Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Pobjegli od politike i zavičaja

Objavljeno prije

na

rifat-veskovich

Policijska tortura prije 15 godina nad čelnicima Stranke demokratske akcije bila je jedna od najžešćih policijskih tortura sprovedenih u novijoj istoriji Crne Gore. Politički montiran proces koji ju je ispratio bio je jedan od najsramnijih procesa vođenih u Crnoj Gori. Crnogorska SDA je tada praktično uništena, a dvadeset i jedan čovjek osuđen je na kaznu od dvije do sedam godina zatvora, ukupno na osamdeset sedam godina.  Većina je optužena da su pripremali formiranje države Sandžak. Oslobođeni su pod međunarodnim pritiskom u vrijeme potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Nakon toga su oslobođeni i od optužbi Vrhovnog suda Crne Gore za terorističke namjere. Njihova svjedočenja, koja su se prvo čula u sudnici Višeg suda u Bijelom Polju, zaprepastila su javnost. ,,Svi okrivljeni izjavili su da su do privođenja istražnom sudiji bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju, elektrošokovima, prijetnjama smrću njima i njihovoj porodici, vrijeđanju na nacionalnoj osnovi, višednevnoj zabrani sna, uskraćivanju vode, teškom poniženju. Tokom odvoženja do sudnice i zatvora, a dijelom i tokom batinanja, na glavi im se nalazila kapuljača, a preko kapuljače crni povez. Od strane ljekarske komisije pregledani su tek nakon 12 dana od dana lišavanja slobode”, pisao je tada Monitor. ,,Svi su krivi zato što su u vremenu od aprila 1991. godine do januara 1994. spremali krivično djelo da upotrebom sile i protivustavnim putem otcijepe dio teritorije SRJ i stvore samostalnu državu Sandžak”, rekao je, između ostalog, presuđujući im krajem 1994. predsjednik sudskog vijeća Višeg suda sudija Radosav Konatar.

Materijalni dokaz njihove krivice bilo je ukupno devet komada vatrenog oružja. Njime su se oni pripremili da stvore nezavisnu državu. Javnost je, uz ogromnu pomoć državne televizije, bila uvjerena da su zaista krivci.
Danas sve, da nije tragično, moglo bi izgledati smiješno. Ipak, još nema reakcije državnih organa na brojne novinske tekstove koji su uslijedili otkrivajući istinu o montiranom procesu. Niko nikada nije odgovarao za torturu sprovedenu nad tim ljudima. Niko nije reagovao ni na knjigu Ibrahima Čikića Gdje sunce ne grije, u kojoj je detaljno opisao mučenja. Reagovali su tužbom jedino ljudi pomenuti u knjizi, neki i po dobru, tužeći Ibrahima Čikića.
Sada se najavljuju još tri knjige nekadašnjih zatočenika kazamata od Žabljaka do Bijelog Polja. Pišu ih predsjednik i potpredsjednik SDA Harun Hadžić i Rifat Vesković, i istoričar, takođe tadašnji politički zatvorenik Rasim Šahman.
Hadžić je danas sekretar Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru. Vesković je jedini u grupi zatvorenika koji se i danas bavi politikom i predvodi političku partiju. Rasim Šahman je penzionisani profesor koji živi u Sarajevu i piše knjigu o političkom procesu protiv čelnika SDA-a.
I većina ostalih žrtava političkog procesa više ne žive u Crnoj Gori. Mevludin Kasumović je biznismen u Sarajevu. Erdžan Fetahović je bio nezaposlen do prije godinu. Sada radi u muzeju Ganića kula u Rožajama. Omer Omerović, jedan od najvećih stradalnika montiranog političkog procesa, nikad se nije oporavio od psihičke i fizičke torture. Preminuo je u Bijelom Polju prije pet godina. Hakija Muratović živi na relaciji Petnjica-Sarajevo. Isad Skenderović je odmah nakon procesa napustio Crnu Goru. Sada je profesor u Tuzli. Umer Hadžić je penzioner, živi u Rožajama. Šefket Brković je odmah nakon izlaska iz zatvora sa porodicom odselio za Bosnu. Radi kao inženjer u sarajevskoj Skenderiji. Rizah Burnazović je biznismen koji živi i radi u Sarajevu. Avdo Ciguljin, po zanimanju auto prevoznik, nezaposlen je i živi u Pljevljima. Sabahet Spahić je nakon zatvora odselio u Bosnu. U Crnu Goru se vratio prije nekoliko mjeseci. Nezaposleni je profesor. Husein Smakić je poljoprivrednik, živi u okolini Bijelog Polja. Ibrahim Čikić živi u Sarajevu. Autor knjige o preživljenoj torturi Gdje sunce ne grije. Esad Omerović je nezaposlen. Živi u Rožajama. U velikom siromaštvu odgaja četvoro djece u selu Biševo. Šefćet Bošnjak je nakon izlaska iz zatvora odselio u Bosnu, a potom u Luksemburg. Dževad Begović, Sead Bibuljica i Sead Pućurica od 1996. žive u Zapadnoj Evropi. Veoma rijetko dolaze u Crnu Goru.

Sead SADIKOVIĆ

INTERVJU: RIFAT VESKOVIĆ
Ko će zatvoriti samog sebe

Inspiratori su ljudi iz tadašnjeg političkog vrha Srbije i Crne Gore, a izvršioci između ostalih tadašnji tužilac Višeg suda, danas generalni sekretar Skupštine Crne Gore Milan Radović i sudija Višeg suda Radosav Konatar

MONITOR: Vaša ranija priča o traženju satisfakcije za preživljeno ostala je, ipak, samo priča. Zašto?
VESKOVIĆ:
Burna dešavanja na prostorima bivše Jugoslavije prosto su naš proces gurnula u stranu. Mi jesmo očekivali da će doći ljudi koji će znati ocijeniti to vrijeme i da će nalogodavci i izvršioci odgovarati. Nijesmo to dočekali. Bilo je sasvim jasno da je po srijedi bila hajka na rukovodstvo jedna stranke, ali još i više da je to bio napad na cijeli jedan narod. Željeni efekat nalogodavaca je postignut, većina ljudi iz tog procesa danas ne živi u Crnoj Gori. Odselilo se i mnogo njihovih sunarodnika, pogotovu mladih ljudi.

MONITOR: Da li se razmišljalo da bi Crna Gora kao suverena država mogla ispraviti nepravdu?
VESKOVIĆ:
Očekivali smo da se desi i lustracija u Crnoj Gori. I da se skine veo sa svih procesa i sramnih dešavanja iz devedesetih. Kako vrijeme odmiče nada za to je manja, ali moramo vjerovati da će neka vlast, ne ova, uraditi to što se mora – suočiti Crnu Goru sa njenom prošlošću. Postoje svjedoci, postoje tragovi, postoje dokumenti. Nešto od toga otkriva i knjiga Ibrahima Čikića. Ipak su mnogo odgovorniji ljudi krivi za ta dešavanja.

MONITOR: A u koga biste vi uprli prst u ovom času?
VESKOVIĆ:
Jasno je, inspiratori su ljudi iz tadašnjeg političkog vrha Srbije i Crne Gore. Izvršioci su između ostalih tadašnji tužilac Višeg suda, danas generalni sekretar Skupštine Crne Gore Milan Radović i sudija Višeg suda koji nas je osudio na ukupno 87 godina zatvora Radosav Konatar, mislim da je sada vršilac dužnosti predsjednika Višeg suda. To je veoma apsurdno da se izvršioci tako nagrađuju za to što su učinili i napreduju u službi. I o drugima ću govoriti u knjizi koju pripremam, a biće objavljena za nekoliko mjeseci.

MONITOR: Koliko je za rasvjetljavanje toga bila korisna Čikićeva knjiga?
VESKOVIĆ:
Nesumnjivo je od velikog značaja, mada je to više lična ispovijest. Čikić opisuje uglavnom zatvorske dane, a zatvor je nama, nakon četvorednevne torture u žabljačkom atomskom skloništu pretvorenom u mučilište, došao kao melem na ranu. To što su nam pripadnici Službe državne bezbjednosti uradili nešto je o čemu ja i danas veoma nevoljno i teško mogu i da se sjećam. Po zločinu nije zaostajala ni tadašnja televizija. Kakve su oni montirane emisije pravili! Da su nas kojim slučajem nakon tih emisija pustili na slobodu, nas bi ljudi linčovali. Zatvor je, dakle, došao kao utočište, ma koliko uslovi u njemu bili loši.

MONITOR: Ali javnost nikada nije saznala ko je vas lično izvrgavao fizičkoj torturi?
VESKOVIĆ:
Jedan dio knjige koju pripremam biće posvećen i tome. Znam da knjigu o političkom miljeu toga vremena i našem političkom procesu priprema i Harun Hadžić. Ogromnu količinu građe već nekoliko godina sređuje i priprema za objavljivanje i Rasim Šahman.

MONITOR: Ko vas je ipak najjače udarao dok je trajala istraga?
VESKOVIĆ:
Udarali su mnogi, na desetine policajaca. Trpjeli smo i elektro-šokove. Pravili su špalir, mi smo išli kroz njega a oni su udarali.

MONITOR: Jeste li sretali nakon toga nekog od tih ljudi iz špalira?
VESKOVIĆ:
Sretao sam ih nekolicinu. To nisu bili obični policajci, već više rangirani ljudi i inspektori DB-a. Jednoga sa bosanskim akcentom nešto kasnije prepoznao sam i na jednoj čitulji. Većina njih svakako nije bila sa sjevera Crne Gore, pa ih prije nisam poznavao, ali u arhivima SDB-a to svakako mora biti sve zabilježeno.

Komentari

DRUŠTVO

STAV: Izborno obećanje novog početka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koalicije oko Dritana Abazovića i Alekse Bečića pred sobom imaju veoma težak zadatak da definišu i sprovedu inicijalne reforme koje bi omogućile funkcionisanje države u teškoj ekonomskoj situaciji i da, istovremeno, djeluju kao korektivni faktor u odnosu na trećeg koalicionog partnera

 

Uprkos mješavini osjećanja nevjerice i euforije nakon završenih izbora, ne treba odbaciti mogućnost poslovičnih crnogorskih političkih prelatača. U ovoj komplikovanoj izbornoj utakmici, brzina (slavljenja pobjede) nije vrlina, jer još uvijek nije nemoguće da DPS formira novu vladu.

Ipak, u nadi da postizborna dešavanja neće potvrditi da je poslovični politički preletač Drago Đurović crnogorska sudbina, ono što građanima i novoj vlasti predstoji jeste dugotrajan i težak rad na restrukturiranju Crne Gore u istinsku državu svih njenih građana, istinski nezavisnu i suverenu državu nezavisnih i efikasnih institucija, državu-članicu Evropske Unije, državu čija mladost ne kupuje karte u jednom pravcu do Njemačke, Švedske, Kanade…, državu u kojoj ne postoje narodne kuhinje…

Ne treba se zavaravati da je vrijeme na strani izbornih pobjednika, jer se oni moraju odmah angažovati na mučnom poslu reforme private države. Dostizanje pomenutih ciljeva zahtijeva generacijski angažman koji se mora započeti danas, kako bi buduće generacije naslijedile solidne državne temelje. Nadam se da su izborni pobjednici dorasli tom zadatku.

Iako je još rano za donošenje konačnih ocjena, čini se da su rezultati izbora, u najvećoj mjeri, proizvod dva kompleksna faktora.

Prvi je decenijska vlast jedne partije i njenog lidera koji odavno ne nudi nadu za prosperitet svih. Nije teško dokumentovati tvrdnju da je tokom skoro tri decenije vlasti, DPS privatizovala državu i pretvorila je u partijsku kooperativu korisnu samo svojim članovima i saputnicima ka neizbježnoj zadnjoj stanici: autokratiji. Partija koja je do juče bila na vlasti nije uspjela (ili nije imala namjeru/želju) da kreira institucije sposobne da se nose s izazovima modernog vremena nezavisno od toga ko sjedi u fotelji predsjednika i premijera. Od 1990. do danas, državne institucije Crne Gore su funckionisale kao servis vladajuće partije. Bilo je samo pitanje vremena, odnosno, povoljne prilike, kada će se nagomilano nezadovoljstvo građana izliti na ulice i politički definisati kao potreba za političkom i sistemskom promjenom.

Drugi je svojevrsno i teško razumljivo „samoranjavanje” DPS-a, tako što je donošenjem problematičnog zakona o vjerskim zajednicama, partijski lider otvorio sukob sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Uslijedio je ulazak crkve u politiku na velika vrata, litije, radikalizacija identitetske politike, i buđenje nacionalizama. Stiče se utisak da je, vodeći se ranijim iskustvima, (Milo) Đukanović vjerovao da mu ovaj sukob može donijeti jos jednu izbornu pobjedu. Možda se nadao da će glasači DPS-a odabrati partiju umjesto crkve i oltara pred kojim pale svijeće, a da će se takozvani „suverenistički glasači” još jedanput okupiti oko njegove retorike o ugroženoj državi. Izborni poraz je pokazao da je Đukanović precijenio partijsku lojalnost značajnog segmenta DPS glasačkog tijela, a potcijenio sumnjičavost i decenijsku netrpeljivost koju suverenisti gaje prema njemu.

Rezultat je, de facto, pobjeda Mitropolita SPC u CG Amfilohija Radovića, koji je bio katalizator i lider višemjesečnih vjersko-političkih protesta iniciranih pomenutim zakonom o vjerskim zajednicama. Koalicija okupljena oko DF-a je samo politička forma i izraz ove pobjede crkve nad državom. Političke smjernice, ideološka matrica i viđenje sebe i svijeta ove koalicije su snažno ankerisani u temelje hegemonog srpskog nacionalnog diskursa i svetosavske verzije pravoslavlja. Uz dužno poštovanje onih koji zagovaraju drugačije viđenje stvarnog izbornog pobjednika, nema osnove tvrditi da je Đukanovića porazila građanska Crna Gora. Građanska Crna Gora jos uvijek nije dovoljno brojčano snažna da sama odnese izbornu pobjedu. Naravno, treba raditi na jačanju tih kapaciteta, ali i biti svjestan da je kontraproduktivno tvrditi ono što postizborne cifre ne opravdavaju. Građanske kapacitete treba jačati i izgrađivati jer je potrebno nositi se istovremeno sa dva protivnika: DPS-om i velikosrpskim nacionalizmom. Oba protivnika imaju isti cilj: ubijanje nade da je građanska, multietnička i proevropska Crna Gora moguća.

Postizborna aktivnost lidera ove koalicije je, s pravom, zabrinula sve one koji baštine suverenističku viziju crnogorske državnosti i crnogorskog identiteta. Naime, prvi javni čin njenog lidera (Zdravka) Krivokapića nakon objavljivanje preliminarnih razultata, koji su ukazivali na poraz DPS-a, je bio odlazak pred Hram Hristovog Vaskrsenja i susret sa Mitropolotom Amfilohijem. Situacija na ulicama crnogorskih gradova u postizbornoj noći se razvijala na način koji je produbljivao sumnju mnogih u iskrenost novopečenih pobjednika kad su govorili o toleranciji, iskoraku izvan nacionalističkog diskursa i želji da iza sebe ostave identitetsku politiku, odnosno, u njihovu snagu da takve iskorake učine. Postizborno slavlje se brzo pretvorilo u nešto što se može okarakterisati kao euforična manifestacija srpskog nacionalizma: od ranije poznato četničenje uz poneku crnogorsku zastavu kao masku koja treba da sakrije ružno lice srpskih hristofašista.

Iako su lideri tri opozicione koalicije ovakvo ponašanje uopšteno ocijenili kao štetno za Crnu Goru, izostala je oštrija kritika velikosrspke nacionalističke euforije. Izrazili su i sumnju da je repriza onoga što smo već mjesecima gledali na crnogorskim ulicama za vrijeme litija organizovana od tajnih službi koje su još uvijek pod kontrolom DPS-a. Takav organizacioni napor DPS-a nije nezamisliv, ali ni opozicioni aktivisti i političari nijesu nevinašca po pitanju prizivanja nasilja i atavističkih strasti nacionalizma. Izbornim pobjednicima bi bilo bolje da se ostave takve retorike. Mnogo je efektnije kada se njihovi partisjki članovi i aktivisti angažuju na fizičkom obezbjeđivanju imovine i života svojih komšija druge vjere. Euforične manifestacije srpskog nacionalizma koji sebe vidi kao jedinog pobjednika izbora i realnost postizbornih pritisaka na manjine se moraju prepoznati, osuditi i njima se suprotstaviti na način i u mjeri u kojoj to može uraditi izborni pobjednik koji još uvijek nije preuzeo poluge vlasti. Važno je podsjetiti izborne pobjednike, ali i sve dobronamjerne građane, da je njihovo oštro suprotstavljanje nacionalizmu (svejedno da li srpskom ili crnogorskom) i vjerskom ekstremizmu savremenih hristovih vojnika jedan od važnih elemenata u izgradnji građanske i proevropske Crne Gore.

Zatvaranje očiju pred uličnim izrazima želje za osvetom najviše govori o onima koju žmure. Na moja pitanja o tome šta se dešava na ulicama, neki crnogorski političari, medijski poslenici i opozicioni aktivisti su tvrdili da ne znaju jer nijesu „pratili” razvoj situacije i da se svakako radi o marginalcima koje ne treba uzimati za ozbiljno, već ih treba integrisati. Neki su tvrdili da su na ulicama frustrirani ljudi koji su decenijama patili pod režimom DPS-a, pa je njihov bijes razumljiv i treba biti tolerisan. Drugi su smatrali da u Crnoj Gori ne postoje četnici i da onima koji nose krstove, slave osuđene ratne zločince i pjevaju ode Draži Mihailoviću, nije fer lijepiti takvu etiketu. Konačno, bilo je i onih koji su tvrdili da je sve to organizovao DPS – sekta satanista na kokainu.

Uprkos svemu, važno je nadati se (kao što znamo, nada umire posljednja) da se definisalo jezgro onoga što bi moglo postati temelj centrističke i socijalno progresivne građanske opcije. Njeno postojanje je od vitalne važnosti za razvoj Crne Gore kao nezavisne, multietničke i proevropske države. Od vremena raspada SFRJ, u Crnoj Gori nije postojala smislena i funkcionalna centristička, proevropska, građanska politička alternativa koja je bila u stanju odnijeti izbornu pobjedu. Ovo je jedan od najvećih grijehova decenijske vladavine Đukanovićevog DPS-a i djelovanja MCP pod budnim okom Mitropolita Amfilohija. Kao decenijski partneri na vlasti, njih dvojica su Crnu Goru držali u okovima binarnog političkog izbora između dva zla koja se međusobno hrane i održavaju u životu: autoritarni i kriminalizovani DPS, s jedne strane, i agresivni srpski nacionalizam, s druge. U vakuumu koji je među njima postojao, nijesu dopuštali kreiranje i opstanak bilo kakve smislene političke alternative. Ova spoznaja hrani moju rezervisanost prema koaliciji okupljenoj oko DF-a, ali i moju nadu da će 14 skupštinskih poslanika dvije manje koalicije ipak uspjeti da obuzdaju hegemonističke tendencije svojih brojčano jačih i ideološki radikalnijih opozicionih kolega.

Koalicije oko Dritana Abazovića i Alekse Bečića mogu predstavljati obećanje pomenute alternative. One pred sobom imaju veoma težak zadatak da definišu i sprovedu inicijalne reforme koje bi omogućile funkcionisanje države u teškoj ekonomskoj situaciji i da, istovremeno, djeluju kao korektivni faktor u odnosu na trećeg koalicionog partnera. Ova korektivna funkcija u odnosu na koaliciju okupljenu oko DF-a bi trebala da se odnosi prvenstveno na retoriku i politički jasno definisane ciljeve koji u pitanje dovode međunarodni položaj Crne Gore, rekomponovanje odnosa unutar države, i davanje primata identitetskoj politici. Iako skeptici poput mene strahuju da bi se ove dvije koalicije mogle pretvoriti u političke značke na reveru velikosrpskog nacionalizma koji je legitimizovan na izborima, treba im dati šansu da nas razuvjere. Efikasnost na ovom korektivnom poslu će, između ostalog, biti mjera snage progresivne i prozapadne građanske opcije koju sada projektuju Abazović i Bečić.

Na kraju, najznačajniji rezultat izbora u Crnoj Gori jeste činjenica da se vlast promijenila preko glasačke kutije, a ne na barikadama i pod budnim okom snajperista. Promjena vlasti mirnim putem i prihvatanje te promjene od strane DPS-a je znak postojanja demokratskih kapaciteta koji se dalje trebaju razvijati. Ja se iskreno nadam da će državu voditi oni kojima je u srcu nezavisna, suverena i evropska Crna Gora, a na umu ekonomski oporavak devastirane države. Nadam se da će nova vlast sebe i svoj rad vidjeti samo kao prvi korak na teškom putu reformi.

Dr Srđa PAVLOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DO KADA ĆE TRAJATI V.D. STANJE U TUŽILAŠTVU I SUDSTVU: Bez dvije trećine nema ozbiljnijih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravnici smatraju da će nova vlast morati da dođe do najmanje 49 poslanika (jedan više od tri petine) kako bi se izvršile promjene u tužilaštvu i sudstvu, koje su i međunarodne organizacije prepoznale kao selektivne i poluge dosadašnje vladajuće koalicije. Tvrde, međutim, da je zbog takvih ustavnih odredbi pravosudni sistem u blokadi skoro godinu

 

Borba protiv organizovanog kriminala, endemske korupcije i procesuiranje ratnih zločina iz devedesetih godina obećanja su lidera tri, do skoro, opozicione koalicije, a koje su na parlamentarnim izborima osvojile većinu, potrebnu za formiranje vlasti. Međutim, za svako od navedenih obećanja potrebna je saradnja sa trećom granom vlasti, u koju nova skupštinska većina ne može da ima uticaja bez dvije trećine (55 poslanika) ili tri petine (49 poslanika). Nova vlast bi, ukoliko se formira, u Skupštini imala 41 poslanika.

Prema najvećem pravnom aktu u državi – Ustavu Crne Gore, Skupština bira vrhovnog državnog tužioca (VDT) i četiri člana Sudskog savjeta (iz reda uglednih pravnika), koji kasnije bira predsjednika Vrhovnog suda . Za izbore rukovodstva u tim institucijama, prema Ustavu, potrebna je veća podrška od dvije trećine u prvom krugu glasanja, odnosno od tri petine u drugom krugu.

„U prvom glasanju dvotrećinskom većinom i u drugom glasanju tropetinskom većinom svih poslanika najranije nakon mjesec dana, Skupština bira i razrješava sudije Ustavnog suda, vrhovnog državnog tužioca i četiri člana Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika“, navodi se u Ustavu.

Pravnici smatraju da će nova vlast morati da dođe do najmanje 49 poslanika (jedan više od tri petine) kako bi se izvršile promjene u tužilaštvu i sudstvu, koje su i međunarodne organizacije prepoznale kao selektivne i poluge dosadašnje vladajuće koalicije. Tvrde, međutim, da je zbog takvih ustavnih odredbi pravosudni sistem u blokadi skoro godinu.

Tužilaštvo je od oktobra prošle godine u VD stanju nakon što je istekao mandat vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću. U Skupštini do sada nije postojala potrebna većina da se izabere novi VDT. Isti problem postoji sa izborom četiri člana Sudskog savjeta. Međutim, Skupština je izmijenila Zakon o Sudskom savjetu i sudijama, kako bi članovi tog tijela, kojima je istekao mandat vršili tu funkciju do izbora novih članova. Takav savjet je Vesni Medenici dao sporni treći mandat za mjesto predsjednice Vrhovnog suda, dok je sporne mandate dao i mnogim sudijama osnovnih sudova.

Bivši ministar pravde i advokat Dragan Šoć smatra da se „glupim i štetnim“ izmjenama Ustava blokirao sistem. Tako, tvrdi, kao što prethodna vladajuća većina nije mogla birati ključne kadrove u pravosuđu bez podrške opozicije, tako neće moći ni nova vladajuća većina. On smatra da bi nova vlast, umjesto da traži potrebnu većinu za izbor VDT-a i članova Sudskog savjeta, trebala iznaći dvije trećine za izmjenu ustavnih odredbi.

„Još jedna mogućnost da se ide na ustavne promjene i da se tu traži dvotrećinska većina. Koliko ja vidim, i u DPS-u su shvatili da im ta priča nije bila dobra. Prosto blokirate sistem i šta imate od toga? Koja je korist od toga što nam na čelu tužilaštva stoji čovjek koji je penzioner, koji je u VD stanju i ne može ništa da uradi? I šta ćemo sad? Ako neko zaista misli o državi – a svi kažu da misle o državi, onda se mora obezbijediti da institucije funkcionišu. Eto, to je suština moje priče“, pojasnio je Šoć za Monitor.

Međutim, kao i Vrhovno državno tužilaštvo, većina državnih tužilaštava su bez rukovodioca. Više državno tužilaštvo i Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici, nadležni na teritoriji sa najvećim brojem građana, od aprila prošle godine su u VD stanju. Tada je istekao madnat na mjestima rukovodioca tužiteljkama Vesni Jovićević (Više) i Ljiljani Klikovac (ODT). Višim tužilaštvom u glavnom gradu trenutno rukovodi VD Lepa Medenica, ujedno i portparol te institucije, dok je VD u ODT Podgorica Miroslav Turković.

Pored ovih, u VD stanju je još devet crnogorskih osnovnih tužilaštava. Do početka ove godine u VD stanju bila su i osnovna tužilaštva u Baru i Kotoru, ali je Tužilački savjet u januaru izabrao rukovodioce tih institucija, od kada im teče mandat. Trenutno su u VD stanju osnovna državna tužilaštva u Nikšiću, Herceg Novom, Ulcinju, Pljevljima, Beranama, Kolašinu, Rožajama, Plavu i Cetinju. Pljevaljsko tužilaštvo je bez rukovodioca od septembra 2019, dok su ODT Kolašin i ODT Berane u VD stanju od juna prošle godine. Ostala tužilaštva čekaju na rukovodioca, kao i podgorička, od aprila prošle godine.

Za razliku od tužilaštava, u sudovima je samo Osnovni na Cetinju u VD stanju i to nakon što je predsjednica tog suda Jelena Perović nedavno izabrana za drektoricu Agencije za sprječavanje korupcije. Sudstvo, međutim, muči drugačija boljka – dugovječnost čelnika sudova. Treći mandat predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice čini se i skromnim u odnosu na osmi mandat predsjednika Osnovnog suda u Kotoru Branka Vučkovića ili na sedmi mandat predsjednika Osnovnog suda u Rožajama Zahita Camića. Kada se to pretvori u godine na čelu sudova, dolazi se do rezultata da je Vučković 31 godinu na  čelu jednog osnovnog suda, dok je Camić na njegovoj funkciji 26 godina. Međutim,  još sedam predsjednika osnovnih sudova na funkciji su više od dva mandata, koliko predviđa zakon. Riječ je o osnovnim sudovima u Baru, Bijelom Polju, Beranama, Plavu, Kolašinu, Danilovgradu i na Žabljaku. Predsjedniku Osnovnog suda na Žabljaku Mihailu Anđeliću u februaru je počeo da teče peti mandat, dok  predsjednicima ostalih navedenih sudova traje treći mandat.

Evropska komisija je u posljednjem izvještaju o napretku za pregovaračka poglavlja 23 i 24 (vladavina prava) iskazala zabrinutost zbog VD stanja u tužilaštvu i novih mandata za predsjednike sudova. Ministar pravde Zoran Pažin je, nakon tog izvještaja, pozvao predsjednike sudova sa više od dva mandata da se povuku sa funkcija, zbog čega je dobio oštru zamjerku Medenice da izvršna vlast ne smije da se miješa u sudsku.

Zabrinutost postoji i kod građana koji, prema svim istraživanjima javnog mnjenja, smatraju da crnogorsko pravosuđe nije nezavisno. Prema istraživanju koje je 2018. godine radila agencija Ipsos uz podršku Svjetske banke, većina građana, njih 56 odsto kao i dvije trećine ispitanika iz poslovnog, odnosno privatnog sektora, smatraju da crnogorsko pravosuđe nije nezavisno, kao i da je korupcija u toj oblasti veoma ili uglavnom prisutna.

Zabrinutost, međutim, ne postoji kod sudija i tužilaca. Prema istom istraživanju 76 odsto sudija i 96 odsto tužilaca smatra da su njihovi resori efikasni. Istraživanje koje je nedavno objavljeno na zvaničnom sudskom portalu pokazalo je da samo dva odsto sudija i tužilaca smatra da u pravosuđu ima korupcije.

 

Šoć: Pravne improvizacije nijesu dobre

Dragan Šoć smatra da bi nova vlast mogla na razne načine improvizovati i izmjenama tužilačkih ili sudskih zakona uticati na promjene u tim institucijama. On, međutim, smatra da to nije dobro za funkcionisanje cjelokupnog sistema.

„Improvizovati se može na razne načine, ne znam šta bi se time dobilo. Ne mogu da razmišljam o tim kategorijama. Razmišljam o tome da se obezbijedi funkcionisanje sistema, bez obzira ko ima trenutnu većinu u Skupštini. Ako ćemo da nam država funkcioniše tako što ćemo svaki čas dovoditi u pitanje i osporavati funkcionisanje sistema, i osporavati legitimitet ovih institucija, kao što ih sada imamo, i imati nelegitimne institucije samo sa drugim političkim predznakom. Izvinite ne znam kome to treba“, kazao je Šoć

Skupština je 2015. godine donijela novi Zakon o državnim tužilaštvima i nakon donošenja zakona prestali su mandati svim rukovodiocima tužilaštava i po tom zakonu su birani novi. Stručna javnost tada je osudila taj princip, jer je, kako su tada kazali, suprotan međunarodnim konvencijama.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KONSTITUISANJE VLASTI U SO BUDVA: Povratak u budućnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komotna većina omogućava novoj vlasti i mogućnost preispitivanja mnogobrojnih afera koje su potresale Budvu, zaključno sa posljedicama nekontrolisane vladavine DPS-a u posljednja dva mjeseca tokom kojih su izvršene brojne aktivnosti koje, po ocjeni pobjednika, nisu bile u skladu sa zakonom

 

Novi odbornički saziv Skupštine Opštine Budva bio je najhitriji u sazivanju konstitutivne sjednice lokalnog parlamenta nakon završenih lokalnih izbora. Na sjednici koja će biti održana u četvrtak, dan prije izlaska ovog broja Monitora, planirana je verifikacija odborničkih mandata i izbor predsjednika budvanskog parlamenta sa liste Demokrata „Budva je naša nacija“, koja je osvojila šest odborničkih mandata ili 2.479 glasova birača. Ovaj izborni rezultat, za jedno odborničko mjesto niži u odnosu na izbore iz 2016. godine, Demokrate preporučuje kao drugu po snazi političku partiju koja će participirati u izvršnoj vlasti u Budvi, čiji će kandidat Krsto Radović, prema postignutom dogovoru, voditi lokalnu Skupštinu u naredne četiri godine.

Pojedinačno najveći broj odborničkih mjesta osvojila je koalicija „Za budućnost Budve“ koju je predstavljao Marko Bato Carević, ukupno 5.786 glasova ili 14 mandata, što joj obezbjeđuje preuzimanje pozicije predsjednika Opštine. Očekuje se da će u fotelju prvog čovjeka turističke prijestonice ponovo sjesti Bato Carević, nakon dvoipomjesečne uzurpacije lokalne uprave od strane Demokratske partije socijalista, Socijaldemokrata i Crnogorske, koje su policijskim pučem u junu ove godine preuzele vlast prekrajanjem izborne volje građana Budve, iskazane na lokalnim izborima 2016. godine.

Neshvatljivo pravno i policijsko nasilje u izvedbi DPS-a i državnih institucija, vratilo se ovoj partiji kao bumerang. Na avgustovskim izborima DPS je u Budvi poražena tako da je po prvi put u svojoj istoriji osvojila jednocifreni broj odborničkih mjesta. Građani Budve dali su koaliciji DPS-SD-Crnogorska „Za Budvu!Za Crnu Goru – Milo Đukanović“, ukupno 4.340 glasova ili 11 mandata koje međusobno treba da podijele.

Izborna lista „Crno na bijelo“ Građanskog pokreta URA, osvojila je u Budvi svega 532 glasa, što joj garantuje jedan odbornički mandat. Zanimljivo je da su građani Budve više povjerenja poklonili listi „Crno na bijelo“ na republičkom nivou dajući joj 865 glasova, 300 više nego što je ta lista osvojila u Budvi. Slično je i sa Demokratama čije su pristalice sa oko 250 glasova više zaokružile listu „Mir je naša nacija“. Budvani su dali 100 glasova više lokalnoj DPS u odnosu na republičku. Dok je DF u Budvi dobio čak 478 glasova više nego njihova lista na republičkom nivou.

Novi skupštinski saziv ima komotnu odborničku većinu od 21 odbornika od postojećih 33, pa se u Budvi očekuje mirno političko more u naredne četiri godine, za razliku od proteklog  perioda u kome je opštinska vlast često bila na meti nerazumnih ucjena i blokade rada parlamenta od strane nezavisnog odbornika Stevana Džakovića, nekadašnjeg člana Pokreta za promjene. Natpolovična većina omogućava novoj vlasti ne samo komfornu vladavinu u centru crnogorskog turizma nego i mogućnost preispitivanja mnogobrojnih afera koje su potresale Budvu, zaključno sa aferom preotimanja vlasti i posljedicama nekontrolisane vladavine DPS- a u posljednja dva mjeseca tokom kojih su izvršene brojne aktivnosti koje, po ocjeni izbornih pobjednika, nisu bile u skladu sa zakonom. Insisitiraće se na procesuiranju lica koja su učestvovala u nasilnoj smjeni vlasti protiv kojih su ranije podnijete krivične prijave, među kojima su ministarka Ministarstva javne uprave Suzana Pribilović i drektor Službenog lista Momčilo Vujošević, zbog nezakonitog objavljivanja odluke o razrješenju predsjednika Opštine Bata Carevića i predsjednika Skupštine Krsta Radovića.

Branka PLAMENAC

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo