HORIZONTI
ODLAZAK POSLJEDNJEG LIDERA SSSR: Čovjek koji je okončao Hladni rat

Gorbačov je osoba koja je promijenila sudbinu nacija i duboko uticala na živote desetina i stotina miliona ljudi. Godinu, nakon što je preuzeo kormilo države, pokreće prestrojku koju je pratila glasnost. Glasnošću se najdalje stiglo, jer on izmiče kontroli, i javnost traži odgovore na teška pitanja i velike tajne. Završeno je rušenjem sovjeske imeprije, komunizma i raspadom SSSR-a kao države
U kasne sate 30. avgusta svjetske agencije su hitno objavile da je umro Mihail Gorbačov, posljednji lider Sovjetskog Saveza i čelnik Komunističke partije. Gorbačov je umro nakon duže bolesti u 91. godini u moskovskoj Centralnoj klinici. Odmah su slijedile reakcije i omaži svjetskih lidera. Čelnik Ujedinjenih nacija Antonio Gutereš ga je opisao kao „neponovljivog državnika“ koji je „promijenio tok istorije“.
Gorbačov je nesumnjivo osoba koja je promijenila sudbinu nacija i duboko uticala na živote desetina i stotina miliona ljudi. Rođen je u siromašnoj porodici u Stavropoljskoj oblasti u južnoj Rusiji od oca Rusa i pobožne majke Ukrajinke koja ga je tajno krstila. Godine po njegovom rođenju su obilježili veliki istorijski lomovi. Bilo je to doba Staljinove nasilne kolektivizacije zemlje i genocida nad ukrajinskim narodom poznatim kao Holodomor kroz vještački stvorenu glad koji su odnijeli milione života uključujući dva ujaka i tetku sa majkine strane.
Poslije Holodomora je uslijedilo vrijeme Velikog terora ili Velike čistke u „borbi protiv narodnih neprijatelja“ koja je odvela u Gulag (sistem koncentracionih logora u Sibiru) i djeda sa očeve (1937) i sa majčine strane (1934). Djed sa majčine strane je oslobođen decembra 1938. godine i njegove priče o mučenjima koja je pretrpio u logoru od strane službe bezbjednosti će, po kazivanjima, imati veliki uticaj na odrastanje i formiranje Mihaila.
Ubrzo je stigao i Veliki otadžbinski rat kako se u Rusiji naziva rat između dotadašnjih saveznika – nacističke Njemačke i boljševičkog Sovjetskog Saveza. Gorbačovljev otac će se boriti u redovima Crvene armije i kasnije će se vratiti porodici nakon ranjavanja. Sa ocem će zajedno učestvovati u žetvama pšenice vozeći veliki kombajn i za odlične rezultate će biti nagrađen 1948. godine. Gorbačov je postao član Komunističke partije 1952. godine dok je studirao pravo u Moskvi. Zahtjev za članstvo u partiji (kao neophodan uslov za kakvu takvu budućnost i karijeru) je predao dvije godine ranije kada je u aplikaciji „obećao vjernost velikom idealu Lenjina i Staljina, uz želju da posveti čitav život borbi partije za komunizam“. Tokom studija se istakao u učenju ali i kao medijator u konfliktnim situacijama. Tokom antisemitske histerije koja je harala Sovjetskim Savezom u to doba i koja je kulminirala takozvanom Zavjerom ljekara, Gorbačov je javno ustao u zaštitu Volodje Libermana, jevrejskog studenta, koga su neki drugovi optužili da je nelojalan svojoj komunističkoj domovini. Međutim, mladi Gorbačov nije išao dalje u javne konfrontacije. Privatno je nekolicini priznao da se ne slaže sa sovjetskom pravnom normom da je nečije priznanje dovoljan dokaz krivice jer priznanje može biti iznuđeno. Po završetku studija se vratio u Stavropolj i nakon što je novi sovjetski lider Nikita Hruščov 1956. godine napravio javni otklon od Staljinove politike državnog terorizma i masovnih represalija, mladi Gorbačov je zdušno podržao takav otkon i Hruščovljeve reforme.
Novembra 1978 .godine Gorbačov se zajedno sa suprugom Raisom seli u Moskvu nakon što je jednoglasno izabran za sekretara Centralnog komiteta. Kada je Sovjetski Savez okupirao Avganistan 1979. godine Gorbačov je privatno izjavio da je takav potez greška. Javno je podržao slamanje disidentskog otpora u Poljskoj i uspostavljanje vojne diktature da bi se očuvao komunizam. Iste godine Gorbačov je postao i punopravni član Politbiroa, rukovodećeg organa partije. Jurij Andropov, dotadašnji sovjetski lider i raniji šef zloglasnog KGB-a je na samrti februara 1984. označio Gorbačovljeva kao nasljednika ali je većina Politbiroa ipak bila protiv da tada 53-godišnji Gorbačov preuzme kormilo države kao premlad i neiskusan. Sreća će mu se ubrzo opet osmjehnuti jer nasljednik Andropova – Konstantin Černjenko umire svega godinu kasnije. Ovoga puta Politbiro nema zamjerku i jednoglasno biraju Gorbačova za osmog šefa sovjetske države. Prvih godinu dana Gorbačov, po uzoru na ranije vlastodršce, učvršćuje vlast tako što penzioniše 3 člana Politbiroa i postavlja nove koji su mu odani. Od 23 načelnika raznih sekretarijata 14 je promijenjeno mlađim i obrazovanijim ljudima po mjeri novog doba. Počinje se i sa ranije najavljenom Perestrojkom (tj. restrukturiranjem) privrede koja je odavno izgubila revolucionarni zamah. Uvode se elementi tržišne ekonomije i ograničeni privatni biznis uz pozivanje na koncept Leninjove Nove ekonomske politike kao opravdanje. Iako teorijski, ekonomske reforme nisu trebale da izazovu otpor, dolazi do velikog protivljenja birokratskih krugova koji su inertni na svaku promjenu koja može ugroziti njihove privilegije. Uz ovo pokrenuta je i velika borba protiv alkoholizma koji je još u doba Brežnjeva uzeo velikog maha. Međutim, isto kao i sa otporom ekonomskim reformama, restrikcije na alkohol i njegovu proizvodnju su dovele do ogromne nelegalne proizvodnje alkohola lošijeg kvaliteta i opasnijeg po zdravlje. Ove kampanje je pratila i Glasnost (otvorenost na ruskom) jer je novo rukovodstvo naglašavalo da država služi građanima koji moraju biti slobodni da kažu šta ih tišti. Sa Glasnošću se najdalje stiglo. Jedan od razloga je bila i teška havarija u nuklearnoj elektrani Černobil u Ukrajini 1986. godine. U početku su komunistički zvaničnici pokušali zataškati incident međutim ubrzo je shvaćeno da se razmjere takve katastrofe ne mogu sakriti i naređena je evakuacija preko 300 hiljada stanovnika obližnjih mjesta. Sedmicu dana poslije nesreće Gorbačov se obratio naciji i ukazao na havariju kao primjer ogromnih problema u sovjetskom društvu u kome su vladali aljkavost i nekompetentnost. Kasnije je izjavio da mu je havarija elektrane pomogla da shvati koje su razmjere zataškavanja i nemara u čitavoj zemlji i počeo je sve više kritikovati lošu prehrambenu politiku, birokratiju i postojanje ogromne zatvorske populacije.
Na vanjskom političkom planu je stavio prioritete da izvuče zemlju iz rata u Avganistanu koji sovjetska armija nije moga dobiti protiv mudžahedinskih gerilaca u planinama. Takođe je inicirao i potpisao sporazume o kontroli nuklearnog naoružanja jer je uvidio da Sovjetski Savez ozbiljno zaostaje ekonomski i tehnološki za zapadnim zemljama, prije svega Amerikom. U međuvremenu politika Glasnosti izmiče kontroli i ponovo se otvaraju razna nacionalna pitanja koja su bila rezultat Staljinovih represalija i eksperimenata. Urađena je studija, prvi put, gdje je javno priznato etničko čišćenje Krima i surova deportacija autohtonih Tatara u centralnu Aziju. Između Jermenije i Azerbejdžana dolazi do ratnog sukoba zbog Nagorno-Karabaha koji traži pripajanje Jermeniji. U Jerevanu i Bakuu se organizuju masovni pogromi ljudi suprotnih nacija. U Gruziji i Kazahstanu dolazi do nemira zbog ruske dominacije. Litvanija, Letonija i Estonija traže prvo ekonomsku autonomiju a onda i nezavisnost koja im je nasilno oduzeta 1940. godine u dilu Staljina sa Hitlerom. Politbiro i Gorbačov šalju vojsku i tenkovima gaze demonstrante. Stotine ljudi gine ali bez znakova smirivanja.
Sovjetsko vođstvo je previše zauzeto domaćim problemima da bi moglo da se bavi sve većim nezadovoljstvom i nemirima u istočnoevropskim zemljama čiji komunistički režimi gube tlo pod nogama. Gorbačov je odlučio da neće ponavljati politiku prethodnika i opet slati tenkove na Istočnu Njemačku, Poljsku, Češku…. U januaru 1990. se složio sa idejom ujedinjenja dvije Njemačke ali uz zahtjev da se NATO ne širi na Istočnu Njemačku.
Izjavljuje na sastancima najužeg rukovodstva da je sadašnje stanje neodrživo i da je sovjetska ekonomija toliko istrulila da je nemoguće da se čitav sistem još dugo održi. Komunistički tvrdolinijaši su sve više nezadovoljni i optužuju Gorbačova za preveliko popuštanje. Avgusta 1991. dolazi do vojnog puča kada Gorbačov i njegova porodica bivaju stavljeni u kućni pritvor na Krimu. Puč ubrzo propada zbog nedovoljne podrške vojske i javnog otpora koje je tada pružilo novo rukovodstvo Ruske Federacije na čelu sa Borisom Jeljcinom. Nakon puča dolazi do ubrzane dezintegracije čitavog istočnog bloka i Sovjetskog Saveza. Jeljcin se 8. decembra sastaje sa ukrajinskim i bjeloruskim kolegama i zvanično objavljuju prestanak postojanja Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i formiraju Zajednicu nezavisnih država (ZND). Gorbačov će 25. decembra i formalno predati vlast Jeljcinu i podnijeti ostavku na mjesto predsjednika već ukinutog SSSR-a i vrhovnog komandanta. Kremaljske prostorije je konačno napustio 29. decembra 1991.
Godinu dana ranije je dobio Nobelovu nagradu za mir i našao se u rangu mnogih velikana 20. stoljeća koji su doprinijeli viziji boljeg i tolerantnijeg društva. Dio novca od nagrade Gorbačov je donirao za osnivanje dnevnog lista Novaja Gazeta čiji suosnivač i glavni urednik je takođe dobio Nobela za mir 2021. godine. U martu ove godine ruske vlasti su zatvorile list zbog kritika agresije na Ukrajinu.
Gorbačov je pokušao još jednom da se vrati u politiku kao ruski predsjednički kandidat 1996. godine ali je neslavno prošao sa samo 0,5 odsto dobijenih glasova.
Sa sadašnjim predsjednikom Vladimirom Putinom se zadnji put vidio 2006. godine a vremenom je Gorbačov postao prvo umjereni pa oštri kritičar Putina. Ruski predsjednik ne krije namjere da mu je želja da poništi svu zaostavštinu Gorbija (kako su ga popularno zvali) i ponovo vrati Sovjetski Savez i mafijško-boljševički totalitarizam. Putin je porodici Gorbačova poslao telegram „dubokog saučešća“ rekavši da je „bio političar i državnik koji je imao veliki uticaj na tok svjetske istorije“. Kremaljski mediji su bili prilično tihi u objavi njegove smrti. Putin je ranije raspad SSSR-a nazvao „najvećom geopolitičkom tragedijom stoljeća“.
Mnogi obični Rusi zamjeraju Gorbiju godine haosa i bezakonja koje su uslijedile nakon raspada zemlje. No mnogi Rusi žale zbog nedostatka Glasnosti i drugih sloboda koje im, jednu po jednu, uskraćuje novi imperator. Starije generacije koje su živjele u doba SSSR-a smatraju, po anketama, da su kriminal, korupcija, distanciranost od naroda i parazitizam bili daleko manji tada nego sada pod Putinom.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
ANALIZA I PRIMJERI RUSKE PROPAGANDE NA BALKANU: Vučićevi mediji na stazama Kominterne i Putina

Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom, uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara
Nedavno je Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI) ukazao da EU pravi stalne greške jer “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i djeluju”. Studija slučaja Ruskih medija na Balkanu koje je objavila Fondacija za slobodu Fridrih Nauman pokazuje da je srpsko evropejstvo i vojna neutralnost jednaka evroatlantskim vrijednostima za koje se tobože zalagao i režim Vučićevog prijatelja i saveznika Mila Đukanovića.
Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara.
Srpskom medijskom scenom kao “sveodlučujući spiritus rector” vlada predsjednik Vučić, ističe Braj u analizi.
Na sve četiri privatne nacionalne televizije (Prva, Pink, Happy, B92) i državnom RTS-u Vučić može da se pojavi u aktuelnom programu po sopstvenom nahođenju i „prosvetli” publiku dugim monolozima na sve moguće teme. Oko dvije trećine svih građana Srbije se i dalje informiše uglavnom preko TV kanala.
Pomenute TV stanice su prošle godine dobile nove dozvole od državnog regulatora za elektronske medije REM, iako je dokazano da nasilјem, manipulacijama i šundom flagrantno krše propise u pogledu emitovanog sadržaja. Vlasnici privatnih kanala su obično oligarsi koji su bliski Vučiću ili njegovoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS). Kontroverzni vlasnik Pinka Željko Mitrović je već bio u službi Slobodana Miloševića. Mitroviću se sada čak i odlažu/opraštaju značajni poreski dugovi. Sud je njegovom sinu izrekao kaznu od samo godinu dana kućnog pritvora, nakon što je u jurnjavi autom usmrtio djevojku u Beogradu.
Ipak, „glavni eksponenti” rusofilske i antizapadne scene su Dragan Vučićević, Milorad Vučelić i Slobodan Reljić.
Vučićević je vlasnik i glavni i odgovorni urednik visokotoksičnog tabloida Informer i, po riječima samog Vučića, njegov omilјeni novinar. Često nastupa na režimskim televizijama kao neformalni apologeta i glasnogovornik Vučića. Informer vodi redovne kampanje protiv srbijanskih susjeda često ih nazivajući fašistima, veliča osuđene ratne zločince, demonizira vodeće opozicione političare nakaznim i odbojnim fotografijama, nazivajući ih domaćim izdajnicima i saradnicima stranih sila.
U spolјnopolitičkom izvještavanju, veličanje Rusije i Putina je na vrhu Vučićevićeve agende. Zapad se optužuje da želi da uništi politički sistem u Srbiji kojim dominira Vučić, pa čak i da izvrši atentat na njega.
Milorad Vučelić je 90-tih bio jedan od glavnih stubova Slobodana Miloševića u potpirivanju nacionalističke mržnje i ratne propagande kao direktor državne televizije RTS. I sam Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i propagandista. Vučelić je 2008. god. osnovao ekstremni nacionalistički nedjelјnik Pečat. Država ga je, kao vlasnika visokotiražnog dnevnog lista Večernje novosti, 2017. god. postavila za izdavača i glavnog urednika.
Uvodnik u Novostima je primjer Vučelićeve uređivačke politike ističe Braj. U njemu autor tvrdi da se Rusija u Ukrajini samo brani od „zapadne agresije“ i da sadašnji „rat nije pripremila samo Ukrajina, već upravo Nemačka“. Da stvar bude crnja, Vučelić je dobitnik ordena Svetog Save drugog reda koji mu je oktobra 2021. lično uručio srbijanski patrijarh Porfirije “za višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”.
Slobodan Reljić je bio glavni urednik NIN-a do 2009. godine. Sada je jedan od najistaknutijih sagovornika ruskih državnih medija u Srbiji. “Za nas Srbe jedini način da ostaneš normalan jest Rusija, a srećan je splet okolnosti da se Rusija diže” objašnjava Reljić. Nјegovi intervjui formulišu uvijek iste poruke: došao je kraj demokratskom, kapitalističkom i liberalnom modelu Zapada, preovladaće nove velike sile Rusija i Kina, čiji su društveno-politički sistemi dramatično superiorniji od onih u EU i SAD. Poenta je da treba “na vreme stați na stranu Moskve i Pekinga”.
Izvještaji ruskih i proruskih medija se, po pravilu, masovno preuzimaju direktno bez dalјeg uređivanja.
Sputnjik Srbija je osnovan u Beogradu februara 2015. godine. Pored portala i prisustva na društvenim mrežama, Radio Sputnjik Srbija emitira se putem interneta i preko Radio Novosti kao i beogradskog Studija B. Ljubinka Milinčić je glavni i odgovorni urednik i bivša moskovska dopisnica NIN-a, Politike i RTS-a. Sama kaže da je vatrena obožavateljka Vladimira Putina. Redovno objavlјuje i na raznim nacionalističkim i rusofilskim portalima i intervjuiše druge istaknute propagandiste. Milinčić objašnjava da je to što se njeni prilozi citiraju 200-300 puta dnevno u srbijanskim medijima pod državnom kontrolom posljedica toga što „nikada ne falsifikujemo, ne lažemo i ne stajemo ni na čiju stranu” i da “nikad nisu uhvaćeni u laži“. Kada je Sputnjik Srbija u februaru 2020. proslavio petogodišnjicu postojanja, predsednik Vučić i vanjski ministar Ivica Dačić bili su počasni gosti. Milinčić je tada pohvalila elitu koja je omogućila Sputnjiku da u svakom trenutku kontaktira državni vrh.
Pojačanje je stiglo u novembru 2022. kada je u Beogradu pokrenut novi onlajn servis RT Balkan. Glavni urednik je Jelena Milinčić, ćerka glavne urednice Sputnjika. Srpski mediji su objavili da je Jelena lično upoznala Putina i da je prije nekoliko godina podnijela zahtjev za rusko državlјanstvo.
Ruski napad na Ukrajinu se u Srbiji karakteriše kao neophodan porođajni bol za “novi multipolarni svetski poredak”. Jedan od najistaknutijih srpskih analitičara Slobodan Antonić obznanjuje da “Rusija mora da pobedi jer su u nju, širom sveta, uprte oči miliona običnih, radnih ljudi, što se preznojavaju pod stegom američke imperije” od koje može samo da ih spasi „rusko carstvo“, koje je u budućnosti „Nojeva barka čovečanstva“.
Početak agresije na Ukrajinu Vučićevi mediji su propratili slavodobitno. Alo je objavio da je “Putin za jedan dan stigao do Kijeva” dok su Vučelićeve Novosti pisale “Ruski udar odgovor na pretnje NATO“. Informer omiljenog Vučićevog novinara Vučićevića je prvo naslovno objavio da “Amerikanci i Britanci po svaku cenu hoće rat” pa je “Ukrajina napala Rusiju”.
Kasniji masakri civilnog stanovništa od strane agresora pripisani su Ukrajinicima “koji ubijaju svoje civile da bi lažno optužili Rusiju”. EU sa druge strane, “vodi prljavi rat protiv Srbije” (Informer) jer “EU hoće da uništi Srbiju”. Vučelić objavljuje da se vodi i paralelni rat protiv Srbije jer je „Berlin otvorio karte: Kurtijev teror uz odobrenje Nemačke“ koja “baštini Hitlera” i „ruši predsednika” – “NATO preko megafona udara na Vučića“.
Srpski Telegraf je ove godine otkrio „najmračniju tajnu“ da je „NATO hteo da otruje 700 hiljada Beograđana“ dok su još u julu prošle godine obznanili priznanje Amerike i Britanije da je “Putin (već) dobio rat”. Vučelićev Pečat je prošle jeseni proslavio Putina kao tvorca novog svjetskog poretka dok se kritika ruskog imperatora karakteriše kao “bolest rusofobije”. U propagandi ne zaostaje ni Politika koja obznanjuje da „Kina i Rusija brane međunarodni poredak” dok mrski Zapad u Srbiji želi „puč“ tj. da “ruši vlast po ukrajinskom modelu“.
Nekad ugledni B92 poručuje „Evropo, čeka te žalostan ishod“ i od Sputnjika preuzima tekst sa naslovom „Bliži se totalni kolaps: Putin spremio konačan udarac za Evropu“. Politika i Alo su preuzele da se „Polјska otvoreno sprema za veliki rat sa Rusijom“ jer je po B92 „Ukrajinska vojska sahranjena“. Vučelićev Pečat poručuje da je „Zelenski krvavi cirkusant, u doslovnom smislu komičar iz banalnih sitkoma i rijalitija“ iako su upravo rijalitiji jedna od glavnih odlika Vučićevog režima.
Negativan stav stanovništva prema EU, uprkos njenom ogromnom značaju za Srbiju, takođe je posljedica medijskog izvještavanja, kaže Braj. „EU i pristupanje Srbije nije tema u centralnim informativnim emisijama u Srbiji“, kaže se u istraživanju nezavisne nevladine organizacije BIRODI za 2021. godinu. EU i moguće pristupanje Srbije zauzimaju tek 13. mjesto na rang-listi tema. Sa druge strane, EU je daleko najvažniji partner Srbije koja je u protekle dvije decenije iz Brisela dobila preko tri milijarde evra bespovratne pomoći dok je 67 odsto svih stranih investicija dolazi iz Zapadne Evrope. Iz Brisela godišnje stigne oko 300 miliona evra u vidu donacija.
Na kraju, Braj sumira da “Putinov sistem klijentelizma, zasnovan na njemu bliskim oligarsima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i politizaciji državnih i državi bliskih preduzeća, kontroli pravosuđa i maltretiranju medija, je plagiran i usavršen u Srbiji (i u susednim zemlјama)”. Za utjehu ostaju priče o navodnoj neutralnosti i evropskoj budućnosti.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
NACIONALISTIČKA POMAMA NAKON UPADA NA SJEVER KOSOVA: Vučićeva (de)eskalacija i prijetnja novim egzodusom Srba

Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus etničkih Jermena iz njihove enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana
Nakon početnog nesnalaženja nakon paramilitarnog upada na sjever Kosova, srbijanske vlasti su se odlučile za narativ koji će propagirati na svojim medijima. Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko, pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus Jermena iz enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana.
Ne pominjući Jermene i Karabah, jer je Srbija u prijateljskim odnosima sa autokratskom vlašću u Bakuu, Vučić je izjavio da kada je u pitanju egzodus Srba “nismo daleko od toga” jer “Kurtijev teror prevazilazi sve što normalan čovek može da pomisli”. Naveo je da kosovske vlasti “upadaju u bolnice, vrtiće, 122 dana nema nikakvog ulaska srpske robe na Kosovo i Metohiju, nema kiseonika u bolnicama” te da je “znao da će se Srbi na severu Kosmeta pobuniti i da je stalno to govorio” pa da se to trebalo i očekivati. Jedino što, po priči, Vučić nije očekivao je bio upad dobro opremljenih i naoružanih paramilitaraca predvođenih Milanom Radoičićem – regionalnim Pablo Eskobarom kako ga je opisao šef kosovskog MUP-a Dželal Svečlja.
Radoičić je preuzeo svu odgovornost na sebe, skidajući presiju sa Vučića. On je u izjavi koju je pročitao njegov advokat Goran Petronijević ponovio režimsku priču o “Kurtijevom teroru” te da je razlog njegovog terorističko – diverzantskog upada bio “da ohrabrimo srpski narod u pružanju otpora teroru Kurtijevog režima i zaštiti srpskog stanovništva”. Jednostavno, Radoičić i njegovi su “bili primorani da zaustave progon srpskog naroda i zaštite porodice” jer “srpski narod više neće trpeti teror”.
Radoičić je hapšen pa pušten nakon manje od 24 sata uz zabranu napuštanja Srbije i odlaska na Kosovo. Tereti se za nedozvoljeno držanje, nošenje i promet vatrenog oružja i eksploziva i teška djela protiv opšte bezbjednosti.
Da zabava bude veća, Više javno tužilaštvo u Beogradu je saopštilo da je oružje korišćeno u napadu na kosovsku policiju u Banjskoj stiglo iz Tuzle. Iz Tužilaštva BiH su izjavili da nisu primili nikakav akt ni informacije od policijskih agencija o tom slučaju. Isto tvrdi i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH.
Berko Zečević, sarajevski profesor za odbrambene tehnologije i sudski vještak za balistiku je u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) rekao da je pažljivo analizirao objavljene fotografije zaplijenjenog oružja. Iz oznaka na oružju jasno je da je ono proizvedeno u fabrikama u Srbiji na osnovu identifikacionih oznaka na oružju i municiji. “Zadnji legalni vlasnik automatskog bacača granata, koji je zaplijenjen, je Vojska Srbije. To isto možemo reći za ručne raketne bacače 64mm, takozvane Zolje. One su remontirane u Srbiji 2017. godine i uskladištene kod Vojske Srbije”. Navode srpskog tužilaštva o oružju nabavljenom u BiH Zečević ocjenjuje kao “tipični metod sive propagande ili hibridni rat” i “besmislenom izjavom” sa ciljem preusmjeravanja fokusa na BiH.
Beogradski advokat Čedomir Stojković u objavi na društvenoj mreži X (twitter donedavno) tvrdi da je Milan Radojičić dio Bezbednosno informativne agencije Srbije (BIA) i da “nikakve šanse nema da Radoičić uradi bilo šta bez znanja i dozvole” predsjednika Srbije. Pogotovo nema šanse da “24 terenska vozila koja voze jasno Srbi, koji su došli jasno iz Srbije, budu puna (jasno srpskog) naoružanja i takva budu na Kosovu bez znanja i dozvole” vladara.
Radoičić, do nedavno potpredsjednik Srpske liste na Kosovu i njegov partner Zvonko Veselinović su na crnoj listi američkog Ministarstva finansija zbog međunarodnog organizovanog kriminala, šverca narkotika i oružja uz korištenje političkog uticaja. Obojica su u Srbiji bili pod brojnim istragama i u pritvorima. Veselinović je jednom uhvaćen sa preko 3kg heroina. Nakon dolaska Srpske napredne stranke (SNS) na vlast postaju “lideri srpskog naroda na Kosmetu” i “uspešni biznismeni” u Srbiji koji od vlasti dobijaju unosne poslove.
Čedomir Stojković navodi da Radoičić ima preko 60 miliona eura vrijednih poslova u javnim nabavkama od vlasti u Srbiji. Narko bande Veselinovića i drugih kriminalaca organizuju kupovinu glasova za SNS, zastrašivanje i prebijanje opozicionara i nevladinih aktivista po kazivanjima sagovornika serijala Junaci doba zlog na televiziji N1. Veselinović se u epizodi objavljenoj u decembru 2022. o Milošu Vučeviću, sadašnjem ministru odbrane i ranijem gradonačelniku Novog Sada (2012-2022), često pominje u kontekstu dobijanja unosnih tendera i organizovanju prljavih poslova za režim. Vučević je naučio državni posao dok je vladao Novim Sadom po identičnom modelu pohare Budve i njenih resursa za vrijeme Svetozara Marovića koji sada uživa zaštitu srpskih vlasti. Vučević se slovi za budućeg premijera Srbije i glavnog batlera vladarske porodice.
Poznavaoci prilika smatraju nevjerovatnim da bi organizacija Radoičićeve vojske i pogotovo treninzi na glavnom poligonu srbijanske vojske na Pasuljanskim livadama (po snimcima koje je kosovska policija zaplijenila) mogla proći neopaženo i bez dozvole Vučevića i njegovih gazda.
Za sada je nerazjašnjeno šta je bio krajnji cilj upada jer je dopremljeno opreme, uniformi i naoružanja za nekoliko puta više vojnika od inicijalne Radoičićeve grupe od 30 ljudi infiltriranih na sjeveru. Očigledno je da su kosovske službe bezbjednosti imale dojave da se nešto sprema jer se pojavila patrola kada se nije očekivala što je izazvalo i nespremnu reakciju paramilitaraca i otvaranje vatre. Ubrzo su ekspresno raspoređeni i policijski snajperi i dignuti dronovi što govori da je policija bila u stanju pripravnosti.
Veoma je upitno da li je Vučić bio upućen u sami događaj u ranim jutarnjim satima 24. septembra jer takva vrsta sukoba sa smrtnim posljedicama mu nije išla u prilog u vremenu kada je međunarodna zajednica njega smatrala kao konstruktivnog partnera, ne rigidnog Albina Kurtija. Međutim, na osnovu do sada prikupljenih informacija teško je povjerovati da vlasti u Beogradu nisu znale za naoružavanje i pripremu paramilitaraca za eventualno buduće događaje sa boljim tajmingom. Pogotovo kada se zna da narkosi suvereno vladaju sjeverom uz pomoć i blagoslov tajne službe čijeg šefa američke vlasti takođe sumnjiče za transnacionalni kriminal i trgovinu narkoticima.
Vučić je u izjavi od 2. oktobra rekao da je “moralo da eksplodira” na sjeveru, ali je, po običaju, istakao da je korijen problema u Kurtijevom režimu.”Prije dvije godine kada je Kurti došao na vlast počeo je stvarni teror nad Srbima i posvećeno se bave time”, rekao je Vučić i dodao da je 11 odsto Srba otišlo sa Kosova od kada je Kurti došao na vlast. Interesantno je da “stvarni teror nad Srbima počinje tek od dolaska Kurtija” na čelo vlade. Do tada su Kosovom vladali bivši mafijaški lideri Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK), koji su sada dijelom u Hagu. Zvanično Srbija smatra OVK terorističkom organizacijom. Ali, na terenu je uspostavljena odlična saradnja, pogotovo kad je u pitanju organizovani kriminal i šverc narkotika, žena, cigareta, sa obje strane granice. Tadašnji napadi na Srbe na Kosovu nisu problem za Beograd jer su odlično išli mutni poslovi.
Desna ruka bivšeg premijera Ramuša Haradinaja je i počasni konzul Crne Gore Gazmend Abraši iz Gnjilana, poznat po poslovima sa cigaretama. Prvi potez Kurtija kada je izabran je bilo ukidanje svih preferencijala za Abrašijeve duvanske proizvode što je izazvalo bijes u Beogradu i Podgorici. Kasnije je nepotkupljivi i korupciji potpuno nesklon Kurti krenuo i na laboratorije droge i kripto valuta po cijelom Kosovu. Samo na sjeveru policija je zatvorila ukupno 9 laboratorija za narkotike i dvije laboratorije za rudarenje kripto valuta koje troše ogromnu količinu struje koja se na sjeveru i dalje ne plaća. Udari na narko biznis su izazvali bijes srbijanskih režimskih medija koji su počeli horski pjevati o “Kurtijevom teroru” i “pogromima nad Srbima”.
Po nalazima svih međunarodnih institucija teror i pogromi nad Srbima su izmišljotina. Vlada Kurtija je energično reagovala na sve napade po etničkom osnovu za razliku od ranije OVK. Kosovske Srbe koji su lojalni građani svoje zemlje zvanični Beograd smatra za “bednike”. Radoičić i njegovi poginuli vojnici se u srbijanskim medijima predstavljaju kao junaci i srpski heroji. Srbija i Republika Srpska su proglasile dan žalosti zbog njihove pogibije.
U Briselu i Berlinu su upozorenja o srbijanskoj medijskoj histeriji protiv legitimnih vlasti u Prištini smatrali pretjeranima. Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI) smatra da je EU opet napravila grešku jer “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i deluju”. Krajem maja 2023. godine nasilni demonstranti pojačani iz Srbije napali su vojnike KFOR-a na sjeveru u kojima su povrijeđene desetine italijanskih i mađarskih vojnika, od kojih neki teže. Srpski specijalci su početkom juna kidnapovali kosovske policajce koji su pokušavali da spriječe šverc – uključujući i oružje – na sjevernoj granici. U oba slučaja reakcije NATO i EU su bile mlake. “Vučić i njegov guverner Radoičić morali su stoga da se osećaju ohrabrenima” zaključuje Knaus u autorskom tekstu u Der Spiegel magazinu.
U Banjskoj su se preračunali.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški izazovi za Beograd i Prištinu

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana pronašla ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ i rekao da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“
U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska, dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.
Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića.
Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.
S druge strane , ministar unustrašnjih poslova (MUP) Kosova Dželal Svečlja je pokazao snimke sa policijskog drona na kojem se među dobro opremljenim i naoružanim milatantima vidi, kako tvrdi, i lice Milana Radoičića koji je potpredsjednik kosovske Srpske liste i lice dovođeno u vezu sa ubistvom kosovskog političara Olivera Ivanovića. Radoičić i njegov kum Zvonko Veselinović su kontroverzni biznismeni na crnoj listi američkog Ministarstva finansija zbog međunarodnog kriminala, trgovine narkoticima, oružjem, reketiranja i političkih iznuda. Obojica imaju tijesne veze sa vladajućom Srpskom naprednom strankom (SNS) i bratom predsjednika Srbije uz veliki broj poslovnih ugovora sa državnim institucijama za koje se sumnja da su koruptivni dilovi. Vučić je nekoliko puta demantovao da njegov brat ima bilo kakve kriminalne veze sa njima nakon što je uslikan u društvu Veselinovića. Takođe je Vučićev kum i takođe kontroverzni biznismen Nikola Petrović uslikan sa obojicom. Balkanska istraživačka reporterska mreža (BIRN) i KRIK su ranije objavili dokument srbijanske policije o narko biznisima Veselinovića. Srpska lista je do bojkota kosovskih institucija i izlaska iz njih bila jedini predstavnik kosovskih Srba sa utjeranim postotkom podrške od preko 99 odsto – na čemu bi im zavidila i Sjeverna Koreja i Rusija. Mnogi smatraju Srpsku listu političkim predstavnikom narko kartela koji suvereno vlada i teroriše neposlušne Srbe na Kosovu. Ranije se Vučić javno zahvalio Radoičiću „što čuva srpstvo…i Srbiju na Kosovu i Metohiji“ mada je drugom prilikom rekao da Radoičić „nije cvećka“ ali ni odgovoran za ubistvo Olivera Ivanovića.
Srbijanski predsjednik nije želio pobliže objasniti otkuda toj grupi militanata oprema i naoružanje za koje je američki ambasador u Prištini rekao da je „vojne klase koja nije dostupna običnom građaninu“. Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ kao i da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“.
U međuvremenu se i nekoliko puta oglasila Eparhija raško – prizrenska na čijoj teritoriji se nalazi manastir. Prvo je dato saopštenje u kom se navodi da je „grupa naoružanih, maskiranih ljudi, upala blindiranim vozilom u sam manastir, pri čemu su provalili manastirsku zaključanu kapiju“. Kasnije je dato saopštenje da u tom manastiru „nije pronađeno nikakvo oružje“. Međutim, saopštenje je izbrisano i uslijedilo je novo. Priznaje se da su 25. septembra EULEX i kosovska policija izvršili uviđaj u manastiru Banjska i da su „na dva mesta u manastirskom dvorištu nađeni vatreno oružje, pancir i delovi opreme koje su naoružana lica bacila prilikom povlačenja iz manastira“. Eparhija je takođe osudila ubistvo jednog i ranjavanje dva policajca. Međutim u saopštenju od 26. septembra se vidi značajna promjena tona, neki bi rekli usljed straha od državne bezbjednosti i narko kartela koji vlada sjeverom Kosova. U najnovijem saopštenju „naoružana maskirana lica koja su upala u sam manastir probivši kapiju“ su odjednom postali žrtve „najnovijeg stradanja kosovskih Srba na severu KiM, i Eparhija raško-prizrenska svim članovima njihovih porodica izražava iskreno saučešće“.
Dan kasnije je opet progovorio i vrhovni poglavar Srbije rekavši da „ubijeni Srbi“ za njega „nikada neće biti teroristi“ i da su oni bili „porodični ljudi“. Ponovio je i da on ne opravdava ubistvo policajca „bez obzira što on nema šta da radi na severu“ dok će Radoičić „koji nije ranjen“ na neke stvari i pitanja „morati da odgovori“. Ponovljen je i stav da je do ovoga došlo zbog ponašanja Kurtija „koji mrzi srpski narod“ dok su Srbi koji su lojalni i rade u institucijama Kosova „bednici“. U Srbiji, Republici Srpskoj i Republici Kosovo su proglašeni dani žalosti, sa različitim obrazloženjima dok je predsjednica Vjosa Osmani posthumno odlikovala palog policijskog narednika Afrima Bunjakua proglasivši ga „herojem Kosova“.
Premijer Kurti je opisao militante kao „organizovanu profesionalnu jedinicu koja je došla da se bori na Kosovu“ kao i da „država Srbija stoji iza ovog upada“. Nezavisni mediji vide u ovom incidentu veoma povoljan trenutak za Kurtija koji je bio izložen žestokim zapadnim kritikama zbog nepopuštanja povodom formiranja Zajednice srpskih opština (ZSO) i smatran je glavnim kočničarem normalizacije u odnosima između dvije zemlje. Kurtijevi ponekad rigidni stavovi ni malo nisu prijali zapadnim stabilokratama kojima je, osim ad hoc rješenja i mira u regionu, takođe stalo da se održe već plaćene isporuke srbijanske municije Ukrajini – prije svega deficitarnih artiljerijskih granata velikog kalibra. Srbijanska (dobro unovčena) vojna pomoć Ukrajini je, po zapadnim posmatračima, jedan od razloga zašto Sjedinjene Države i EU voljno žmure na ponašanje beogradskih vlasti i razgranate kriminalne mreže. Samo tokom 2022. godine Kurtijeva policija je otkrila i zatvorila na sjeveru Kosova pet laboratorija za drogu i tri laboratorije za rudarenje kripto-valuta pri tome izazvavši bijes mafije i srpskih političara koji su onda optuživali Kurtija da „kidiše na mnogostradalni srpski narod“. Dok su u Prištini bile na vlasti mafijaške strukture proizašle iz bivše gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) takve vrste poslova i šverc-komerca su se odvijale maltene bez ikakvih problema iako su u Srbiji OVK deklarativno nazivali „terorističkom organizacijom“ i optuživali je za nesumnjive ratne zločine počinjene tokom i poslije rata. Sa izborom nepotkupljivog ali rigidnog i nacionalističkog Kurtija poslovi su počeli da se kvare što mu je donijelo neprijatelje i među OVK mafijašima.
U izjavi za Nova.rs bivši predsjednik Demokratske stranke, profesor Bojan Pajtić kaže da ono što se desilo u nedjelju odgovara samo Prištini i Moskvi. Pajtić kaže da ovo odgovara Rusiji, „jer im treba bilo kakvo odvlačenje pažnje sa Ukrajine“. Otud Nagorno Karabah, i sada Kosovo. Pajtić smatra da ovo nije moglo da se desi bez znanja BIA-e na čijem čelu je Aleksandar Vulin, takođe pod sankcijama SAD (zbog širenja malignog uticaja Rusije ali i trgovine narkoticima). „Potrebno je samo sabrati dva i dva” zaključuje Pajtić.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
Izdvojeno1 sedmica
VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene