Pare ili život!? Nekada su to pitanje pred našim očima postavljali samo negativci u holivudskim filmovima, tren prije nego bi što neka od akcionih zvijezda B produkcije banula u kadar, pospremila ološ i sredila stvari.

Došlo je, sada, vrijeme da svi skupa živimo priče B produkcije. Pare ili život!? Ili i jedno i drugo.

Eto, recimo, nekadašnja Željeznica Crne Gore. Prije četvrt vijeka to je bila firma koja se dičila godišnjim učinkom od četiri miliona putnika i 4,5 miliona tona prevezenog tereta. Onda su ovi došli na vlast. I – danas je to nerazmrsiv kumbulj akcionarskih društava koja se, kao, bave održavanjem infrastrukture, prevozom putnika i tereta, servisiranjem voznih sredstava… Poslovni razultati kazuju da je njihov radni učinak, u međuvremenu, postao četiri – pet puta manji. Istovremeno se broj predsjednika, direktora, šefova i njihove posluge uvećao u istoj srazmjeri. Sa tendencijom rasta.

Budimo precizni – prema danas važećoj sistematizaciji Željezničke infrastrukture (ŽICG) izvršni direktor tog preduzeća, to je trenutno Milan Čolaković, na raspolaganju ima: šefa kabineta, tri pomoćnika, dva poslovna sekretara, dva vozača i jednog – konobara. Mašinovođu nema u bližem okruženju.

Čolakovića i njegov tim kontroliše predsjednik Borda direktora. Nimalo slučajno, na tom mjestu nalazi se Rešad Nuhodžić. I iza njegovih uspjeha stoji tim. Ne mari to što predsjednik Borda nije zapošljen u ŽICG već tamo svrati, uglavnom, samo na sjednice. Otprilike, jednom mjesečno. Sekretar društva, šef kabineta i poslovni sekretar profesionalno brinu da se Nuhodžićev kabinet u zgradi ŽICG uredno provjetrava i usisava, da se službeno vozilo koje koristi redovno servisira, da rođaci zapošljeni u toj i srodnim firmama ne postanu tehnološki višak ili, da zlo ne čuje, žrtve mobinga i(li) diskriminacije po stručnoj, polnoj ili političkoj osnovi. Kao što se to mjesecima izreda, dešava zapošljenima u nekada jedinstvenom preduzeću Željeznice Crne Gore. (Nuhodžić je, zabilježili su mediji, pred prelazak iz Prevoza u Infrastrukturu sestriću izmislio radno mjesto menadžera ljudskih resursa dok je brata Sadžida Nuhodžića unaprijedio u direktora tehničkih poslova).

Predsjednik Borda direktora Željezničke infrastrukture ujedno je i vršilac dužnosti generanog direktora Direktorata za željeznički saobraćaj pri Ministarstvu saobraćaja. Laički gledano, Nuhodžić je jedan od pet pomoćnika ministra saobraćaja Ivana Brajovića. Tu su još i direktori: Direktorata za drumski saobraćaj, Direktorata za vazdušni saobraćaj, Direktorata za pomorski saobraćaj i – što god to značilo – Direktorata za državne puteve (ostali su, kao, privatni). Ipak, iako mu funkcije koje paralelno obavlja već nekoliko mjeseci unazad daju velika ovlašćenja, Nuhodžić, ako je vjerovati Organizacionoj šemi Ministarstva saobraćaja, nema uticaja na vladinu Direkciju za željeznice.

Prodaci su neumoljivi: od 2006. godine do danas, na nešto manje od 250 kilometara crnogorskih pruga život je izgubilo više od 50 putnika i pružnih radnika dok je lakše ili teže povrede zadobilo oko 300 osoba. U istom periodu, a prema zvaničnim podacima, u rekonstrukciju, modernizaciju i sanaciju pruga Podgorica – Nikšić i Bar –Bijelo Polje potrošeno je više od 200 miliona eura. Da li je?

Nije bez neke – i dok se ginulo i kada se gradilo među onima koji su donosili odluke (iako za njih nijesu odgovarali) bio je i Rešad Nuhodžić.

Počnimo od tragedije na Bioču, u januaru 2006. Sunovrat voza 6103, koji se survao u kanjon Morače odnijevši u smrt 47 putnika, Nuhodžić je dočekao na mjestu izvršnog direktora ŽCG. Pod pritiskom čelnika tadašnje vlade on i predsjednik Borda direktora ŽCG Ranko Medenica iste večeri podnose ostavku.

Desetak mjeseci kasnije, Nuhodžić se našao na čelu grupe od 11 rukovodilaca Željeznice koje je tadašnji osnovni tužilac Veselin Vučković teretio za krivično djelo ,,nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem”. Sudovi, ali i nadležni iz Željeznice i Ministarstva saobraćaja odlučili su da ignorišu dokaze koji su ukazivali na to da je nesrećne putnike u smrt odvukao neispravan voz, sa nepotpunom posadom, dok je u lokomotivi sjedio čovjek koji godinama nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti. Tako su optužbi oslobođeni svi izuzev mašinovođe Slobodana Drobnjaka.

Rešad Nuhodžić, čovjek koji je, kao izvršni direktor ŽCG, bio odgovoran za većinu pobrojanih nepravilnosti praktično je unaprijeđen na mjesto rukovodioca projekta rekonstrukcije i elektrifikacije pruge Nikšić –Podgorica. Radno mjesto sa manje odgovornosti i više novca.

Bio je to, pokazaće se, još jedan jalov posao. Cijena je sa početnih 59 narasla na blizu 100 miliona eura. Posao je, bezmalo, trajao tri puta duže od plana. I pored toga, pruga još nije dobila upotrebnu dozvolu (nedavno je glavni inspektor za Željeznički saobraćaj Radovan Knežević po treći put potpisao privremenu dozvolu za njeno korišćenje), putnički vozovi između Podgorice i Nikšića prevoze po desetak putnika, teretnih praktično i nema, a o stepenu nezavršenosti pruge svjedočio je ljetos šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić. U izvještaju, nakon koga je smijenjen, Papić notira 31 putni prelaz na pruzi Nikšić – Podgorica i konstatuje da su njih 13 neosigurani dok je još toliko divljih (nema ih u službenim evidencijama).

Nuhodžića je čekalo novo unaprjeđenje. Jedni kažu da je rođen pod srećnom zvijezdom, dok najpragmatičniji podsjećaju da je Rešadov brat od strica Mevludin Nuhodžić (član Predsjedništva DPS-a, poslanik i aktuelni predsjednik Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine).

A o njegovom uticaju – formalnom i neformalnom – ovdašnji mediji pišu godinama: Od tvrdnji nekadašnjeg policajca Suada Muratbšića da ga je Mevludin nagovarao da odradi 34 glasača iz svog okruženja kako bi dobio stalan posao (prevarilo ga je) do sumnji da upravo on stoji iza pokušaja da se sarajevskoj novinarki Mirandi Patručić zabrani učešće na NATO Rose-Roth seminaru u Miločeru, zbog pisanja o mutnim poslovima Prve banke (zabrana je, nakon objelodanjivanja) povučena.

Rešad se nakon nikšićke avanture vraća u Podgoricu, na Željeznicu, precizno u upravne odbore preduzeća nastalih njenom segmentacijom. Kreću priče o otpremninama. Prema ovdašnjim medijima, Rešad Nuhodžić je to pravo koristio možda i dva puta – kao član rukovodećih timova koje su predvodili Milovan Gomilanović i Savo Parača. U prvom slučaju pripalo mu je, kažu, 25, a u drugom čak 45 hiljada eura. Iako je i nakon toga ostajao praktično u krugu nekadašnje ŽCG. Nuhodžić je, naknadno, osporavao istinitost ovih navoda, ali su nedoumice ostale do danas. Slično je i sa stanovima i stambenim kreditima. Papić je ljetos tvrdio da je Nuhodžić iz Prevoza u Infrastrukturu prešao nakon što je, uz otpremninu, dobio i 145 hiljada eura za kupovinu novog stana, iako je već imao stan od 85 kvadrata.

To, opet, nije smetalo ministru Brajoviću da ga dodatno angažuje kao svog najbližeg saradnika u vezi željezničkog saobraćaja.

Konačno, Rešad Nuhodžić je od Slobodana Lekovića, predsjednika Komisije za sprječavanje sukoba interesa, dobio pisanu potvrdu da nije u konfliktu pošto, prema interpretaciji partijskog kolege, on kao v.d. generalnog direktora Direktorata za željeznički saobraćaj nije član Vlade nego samo njen službenik. Tako, slobodno može nastaviti gazdovanje infrastrukturom.

O njegovom uspjehu svjedoči i to da su ga, ,,kao vrsnog stručnjaka”, na Fakultetu za saobraćaj u Beranama angažovali kao predavača na predmetu Organizacija saobraćajnih preduzeća. Ko zna – zna.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari