Nedjelju pred Dan nezavisnosti obilježili su: Radnički protesti i nagađanja o daljoj sudbini Kombinata aluminijuma, najveće crnogorske fabrike privatizovane jedva šest mjeseci prije referenduma 2006; Intervju Džordža Bobvoša, novoimenovanog izvršnog direktora Crnogorske komercijalne banke, u kome je rekao da sa danas u Crnoj Gori, uz godišnju kamatnu stopu od 15 do 20 odsto, ,,često ne isplati davati kredite, a kamo li uzimati ih”; Izvještaji sa primorja prema kojima su, na početku ovogodišnje turističke sezone, nezadovoljni i gosti (buka, prljavština, građevinske mašine pod hotelskim prozorom) i njihovi domaćini (neisplaćene zarade, zaključani hoteli, privatizovane plaže). Nedjelju nakon praznika mogla bi, obistine li se najave, obilježiti formiranje nove vlade – treće u tri godine crnogorske nezavisnosti. Mandatar Milo Đukanović će sastaviti svoj drugi kabinet u nezavisnoj državi. Šesti u nepunih 20 godina. Tada će biti razriješena misterija da li će se Svetozar Marović, i dalje vlasnik diplomatskog pasoša državne zajednice Srbije i Crne Gore, vratiti na političku scenu kao vicepremijer. ,,Prve tri godine nakon obnove nezavisnosti protekle su u punoj afirmaciji Crne Gore na međunarodnoj političkoj i ekonomskoj sceni”, kaže sadašnji i budući premijer ponavljajući kako je ,,politički i makroekonomski stabilna” Crna Gora od međunarodne zajednice prepoznata kao ,,važan faktor stabilnosti u regionu”. KONTINUITET: Prema toj, službenoj verziji, svijet je fasciniran brzinom ekonomskog i društvenog progresa u Crnoj Gori. Ko vjeruje u tu priču, taj je siguran kako današnji Đukanović nema nikakve veze sa onim Đukanovićem iz antibirokratskih dana kad je htio da tadašnju Jugoslaviju ogradi i sačuva kao posljednju oazu komunizma u Evropi.
Šta se, u međuvremenu, promijenilo?
Dok je komunista Đukanović pod Miloševićevom komandom branio Jugoslaviju, u Crnoj Gori je započela prvobitna akumilacija kapitala. Krenulo je švercom oružja na prostoru nekadašnje SFRJ. Nastavilo se dobijanjem novca iz primarne emisije, pljačkom društvenih preduzeća, međunarodnim krijumčarenjem duvana i nafte a završilo trgovinom automobilima ukradenim ili ,,skinutim sa osiguranja” širom zapadne Evrope.

Dok je demokrata Đukanović branio SRJ, sada od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića, ista družina je kroz privatizaciju državnih preduzeća uvećavala bogatstvo. Prinudna rasprodaja imovine državnih fondova i masovna vaučerska privatizacija pomogli su formiranje nove poslovne elite.

Dok je državotvorno osviješćeni Đukanović vojevao za obnovu crnogorske države, vodeći ljutu bitku sa domaćim i stranim neprijateljima, partijski i školski drugovi, rođaci i kumovi utvrđivali su monopole, preko noći sticali bogatstvo mešetareći berzom (zarada od duvana je, kažu, bila samo dječija igra) i kovali planove kako će stečeno desetostruko i stostruko uvećati kad izgrade kule i gradove iz mašte.

Kad nas je, sada već evropski prosvijećeni, premijer nepokolebljivo poveo putem evroatlanskih integracija stigla je kriza. Vrijednost akcija se strmoglavila, a kupci nekretnina otišli. Umjesto očekivanog bogatstva elita se našla u poslovnim problemima, zadužena do guše. Danas, najprivilegovaniji predstavnici nove klase svoje gubitke prebacuju na teret države i njenih građana, a vlast – širokogrudo – plaća. Nekima sigurno utočište i dokumenta, drugima državni novac za očuvanje likvidnosti i pokrivanje dugova, trećima nove privilegije i unosni poslovi.

Bez obzira na česte retoričke promjene ideologije, vlast se dosljedno držala svojih temeljnih principa. Progon političkih neistomišljenika je jedan od njih. One koje su nekada u ime države protjerivali, hapsili i tukli danas ponovo batinaju i sude ne bi li ih natjerali da zaborave ili, makar, zašute. A u najboljem slučaju, grde ih i psuju, zaklonjeni govornicom sa državnim grbom.

Kontinuitet je i monopol vladajuće partije na kompletnu imovinu nekadašnjeg Saveza komunista i Saveza socijalističkog radnog naroda, potpuna kontrola državnih i priličnog broja novoformiranih, privatnih, medija.

U odnosu na vrijeme od prije dvije decenije, drugačiji su – državna zastava, himna i datumi praznika.

OD PRAZNIKA DO PRAZNIKA: ,,Crna Gora je, i dalje, podijeljeno društvo, a razlike se ne smanjuju, već uvećavaju”, piše na prvu godišnjicu referenduma, 2007. godine, Branko Lukovac, bivši koordinator Pokreta za nezavisnost. Lukovac, upozorava: ,,Nebriga za prostor i okolinu čine da je Ustavno opredjeljenje da se Crna Gora razvija kao ekološka država, toliko u neskladu sa ponašanjem većine, čak i institucija države, da to, kao kakav vic, postaje predmet podsmjeha, prije nego motiv i inspiracija za akciju, kako bi bili primjer svijetu”.

Njegove riječi je istog dana, takođe u sklopu obilježavanja praznika, primjerom potvrdio gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša otvarajući na obali Skadarskog jezera ugostiteljski kompleks Plavnica, podignut na divlje u srcu nacionalnog parka. Predsjednik Filip Vujanović je na Cetinju organizovao prijem u čast praznika. ,,Demokratsko društvo i institucije nezamislivi su bez vladavine prava”, glasila je njegova poruka. Nadležni su je čuli – pa Vujanović više nije bio organizator proslava Dana nezavisnosti. Te se časti i obaveze prihvatio premijer Đukanović.

HOTELE ZAMIJENILI SPOMENICI: Pred drugu godišnjicu nezavisnosti u Crnoj Gori su se već osjećale posljedice dolazeće ekonomske krize. Zato je izostalo presijecanje vrpci i otvaranje novih, makar nelegalno podignutih, objekata. Centralna proslava održana je na Grahovcu, gdje je ministar odbrane Boro Vučinić otkrio spomenik učesnicima bitke iz 1858. godine.

,,Možda nije kasno da se ostvari demokratija i konstituiše pravna i evropska Crna Gora umjesto privatne države”, poručio je tog dana Predrag Bulatović, nekadašnji lider bloka za zajedničku državu sa Srbijom. ,,Pozivam sve, koji se za to iskreno zalažu da zajednički nađu model da se to ostvari, kroz smjenu aktuelnog režima na prvim narednim izborima”. Pošto zajednički model nije pronađen, raspored snaga na ovdašnjoj političkoj sceni ostao je nepromijenjen. Zato je crnogorska ekonomija pokazala sve svoje slabosti: od prezaduženosti i rizičnih plasmana pozajmljenog novca, preko nekonkurentnosti do nezainteresovanosti novih, po pravilu kontroverznih, vlasnika za sudbinu preduzeća koja su jeftino kupili.

,,Treba da se pozabavimo time da li će loša ekonomska politika na domaćem planu izazvati ogorčenje, i da li ćemo taj krhki koncenzus o potrebi učlanjenja u EU – jedini koji imamo u Crnoj Gori – sačuvati do kraja”, upozorio je prošle nedjelje Goran Danilović, potpredsjednik NOVE, podsjećajući da su predreferendumske podjele i dalje žive i aktuelne.

Obilježavajući treću godišnjicu nezavisnosti, Milo Đukanović je u Bajicama otkrio Obelisk Božićnom ustanku, uz poruku da je taj događaj od prije 90 godina ,,u istoj ravni sa mnogim slavnim crnogorskim pobjedama na Vučjem dolu i Mojkovcu”. Ne želeći da veliča vlastiti doprinos ratnoj istoriji Crne Gore premijer je propustio da pomene Čepikuće, Ravno, Slano i Dubrovnik.

Prijem koji je organizovao na Cetinju protekao je, izvještava Pobjeda, u opuštenoj atmosferi – ,,uz koktele i muziku”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari