Pet će godina od kada je pseudosakralni objekat nakatunjen na planini Rumiji. Takvog arhitektonskog čuda Crna Gora i širi balkanski prostor nijesu prije gledali. Svetinje se grade taman kao i kuće od građe koja je na raspolaganju dostupnošću i cijenom. Od late kuće prave oni što su u velikoj egzistencijalnoj nevolji. Od late „crkve” prave oni koji su u mentalnoj nevolji. Istina, s latom se postiže u brzini vojno-građevinskog iznenađenja. No iz takve građe još niko nije materijalizovao fanost, jer je lata profano banalna stvar. Crkve se grade s namjerom da se sa zemlje dokuče nebesa, a objekat od late desantno je postavljan s nebesa da se skuči zemlja. Doduše, nije on baš ni na zemlji nego je od ljudi pobjegao uz planinu, kako bi mu se dao veći zalet da čini veću smutu među ljudima. Načinili su ga i postavili baš na Rumiju da udari u ono najbolje što današnja Crna Gora ima. Kao baba vještica iz Gorskog vijenca na zadatku je da unese smutu u relativni sklad nacija i vjerskih zajednice koje su stvorile samostalnu državu Crnu Goru. Objekat nije legalno izgrađen. I nikakve nadri-pravne i nadri-teološke egzegeze niti su ga mogle niti mogu legalizovati. Odgovarajuće državno ministarstvo moralo je u svoje vrijeme donijeti odluku da se s njim postupi kao sa bilo kojom bespravnom gradnjom. Dakle, država je odlučila da se ono s Rumije miče. Ali ono s Rumije se ne miče nego stoji i valjda misli vjekovati. Država ne preduzima ništa da sprovede vlastitu odluku. Resorni ministar kaže da se ono ne miče zbog „problemske specifičnosti”. I ne objašnjava dalje šta mu je tu „problemska specifičnost”. Naprotiv, uvrijeđen je što se od njega zahtijevalo da i toliko kaže o onome što bi kao ministar morao da čini, a ne čini!

Zbilja, šta bi mu mogla biti „problemska specifičnost”? Da se malo poigramo pretpostavkama.

Prva pretpostavka: Država Crna Gora nemoćna je da sprovede vlastitu odluku! Pretpostavka je neubjedljiva, jer dotična država u mnogo krupnijim stvarima pokazala se i pokazuje se dovoljno moćnom da donosi sudbinski važne odluke, da stoji iza njih i da ih vrlo odlučno sprovodi. Druga pretpostavka: Okolnosti za micanje onoga s Rumije nijesu dobre i treba sačekati povoljnije vrijeme! Ni ova pretpostavka nije ubjedljiva. Ako je u vrijeme kad je osvanulo ono na Rumiji za crnogorske vlasti doista bilo neprikladno za odlučnu akciju, zbog cijelog niza složenih okolnosti, nije jasno šta sadašnji momenat čini nezgodnim za akciju. Ako postoji nešto što momenat čini „nezgodnim” zbog čega je potrebno da se razlog drži u tajnosti? Zar podrška javnosti neće biti potrebna kad se vlast konačno odluči da sprovede vlastitu odluku? Treća pretpostavka: Vlast u Crnoj Gori ima neke dogovorene ili prešutno utvrđene aranžmane s institucijom koja je postavila ono na Rumiji. Nema argumenata koji bi direktno išli u prilog ovoj pretpostavci. Osim jednog! Ono na Rumiji i dalje stoji, a ministar priča o „problemskoj specifičnosti”. Četvrta pretpostavka: Za vlast je ono na Rumiji nebitan problem i suštinski je se ne tiče, jer ne tangira njezine vitalne interese.

Pretpostavka je vrlo uvjerljiva, osobito ako se zaključuje po analogiji. Za mnoge krupne probleme od kojih zavisi vitalnost crnogorskog državnog organizma vlast ne pokazuje osobiti interes. Peta pretpostavka: U samoj vlasti ne postoji potrebni minimum jedinstva za neminovni ulazak u sukob s institucijom koja je najveći bespravni graditelj u Crnoj Gori. Ova pretpostavka, nažalost, u mnogim elementima pokazuje visoku osnovanost.
In summa, potrajaće ono na Rumiji!

Milenko A. PEROVIĆ