvrđenog praga. Cilj je smanjenje količine opasnih materija koje završe u prirodi. Na području Hrvatske postoji više mogućnosti kako se građani mogu osloboditi iskorišćenih baterija. Mogu ih sami donijeti u reciklažna dvorišta, odnosno na specijalizovana mjesta ovlašćenih sakupljača (trgovine, servisi, trgovački centri…). Omogućen je besplatan odvoz, nakon poziva na besplatan broj, SMS poruke, elektronske pošte ili unosom naloga na internetskim stranicama ovlašćenih sakupljača otpada.

 

U slučaju da procuri, čuvajte kožu i oči

U slučaju da baterija procuri, preduzmite mjere da tečnost iz baterije ne dođe u kontakt sa kožom ili sa očima. U suprotnom moraćete da zatražite ljekarsku pomoć, upozorenje je sa jednog od sajtova iz Srbije za online prodaju baterija. Baterije, kako se navodi, u sebi sadrže različite hemikalije od kojih neke mogu biti agresivne, ili opasne po zdravlje. 

,,Držite ih dalje od djece, čime ćete otkloniti opasnost da ih progutaju i da dođe do trovanja. Nemojte baterije stavljati u vatru. Neke baterije pri sagorijevanju mogu da proizvedu toksične gasove i isparenja. Nemojte puniti baterije koje nisu predviđene za punjenje. Nemojte baterije otvarati ili rastavljati, neke od supstanci kojima su baterije napunjene (na pr. litijum) mogu da budu eksplozivne pri kontaktu sa vazduhom”, navodi se u upozorenju.

Na pitanje šta da se radi sa potrošenim baterijama, sa ovog sajta preporučuju da se ne bacaju sa ostalim smećem, jer u sebi sadrže teške metale koji u velikoj meri mogu da zagade zemljište i vodu, a na taj način dospiju i u hranu i ugroze zdravlje. 

“Istrošene baterije, bez obzira koje su vrste ili namjene, odnesite u neku od specijalizovanih prodavnica. Većina takvih prodavnica ima ovlašćenje da sakuplja istrošene baterije i da ih predaje u reciklažne centre”, upozoravaju na ovom sajtu.

Predrag NIKOLIĆ
Andrea JELIĆ

 

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo