Povežite se sa nama

OKO NAS

OSTACI FABRIKE CELULOZE I PAPIRA: Tragovi pljačke

Objavljeno prije

na

„Ušli smo u fabriku celuloze i papira da bi vidjeli u kavom stanju su hale, kako bi ih mogli ponuditi privatnicima i preduzetnicima na korišćenje. Mislili smo da u njima nema ničeg. Tim prije smo bili iznenađeni kada smo u jednoj velikoj hali pronašli desetak ispravnih elektromotora i izvjesnu količinu neprodatog papira. Tamo inače izgleda kao da je prošao cunami, i prosto je nevjerovatno da je bilo šta ostalo”, ispričao je Monitoru jedan opštinski službenik nakon obilaska predstavnika nove opštinske vlasti fabrike celuloze i papira.

Ostaci opreme, elektromotori i gotovi proizvodi biće, kako je rečeno, prodati na licitaciji u najskorije vrijeme. U protekle dvije i po decenije iz ove fabrike je odnošeno sve što je moglo da se odnese. Valja se prisjetiti žalosne priče o zatvaranju i pljačkanju ove nekada najznačajnije fabrike na sjeveru Crne Gore.

Bivša fabrika celuloze i papira Ivangrad otišla je u otpad po odluci rukovodstva AB revolucije, u trenutku kada je samo u magacinima tog socijalističkog giganta bilo opreme i rezervnih djelova u vrijednosti koja bi se danas mogla izraziti makar sa deset miliona eura.

Zvuči nevjerovatno, ali u otpad su otišli čitavi pogoni koji su sa sigurnošću mogli da nastave rad. „Tako je, recimo, kao otpad završila i kompletna fabrika za proizvodnju kreča, koja je radila za potrebe ove kompanije, ali je sigurno mogla da radi i samostalno”, priča posljednji direktor fabrike papira prije privatizacije i konačne propasti Milić Joksimović.

On dodaje da je pod velom tajne i mraka nestao i pogon za održavanje koji je takođe mogao da nastavi da pruža usluge i radi nezavisno od fabrike celuloze.„Sve iz tog pogona je pokradeno”, kaže Joksimović.

On smatra da zatvaranje ove fabrike predstavlja sramotu za one koji su to učinili i da je već tada pokazan diskriminatorski odnos centralnih vlasti prema sjeveru. „Ova fabrika je bila praktično nezadužena u odnosu na druge slične kompanije u Crnoj Gori koje su opstale do danas. Ali kada je to već učinjeno, prosto mi nije jasno zašto nije izvršena segmentacija, pa da pojedini djelovi tog giganta ostanu da rade sami za sebe”, priča Joksimović.

U staro gvožđe, prema njegovim riječima, nije otišla jedino fabrika za proizvodnju tapeta i papirne ambalaže, koja je data podgoričkom Kombinatu aluminijuma i čije mašine su, navodno, i dalje konzervirane u Beranama.

„Zašto se ta fabrike ne pokrene u eri kada se izbacuje plastika i najlon, i kada bi sigurno našla svoje mjesto na tržištu proizvoda ambalaže od papira”, pita ovaj inženjer.

Beranska fabrika celuloze i papira, koja je svojevremeno zapošljavala preko dvije hiljade radnika, pravljena je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka a zatvorena je, kao nerentabilna, 1989. godine. Po preporuci komisije na čijem je čelu bio pokojni Risto Vukčević, odluku o zatvaranju, „sa suzom u oku”, saopštio je mladi antibirokrata Momir Bulatović. Neupućeni radnici su s pjesmom otišli na biro rada.

Da apsurd bude veći, neposredno prije zatvaranja urađen je skupi remont, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi fabrika mogla da radi uz optimalan broj zaposlenih koji ne bi prelazio 800. Zatvorena je takođe i nakon što je izvršena takozvana doinvesticija, ili, danas bi kazali, dokapitalizacija, u vrijednosti od preko pet miliona dolara.

„Ta fabrika je bila ‘sveta krava’ i u nju nije trebalo dirati. Kada se od njenih gubitaka oduzmu plate viška zaposlenih, dolazi se do zaključka da je ona zapravo uvijek bila rentabilna. Zato i danas tvrdim da je to bila neshvatljiva odluka”, kaže Joksimović.

Oni koji su radili u fabrici tvrde da je to bio „grad u malom”. Fabrika je imala svoj izvor energije, energanu od 14 megavata, koja takođe nije sačuvana. Magacini prepuni skupocjene opreme, našli su se na udaru lopova.

Krajem devedesetih godina papirni blok ponovo je pokrenut, kada je formirana fabrika papira Beranka. Na ruševinama nekadašnjeg giganta, ovu fabriku je, u jeku jedne od predizbornih utrka, otvorio Milo Đukanović. Pobjednički – nakon razlaza s Bulatovićem. Onda je i Beranka završila u starom gvožđu.

Mnogi koji su radili u fabrici celuloze i papira pričaju kako je ona zapravo sistematski bila na meti sitnijih i krupnijih lopova. Na kraju je ostalo samo željezo u raznim oblicima, bilo da su u pitanju metalne stepenice, cijevi ili mostovi u visokim i nekada nepreglednim halama. I to je nemilosrdno čupano iz spojeva na zidovima. Celulozni blok zato sada izgleda kao da je pretrpio bombardovanje.

„Jednom prilikom digla se čitava hajka na radnike koji su bez dozvole pravili mlinove za kafu, za lične potrebe. A kasnije su nestajali pod velom noći čitavi pogoni i niko nikada nije odgovarao”, kaže naš sagovornik.

Mada su dimnjaci fabrike celuloze i njene ruševne zidine danas spomenik socijalizma, bivši radnici ovog nekadašnjeg giganta ističu da ne treba zaboraviti da je upravo ova fabrika izgrađivala grad i da je sve značajnije u Beranama, pa i aerodrom, građeno za njene potrebe. Oni ne bi željeli da se zaboravi da je to, na žalost, bila prva socijalistička fabrika koja je zatvorena u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji, i da su radnici „fabrike sulfatne celuloze i papira” prve ekonomske žrtve antibirokratske revolucije. Tada su krenula raseljavanja i grad je polako počeo da umire.

„S gašenjem ove fabrike uništen je i njen veliki reprolanac i maltene kompletna privreda. Berane je u industrijskom pogledu vraćeno na početak devetnaestog vijeka”, tvrdi Joksimović.

Inženjer Milić Joksimović ukazuje na činjenicu da je, iako uvozi sve količine grafitnog i novinskog papira, Crna Gora dopustila da propadne jedina fabrika papira u državi i širem regionu. On tvrdi da je ova fabrika, prije nego je rasturena i pokradena, imala perspektivu i mogla da radi.

„Ekonomska logika je potpuno na mjestu. Fabrika papira u Beranama bila bi jedina u čitavom regionu. Trenutno nemate nijednu fabriku papira sve do Slovenije. Pogledajte samo kolike su potrebe Crne Gore za finim i novinskim papirima. Tržište postoji, i beranska fabrika bi sasvim sigurno bila potpuno rentabilna”, tvrdi Joksimović.

Onima koji smatraju da za velike fabrike poput ove više nema prostora i da ih je pregazilo vrijeme, ovaj čovjek poručuje da bace pogled na iskustvo iz zapadne Evrope, uključujući Sloveniju, Češku, Slovačku, pa čak i Rumuniju i Bugarsku. Ove države su do danas sačuvale sve svoje fabrike celuloze i papira, dok Crna Gora, pored tolike šume, nije imala želju i potrebu da sačuva jednu jedinu. Na sjeveru. Gdje i dalje živi oko četrdeset odsto ukupnog stanovništva Crne Gore, koji i prema uljepšanoj statističkoj slici čine 52,1 odsto siromašnih u cijeloj državi.

Od velike i bogate kompanije ostalo je svega desetak neukradenih elektromotora i izvjesna količina papira. Od silnog bogatstva, tuga i sjeta. I tragovi pljačke teško sagledivih razmjera.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DJECI SA SMETNJAMA U RAZVOJU USKRAĆENO PRAVO DA SE LIJEČE U CRNOJ GORI: Daleko od prioriteta vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djeca sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori su među najmarginalizovanijim kategorijama stanovništva. Za njih ne postoje zdravstvene ustanove specijalizovane za rano otkrivanje smetnji u razvoju, nedostaje stručnjaka za ovu oblast, nema sistema podrške roditeljima, nema baze podataka… Roditelji su prinuđeni da spas za svoju djecu traže i plaćaju u drugoj državi

 

„Može se reći da je moje dijete spasio Beograd. Ko zna šta bi se desilo da je ostala da se liječi u Crnoj Gori“, kaže za Monitor Tanja Bajović, majka djevojčice koja ima poremećaj pažnje. Ona je jedna, među mnogim roditeljima djece sa smetnjama u razvoju, koji će, kako je ranije najavljeno, danas pred Vladom Crne Gore protestovati i tražiti da se njihovoj djeci obezbijedi pravo da se liječe u svojoj državi.

„Glavni problem roditelja djece sa smetnjama je sistem koji ne funkcioniše, ili bolje rečeno djelimično funkcioniše. Sistem nije predvidio da djeci sa smetnjama treba rana stimulacija svakodnevno i nema zaposlen adekvatan kadar. Zbog nedostatka uslova, roditelji su prinuđeni da pomoć dobiju u drugoj državi“, objašnjava Bajović.

To, naravno, iziskuje razdvajanje porodice, i dodatne, velike troškove zbog kojih najčešće moraju da uzimaju kredite. „Tretmani su dugoročni i nerijetko trebaju mjeseci i godine da se dođe do napretka djeteta. Mnogi nisu u mogućnosti to da priušte i djeca u najvažnijem periodu razvoja ostaju uskraćena za adekvatnu podršku.“

Kada se roditelj djeteta sa smetnjama u razvoju poslije nekog vremena provedenog na liječenju u drugoj državi vrati u Crnu Goru, nailazi na nemogućnost ostvarivanja dalje podrške i tretmana. Zbog toga mora da traži pomoć kod privatnih terapeuta o svom trošku. „Možete samo zamisliti koji je to dodatni finansijski udar na porodicu“, napominje Bajović.

Sa njom je saglasna i Snežana Brnović, majka dječaka sa poremećajem iz spektra autizma, koja je u sličnoj situaciji. „Kada je 2018. godine otvoren Centar za autizam, razvojne smenje i dječju psihijatriju Ognjen Rakočević, tadašnji premijer i ministar zdravlja su obećali da više neće biti potreban odlazak na tretmane u druge centre, već da ćemo sve imati tu na jednom mjestu. Želimo da nam se napokon to omogući“, kaže ona.

Prema njenim riječima, roditelji su od početka godine imali niz sastanaka sa ljudima na odlučujućim pozicijama i dobili obećanja da će se raditi na rješavanju njihovih problema. „Čak je i u Skupštini Crne Gore pokrenuto to pitanje, ali je sve ostalo samo na tome. Zalagali smo se da se Centar Ognjen Rakočević osposobi za davanje češćih tretmana, ali iz nekog razloga kažu da to nije izvodljivo.“

Taj Centar, prema priznanju i samog direktora dr Ivana Krgovića, ni nakon tri godine od osnivanja nema dovoljno stručnog kadra. Fali mu čak 60 defektologa, od čega 30 oligofrenologa i 30 logopeda. U tom centru trenutno radi samo jedan oligofrenolog. Nedavno je otkaz dalo čak petoro zaposlenih, a razlog su gori uslovi za rad u odnosu na one u drugim zdravstvenim ustanovama.

Da su djeca sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori među najmarginalizovanijim kategorijama stanovništva, pokazala je i Analiza podrške i multisektorskog odgovora na potrebe djece sa smetnjama koju je sproveo UNICEF 2019. godine.

Koordinatorka programa dječje zaštite UNICEF-a Nela Krnić još je tada upozorila da treba povećati broj zdravstvenih radnika, i ukazala na nedostatak usluga koje su potrebne djeci i njihovim porodicama na lokalnom nivou, kao i na neophodnost uključivanja nevladinog i privatnog sektora u sistem pružanja tih usluga.

Od tada se gotovo ništa nije promijenilo.

Osnivačica i predsjednica Udruženja Ljubav za ljubav, prvog udruženja za djecu i omladinu sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori, i samohrana majka dvije djevojčice sa Daunovim sindromom Sara Bero za Monitor kaže da im, od osnivanja, niko od nadležnih nije pomogao čak ni u pronalaženju prostora gdje bi mogli da pružaju svoje usluge. „Tražili smo, makar i ruševine, pa bismo ih renovirali i sredili. Ali, ništa.”

Nedavno su iz tog udruženja morali da se isele iz prostorija koje su, dok su mogli, plaćali iz svog džepa, jer više nijesu imali odakle da daju novac za kiriju. Niko od nadležnih nije našao za shodno da im tada pomogne.

To udruženje je, uz pomoć pojedinih humanitaraca, do sada ipak uspjelo da sprovede nekoliko projekata koji su za cilj imali da integrišu u društvo djecu ne samo sa Daunovim sindromom već i drugim smetnjama u razvoju. Sve bez podrške sistema. Monitor je pisao o tome.

Decenijama ne postoji nikakva jedinstvena baza podataka o djeci sa smetnjama u razvoju, jer državne institucije nijesu u stanju da se dogovore čiji je zadatak da to uradi. Ta je baza, inače, osnova za stvaranje adekvatnih politika i usluga koje su toj djeci potrebne. Ministarka zdravlja Jelena Borovinić Bojović nema u planu da preuzme odgovornost i prekine takvu lošu praksu. Kako su na sjednici Odbora za ljudska prava i slobode početkom ove godine otkrili pojedini predstavnici nevladinog sektora, ona je, na njihove zahtjeve da se uključi u kreiranje baze podataka, odgovornost prebacila na Ministarstvo finansija i socijalnog staranja.

Nemamo čak ni zdravstvenu ustanovu koja bi bila specijalizovana za rano otkrivanje smetnji u razvoju.

O Crnoj Gori, kao socijalnoj državi, najbolje govori to što za pomoć djeci sa smetnjama u razvoju nije osmišljeno čak ni neko privatno-javno partnerstvo. To bi, kako navode sagovornice Monitora, moglo da bude prelazno rješenje. Dok se ne osmisli održivo. „Tražimo da se u podršku našoj djeci uključi privatno-javno partnerstvo sa sertifikovanim terapeutima, u okviru kog bi roditelji mogli voditi djecu na češće tretmane, a država refundirala troškove, kao što je to slučaj sa zubarskim ordinacijama, privatnim klinikama i slično. To je, za sada, najbrže rješenje“, saglasne su Bajović i Brnović.

Za djecu sa smetnjama u razvoju sve usluge moraju da budu na jednom mjestu. Zbog jednostavnosti i efikasnosti. Crna Gora nema ni pravo mjesto, ni prave usluge. Djeca koju sleduju jednaka prava kao i svu drugu djecu, daleko su od prioriteta vlasti.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MANJINSKI AKCIONARI SKI CENTRA BJELASICA JOŠ JEDNOM OD DRŽAVE TRAŽE PRAVDU: Samo još za istinu nije kasno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada konačno treba da obavi revizuju svih privatizacija u Kolašinu, smatraju manjinski akcionari nekadašnjeg DD Ski centar Bjelasica. Na taj način će se, tvrde, dokazati da su pokradeni  i oni i država.  Izvršnoj vlasti će ponovo poslati „brojne dokaze o pljačkaškoj privatizaciji, koju  je pomogao Privredni sud“.

 

Manjinski akcionari nekadašnjeg DD Ski centra Bjelasica, spremaju se da još jednom pokušaju da državu privole da preispita privatizaciju tog kolašinskog preduzeća. To je, kažu, i način da dođu do istine kako je nestalo  njihovih 13 odsto udjela u preduzeću.  Boško Vlahović, predstavnik više od 350 manjiskih akcionara, bivših radnika skijališta, najavljuje da će Vladi uputiti zahtjev da obavi revizuju svih privatizaciju u Kolašinu.

„Tražimo da nova vlada pokrene postupke revizije pljačkaških privatizacija kroz stečajne postupke. Svih koje su se desile u Kolašinu, a prije svega, u našem nekadašnjem preduzeću. Godinama smo ukazivali na brutalnu pljačku imovine Ski centra Bjelasica. Istovremeno, opljačkani su manjinski akcionari – 354 bivših  radnika, čiji kapital je nestao. Sve je rađeno u sprezi Privrednog suda sa kontroverznim biznismenima kao što je Zoran Ćoćo Bećirović i drugi“, kaže Vlahović za Monitor.

Prema njegovim riječima, počelo je uvođenjem „nezakonitog stečaja, za kojim nije ni bilo razloga“.

Podsjeća da su još prije šest godina spremili dokumentaciju i poslali je državnom tužilaštvu. I tada su zahtijevali preispitivanje privatizacije njihovog nekadašnjeg preduzeća. Odgovor nijesu dobili, a nijesu urodili plodom ni brojni apeli slati na adresu izvršne vlasti, tokom više od dvije decenije od uvođenja stečaja.

Rajko Vlahović, takođe manjinski akcionar,  podsjeća da je Bećirovićeva  firma Bepler i Džejkobson 2007. godine kupila Ski centar Bjelasica, od kojeg kasnije nastaje Ski centar Kolašin 1450,  „za svega 550.000 eura“.

„Za tu mizernu cijenu Bećirović je dobio 147.000 kvadratnih metara zemljišta, žičaru, tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do. Da je prodavano samo zemljište, to bi bila smiješna cijena, jer je prodato po nešto više od tri eura po kvadratu. I tada, a naročito danas, jasno je kome je to bio jedini interes. Jasno je i ko su grobari i kolašinske i crnogorske privrede. Pljačka Ski centra Bjelasica desila se u sprezi sa Privrednim sudom. Da ništa nezankonito nikad više nije uradio taj sud, naš primjer je dovoljno za crn obraz crnogorskog sudstva dovijek“, tvrdi sagovornik Monitora, koji je bivši direktor nekadašnje kolašinske Veletrgovine.

Predstavnici manjinskih akcionara kažu i da je u trenutku kada je Privredni sud pokrenuo stečaj, „dug bio manje od pet procenata od ukupne imovine, kojom je firma raspolagala“. Nakon toga, DD Ski centar Bjelasica podnio je žalbu Vrhovnom sudu u zakonskom roku protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja.  Žalba je podnijeta, zbog „bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (ZPPSL) i Zakona o parničnom postupku (ZPP)“. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu.

U obrazloženju odluke, kaže Rajko Vlahović, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud počinio niz bitnih povreda postupka.

„Između ostalog, postupak se vodio u nepropisanom sastavu, nije ispitana mogućnost prinudnog poravnanja, nijesu uzeti u obzir niti cijenjeni pribavljeni dokazi i mišljenje vještaka finansijske struke. Prvostepeni, po ocjeni Privrednog suda, uopšte nije zakazao ročište za raspravljanje postojanja uslova za otvaranje stečajnog postupka”, kažu predstavnici manjinskih akcionara za Monitor.

Podsjećaju i da je „u  sporu pred Vrhovnim sudom dužnik ponudio dokaze – zaključene ugovore s korisnicima usluga, kao realno pokriće za neizmirene obaveze“.

„Na osnovu tih i mnogih  drugih dokaza,  Vrhovni sud je odlučio da je „pobijano rješenje o stečaju donijeto uz bitne povrede odredaba postupka i na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučeno je i da, s obzirom na to da raspolažu s preko desetinom kapitala društva, radnici u ovom slučaju imaju pravo da se tretiraju kao samostalna stranka u sporu, koja će takođe biti uredno zastupana“, podsjećaju sagovornici Monitora.

No, i pored svega toga, kako tvrdi Boško Vlahović, Privredni sud je ignorisao odluku Vrhovnog suda. Kako on kaže, stečajno vijeće je nastavilo s postupkom, a da nikada nije donesena odluka o drugom uvođenju stečaja. To jest, o drugom stečaju 1999. godine nijesu bili obaviješteni manjinski akcionari, ali ni tadašnji direktor Luka Medenica, na čiji je prigovor Vrhovni sud poništio rješenje o uvođenju stečaja.

Nakon prodaje Ski centra Bećiroviću, prema dokumentaciji MANS-a, sudija Privrednog suda Nataša Bošković izjavila je da „osnovano sumnja da je po nalogu jednog, ili više moćnih pojedinaca, nezakonito uveden stečaj u Ski cenatr Bjelasica“. Ona je tada kazala „da ta kompanija nikad nije ni bila u stečaju, odnosno da je stečaj uveden 28. aprila 1999. godine nezakonit. Podsjetila je da je stečaj prvi put u Ski centar uveden u martu 1998. godine i da je ukinut odlukom Vrhovnog suda u oktobru iste godine, na žalbu tadašnjeg direktora Medenice, zbog bitne povrede procedure.

„Prema izjavama bivših i tadašnjih zaposlenih u Ski centru, ni oni ni uprava nikad nijesu bili obaviješteni da je po drugi put uveden stečaj. Boškovićeva konstatuje da je to urađeno kako bi im bilo onemogućeno da se ponovo žale Vrhovnom sudu. Bošković navodi da se u stečajnom postupku uporno koristi broj predmeta pod kojim je prvi put otvoren stečaj, mada je slučaj dobio novi broj nakon što je taj postupak ukinuo Vrhovni sud. Osim toga, navela je ona, prodaja imovine Ski centra Bjelasica nije oglašena ni na oglasnoj tabli Privrednog suda, ni u Službenom listu, što je samo po sebi kršenje zakonske procedure i dovoljno da cijeli proces bude zaustavljen“, piše  u dokumentima MANS-a.

Kako tvrde Vlahovići, nezakonite radnje nastavile su se i poslije prodaje skijališta Bećiroviću.

„Manjnski akcionari su prošli kao bos po trnju. Suprotno zakonu, bez saglasnosti akcionara, sud prepisuje njihovu imovinu u akcije kao dio firme kupca Beppler Jacobson LTD. Sud je to uradio kako bi omogućio većinskom vlasniku Beppler Jacobson LTD da kroz nekoliko nezakonitih dokapitalizacija skoro potpuno izbaci manjinski dio. Zbog toga ja stečaj, a kasnije i prodaju zovem pljačkom nad pljačkama i to naočigled, odnosno, uz podršku države. Da li će iko ikada bar konstatovati zvanično ovu krađu? Umrijeću, neću dočekati da se to desi”, zaključuje Rajko Vlahović.

Prema riječima Boška Vlahovića,  od nove Vlade očekuju „da se, kad konačno podijele fotelje, okrenu oko sebe i pokažu da ih je birao narod da rješavaju višedecenijske nepravde“. Te nepravde su, tvrdi, očigledne i lako dokazive, samo treba imati političke volje.

Sagovornik Monitora zaključuje da je revizija privatizacija DD Ski centar Bjelasica i ostalih preduzeća „uslov za početak građenja pravdenijeg društva“. Mnogo je šta do sada nepovratno izgubljeno, kaže on „ali još nije kasno bar za istinu“.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ROŽAJE – URUŠAVANJE MOSTA VELIKI IBARAC JOŠ BEZ EPILOGA:  Igra gluvih telefona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada će biti nastavljeni radovi na mostu Veliki Ibarac i ko će snositi troškove štete koja je nastala, još uvijek se ne zna. Skoro godinu nakon urušavanja mosta nije zvanično saopšteno ni kolika je šteta. Sudski postupak protiv okrivljenih za urušavanje još nije počeo

 

Kada je nedavno, pripremajući video prezentaciju projekata za dan opštine, portparolka Opštine Rožaje Dženana Kuč pokušala da dobije bilo kakvu informaciju u vezi sa izgradnjom zaobilaznice oko tog grada, naišla je na zid ćutanja.

„Svi su odjednom bili nenadležni. Nisam imala materijala za taj projekat, i na kraju smo bili prinuđeni da podignemo dron, da snimimo i konstatujemo samo da se izvode radovi” – ispričala je Kuč za Monitor.

Dobiti neku informaciju u vezi sa izgradnjom zaobilaznice oko Rožaja, posebno je postalo teško nakon što se u decembru prošle godine urušio most nazvan Veliki Ibarac, kada su povrijeđena tri radnika i nastala velika materijalna šteta.

Predsjednik opštine Rožaje Rahman Husović kaže da ni prije, a ni sada, niko ne nalazi za shodno da izvijesti o tome kako teku radovi.

„U ovom trenutku znam samo da se radovi izvode na drugim dionicama zabilaznice, dok se oko urušenog mosta vodi neki sudski spor” – kaže Husović.

Most Veliki Ibarac, čija je izgradnja bila pri kraju, dužine 160 metara, srušio se 24. decembra prošle godine. Tom prilikom teške tjelesne povrede zadobila su trojica radnika.

U trenutku rušenja na mostu su bila četvorica radnika, dok se peti nalazio u blizini kod pumpe za beton.

„I prilikom izlivanja betona došlo je do popuštanja konstrukcije, odnosno skele i radnici koji su bili na mostu, njih dvojica – pali su zajedno sa konstrukcijom i povrijedili se. Radnika koji je bio na pumpi, vjerovatno je udario jedan dio skela ili oplata. Ovaj četvrti u tom momentu nekako je ostao na ivici dijela koji se rušio, ostao je gore” – rečeno je ranije iz ODT Rožaje.

Oni su pojasnili da je most srušen nakon što je popustila konstrukcija takozvane – teške skele.

„Tom prilikom se urušio dio mosta između drugog i trećeg stuba na mostu i tri radnika su zadobila teške tjelesne povrede” – kazali su iz ovog tužilaštva.

Objašnjeno je da je postupak izviđaja nakon toga dugo trajao zbog loših vremenskih uslova, koji su otežavali vještačenja stučnjaka saobraćajne, mašinske struke, kao i vještaka zaštite na radu.

Iz sarajevske centrale kompanije Euroasfalt nijesu željeli da komentarišu moguće uzroke nezgode.

Iz Uprave za saobraćaj, koja je naslijedila bivšu Direkciju kao investitora izgradnje obilaznice kod Rožaja, nijesu mogli da saopšte kada će biti nastavljeni radovi i koliko iznosi materijalna šteta zbog rušenja mosta.

Šteta na samom gradilištu može biti milionska, ali su iz Uprave za saobraćaj tada naveli da neće ići na teret državnog budžeta, već na teret izvođača, podizvođača i nadzora, a sve u zavisnosti od nalaza vještaka.

Monitor je uzalud pokušao da dođe do informacija u Direkciji, odnosno Upravi za saobraćaj. Kada će biti nastavljeni radovi na mostu Veliki Ibarac i ko će snositi troškove štete koja je nastala, još uvijek se ne zna. Kao ni da li je to eventualno predmet sudskog spora između izvođača i investitora.

Monitoru je u Osnovnom državnom tužilaštvu rečeno da se postupak izviđaja malo otegao zbog štrajka advokata i nemogućnošću okrivljenih da angažuju advokate.

„To smo konačno priveli kraju, i ostalo je da se obave još neke radnje u fazi izviđaja” – kazao je tužilac ODT Rožaje Aldin Kalač.

Osnovno državno tužilaštvo u ovom gradu još u martu ove godine podnijelo je krivične prijave protiv četiri firme koje su radile na izgradnji i sedam odgovornih lica, odnosno direktora i inženjera.

Prijave je, zapravo, podnijela rožajska kriminalistička policija po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva u ovom gradu, a osumnjičeni se terete za krivično djelo – teška djela protiv opšte sigurnosti.

Prijave su podnijete protiv crnogorske podružnice sarajevske firme Euroasfalt, njenog vlasnika i direktora Hameda Ramića (60) iz Sarajeva, kao i glavnog i odgovornog inženjera Suada Julardžija iz Zagreba.

Prijavama su obuhvaćeni podgorička firma Građevinski nadzor i laboratorijska ispitivanja, njen izvršni direktor Radomir Vuksanović (43) iz Podgorice i glavni i odgovorni inženjer Nebojša Pejović (35) iz Nikšića.

Policija tereti i podizvođača – kompaniju Vektra – Integra iz Sarajeva, njenog direktora Jasmina Trampu (37) i rukovodioca radova Anesa Grahića (29) iz Sarajeva, kao i drugog podizvođača firmu AXA company iz Bijelog Polja i njenog direktora Ismaila Brnčevića (57) iz Novog Pazara.

Da je bosanska firma Euroasfalt dobila projekat izgradnje zaobilaznice oko Rožaja, mediji u toj državi izvijestili su još 2017. godine.

„Direkcija za saobraćaj Crne Gore i kompanija Euroasfalt potpisale su u Podgorici ugovor vrijedan oko 40 mil KM (19,7 mil EUR) o izgradnji druge faze obilaznice Rožaje – saobraćajnici dugoj 2,6 kilometara. Osim radova na trasi, gradiće se dva tunela dužina 1.193 i 693 metra, kao i dva mosta dužina 17,7 i 154,7 metara” – prenijeli su tada mediji u Bosni i Hercegovini.

Ugovor su potpisali generalni direktor Euroasfalta Hamed Ramić, ispred Konzorcija izvođača, i generalni direktor Savo Parača ispred Direkcije za saobraćaj Crne Gore.

Zaobilaznica oko Rožaja je bio drugi veliki posao bosanske kompanije Euroasfalt u Crnoj Gori.

Ova firma je krajem 2016. godine angažovana i za izgradnju dionice puta Lubnice – Jezerine na putnom pravcu Berane – Kolašin. Taj posao traljavo i bez žurbe još uvijek rade, i podižu cijene mimo ugovorenih.

Imali su još dosta poslova u Crnoj Gori dok je na čelu tadašnjeg Ministarstva za saobraćaj bio Rožajac Osman Nurković (BS). Sumnjalo se da se radi o poslovno-partijskoj sprezi BS i bosanske SDA, čiji je Ramić jedan od glavnih donatora.

Skoro godinu nakon urušavanja mosta Veliki Ibarac nije zvanično saopšteno ni kolika je šteta, novčano izraženo, nastala urušavanjem mosta, ni ko će je nadoknaditi. Sudski postupak protiv okrivljenih za urušavanje još nije ni počeo.

                                                                                                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo