Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Prije nego što sebi zamjerite kako ste mogli propustiti tako važne informacije, evo šta na istu temu kaže premijer: “Javnost će biti blagovremeno obaviještena koliko će biti korigovani doprinosi za penzije”. Dakle, da li smo upoznati, ili ćemo to tek biti, sa zakonskim promjenama koje će i te kako uticati na našu finansijsku budućnost?

Premijer i ministar se, izgleda, slažu kako će osnovne smjernice o reformi sistema penzionog osiguranja dati vladina fiskalna strategija. Ali različito govore o tome kada ćemo biti u prilici da vidimo taj dokument. Fiskalnu strategiju vlada će usvojiti, najavljivao je Spajić krajem prošle godine, u prvom kvartalu (januar-mart) 2024. Onda se korigovao, obećavajući kako će fiskalna strategija biti usvojena u aprilu. Prošle nedjelje ministar finansija saopštava novi termin za usvajanje. –jun.

“Kroz fiskalnu strategiju, koju ćemo kao dokument predstaviti Skupštini na kraju drugog kvartala, predviđeni su normativi i zakonski okviri. Sve izmjene koje su planirane u ovoj godini će biti potkrijepljene i tu jasno definisane”, kazao je Vuković. Kao  dobru vijest, naglasio je da se o sadržini tog dokumenta, baš kao i o program Evropa sad 2, razgovaralo sa partnerima iz svijeta međunarodnih finansija.

“MMF nam je bio u gostima u februaru i imali smo dvije nedjelje intenzivnih razgovora o svim izazovima u Crnoj Gori i rješenjima koja (vlada) želi da ponudi građanima”, naveo je pokušavajući da razuvjeri sumnjičave: “Podsjetiću, kada je bila realizacija programa Evropa sad 1, takođe je postojala određena skepsa da taj program neće uspjeti…”.

Da se prisjetimo tih intenzivnih razgovora o rješenjima koje vlada želi da ponudi građanima. “Misija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) nije vidjela program Evropa Sad 2 pa ne možemo detaljnije da ga komentarišemo”. Ovo je, na kraju posjete Podgorici, novinarima rekao  šef Misije MMF za Crnu Goru Srikant Seshadri. Prisutni zvaničnici Vlade i CBCG nijesu imali primjedbi, mada izrečeno baš i ne zvuči kao podrška bučno najavljivanoj Evropi sad 2 (premijer je nedavno pomenuo i Evropu sad 3).

Može biti da je ministar finansija napravio lapsus govoreći o podršci koje, suštinski, nema. Ali to nije bila jedina “nepreciznost” tokom njegovog intervjua u Vašingotonu. Na pitanje o inflaciji i njenim posljedicama “po džepove građana”, Vuković odgovora kako je “inflacija  u februaru bila na nivou 4,5 odsto i ona je u silazećem trendu”. Međutim, na opasku novinara “čini mi se da je u tom martu bio rast od 5,5 odsto”, ministar – promijeni temu. Nije, izgleda,  očekivao da će sa druge strane Atlantskog okeana insistirati na detaljima tipa da li inflacija u Crnoj Gori raste ili opada.

Problem je zašto vjerovati Vladi, kada je većina obećanog još obavijeno velom tajne i neizvijesnosti. Čak bi i obećanje da će fiskalna strategija, kao svojevrsna mapa puta najavljenih reformi, biti u Skupštini  krajem juna mogli posmatrati u poprilično problematičnom kontekstu.

Naime, prvo (proljećno) redovno zasjedanje parlamenta traje do kraja jula. A jesenje, drugo, počinje prvog radnog dana u oktobru. Poslanici  će biti u ozbiljnom cajtnotu ukoliko Vlada bude insistirala da se ponuđena reformska dokumenta i propisi, koji će u Skupštinu – valjda – stići krajem juna,  usvoje do ljetnjeg raspusta. U tom slučaju, skoro pa da neće biti vremena ni za formalnu javnu raspravu a kamo li za ozbiljnu i detaljnu analizu vladinih namjera.

Opet, ostavili  se sav  posao za jesen, u pitanje dolaze rokovi za ispunjenje obećanja koja su tadašnjim čelnicima pokreta Evropa sad donijela funkcije predsjednika države i premijera, a njihovom poslaničkom klubu poziciju najbrojnijeg u Skupštini.   To bi svakako bila manja šteta nego da se  ozbiljna pitanja rješavaju preko koljena.

Izvršne vlasti u Crnoj Gori nijesu jedine koje insistiraju na reformi postojećeg sistema penzionog osiguranja. Čitava Evropa govori o tome već par decenija. Kod nas je, međutim, malo teže pohvatati šta je stvarni naum vlasti.  Zajednički problem svih država sljedbenika penzionog osiguranja po sistemu međugeneracijske solidarnosti proizvod je smanjenog broja onih koji pune PIO kasu (natalitet, izmještanje industrije…) i produženje životnog vijeka penzionera. Države su prinuđene izdvajati sve veća sredstva kako bi nadomjestile manjak prikupljenog novca. Alternativa – da se buduće penzije umanje u odnosu na prosječne plate, ocijenjena je kao nepoštena prema onima koji su penziju  zaradili nekadašnjim izdvajanjima u fond. Pa tako i neprihvatljiva.

Njemačka vlada planira da za nekoliko procenata podigne stope doprinosa za penzijsko osiguranje i, istovremeno, obezbijedi velike količine novca koje bi država investirala u ime penzionih fondova. Tako bi oni, na ime očekivanih prinosa i dividendi, dobili dodatna sredstva za isplatu penzija.

Drugu priču imamo u Crnoj Gori. Vlast insistira na reformi penzionog sistema. Ali, kao osnovni motiv ne navodi smanjenje budžetskih davanja za namirenje troškova Fonda PIO. Ona, istina, od prošle godine i nijesu ekstremno velika. Ovdje se kao glavni razlog reforme navodi namjera da se povećaju plate. Ili se tako predstavlja javnosti.

Ispada da ćemo penzioni sistem unaprijediti tako što ćemo povećati dotacije Fondu PIO novcem koji se u državnu kasu sliva po nekom drugom osnovu (porezi, akcize…). Istovremeno ćemo smanjiti procenat doprinosa koji za penziono osiguranje plaćaju zaposleni i njihovi poslodavci.Sve to, kaže premijer, neće uticati na sadašnje penzije ili na one u doglednoj budućnosti.

Teško je zamisliti  održiv sistem koji bi  funkcionisao na taj način, bez stalnih dotacija (kredita) sa strane. Problemi se čine izgledni i sa aspekta javnih i iz perspektive ličnih finansija. U najgorem slučaju država bi se mogla naći pred bankrotom (svjež je primjer Grčke) dok bi penzioneri, prije budući nego sadašnji, umjesto očekivanih primanja za koje su decenijama izdvajali, treće doba mogli dočekati sa staračkim naknadama. To je  ljepši naziv za socijalnu pomoć.

Ima, ipak, afirmisanih društvenih analitičara koji ne odbacuju naznačenu ideju Milojka Spajića i Vlade. “Ako bi građani sami odlučivali đe će i što će činjeti sa svojim novcem, ako bi sami plaćali zdravstveno osiguranje, sami kreirali svoj penzioni fond, možda bi ovo društvo bilo pravednije i bogatije”, piše Ljubo Filipović. “Ako želimo da napredujemo, da budemo bogato društvo, treba da budemo spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Ako napravimo taj korak napravićemo od političara ne gospodare, nego sluge… Ali do toga je dug put i na tome treba raditi.”

Na tome treba raditi. Možda je to ključna teza priče o budućoj penzionoj reformi. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme,  ona može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Odgovorno osmišljena, pažljivo pripremljena i brižljivo provedena – od neophodne finansijske infrastrukture do edukacije građana i kontrole svih aktera – nudi priliku.

Samo je još mnogo nepoznatih u tom rebusu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija

Ustavni sud usvojio je žalbu branioca  Miloša Medenice, advokata Stefana Jovanovića,  da se njegov branjenik neosnovano nalazi u pritvoru, objavili su mediji ove sedmice .

U odluci Ustavnog suda navodi se da mjera obezbjeđenja nije neophodna.

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija.

Razlog tome,smatra njegova odbrana,  nije težina krivičnih djela za koja se tereti, niti mala suma koja se nudi za njegovovu slobodu,  već to što je sin bivše predsjednice Vrhovnog suda. Upravo to je u jednoj od mnoštva žalbi naveo njegov advokat .

„Ovoliko dugo neopravdano trajanje pritvora meni govori upravo u tom pravcu, i to je nešto što sam potencirao u žalbama, pogotovo u poslednjoj žalbi, jer ne postoji apsolutno nijedan zakonom ili Ustavom propisan ili utemeljen razlog za dalje trajanje pritvora. To je lični stav branioca, iznijet je u žalbi. Da li je cijenjen od strane Apelacionog suda kada je odlučivao o žalbi i da li je cijenjen od strane Ustavnog suda kada je on odlučivao o ustavnoj žalbi, ja tu informaciju nemam ali to je svakako moj lični stav i ja se držim njega, kaže Jovanović za Monitor.

Kako saznaje Monitor o tome se govorilo i na nedavno održanoj sjednici Ustavnog suda, gdje je jedan od sudija kolegama saopštio  da se ovom okrivljenom krše prava koja su mu zagarantovana Ustavom, jer su neki od njih , kako je kazao, bez valjanih i zakonom utemeljenih stavova smatrali da Medenica ne treba da napusti zatvor.

Od sedam sudija  koliko ih je na plenumu odlučivalo o žalbi advokata Miloša Medenice, dvoje je ostalo pri mišljenju da ovaj optuženi i dalje treba da bude u pritvoru.  Većina je ipak bila drugačijeg stava i ne samo da je prihvatila još jednu u nizu, žalbu koju je napisao advokat Jovanović, već su donijeli odluku da se ukine odluka Apelacionog suda kojom se njegovom klijentu potvrđuje pritvor.

Sa novom odlukom Jovanović nije upoznat, ali ako je zaista takva, dodaje on, onda je očigledno Ustavni sud na istom fonu kao i odbrana.

„Odnosno da u konkretnom slučaju dalje trajanje pritvora nije neophodno, da je zapravo dalje trajanje pritvora i neosnovano, odnosno da treba primijeniti neku drugu mjeru za obezbjeđenje prisustva okrivljenog, u prvom redu jemstvo, što i odbrana čini budući da smo predali predlog za određivanje jemstva i da u tom pravcu očekujemo u skorije vrijeme odluku nadležnog suda”, kaže Jovanović. On pretpostavlja da je  Ustavni sud u saznanju da je i predlagano jemstvo već jednom. “Odbrana je izjavila žalbu samo na pritvor . Pritvor kao mjeru koja je izrečena i koja, opet kažem, neopravdano dugo traje jer se radi o vremenskom periodu od dvije godine u istom predmetu gdje su svi ostali optuženi pušteni da se brane sa slobode samo uz mjere nadzora, a pogotovo jedan od okrivljenih koji je postao dostupan nadležnim organima mjesec i po dana nakon mog branjenika.”

Dok se čekala odluka Ustavnog suda, sudije Apelacionog su krajem prošle nedjelje uvažile još jednu žalbu advokata Jovanovića i ukinule rešenje Višeg suda u Podgorici kojim je odbijen zahtev da uz priloženo jemstvo ukine pritvor uz priloženo jemstvo od 1.450.000 eura u nekretninama. Predmet je potom vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

“Odlučujući o žalbama ovaj sud je utvrdio da je prvostepeno rješenje donijeto uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer ne sadrži jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama za donošenje odluke. Naime, prvostepeni sud nije ispitivao ni cijenio da li ponuđeno jemstvo sa mjerama nadzora predstavlja dovoljnu garanciju za obezbjeđenje prisustva okrivljenog, na šta upućuje Ustavni sud Crne Gore, donijetoj po ustavnoj žalbi okrivljenog, iz kojih razloga se zaključci prvostepenog suda o neosnovanosti predloga za ukidanje pritvora uz određivanje jemstva za sada ne mogu prihvatiti”, navodi se u saopštenju Apelacionog suda.

Slučajno ili ne, Apelacioni sud je propustio u saopštenju da navede da su i oni bili upoznati sa odlukom Ustavnog suda.

„Prva ustavna žalba koja je izjavljena takođe je bila prihvaćena od strane Ustavnog suda. Međutim, u odnosu na nju Apelacioni sud je zauzeo stav da je cijeni ali da je dalje trajanje pritvora neophodno u tom trenutku bilo, a to je neki vremenski period od prije možda pet, šest mjeseci. U svakom slučaju pozitivno je što su nakon ovoliko vremena cijenjeni argumenti koji su isticani od prvog dana. Da li je trebalo da prođe određeno vrijeme ili da li je trebala da se ponudi neka druga mjera, kao npr jemstvo, da bi se ti argumenti konačno cijenili, ja kažem – nijesam siguran. Ali mi je drago da konačno su dobili svoju pravu ocjenu i pravu mjeru od strane kako sudija Apelacionog i Ustavnog suda. Zašto to ranije nije bio slučaj, ja nemam odgovor na to pitanje”,  kazao je advokat Jovanović.

Zaključuje da sudije nižih sudova moraju poštovati svaku odluku Ustavnog suda, što već godinama nije slučaj.

„Ustavni sud je posljednja stepenica u sudskom sistemu Crne Gore. Smatram da svaku odluku Ustavnog suda treba cijeniti i uvažavati. U zemljama okruženja čak postoji zakonska obaveza da se odluke Ustavnog suda dosljedno sprovode. U konkretnom slučaju kod nas, u našem pravnom sistemu, imamo različitu sudsku praksu u smislu da se neke odluke Ustavnog suda cijene na način što pronalaze primjenu u praksi, dok se  neke odluke Ustavnog suda se ne cijene na taj način, dodaje Jovanović.

Miloš Medenica uhapšen je 25. maja 2022. godine, na podgoričkom aerodromu, nakon što je u Crnu Goru ušao iz Srbije.

Specijalno državno tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv Miloša i njegove majke Vesne Medenice, Darka Lalovića, Vasilija Petrovića, Bojana i Marka Popovića, Milice Vlahović Milosavljević, Marka Vučinića, Milorada Medenice, Luke Bakoča, Petra Milutinovića, Ivane Kovačević, Radomira Raičevića, Marjana Bevenje, Steva Karanikića, Gorana Jovanovića i “Kopad Company” iz Nikšića…

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

Još ne postoji zvaničan podatak obroju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Već kada pominjemo EPCG i Srbiju, evo jedna, nazovimo je, zanimljivost. Izvori Monitora iz EPCG najavljuju kako će se narednog ponedjeljka, 15. aprila, u Beogradu održati sjednica Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore. Iz njihove perspektive to je ne samo (pre)skup izlet za kojim nema „ni povoda ni potrebe“, već i rizičan potez kojim se stvara mogućnost da podaci i odluke Odbora direktora EPCG, koji su u dobroj mjeri nedostupni javnosti kao poslovan tajna, dospiju u ruke inostrane konkurencije. Pa se pitaju šta će nadležni uraditi kako bi u konkretnom slučaju zaštitili državne interese.

Predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović u razgovoru za Monitor demantuje tu informaciju. Ali ne spori da će, skupa sa još nekoliko članova odbora direktora EPCG, izvršnim direktorom  i nekoliko zvaničnika kompanija koje su u njihovom vlasništvu (Rudnik uglja, CEDIS, EPCG-Solar, EPCG – Željezara i par manjih preduzeća) početkom naredne nedjelje službeno boraviti u Beogradu. Tamo će, predočio nam je Đukanović, održati više sastanaka sa potencijalnim partnerima u vezi mogućih zajedničkih projekata. Prvi čovjek EPCG je zamolio da ne iznosimo detalje, ali ne možemo odoljeti da ne pomenemo kako će jedna od tema biti potencijalna revitalizacija Rudnika uglja u Beranama.

Đukanović nam je, ipak, potvrdio da će se u ovdašnji članovi Odbora direktora EPCG (oni koji otputuju za Srbiju) u Beogradu sresti sa kolegama Jovicom Milanovićem (dekan ETF u Mančesteru) i Vladimirom Katićem (profesor FTN u Novom Sadu) koji su u aktuelni saziv Odbora direktora imenovani kao eksperti, na prijedlog resornog ministra. Dakle, većina članova borda EPCG okupiće se u Beogradu. „Iskoristićemo priliku“, kazao nam je Milutin Đukanović. A da li će to biti sjednica ili susret možda saznamo iz nekog od narednih kompanijskih saopštenja.

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju.

„EPCG osjeća potrebu da se, javnosti radi, oglasi povodom današnjeg istupa u Skupštini CG gospodina Dritana Abazovića (URA), koji vrlo tendenciozno i zlonamjerno opisuje izvršnog direktora naše kompanije, gospodina Ivana Bulatovića. U navedenim istupima se, naime, gospodin Bulatović dovodi u vezu sa nekim skrivenim centrima moći“, nedavno je saopšteno iz EPCG. „Kao predstavnici najvažnije kompanije u državi, dužni smo da ukažemo na jednu vrlo problematičnu praksu u dijelu koji se odnosi na potrebu nekih političkih aktera da, preko leđa EPCG, njenog poslovodstva i zaposlenih, stiču jeftine političke poene. Tako nešto ne samo da je neprofesionalno i nekorektno, nego se, kako vidimo, do sada nikome nije isplatilo u smislu stvarnog postizanja političkog efekta. Jer, i javnost i građani Crne Gore vrlo jasno uočavaju razliku između EPCG, kao ozbiljnog privrednog sistema, i političkog avanturizma.“

Nije bilo davno kada su Đukanović (DF) i Abazović (URA), skupa, ugovorali i proslavljali kupovinu imovine nekadašnje nikšićke Željezare. Sve pred TV kamerama, uz primjetno odsustvo tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Nikole Rovčanina (Demokrate), koji je, u međuvremenu, podnio ostavku i preselio se u poslaničke klupe. Zajednički posao finansiran novcem poreskih obveznika nedavno je, od strane Agencije za zaštitu konkurentnosti (AZK), proglašen za nezakonitu državnu pomoć. To je naljutilo čelnike EPCG predvođene Đukanovićem, pa su nadležnom sudu uložili žalbu na odluku AZK. Abazović je ostao ravnodušan, pošto on više nije premijer a njegove partijske kolege su razriješene iz Odbora direktora EPCG.

„Tako smo bili svjedoci smjena članova Odbora direktora EPCG koji je ostavio na računu 80 miliona eura, a juče smo imali priliku da vidimo i smjenu članova Odbora direktora Aerodroma Crne Gore koji ostavljaju na računu preko 24 miliona eura”, saopštili su neki dan iz GP URA.

U tom saopštenju nije navedeno da je na čelu smijenjenog Odbora direktora Aerodoroma CG bio čovjek sa njihove kvote imenovanja po dubini. I da je taj Odbor, onog dana kada im je resorni ministar Filip Radulović saopštio da će njihov mandat sjutradan biti okončan, donio odluku o razrješenju tadašnjeg izvršnog direktora Aerodroma Vladana Draškovića. Imenujući za v.d. direktora sebi bližeg. Bez pomena miliona koji se nalaze na kompanijskom računu.

Toliko o principima. I obećanom otklonu od politika iz vremena vladavine DPS-a.

“Konkurisao za Željeznički prevoz?“, pita 2021. u svom kabinetu Andrija Mandić Beranca Momčila Jelića, ne znajući da njegov sagovornik, odlučan da se iz Srbije vrati u Crnu Goru (na kakvu direktorsku funkciju), snima njihov razgovor. A snimak je nedavno objavljne u Vijestima. Jelić mu odgovara “Da”.

“Za direktora, je l’? Željeznički prevoz je pripao Milanu Kneževiću tako da ovdje ti ne mogu…”, kaže Mandić. “Ali kažu Mandić je tamo”, odgovara Jelić. “To nije moje i mislim da je Milan Knežević već tamo odredio nekoga…“.

Kako se ono kaže: meritornost!?

Inače, prema objavljenim podacima Instituta alternativa  EPCG i Rudnik uglja Pljevlja su dvije od četiri državne kompanije sa najvećim brojem zaposlenih. Ispred njih je CEDIS (takođe dio EPCG grupe) a između Pošta Crne Gore. Aerodromi su na petom mjestu, dok je Željeznički prevoz, bio Milanov ili državni, na 12. mjestu. Ispred EPCG – Solar gradnja.

Iz iste baze podataka saznajemo da je najveća plata izvršnog direktora neke državne kompanije 5,5 hiljada eura (državna avio kompanija ToMontenegro) a najmanja prijavljena 515 eura (Montenegroturist Budva). Dok petnaestak izvršnih direktora državnih kompanija nijesu prijavili svoju zaradu. Valjda čekaju sud partije?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari