Povežite se sa nama

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, FILOZOFKINJA, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Promjena titulara moći nikad nije dovoljna

Objavljeno prije

na

Profesionalne patriote su nas dovele u situaciju u kojoj bez ostrašćenih nacionalista ne možemo da sačuvamo ono što je ostalo od državnog i društvenog bogatstva koje su nemilosrdno crpili za vlastite potrebe i partikularne interese, enormno se i sramno bogateći dok su mahali zastavama i zviždukali himnu

 

MONITOR: Ove sedmice slavimo 15 godina nezavisnosti. Ima li se šta proslaviti?

PETRIČEVIĆ: Uvijek možemo slaviti ono što još nismo izgubili, ali mislim da u našoj društvenoj zbilji stvarnih razloga za slavlje nema u izobilju. Crna Gora je mala zemlja koja je za petnaest godina mogla da postigne izvanredne uspjehe, da kroz proces ozbiljnog i odgovornog suočavanja sa ratnom prošlošću izgradi ne samo dobre odnose sa susjedima već i da prevaziđe unutrašnje podjele i konflikte koji su, umjesto da budu razriješeni, neprestano držani na najčešće tihoj vatri, da bi se prema potrebi podgrijavali, raspirivali i koristili kao dimna zavjesa za zloupotrebe i pljačku. Crna Gora je mogla da istinski valorizuje svoj najveći potencijal – prostor, hladno ime za skoro nestvarnu prirodnu ljepotu i kulturno nasljeđe kojeg, sve sam uvjerenija u to, nismo dostojni. Nakon ratnih zločina nema većeg zločina od onog koji smo učinili prema prostoru, kao prirodnom tako i onom urbanom. Urbicid se, nažalost, ne tiče samo prostora već i duha mjesta, meni kao Kotoranki je ovo posebno bolna tema. Od svega se možemo oporaviti, ali prostor ne možemo ni povratiti niti obnoviti. Najviše što možemo da učinimo jeste da prestanemo i zaštitimo to što je ostalo, ali za to niti ima političke volje, niti kapaciteta, sudeći po komično katastrofičnim potezima i nastupima najviših predstavnika nove vlasti. Crna Gora je mogla da napravi savremenu, inovativnu, hrabru i efikasnu obrazovnu politiku i da joj se već počnu vraćati najbolji studenti i najveći stručnjaci koje je stipendirala na prestižnim svjetskim univerzitetima, umjesto da u svakom naselju otvori po koji fakultet i brzopotezno podigne procenat visokoobrazovanog stanovništva. Nama najbolji odlaze, nama su već otišli oni koji bez kojih je skoro nemoguće napraviti nephodnu, pozitivnu i održivu promjenu – demokratsku državu kojoj je nezavisnost preduslov, ali ne i svrha postojanja.

MONITOR: Podjele i tenzije u društvu sve su dublje čini se. I podgrijavaju se. Kako smo stigli dovde, i zašto nova vlast, iako je obećala ,,pomirenje”, to pomirenje ne donosi?

PETRIČEVIĆ: Ne može i neće donijeti pomirenje vlast koja većinom podržava za Crnu Goru najopasniju ideologiju – onu izgradnje tzv. ,,srpskog sveta”, to je iluzorno očekivati. Ono što nova vlast može i što je dobila mandat da učini jeste da obuzda kriminal i korupciju i uspostavi princip odgovornosti i kažnjivosti. Profesionalne patriote su nas dovele u situaciju u kojoj bez ostrašćenih nacionalista ne možemo da sačuvamo ono što je ostalo od državnog i društvenog bogatstva koje su nemilosrdno crpili za vlastite potrebe i partikularne interese enormno se i sramno bogateći dok su mahali zastavama i zviždukali himnu. Imam ozbiljnih poteškoća da razumijem ljubav koja čini štetu onome koga ili što voli, a šteta pričinjena Crnoj Gori u ime navodne ljubavi prema njoj ogromna je, poput sjene kineskog duga koja natkriljuje još nerođene generacije. Mi ne možemo naprijed dok ne shvatimo da nacionalizam ne brani već uništava zemlju i da je to blistava, krvava igračka koja služi tome da zaokupi našu pažnju i skrene je sa nekada kriminalno lošeg rada i učinaka bilo koje vlasti.

MONITOR: Gradonačelnik Budve i Nikšića, na snimcima koje je objavila Demokratska partija socijalista, pjevaju četničke pjesme. Kako to komentarišete?  Iako svi politički akteri govore o antifašizmu, gdje je Crna Gora danas u tom smislu?

PETRIČEVIĆ: Revizionističko zlo koje je zahvatilo ovaj nesretni region, pa time i Crnu Goru, jasno i nedvosmisleno potvrđuje da fašizam nikada nije dovoljno i zauvijek mrtav. Nespremnost da se ne usvoji, nego čak i da se u dnevni red skupštine uvrsti Zakon o zabrani fašističkih organizacija i simbola pokazuje do koje je mjere ojačao i osilio se četnofilski sentiment brojnih predstavnika nove vlasti, što je jezivo i nespojivo sa antifašističkim nasljeđem uz koje svi, makar deklarativno i nevoljno pristaju. Da smo načisto i na ,,ti” sa antifašizmom, druge bi se pjesme pjevale, a za ove bi se snosila politička i pravna odgovornost. Umjesto toga, mi imamo situaciju u kojoj se na disciplinsku odgovornost zbog navodne zloupotrebe đaka u političke svrhe poziva nastavnica koja je povela djecu na obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom. Antifašizam nije tek jedan od političkih koncepata ili ideologija, već predstavlja temeljnu vrijednost bez koje je savremeno demokratsko društvo nezamislivo. Za razliku od njega, u ovom našem pokrenut je disciplinski postupak protiv nastavnice i to, kako direktor škole tvrdi, na osnovu ,,usmene sugestije” koju je dobio iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta. Strašno je što se ministarka još nije oglasila ovim povodom i nevjerovatno je kojom se brzinom nekolicina ministara/ki nove Vlade kvalifikovala za momentalnu i neopozivu ostavku.

MONITOR: Dok DPS , posebno otkako je u opoziciji, upozorava na desničarska skretanja nove vlasti i govori o evropskim vrijednostima, ne bi se moglo reći da je , dok je bio na vlasti, mnogo u tom smislu uradio. Nijedan ratni zločin nije rasvijetljen, recimo.

PETRIČEVIĆ: Legitimno je da DPS upozorava na desničarska skretanja nove vlasti i svakako nije usamljen u tome. Međutim, ne smiju se gubiti iz vida ranija, ali time ne i manje stvarna desničarska skretanja samog DPS-a, kojih su ratni zločini najmračniji rezultat. Najodgovorniji za ovu najsramniju epizodu crnogorske istorije nisu mogli biti pozvani na odgovornost jer su bili zauzeti vođenjem države posljednje tri decenije. Zato je sada vrijeme da se neke stvari pomjere u pozitivnom smjeru i u tom smislu pozdravljam odluku vrhovnog državnog tužioca da organizuje raspravu o primjeni Strategije za istraživanje ratnih zločina, koji su mu uputile Akcija za ljudska prava, ANIMA, Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava, Gradjanska alijansa i Udruženje pravnika Crne Gore.

MONITOR: Kako vidite  poruke premijera Krivokapića o tome da zakone neće primjenjivati na sveštenstvo MPC, ili da postoje “prijateljski građani”?

PETRIČEVIĆ: Najjednostavnije rečeno – vidim ih kao razlog za ostavku – do čega, naravno, neće doći. Sadašnji premijer je uveo jedan strašno opasan momenat u crnogorski politički diskurs, a to je iracionalizam. Nakon somnabulnih naklapanja o pomjeranju brda vjerom i nesumnjivom čudodejstvovanju svetaca, sve je moguće reći, ma koliko se kosilo sa racionalnošću. To je jako opasno jer na naše oči slabi značaj i moć razuma. Nemam nikakvih problema da to bude nečiji lični izbor, ali imam zaista veliki problem da me premijer sekularne države uvjerava u to da vjera utiče na oblikovanje reljefa ili da mi kaže da država ne može da sprovodi vlastite zakone jer je to u domenu metafizike. Drugo, ako neke građane vidite kao prijateljske bilo bi važno da iznesete na osnovu čega ih smatrate takvima i postoje li onda i oni drugi? Šta ćemo sa njima, hoće li postati građani drugog reda? Ali naravno premijer već sada može sebi da dozvoli razbarušenu aluzivnost i nerazumljivost proroka. Svetom nema mjesta u politici niti u upravljanju državom. Ozbiljno me zabrinjava kada čujem da sam se prevarila ako sam mislila da će ova Vlada da hapsi sveštenike. Što to znači? Da je njima dozvoljeno kršenje zakona? Ah da, eto solomonskog rješenja, ukinućemo zakonske mjere pa neće morati da ih krše, niti da Vlada okreće ćoravo oko ili da mjere selektivno primjenjuje. No brain, no tumor.

MONITOR: Šta je sa političkom krizom? Osim što su neka pitanja, poput smjene ministra Leposavića, dovela u pitanje funkcionisanje nove vlasti, te budućnost Vlade, sada je i DPS najavio  bojkot  parlamenta jer je vladajuća većina odbila da razgovara o čelnim ljudima u tužilaštvu.

PETRIČEVIĆ: DPS ostavlja skupštinskoj većini da se izjasni o tome i već sada je jasno da Skupština neće razriješiti ministra koji negira genocid u Srebrenici. Međutim ovdje se ne smije izgubiti iz vida da su DPS-u, kao i toliko puta do sada, mnogo važniji politički poeni od odbrane principa za koji se deklarativno zalažu. Ako ne želite ministra koji negira genocid onda glasate za njegovu smjenu, ali ako vam je od toga važnija destabilizacija Vlade onda možete i da se odlučite za bojkot. Jer važnija je partija od države i njenog funkcionisanja. To nam potvrđuju i predstavnici nove vlasti za koje je zapošljavanje osoba sa ,,opozicionim bekgraundom” savršeno neproblematično, štaviše tvrde da to predstavlja ,,ostvarivanje pravde”. A gdje je pravda za one bez ,,opozicionog bekgraunda” i da li ovaj tip pozadine predstavlja kvalifikacioni uslov za ostvarivanje prava? Dođeš na vlast obećavajući iskorjenjivanje pogubne prakse zapošljavanja na osnovu političke podobnosti koja kapilarno razara sve institucije i onda je otvoreno primjenjuješ. To samo potvrđuje da promjena titulara moći nikada nije dovoljna za suštinske promjene, prije svega svijesti pa onda i prakse – da nisu dobili mandate kako bi došli na red da se obogate i privileguju sebi bliske, već da ukinu logiku privilegija i nekažnjivost zloupotrebe vlasti.

MONITOR: Trebaju li Crnoj Gori neke nove političke snage?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora je mala, a toliko ju je ,,novih političkih snaga” do sada iznevjerilo da je to skoro pa bolno. Daju mi nadu posljednja dešavanja u Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu. Oni očito mogu, pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopšte mi moći nešto slično. Ako je u koaliciji vladajuće većine zelena partija, a građani i dalje moraju da svojim tijelima brane rijeke od pošasti malih hidroelektrana onda imamo veliki problem, ali možda i prostor za neke nove pokrete, ljude, partije i koalicije koji mogu da ponude bolju, odgovorniju i održiviju perspektivu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo