Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Partijski mašinovođa

Objavljeno prije

na

Pare ili život!? Nekada su to pitanje pred našim očima postavljali samo negativci u holivudskim filmovima, tren prije nego bi što neka od akcionih zvijezda B produkcije banula u kadar, pospremila ološ i sredila stvari.

Došlo je, sada, vrijeme da svi skupa živimo priče B produkcije. Pare ili život!? Ili i jedno i drugo.

Eto, recimo, nekadašnja Željeznica Crne Gore. Prije četvrt vijeka to je bila firma koja se dičila godišnjim učinkom od četiri miliona putnika i 4,5 miliona tona prevezenog tereta. Onda su ovi došli na vlast. I – danas je to nerazmrsiv kumbulj akcionarskih društava koja se, kao, bave održavanjem infrastrukture, prevozom putnika i tereta, servisiranjem voznih sredstava… Poslovni razultati kazuju da je njihov radni učinak, u međuvremenu, postao četiri – pet puta manji. Istovremeno se broj predsjednika, direktora, šefova i njihove posluge uvećao u istoj srazmjeri. Sa tendencijom rasta.

Budimo precizni – prema danas važećoj sistematizaciji Željezničke infrastrukture (ŽICG) izvršni direktor tog preduzeća, to je trenutno Milan Čolaković, na raspolaganju ima: šefa kabineta, tri pomoćnika, dva poslovna sekretara, dva vozača i jednog – konobara. Mašinovođu nema u bližem okruženju.

Čolakovića i njegov tim kontroliše predsjednik Borda direktora. Nimalo slučajno, na tom mjestu nalazi se Rešad Nuhodžić. I iza njegovih uspjeha stoji tim. Ne mari to što predsjednik Borda nije zapošljen u ŽICG već tamo svrati, uglavnom, samo na sjednice. Otprilike, jednom mjesečno. Sekretar društva, šef kabineta i poslovni sekretar profesionalno brinu da se Nuhodžićev kabinet u zgradi ŽICG uredno provjetrava i usisava, da se službeno vozilo koje koristi redovno servisira, da rođaci zapošljeni u toj i srodnim firmama ne postanu tehnološki višak ili, da zlo ne čuje, žrtve mobinga i(li) diskriminacije po stručnoj, polnoj ili političkoj osnovi. Kao što se to mjesecima izreda, dešava zapošljenima u nekada jedinstvenom preduzeću Željeznice Crne Gore. (Nuhodžić je, zabilježili su mediji, pred prelazak iz Prevoza u Infrastrukturu sestriću izmislio radno mjesto menadžera ljudskih resursa dok je brata Sadžida Nuhodžića unaprijedio u direktora tehničkih poslova).

Predsjednik Borda direktora Željezničke infrastrukture ujedno je i vršilac dužnosti generanog direktora Direktorata za željeznički saobraćaj pri Ministarstvu saobraćaja. Laički gledano, Nuhodžić je jedan od pet pomoćnika ministra saobraćaja Ivana Brajovića. Tu su još i direktori: Direktorata za drumski saobraćaj, Direktorata za vazdušni saobraćaj, Direktorata za pomorski saobraćaj i – što god to značilo – Direktorata za državne puteve (ostali su, kao, privatni). Ipak, iako mu funkcije koje paralelno obavlja već nekoliko mjeseci unazad daju velika ovlašćenja, Nuhodžić, ako je vjerovati Organizacionoj šemi Ministarstva saobraćaja, nema uticaja na vladinu Direkciju za željeznice.

Prodaci su neumoljivi: od 2006. godine do danas, na nešto manje od 250 kilometara crnogorskih pruga život je izgubilo više od 50 putnika i pružnih radnika dok je lakše ili teže povrede zadobilo oko 300 osoba. U istom periodu, a prema zvaničnim podacima, u rekonstrukciju, modernizaciju i sanaciju pruga Podgorica – Nikšić i Bar –Bijelo Polje potrošeno je više od 200 miliona eura. Da li je?

Nije bez neke – i dok se ginulo i kada se gradilo među onima koji su donosili odluke (iako za njih nijesu odgovarali) bio je i Rešad Nuhodžić.

Počnimo od tragedije na Bioču, u januaru 2006. Sunovrat voza 6103, koji se survao u kanjon Morače odnijevši u smrt 47 putnika, Nuhodžić je dočekao na mjestu izvršnog direktora ŽCG. Pod pritiskom čelnika tadašnje vlade on i predsjednik Borda direktora ŽCG Ranko Medenica iste večeri podnose ostavku.

Desetak mjeseci kasnije, Nuhodžić se našao na čelu grupe od 11 rukovodilaca Željeznice koje je tadašnji osnovni tužilac Veselin Vučković teretio za krivično djelo ,,nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem”. Sudovi, ali i nadležni iz Željeznice i Ministarstva saobraćaja odlučili su da ignorišu dokaze koji su ukazivali na to da je nesrećne putnike u smrt odvukao neispravan voz, sa nepotpunom posadom, dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji godinama nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti. Tako su optužbi oslobođeni svi izuzev mašinovođe Slobodana Drobnjaka.

Rešad Nuhodžić, čovjek koji je, kao izvršni direktor ŽCG, bio odgovoran za većinu pobrojanih nepravilnosti praktično je unaprijeđen na mjesto rukovodioca projekta rekonstrukcije i elektrifikacije pruge Nikšić –Podgorica. Radno mjesto sa manje odgovornosti i više novca.

Bio je to, pokazaće se, još jedan jalov posao. Cijena je sa početnih 59 narasla na blizu 100 miliona eura. Posao je, bezmalo, trajao tri puta duže od plana. I pored toga, pruga još nije dobila upotrebnu dozvolu (nedavno je glavni inspektor za Željeznički saobraćaj Radovan Knežević po treći put potpisao privremenu dozvolu za njeno korišćenje), putnički vozovi između Podgorice i Nikšića prevoze po desetak putnika, teretnih praktično i nema, a o stepenu nezavršenosti pruge svjedočio je ljetos šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić. U izvještaju, nakon koga je smijenjen, Papić notira 31 putni prelaz na pruzi Nikšić – Podgorica i konstatuje da su njih 13 neosigurani dok je još toliko divljih (nema ih u službenim evidencijama).

Nuhodžića je čekalo novo unaprjeđenje. Jedni kažu da je rođen pod srećnom zvijezdom, dok najpragmatičniji podsjećaju da je Rešadov brat od strica Mevludin Nuhodžić (član Predsjedništva DPS-a, poslanik i aktuelni predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine).

A o njegovom uticaju – formalnom i neformalnom – ovdašnji mediji pišu godinama: Od tvrdnji nekadašnjeg policajca Suada Muratbšića da ga je Mevludin nagovarao da odradi 34 glasača iz svog okruženja kako bi dobio stalan posao (prevarilo ga je) do sumnji da upravo on stoji iza pokušaja da se sarajevskoj novinarki Mirandi Patručić zabrani učešće na NATO Rose-Roth seminaru u Miločeru, zbog pisanja o mutnim poslovima Prve banke (zabrana je, nakon objelodanjivanja) povučena.

Rešad se nakon nikšićke avanture vraća u Podgoricu, na Željeznicu, precizno u upravne odbore preduzeća nastalih njenom segmentacijom. Kreću priče o otpremninama. Prema ovdašnjim medijima, Rešad Nuhodžić je to pravo koristio možda i dva puta – kao član rukovodećih timova koje su predvodili Milovan Gomilanović i Savo Parača. U prvom slučaju pripalo mu je, kažu, 25, a u drugom čak 45 hiljada eura. Iako je i nakon toga ostajao praktično u krugu nekadašnje ŽCG. Nuhodžić je, naknadno, osporavao istinitost ovih navoda, ali su nedoumice ostale do danas. Slično je i sa stanovima i stambenim kreditima. Papić je ljetos tvrdio da je Nuhodžić iz Prevoza u Infrastrukturu prešao nakon što je, uz otpremninu, dobio i 145 hiljada eura za kupovinu novog stana, iako je već imao stan od 85 kvadrata.

To, opet, nije smetalo ministru Brajoviću da ga dodatno angažuje kao svog najbližeg saradnika u vezi željezničkog saobraćaja.

Konačno, Rešad Nuhodžić je od Slobodana Lekovića, predsjednika Komisije za sprječavanje sukoba interesa, dobio pisanu potvrdu da nije u konfliktu pošto, prema interpretaciji partijskog kolege, on kao v.d. generalnog direktora Direktorata za željeznički saobraćaj nije član Vlade nego samo njen službenik. Tako, slobodno može nastaviti gazdovanje infrastrukturom.

O njegovom uspjehu svjedoči i to da su ga, ,,kao vrsnog stručnjaka”, na Fakultetu za saobraćaj u Beranama angažovali kao predavača na predmetu Organizacija saobraćajnih preduzeća. Ko zna – zna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo