Povežite se sa nama

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, FILOZOFKINJA, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Promjena titulara moći nikad nije dovoljna

Objavljeno prije

na

Profesionalne patriote su nas dovele u situaciju u kojoj bez ostrašćenih nacionalista ne možemo da sačuvamo ono što je ostalo od državnog i društvenog bogatstva koje su nemilosrdno crpili za vlastite potrebe i partikularne interese, enormno se i sramno bogateći dok su mahali zastavama i zviždukali himnu

 

MONITOR: Ove sedmice slavimo 15 godina nezavisnosti. Ima li se šta proslaviti?

PETRIČEVIĆ: Uvijek možemo slaviti ono što još nismo izgubili, ali mislim da u našoj društvenoj zbilji stvarnih razloga za slavlje nema u izobilju. Crna Gora je mala zemlja koja je za petnaest godina mogla da postigne izvanredne uspjehe, da kroz proces ozbiljnog i odgovornog suočavanja sa ratnom prošlošću izgradi ne samo dobre odnose sa susjedima već i da prevaziđe unutrašnje podjele i konflikte koji su, umjesto da budu razriješeni, neprestano držani na najčešće tihoj vatri, da bi se prema potrebi podgrijavali, raspirivali i koristili kao dimna zavjesa za zloupotrebe i pljačku. Crna Gora je mogla da istinski valorizuje svoj najveći potencijal – prostor, hladno ime za skoro nestvarnu prirodnu ljepotu i kulturno nasljeđe kojeg, sve sam uvjerenija u to, nismo dostojni. Nakon ratnih zločina nema većeg zločina od onog koji smo učinili prema prostoru, kao prirodnom tako i onom urbanom. Urbicid se, nažalost, ne tiče samo prostora već i duha mjesta, meni kao Kotoranki je ovo posebno bolna tema. Od svega se možemo oporaviti, ali prostor ne možemo ni povratiti niti obnoviti. Najviše što možemo da učinimo jeste da prestanemo i zaštitimo to što je ostalo, ali za to niti ima političke volje, niti kapaciteta, sudeći po komično katastrofičnim potezima i nastupima najviših predstavnika nove vlasti. Crna Gora je mogla da napravi savremenu, inovativnu, hrabru i efikasnu obrazovnu politiku i da joj se već počnu vraćati najbolji studenti i najveći stručnjaci koje je stipendirala na prestižnim svjetskim univerzitetima, umjesto da u svakom naselju otvori po koji fakultet i brzopotezno podigne procenat visokoobrazovanog stanovništva. Nama najbolji odlaze, nama su već otišli oni koji bez kojih je skoro nemoguće napraviti nephodnu, pozitivnu i održivu promjenu – demokratsku državu kojoj je nezavisnost preduslov, ali ne i svrha postojanja.

MONITOR: Podjele i tenzije u društvu sve su dublje čini se. I podgrijavaju se. Kako smo stigli dovde, i zašto nova vlast, iako je obećala ,,pomirenje”, to pomirenje ne donosi?

PETRIČEVIĆ: Ne može i neće donijeti pomirenje vlast koja većinom podržava za Crnu Goru najopasniju ideologiju – onu izgradnje tzv. ,,srpskog sveta”, to je iluzorno očekivati. Ono što nova vlast može i što je dobila mandat da učini jeste da obuzda kriminal i korupciju i uspostavi princip odgovornosti i kažnjivosti. Profesionalne patriote su nas dovele u situaciju u kojoj bez ostrašćenih nacionalista ne možemo da sačuvamo ono što je ostalo od državnog i društvenog bogatstva koje su nemilosrdno crpili za vlastite potrebe i partikularne interese enormno se i sramno bogateći dok su mahali zastavama i zviždukali himnu. Imam ozbiljnih poteškoća da razumijem ljubav koja čini štetu onome koga ili što voli, a šteta pričinjena Crnoj Gori u ime navodne ljubavi prema njoj ogromna je, poput sjene kineskog duga koja natkriljuje još nerođene generacije. Mi ne možemo naprijed dok ne shvatimo da nacionalizam ne brani već uništava zemlju i da je to blistava, krvava igračka koja služi tome da zaokupi našu pažnju i skrene je sa nekada kriminalno lošeg rada i učinaka bilo koje vlasti.

MONITOR: Gradonačelnik Budve i Nikšića, na snimcima koje je objavila Demokratska partija socijalista, pjevaju četničke pjesme. Kako to komentarišete?  Iako svi politički akteri govore o antifašizmu, gdje je Crna Gora danas u tom smislu?

PETRIČEVIĆ: Revizionističko zlo koje je zahvatilo ovaj nesretni region, pa time i Crnu Goru, jasno i nedvosmisleno potvrđuje da fašizam nikada nije dovoljno i zauvijek mrtav. Nespremnost da se ne usvoji, nego čak i da se u dnevni red skupštine uvrsti Zakon o zabrani fašističkih organizacija i simbola pokazuje do koje je mjere ojačao i osilio se četnofilski sentiment brojnih predstavnika nove vlasti, što je jezivo i nespojivo sa antifašističkim nasljeđem uz koje svi, makar deklarativno i nevoljno pristaju. Da smo načisto i na ,,ti” sa antifašizmom, druge bi se pjesme pjevale, a za ove bi se snosila politička i pravna odgovornost. Umjesto toga, mi imamo situaciju u kojoj se na disciplinsku odgovornost zbog navodne zloupotrebe đaka u političke svrhe poziva nastavnica koja je povela djecu na obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom. Antifašizam nije tek jedan od političkih koncepata ili ideologija, već predstavlja temeljnu vrijednost bez koje je savremeno demokratsko društvo nezamislivo. Za razliku od njega, u ovom našem pokrenut je disciplinski postupak protiv nastavnice i to, kako direktor škole tvrdi, na osnovu ,,usmene sugestije” koju je dobio iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta. Strašno je što se ministarka još nije oglasila ovim povodom i nevjerovatno je kojom se brzinom nekolicina ministara/ki nove Vlade kvalifikovala za momentalnu i neopozivu ostavku.

MONITOR: Dok DPS , posebno otkako je u opoziciji, upozorava na desničarska skretanja nove vlasti i govori o evropskim vrijednostima, ne bi se moglo reći da je , dok je bio na vlasti, mnogo u tom smislu uradio. Nijedan ratni zločin nije rasvijetljen, recimo.

PETRIČEVIĆ: Legitimno je da DPS upozorava na desničarska skretanja nove vlasti i svakako nije usamljen u tome. Međutim, ne smiju se gubiti iz vida ranija, ali time ne i manje stvarna desničarska skretanja samog DPS-a, kojih su ratni zločini najmračniji rezultat. Najodgovorniji za ovu najsramniju epizodu crnogorske istorije nisu mogli biti pozvani na odgovornost jer su bili zauzeti vođenjem države posljednje tri decenije. Zato je sada vrijeme da se neke stvari pomjere u pozitivnom smjeru i u tom smislu pozdravljam odluku vrhovnog državnog tužioca da organizuje raspravu o primjeni Strategije za istraživanje ratnih zločina, koji su mu uputile Akcija za ljudska prava, ANIMA, Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava, Gradjanska alijansa i Udruženje pravnika Crne Gore.

MONITOR: Kako vidite  poruke premijera Krivokapića o tome da zakone neće primjenjivati na sveštenstvo MPC, ili da postoje “prijateljski građani”?

PETRIČEVIĆ: Najjednostavnije rečeno – vidim ih kao razlog za ostavku – do čega, naravno, neće doći. Sadašnji premijer je uveo jedan strašno opasan momenat u crnogorski politički diskurs, a to je iracionalizam. Nakon somnabulnih naklapanja o pomjeranju brda vjerom i nesumnjivom čudodejstvovanju svetaca, sve je moguće reći, ma koliko se kosilo sa racionalnošću. To je jako opasno jer na naše oči slabi značaj i moć razuma. Nemam nikakvih problema da to bude nečiji lični izbor, ali imam zaista veliki problem da me premijer sekularne države uvjerava u to da vjera utiče na oblikovanje reljefa ili da mi kaže da država ne može da sprovodi vlastite zakone jer je to u domenu metafizike. Drugo, ako neke građane vidite kao prijateljske bilo bi važno da iznesete na osnovu čega ih smatrate takvima i postoje li onda i oni drugi? Šta ćemo sa njima, hoće li postati građani drugog reda? Ali naravno premijer već sada može sebi da dozvoli razbarušenu aluzivnost i nerazumljivost proroka. Svetom nema mjesta u politici niti u upravljanju državom. Ozbiljno me zabrinjava kada čujem da sam se prevarila ako sam mislila da će ova Vlada da hapsi sveštenike. Što to znači? Da je njima dozvoljeno kršenje zakona? Ah da, eto solomonskog rješenja, ukinućemo zakonske mjere pa neće morati da ih krše, niti da Vlada okreće ćoravo oko ili da mjere selektivno primjenjuje. No brain, no tumor.

MONITOR: Šta je sa političkom krizom? Osim što su neka pitanja, poput smjene ministra Leposavića, dovela u pitanje funkcionisanje nove vlasti, te budućnost Vlade, sada je i DPS najavio  bojkot  parlamenta jer je vladajuća većina odbila da razgovara o čelnim ljudima u tužilaštvu.

PETRIČEVIĆ: DPS ostavlja skupštinskoj većini da se izjasni o tome i već sada je jasno da Skupština neće razriješiti ministra koji negira genocid u Srebrenici. Međutim ovdje se ne smije izgubiti iz vida da su DPS-u, kao i toliko puta do sada, mnogo važniji politički poeni od odbrane principa za koji se deklarativno zalažu. Ako ne želite ministra koji negira genocid onda glasate za njegovu smjenu, ali ako vam je od toga važnija destabilizacija Vlade onda možete i da se odlučite za bojkot. Jer važnija je partija od države i njenog funkcionisanja. To nam potvrđuju i predstavnici nove vlasti za koje je zapošljavanje osoba sa ,,opozicionim bekgraundom” savršeno neproblematično, štaviše tvrde da to predstavlja ,,ostvarivanje pravde”. A gdje je pravda za one bez ,,opozicionog bekgraunda” i da li ovaj tip pozadine predstavlja kvalifikacioni uslov za ostvarivanje prava? Dođeš na vlast obećavajući iskorjenjivanje pogubne prakse zapošljavanja na osnovu političke podobnosti koja kapilarno razara sve institucije i onda je otvoreno primjenjuješ. To samo potvrđuje da promjena titulara moći nikada nije dovoljna za suštinske promjene, prije svega svijesti pa onda i prakse – da nisu dobili mandate kako bi došli na red da se obogate i privileguju sebi bliske, već da ukinu logiku privilegija i nekažnjivost zloupotrebe vlasti.

MONITOR: Trebaju li Crnoj Gori neke nove političke snage?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora je mala, a toliko ju je ,,novih političkih snaga” do sada iznevjerilo da je to skoro pa bolno. Daju mi nadu posljednja dešavanja u Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu. Oni očito mogu, pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopšte mi moći nešto slično. Ako je u koaliciji vladajuće većine zelena partija, a građani i dalje moraju da svojim tijelima brane rijeke od pošasti malih hidroelektrana onda imamo veliki problem, ali možda i prostor za neke nove pokrete, ljude, partije i koalicije koji mogu da ponude bolju, odgovorniju i održiviju perspektivu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo