Ima neko doba kako mi se jedan podgorički četvrt-inteligent natovario na kosti. Vidio čovjek kako na sve strane osviću novi privatni fakulteti. „Niču” brže od pečuraka poslije kiše. I što su im imena neobičnija i pompezniji nazivi „nauka” koje drsko osnivaju, veća im je i šansa da zasjene prostotu onih koji im daju registracione i akreditacione ćage i lakovjernih kandidata za studije. Eto kako se i u ekonomskoj krizi mogu lako i na brzinu pare zgrnuti. Shvatio dotični „tendenciju” pa hoće i on da „osniva nešto”. Utuvio je sebi u nekoj svojoj sitnoj kombinatorici da bi mu pozivanje na moje ime u toj stvari moglo biti od velike pomoći. I potpuno neosnovano pretpostavio je, jer svako sudi o ljudima prema šiboletu vlastitog karaktera ili nekaraktera, da bih mu mogao biti pogodan „partner”. Od početka sam se teško branio od njegovih ubjeđivanja i planiranja. Moram priznati, kopkalo me da vidim dokle je i kako čovjek spreman da ide u svom „osnivačkom” poslu. A opet, spadam u one koji se umiju stiđeti tuđe sramote, a takav stid zna paralisati odlučnost brze reakcije.

Potrajalo bi to natezanje s nasrtljivim i dosadnim „osnivačem” da me nije sami bog spasio od njega. „Osnivač” mi je u jednom konfuznom pismu objasnio kako za „našu stvar” uopšte nije dobro što pišem u crnogorskim novinama u kojima pišem. I otvoreno mi sugeriše da bi bilo dobro da batalim to pisanje. Veli čovjek da se u „ovoj sredini”, valjda u Podgorici, „sve gleda”! Ne voli vlast, poručuje mi između redova, što je „profesor” u svojim kolumnama počesto ne štedi, pa još u opozicionim novinama. Tu mi je konačno prekipjelo, pa sam mu otpozdravio onako kako je trebalo odavno da učinim i poručio da mi više ne dosađuje.

Naravno, „osnivač” je u jednoj stvari imao pravo. Golim se okom vidi da se u Podgorici „sve gleda”. Uostalom, „gleda se” kao i u svakom budžaku bijeloga okrsnog svijeta. Zar je bitno drugačije u plemenima po ostrvima Mikronezije ili u Vašingtonu? A „gleda se”, jer se hoće pojednostavljena slika svijeta u kojoj postoje samo „naši” i „njihovi”, naročito u političkim stvarima u kojima se hoće totalna rascijepljenost naroda na dio koji je „za vlast” i dio koji je „za opoziciju”. Na srodnom stavu Karl Šmit je odredio pojam politike iz suprotnosti pojmova „prijatelj” i „neprijatelj”. Neke soli ima u tom stavu, jer počiva na disjunkciji, tj. shematskom razlaganju po principu „ili-ili” kao načinu na koji „radi” ljudska prirodna svijest i na koji se u pojedinim istorijskim društvima odvija praksa politike. No, to važi ponajviše za tribalna i tribalizovana društva.

Međutim, ko bi ozbiljan mogao sporiti da je uvijek bilo i da će biti ljudi kojih se ta tribalistička pojednostavljenja političkih konstelacija ne tiče. Nađe se uvijek onih koji neće u nju da se uklapaju, da profitiraju od nje. Ima ih što su gadljivi na jednostrana i izvitoperena vlastodržačko-opozicionarska mjerenja stvari. Biva ljudi koji se ne daju ugurati u kalup „ili-ili”, nego protiv i iznad oba „ili” traže viša mjerila za prosuđivanje stvari. U skromnosti svojoj u takve nagnute delije ubrajam i sebe. Sve što sam činio u Crnoj Gori, što sam u njoj govorio, pisao i publikovao nikad nije bilo vođeno htijenjem da se „udobrim” ni vlasti ni opoziciji. I savršeno me se nije ticalo kako će moj rad prosuđivati i jedni i drugi. Ni od jednih ni od drugih ništa ne treba. Želim samo da vidim da ponekad i ponešto valjano urade za Crnu Goru, a ne uvijek i samo za sebe! Kakva god da je, Crna Gora je mnogo viša i mnogo bolja i od jednih i od drugih. I nije joj to teško biti, jer ona je jedna lijepa ideja.

Crna Gora je ono Treće što stoji iznad njihovog čemernog „ili-ili”! Ako nekoga zanima odakle mi pravo da želim biti na nivou toga Trećega, vrlo rado ću mu to objasniti.

Milenko A. PEROVIĆ